Što dugujemo Novim Ateistima? [1/3]

U nastavku prenosim predavanje filozofa Fesera pod naslovom What We Owe the New Atheists? U predavanju daje zanimljiva zapažanja o situaciji u kojoj se nalazimo pa mi se činilo korisnim prenijeti predavanje (u tri dijela). U prvom dijelu se većinom bavi dijagnozom i prisutnim razmišljanjima, a kasnije nudi način kako odgovoriti na te izazove. Prije čitanje preporučam da pogledate trailer za Rocky III, uskoro ćete shvatiti zašto. (Prijevod ima standardnih manjkavosti, ali neka vas to ne omete.) Inače, izvorna verzija teksta predavanja je ovdje, a na istome linku se nalazi i audio predavanja pa možete poslušati.

Tema mog predavanja je "Što dugujemo Novim Ateistima." Može se činiti kao čudan naslov s obzirom da sam autor polemičke knjige The Last Superstiton [A Refutation of the New Atheism]. U toj knjizi opisao sam Richarda Dawkinsa kao čovjeka koji "ne bi razlikovao metafiziku od Metamucila." U skladu s time, predložio sam da knjigu Filozofija za Neznalice (Philosophy for Dummies) možda treba u pojednostavnjenom izdanju objaviti pod naslovom Filozofija za Dawkinsa. Rekao sam da sinteza pijanog samoupozdanja i teološke nesposobnosti Hitchensa predstavlja "zagonetku, unutar enigme, omotane salvetom za koktel." Spomenuo sam da nam možda treba oprostiti ukoliko posumnjamo da je čitava Harrisova književna karijera razrađena prijevara, javni štos u stilu Sache Barona Cohena (Sam Harris je filozofski Borat ili Ali G.) Zatim sam postao malo zločest kad sam se pozabavio Dennetom. Katolička filozofkinja Elizabeth Anscombe ocijenila je Davida Humea kao "običnog – briljantnog – sofista." Predložio sam da je Dennet kao filozof skoro u rangu Humea; ukoliko obrišete srednju riječ u Anscombinu opisu Humea, dobijete precizan opis Daniela Denneta.

Svatko tko je pročitao moju knjigu može vam reći da je takvo prozivanje zasluženo. Dubina neznanja novo ateističkih autora o filozofskim i religioznim idejama koje napadaju je usporediva samo s nevjerojatnom arogantnošću i neprijatnošću s kojima ih napadaju. Dawkins i kompanija su sami tražili takvu ocjenu. Ne morate biti religiozni vjernik da bi to mislili; Poznati filozof darwinizma Michel Ruse izjavio je da ga je zbog Dawkinsonove knjige The God Deluson "sram biti ateist", a da je Dennetova Breaking the Spell "stvarno loša i nedostojna [njega]". Još jedan ateistički filozof Thomas Nagel, opisao je Dawkinsovu "amatersku filozofiju" kao "posebno slabu", a njegove pokušaje suočavanja s filozofskim poteškoćama vlastite pozicije "običnim ignoriranjem". Književni kritičar Terry Eagleton – još jedan ateist, i to Marksist – opisao je Dawkinsove tekstove o religiji kao "neinformirane", "bezvrijedne" i usmjerene na "vulgarne karikature."

Međutim, naslov predavanja još uvijek zbunjuje. Što bi mogli dugovati skupini mislioca koji su tako intelektualno i moralno sumnjivi kao Novi Ateisti (osim nekoliko jeftinih fora na njihov račun)? Da bi uvidjeli odgovor, okrenut ćemo se analogiji utemeljenoj na kulturnom artifektu iz ranih osamdesetih, njen teološki potencijal je i dalje neispitan. Naravno, govorim o filmu Rocky III, filmskom klasiku u kojem glume Sylvester Stallone u naslovnoj ulozi i Mr. T kao izazivač Clubber Lang. Pretpostavljam da ste vidjeli film. Naš heroj Rocky Balboa – katolik, da spomenem – je prikazan kao čovjek koji je, s drugim nastavkom, dosegao vrhunac svog sporta. Više nije teturajući, pun modrica, dopadljiviji lik kakav je u bio u prva dva filma, Rocky je zgodan, preplanuo, dobro odjeven, bogat i slavan, svi ga vole. Sve to je nesumjivo i zaradio. Ipak, istodobno je postao spokojan i slab. Navikao se na svoj život, na bogatstvo i ugodu koja dolazi s time. Ne bori se s najsnažnijim izazivačima da bi zadržao titulu. Ne trenira srčano, čak ne trenira niti u pravoj dvorani nego u hotelu okružen s obožavateljima. Ne sluša svog starog trenera Mickeya koji ga upozorava da je izgubio svoju prednost.

Zatim imate Clubbera Langa, kojeg glumi Mr. T. Prikazan je kao nemilosrdan, vulgaran, ratoboran brbljavac. Nimalo ne poštuje Rockya, okrutno ga vrijeđa pred obožavateljima, čak se i unosi njegovoj ženi. Iznimno je samouvjeren, ne vidi nikakvu Rockyevu plemenitost ili unutarnju snagu, nego samo prevaru koju žele razotkriti pred cijelim svijetom. Uživa u svojoj odvažnosti, svojoj vlastitoj moći. S obzirom da je boksač ta moć leži u pukoj sirovoj snazi, a to je ono što posjeduje. Također je fokusiran i samodiscipliran. Neosporno želi pobjedu, na način na koji Rockye više ne želi, i pod bilo koju cijenu.

U klimaksu prvog djela filma prikazan je šampion koji je dobar čovjek, ali koji je postao presamouvjeren, nemaran i kratkovidan; i prikazan je izazivač koji je loš čovjek, ali je na vrhuncu spremnosti za borbu i potpuno usredotočen. Što god mislili o liku Mt. T-a, čovjek je predan. Za Rockyea međutim, to ne vrijedi. Stoga iako navijamo za Rockyea, kada Mr. T razbije njegov blok moramo priznati da je Rocky to i tražio.

Kako se radi o filmu Rocky, tu naravno nije kraj priče. Nakon sramotnog poraza trgnuo se u stvarnost, opet postaje fokusiran i željan pobjede, vraća se u formu te na kraju ponovno osvaja titulu nakon što pobjedi lik Mr. T-a u revanšu. Možda je postao i bolji borac jer se morao ponovno vratiti nakon početnog poraza; u svakom slučaju je mudriji. Izazov kojeg je predstavio lik Mr. T-a predstavlja prikriveni blagoslov.

Kakve sve to ima veze sa Novim Ateistima? Objasnit ću kroz prisjećanje nečega što mi je kardinal George Pell rekao kada sam držao predavanja po Australiji. (Znam da to zvuči pretenciozno – kao da se kardinal i ja družimo. Zapravo, iznenadio bih se da me se uopće sjeća, ali kada sam imao čast upoznati se s njime, dobro sam zapamtio njegovu primjedbu.) Kardinal je na televiziji nedavno nastupio u raspravi sa Dawkinsom, i rekao mi je kako su Novi Ateisti zapravo Crkvi učinili uslugu, natjerali su nas da se vratimo apologetici, disciplini koja je desetljećima bila zanemarivana u katoličkim intelektualnim krugovima.

To mi se čini kao duboki uvid, i u svome predavanju želio bih razraditi kardinalovu primjedbu. Ne tvrdim da bi se on nužno složio sa svime što ću reći – uključujući i mojom Rocky III analogijom; ali mislim da je analogija prikladna, a sada je vjerojatno i jasno zašto sam je upotrijebio. Crkva, u svojem ljudskom elementu i posebno u njenom intelektualnom životu, je prema meni, u posljednjim desetljećima često bila poput Rockya s početka filma – nedisciplinirana, neozbiljna, nemarna prema stvarnoj prirodi izazova koji su se javili, i nespremna na suočavanja s njima. Baš kao što Rocky ima reputaciju koju je stekao u prošlim pobjedama, ali nema se čime pokazati kada se suoči sa snažnim novim izazivačem; suvremeni katolički svećenici i teolozi nasljeduju slavnu filozofsku i teološku baštinu koju suočeni s moralnim, političkim i intelektualnim izazovima sekularizma nisu iskoristili. I baš kao što lik Mr. T-a, unatoč svojem prostaštvu i taštini, barem zna što je potrebno za pobjedu, tako i Novi Ateisti, unatoč svojoj samodopadnoj ignoranciji, znaju koja su fundamentalna pitanja u sporu između religije i sekularizma. Shvaćaju da je beskorisno pozivati se na društveni napredak do kojeg je dovelo kršćanstvo, ili dostojanstvo kojeg kršćanski moral pripisuje ljudima, ili ljepotu kršćanske umjetnosti i arhitekture, osim ako postoji dobar razlog da mislimo kako su središnje tvrdnje kršćanstva stvarno točne. Znaju, kao što je znao i Sv. Toma Akvinski, da je beskorisno govoriti o vjeri ukoliko niste pokazali da je vjera nešto više od samoobmane kakvom ju proglašavaju kritičari – odnosno, ukoliko niste utvrdili racionalne preamuble vjere, praeambula fidei. Znaju, barem implicitno, da s obzirom da je čovjek racionalna životinja, ne možete ga pridobiti ukoliko ne možete pridobiti njegov intelekt.

Ukratko, Novi Ateisti znaju da, posebno u kulturi u kojoj znanost ima prestiž kakav ima, moralni, društveni i intelektualni utjecaj kršćanstva uspijeva ili propada ovisno o uspjehu centralnih argumenata kršćanske apologetike. Naravno, Novi Ateisti uopće ne razumiju te argumente; a kamoli da su ih opovrgnuli. No, kada tako malo istaknutih crkvenjaka i teologa iznose te argumente, ili ih uopće sami shvaćaju, neznanja Novih Ateista je nevažno. Pobijedit će samim tokom stvari. Ukoliko se upuštate u boksački meč, morate biti spremni boksati. Ukoliko niste, suparnik će pobijediti neovisno o svojim nedostacima kao boksača. Dakle, Novi Ateisti Crkvi čine uslugu kao što je to Mr. T učinio Rockyu, prisiljavajući nas da se uozbiljimo, da se vratimo u borbenu formu, da obnovimo svoj intelektualni mišić i argumentativnu čvrstinu.

Za sada je sve to dosta općenito, i može se činiti ne baš točnim, jer očito je uvijek bilo radova popularne apologetike, a neki od njih su bili jako dobro u tome; ali to nije ono o čemu govorim. Govorim o apologetici na najvišom intelektualnom nivou, onoj koja se bavi najdubljim pretpostavkama koje informiraju razmišljanja onih koji dominiraju na modernim sveučilištima i u našoj modernoj znanstvenoj kulturi općenito – suvremeni akademski filozofi; fizičari, kemičar, biolozi, i drugi prirodni znanstvenici koji se bave razmišljanjem o filozofskim pitanjima; radnici u visokotehnološkoj industriji; itd.

To su ljudi od kojih, ne samo oni koji oblikuju mnijenje, nego sve više i običan čovjek s ulice, traži vodstvo u pitanjima objektivne istine. Ne moramo ni reći kako su ti ljudi neimpresionirani radovima popularne kršćanske apologetike ukoliko je uopće i primjećuju. Ukoliko imaju ikakvih problema s Novim Ateistima, to je primarno zato što misle da se Dawkins i kompanija bave šibanjem mrtvog konja, i to možda s nepotrebnom grubošću. Ne misle da Dawkins, Hitchens i ostali, ne uspijevaju uvidjeti jakost religije, nego da bespotrebno zlostavljaju već poraženog slabića. Filozof John Searl – koji je vrlo dobar filozof i prodoran kritičar mnogih ideja povezanih sa suvremenim naturalizmom i scijentizmom – opisuje ponašanje koje prevladava kod suvremene inteligencije. Zapisuje nekoliko godina prije pojave Novih Ateista u svojoj knjizi Mind, Language, and Society;

Danas se nitko ne trudi [napadati religiju], i smatra se pomalo neukusno uopće postaviti pitanje Božje egzistencije. Pitanja religije su poput pitanja seksualne preferencije: o njima se ne raspravlja javno...

Mislim da je došlo do nečega puno radikalnijeg od slabljenja religiozne vjere. Za nas, educirane članove društva, svijet je postao demistificiran ... Rezultat ove demistifikacije je da smo otišli dalje od ateizma, do točke gdje to pitanje više nije bitno kao što je bilo ranijim generacijama...

Osvrćući se na neke primjere navodnih čuda, Searle piše:

To nije moguća misao za nas zato što, u određenom smislu, znamo previše... Stvar nije u tome da to smatramo pogrešnim, nego da to uopće ne uzimamo u obzir kao mogućnost.

Smatram da su tim ljudima – onima za koje je rasprava između ateizma i teizma povijesni relikt, nije više živa i dostojna njihove pažnje – suvremeni svećenici i teolozi posvetili premalo pažnje i ponudili im odgovore. U katoličkim krugovima, postoji tendencija povlačenja iz metafizičkih pitanja šire slike te umjesto toga posezanje za moralnim apeliranjem na "dostojanstvo ljudske osobe", kao da bi to moglo pružati zajedničko tlo na kojem bi Crkva mogla komunicirati sa sekularnim svijetom. Ali zapravo samo po sebi to ne pruža nikakvo zajedničko tlo jer su pitanja što je ljudska osoba, i što dostojanstvo zahtijeva, vrlo sporna pitanja. Primjerice, eutanaziju se brani kao "smrt s dostojanstvom." Protivljenje "istospolnom braku" se rutinski opisuje kao negiranje dostojanstva homoseksualaca. Feministi koji promoviraju pobačaj i kontracepciju bi očito negirali da se protive dostojanstvu žene. I tako dalje. Dakle, pozivati se na "dostojanstvo ljudske osobe", kao da to samo po sebi rješava nešto, jednostavno je samoreferencirajuće.

Drugi konzervativni teolozi i religiozni autori su naglasili ono što pravoslavni teolog David Bentley Hart naziva "estetika kršćanske istine" u podnaslovu svoje knjige The Beauty of the Infinite. Ipak, za tipičnog suvremenog sekularnog intelektualca, naša tendencija da smatramo nešto lijepim je potpuno objašnjiva u terminima biološke i kulturne evolucije. Naše estetske reakcije možda nisu nepostojane kao što to relativist pretpostavlja, ali su prema takvom stavu svejedno subjektivne, održavaju način na koji je darwinovski selekcijski pritisak utisnuo u naše pretke estetsku psihologiju, ne radi se značajkama stvarnosti neovisnima o umu. Prema tome, one nemaju nikakve ontološke implikacije. Prema meni, to je potpuno pogrešno, ali to nije stav kojeg možete pobiti nečijom prozom ili Bachom. Pretpostaviti drugačije značilo bi upustiti se u okršaj pištoljima koristeći čembalo.

Zatim imate takozvanu teoriju "Inteligentnog Dizajna", koju sam kritizirao puno puta, ne zato što je loša biologija nego zato što je loša filozofija, a teološki je potpuno irelevantna. Ponekad ju se kritizira jer je "Bog praznina" pristup, ali zapravo je još lošija. Jer čak u najboljem scenariju, teorija ID-a, prema vlastitom priznanju, ne može vam ponuditi dizajnera koji bi bio nešto više od jednog dijela, iako veliki i udaljeni dio, samog prirodnog poretka. Može vas samo dovesti do boga s malim "b" – zapravo superheroja – a ne do istinskog teizma. Kritičari ID-a optužuju takve ljude da se bave lošom prirodnom znanošću, dok sami ID ljudi tvrdi da se bave dobrom prirodnom znanošću, ali ono što je bitno jest da se bave prirodnom znanošću, ne božanskom znanošću. Ne predstavljaju izazov scijentizmu koji priječi modernoj inteligenciji da religiju shvati ozbiljno, nego samo oponaša njene metode i pretpostavke. Stoga samo potvrđuju scijentizam i stav o religiji kojeg podržava. Kao što Searl Zapisuje:

Za nas [građane modernog sekularnog društva], kada bi se pokazalo da Bog postoji, to bi trebala biti činjenica o prirodi poput svake druge. Osnovnim silama svemira – gravitaciji, elektromagnetizmu, jakoj i slaboj nuklearnoj sili – dodali bi petu, božansku silu. Ili još izglednije, promatrali bi druge sile kao oblike božanske sile. Ali još uvijek bi to bila fizika, iako božanska fizika. Kada bi nadnaravno postojalo, moralo bi biti naravno.

Searle nije pisao o teoriji ID-a, ali kao da i je. Metafizika scijentizma je toliko asimilirana od strane moderne inteligencije pa pretpostavlja da čak i ako bi neka vrsta teizma bila obranjiva, bila bi to samo ekscentrična verzija vrste stvari u kakve već vjeruju. U njihovu umu jednostavno nema konceptualnog mjesta za išta više.

Novi Ateizam je samo posebno glasan i antipatičan izraz takvog razmišljanja. Dawkins i kompanija se razlikuju od suptilnijih i pristojnijih mislioca poput Searlea i Thomasa Nagela jer pokazuju veću nestrpljivost prema onima koji ne vide ono što oni smatraju očitom istinom. Da se pozovem po posljednji put na svoju analogiju, Novi Ateisti su poput Mr. T-a koji želi surovo prikazati Rockya kao potpunu prevaru, dok su svi ostali zadovoljni ostavljanjem Rockya njegovim iluzijama. Naravno, Rocky nije prevara, nego se samo zapustio; i naravno kršćanstvo također nije prevara. Mr. T je natjerao Rockya da to dokaže – da se dokaže i da ponovno postaje ono što je bio. Dugujemo Novim Ateistima što nas tjeraju da učinimo isto.

Ukoliko pop apologetika – koja je dobra u svom okviru, ali nije u stanju odgovoriti na najdublja pitanja ili na najsofisticiranije suparnike Kršćanstva, ukoliko to nije ono čemu se moramo vratiti, i ako sam kritizirao moraliziranje, estetiku i pseudo-znanstvene pokušaje kao neučinkovite ili irelevantne, što onda točno želim preporučiti? Čemu se to moramo vratiti ukoliko želimo obnoviti ljudski element u Crkvi u njegovu punu intelektualnu vitalnost i borbenu snagu?

[...]