O Četiri Jahača Ateizma
Mnogi će osporavati moju tvrdnju da ne
postoji ozbiljan sukob između religije i znanosti – zapravo, mnogi
izgleda misle kako je naturalizam ili ateizam dio "znanstvenog
svjetonazora." Među njima su i "novi ateisti":
Richard Dawkins, Daniel Dennett, Christopher Hitchens, i Sam Harris.
To su Četiri Jahača – ne Apokalipse, nego ateizma; a njihov cilj
je bezobzirno pregaziti religiju. Daju višestruke prigovor. Prvo,
većinu nevolji u svijetu pripisuju religiji: spominju Križarske
Ratove, lov na vještice, vjerske ratove, netoleranciju, terorizam i
mnoge druge stvari. Naravno, svjetske religije doista imaju stvari za
koje bi se trebale pokajati; ali (kao što se često ističe) patnja,
smrt, i pustoš koja se pripisuje religioznim vjerovanjima i praksama
postaje beznačajna pokraj onih koje su uzrokovale ateističke i
sekularne ideologije samo u dvadesetom stoljeću.
Četiri Jahača također tvrde kako je
religiozno vjerovanje nerazumno i iracionalno, blesavo poput
vjerovanja u Špageti Čudovišta ili Supermena, ili možda čak i
Green Lanterna. Njihove tvrdnje su gromke i glasne. Predlažu da
svojim protivnicima trebaju odgovarate ne razumnim argumentima i
raspravama, nego ismijavanjem i golim prezirom. Zašto odabiru takav
način nije potpuno jasno. Naravno, jedna mogućnost je ta da je
njihov ateizam adolescentska pobuna koju iskazuju drugim sredstvima.
Druga mogućnost (u skladu s prvom) je da nemaju dobre razloge ili
argumente za svoje stavove, i stoga pribjegavaju taktici sa školskog
dvorišta. Što se tiče intelektualnih sposobnosti, novi ateisti su
svakako inferiorni "starim ateistima" – primjerice
Bertrandu Russellu i Johnu Mackieu. Također su inferiorni mnogim
drugim suvremenim, ali manje glasnim ateistima – Thomasu Nagelu,
Michaelu Tooleyu i drugima. Možemo se nadati da su novi ateisti tek
privremena mrlja na licu ozbiljnog razgovora u ovom ključnom
području.
***
O Danielu Dennettu
Žao mi je reći, ali to je loša
filozofija od koje teško da postoji lošija (dobro, osim
blogosfere); kršćansko milosrđe, ako ne i dobre manire, možda
zahtijevaju da tiho prođem skrečući pogled s neugodnog prizora.
Međutim, kao što to Dennett zna reći, mi ozbiljno pokušavamo doći
do istine; činjenica je da je Dennettovo ponašanje uvredljivo
iskazivanje prezira za sve one koji objavljuje ozbiljne radove u ovom
području, a poštenje zahtijeva da se to tako i prepozna. (Ili to
možda pokazuje gdje vas može dovesti slijepa odanost ideologiji.)
Pitanje je postoji li izvor racionalnog religioznog vjerovanje van
percepcije, memorije, a priori intuicije, itd. O tome pitanju
se uvelike razgovara i raspravlja kroz posljednjih četrdeset godina,
još od kada je Dennett bio student. On ležerno ignorira ovaj
živahan i dugotrajan istraživački projekt; umjesto toga samo priča
apsurde priče. Je li to zato što nije ni čuo za taj posao? Ili ga
ne razumije? Ili ne može smisliti nijedan pristojan argument protiv
njega? Ili je odlučio da je metoda istinske filozofije besmisleno
ismijavanje i burleska, a ne argument? Koji god da je razlog,
Dennettovi izleti u epistemologiju religioznih vjerovanje ne
ulijevaju povjerenje.
***
O Novim Ateistima
Očigledno je da neki od "Novih
Ateista" misle kako ozbiljnoj raspravi nema mjesta u ovom
području. Richard Dawkins predlaže kako se odnositi prema onim
religioznim ljudima sa kojima se ne on ne slaže: "Moramo ići
i dalje: dalje od humorističnog ismijavanja, moramo naoštriti svoje
kritike tako da stvarno bole." ... Oni neodlučni će, prema
njemu, "vjerojatno biti pokolebani iskazivanjem golog
prezira. Nikomu se ne sviđa kada ga ismijavaju. Nitko ne želi biti
stvar prezira." Možda to tako i je. Naravno, netko bi mogao
smatrati da takva zamjena argumenta i razuma sa uvredama i prezirom
nije toliko zastrašujuća nego i donekle smiješna. Međutim,
prikladnije je sjetom promatrati spektakl diskursa u ovom području
kojeg se spušta na razinu nižu od političkih govora u vrijeme
izbora, i osjećati samilost prema onima koji je tako spuštaju.
Where the Conflict
Really Lies: Science, Religion, and Naturalism
