O sve popularnijem
argumentu "na pravoj/krivoj strani povijesti" već sam pisao ovdje. Ipak, treba napomenuti još neke stvari.
U zadnje vrijeme možemo čuti kako su oni koji ne razmišljaju poput naprednjaka "na krivoj strani povijesti". Zapravo, najbrži način prepoznavanja na koga ste naišli je korištenje takvih izraza. "Uključivost", "jednakost", "diskriminacija","mržnja", optužbe za "izme" i "fobije" te čitav niz drugih emotivnih izraza bez ikakvog kognitivnog značenja siguran su znak da ste naišli na prosvijećenog naprednjaka. Radi se o njihovom zaštitnom znaku kojeg ostavljaju, kao što je to činio Zorro, u javnom prostoru i zastrašuju neistomišljenike.
Ima li išta bolje
od takve brze injekcije samopouzdanja? Čak i statističke analize
pokazuju nagli porast korištenje izraza kroz posljednje godine.
Živimo u vrijeme plitkog rezoniranja, ubacite par popularnih izraza
u svoje slogane i jamačno ćete uvjeriti - ako je to dobar izraz
– nekoga.
Dakle, koji je
problem s takvom arogancijom i retoričkim trijumfalizmom? I kako
uopće odgovoriti na nešto što uopće niti nije argument? Možda bi
jedna mirnija analiza mogla pomoći.
Za početak,
iritantna nije samo presamouvjerena poruka; "tako i tako ćeš
izgubiti, zašto se odmah ne predaš?" (mi znamo
budućnost, bolje ti je da ušutiš itd.) - nego je izraz i
filozofski odbojan zbog marksističkog prizvuka. Ideja iza fraze je
da se povijest kreće unaprijed određenim, nepromjenjivim putem.
Marx je, preuzevši od Hegela, popularizirao ideju da je protivljenje
neizbježnom socijalizmu jednostavno anti-intelektualno i
anti-znanstveno. Napredak povijesti je znanstveno spoznatljiv, reći
će marksisti, i stoga ne trebamo slušati one koji prigovaraju našem
programu. Totalitarni sustavi 20. stoljeća su kasnije iskoristili
takvo razmišljanje za opravdanje rješavanja milijuna ljudi koji se
nisu slagali.
Možda naši naprednjaci nisu posudili
ideju od Marxa i Hegela nego se jednostavno vode, svjesno ili
nesvjesno, vigovskom tendencijom u povijesti koja poručuje da svijet
napreduje prema neizbježnoj pobjedi "socijalne
prosvijećenosti". Drugim riječima, smjer povijesti je zacrtan
i kreće se baš kako naprednjacima paše.
***
Kako konzervativac
može odgovoriti na sve to?
Naravno, može
tvrditi da je on taj koji je na "pravoj strani povijesti" -
ali zašto bi to bilo bitno? Dovoljno je pokazati da je liberalizam
pogrešan, zašto bi konzervativac koristio takve naprednjačke
fraze. Fraza sugerira da se povijest kreće u određenom smjeru i da
taj smjer opravdava tendenciju događaja, ali kako činjenica
određenog pomaka opravdava taj pomak? Da se vratimo na primjer
neizbježnog socijalizma; zašto bi činjenica sve utjecajnijeg
socijalizma opravdavala taj socijalizam?
Konzervativca
zanima tko je u pravu, a ne tko je "na pravoj strani
povijesti" – ideja u koju ionako ne vjeruje; nema potrebe
da usvaja i koristi naprednjačke samoreferencirajuće epitete i
fraze. Jezik je bitan. Žargon nikome ne pomaže. Točnije, ne
pomaže istini. Kao što C.S. Lewis zapisuje u
The
Screwtape Letters,
savjet starog demona mladome Wormwoodu;
"Žargon, a ne rasprava, je tvoj najbolji saveznik. Nemoj trošiti vrijeme pokušavajući ga uvjeriti kako je filozofija materijalizma točna. Uvjeri ga da je snažna, potpuna i hrabra – da se radi o filozofiji budućnosti. ... Problem s uvjeravanjem je što se tada sve preseli na područje neprijatelja. On također može uvjeravati. ... Samim činom raspravljanja probuđuješ razum kod pacijenta, a jednom kada ga probudiš tko može predvidjeti rezultat?"
Ipak, probajmo
analizirati što bi fraza "na pravoj strani povijesti"
značila kada bi pokušali iščitati argument iz nje. Prva
mogućnost; tvrdi se da će uskoro većina ljudi, možda i svi,
imati takav stav. Ali još jednom, kakve to veze ima s istinitošću
stava? Mišljenje većine nije relevantno za istinu, radi se o
logičkoj pogrešci apeliranja na razmišljanje većine (ad
populom).
Druga mogućnost je da se pokušava
tvrditi kako će se uskoro pokazati da je takvo razmišljanje točno.
Ali to je ista stvar kao i tvrdnja da je takvo razmišljanje sada
točno, odnosno radi se o pretpostavljanju onoga o čemu i
raspravljamo. Konzervativac se ne slaže da će se u budućnost
pokazati istinitost stava, isto kao što se ne slaže da je takvo
razmišljanje danas točno. Dakle, još jednom se radi o logičkoj
pogrešci, pretpostavljanju zaključka (petitio principii).
Postoji li neka druga interpretacija
fraze? Teško je vidjeti koja bi to bila. Možda ju je moguće
smisleno iskoristiti kao dio nekog drugog argumenta, ali sama za sebe
predstavlja običnu logičku pogrešku, odnosno, možemo reći da
argument pokazuje kako su naprednjaci na "pogrešnoj strani
logike".
***
Za kraj, što s kršćanima, trebaju li
se oni bojati "suda povijesti"?
S obzirom da svakodnevno možemo
slušati kako je kršćansko učenje, primjerice o braku kao
konjugalnom zajedništvu muža i žene, zastarjelo, retrogradno,
neosjetljivo, bezosjećajno, uskogrudno, zadrto - čak i puno mržnje,
nije teško zamisliti društvo u kojem će kršćani osjećati
posljedice ukoliko odbijaju zlo zvati dobrim, a dobro zlim.
Postoje sile koje nam govore da je
njihova pobjeda neizbježna, upozoravaju nas da su kršćani na
"krivoj strani povijesti", govore nam da će nas
slijedeće generacije osuđivati. Ali ideja "suda povijesti"
je sekularistički uzaludni, besmisleni, beznadni i patetični
pokušaj zamjenjivanja suda Svemoćnog Boga. Pogansko božanstvo
povijesti nije naš Bog. Bog je naš Bog. Povijest nam ne sudi. Bog
nam sudi.
Za kršćanina je bitno da je na strani
Istine.
