Iz intervjua s Leszekom Kolokawskim;
Bilo bi smiješno
i glupo prigovarati Crkvi na temelju toga što je "tradicionalna".
Snaga Crkve i je u tome što je vjerna svojoj tradiciji – inače,
čemu služi Crkva? Ako će Crkva postati politička stranka koja
svoja vjerovanja prilagođava promjenjivom mišljenju, onda je možemo
bez straha i odbaciti, već postoje političke stranke koje rade
upravo to. Ako će Crkva posvećivati i blagoslivljati svaku
promjenu u intelektualnoj i moralnoj modi naše civilizacije, onda
još jednom – čemu služi Crkva? Crkva je snažna zato što ima
tradicionalni nauk, duhovnu jezgru, koju smatra svojom nepromjenjivom
suštinom. Ona se ne može poviti pod bilo kakvim pritiskom ljudi
koji smatraju da bi ono što je trenutno u modi Crkva trebala
usvojiti kao svoje vlastito učenje, bilo u području političkih
ideja ili svakodnevnog života.
Mislim da Crkva ne
samo da je u pravu u čuvanju svojeg povijesno oblikovanog,
tradicionalnog identiteta; nego bi njena sama uloga, njena misija na
Zemlji postala nejasna kada to ne bi radila. Dakle ne bih se bojao, i
ne bih smatrao da se radi o uvredi, kada kritičari opisuju Crkvu kao
tradicionalističku ili konzervativnu.
Moraju postojati
sile konzervatizma u društvu, u duhovnom životu, pritom mislim na
sile očuvanja. Bez takvih sila, tkivo društva bi se raspalo.
***
Prema meni, ne
postoji način pomirivanja Marksističkog učenja sa Kršćanstvom.
Marksizam je anti-kršćanski, ne potencijalno, i ne slučajno, nego
u samoj svojoj srži. Ne možete to pomiriti.
Nema Kršćanstva
tamo gdje nema razlikovanja između zemaljskih i vječnih
vrijednosti. Nema Kršćanstva ukoliko ne prihvatiti da su sve
zemaljske vrijednosti, koliko god bitne, koliko god presudne za
život, ipak sekundarne. Crkva se u svojoj suštini bavi spasenjem
ljudskih duša, a ljudska duša se nikada ne može svesti na
društvene uvjete.
Postoji apsolutna
vrijednost u ljudskoj osobi. Crkva vjeruje da je svijet - socijalni
svijet, fizički svijet – tek izraz božanskog, i kao takav može
imati jedino instrumentalnu ili sekundarnu vrijednost. Bez toga, nema
niti smisla govoriti o Kršćanstvu.
***
Da, uvelike se slažem s time [Crkva na
bogatijem Zapadu, ne samo u Latinskoj Americi, ima problema pri
artikuliranju razlike između zemaljskog i nadnaravnog]. Zapravo
vjerujem da ljudi u Crkvi često pripisuju proces sekularizacije –
tzv. laicizaciju društva – činjenici da je Crkva bila previše
nadnaravna, prereligozna, usredotočila je svoj nauk na probleme i
vrijednosti duhovnog svijeta.
Mislim da je suprotno točno jer Crkva
nam uopće ne treba ako će služiti tome da blagoslovi naše
strasti, našu pohlepu, naše sve veće potrebe, itd. Koji je onda
smisao Crkve?
Ako u očima promatrača Kršćanstvo
izgubi, ili se čini da gubi, svoj duhovni temelj, onda postaje
naprosto nebitno.
