četvrtak, 30. travnja 2020.

Jedna izložba u MSU

Lijepo vrijeme je sigurno izmamilo mnoge zagrepčane da prošetaju uz omiljenu zgradu Muzeja Suvremene Umjetnosti.

Ako Vas lošije vrijeme priječi u ugodnim šetnjama i pogledu na samu zgradu, onda slobodno uđite u MSU. On je ovih dana napokon otvorio svoja vrata javnosti. Naišao sam slučajno na vijest o izložbama pa sam odlučio vidjeti što se nudi. Jedna od izložbi je "Tomo Savić-Gecan: Retrospektiva 2020."

To je "prva veća samostalna izložba u Hrvatskoj jednog od zacijelo najradikalnijih umjetnika srednje generacije", "predstavlja 30-tak godina njegova stvaralaštva."

Čim sam pročitao da se radi o jednom od najradikalnijih umjetnika morao sam saznati više. Izgleda da je prije par godina imao izložbu u Rijeci. Na yt možete pronaći reportažu o tadašnjoj izložbi; MojaRijeka.hr - Bez naziva 2017. Tomo Savić Gecan. Pogledajte reportažu. Nemojte propustiti reportažu ako želite shvatiti suvremenu umjetnost.

***

HRT je popratio otvaranje izložbe u MSU, više u reportaži; Nevidljiva izložba u Muzeju suvremeneumjetnosti. Primjetite samo razliku izjava učenih kustosica i povjesničarki umjetnosti nasprem običnih posjetitelja.

Tomo, koji desetljećima živi van Hrvatske, izlaže diljem svijeta, sudjelovao je i na velikim međunarodnim manifestacijama. Dobitnik je nagrade "accelerate" koja mu je donijela boravak na CERN-u, vodećem laboratoriju za fiziku čestica, gdje je i nastao njegov rad kojeg nam ovih dana predstavlja. (Okružen najnovijim znanstvenim dostignućima, pronašao je inspiraciju za najveća umjetnička dostignuća. Što je akcelerator ako ne prostor s par čestica.)

Nažalost, ovo nije "retrospektiva u tradicionalnom, klasičnom smislu riječi" tako da smo ostali zakinuti za mnoga njegova ranija djela.


Tomo ne promovira svoju umjetnost i ne govori o njoj za medije jer želi ostati nedodirljiv, ostavlja svojoj umjetnosti da govori za njega. Poštujući njegovu želju da bude nevidljiv, ali ipak prisutan jer umjetnici moraju biti prisutni u svijetu, neću komentirati nego ću Vas ostaviti da sami dođete do svojih zaključaka.

***

Moram ipak izraziti žaljenje jer smo ostali zakinuti za prijašnje radove. Njegova djela su kvalitetom uz bok Duchampovih (čak su se djela našla na istim izložbama). Svojim radom nadograđuje djela velikih umjetnika, poput Martina Creeda i Michaela Craig-Martina.

Pritom mu naravno ne fali originalnosti, svojom inovativnošću i transgresivnošću razvija umjetnost u novim smjerovima, dodatno dekonstruira takva poznata djela. Za razliku od Craig-Martina ("An Oak tree"), on ostavlja posjetitelju da sam odlučio što je prezentirano. Za razliku od Creeda ("Work No. 227 The lights going on and off"), on dodatno dekonstruira i ogoljuje stvarnosti. Postiže ono što umjetnost pokušava već sto godina.

Jedno od djela koje ne smijemo ne spomenuti su; čase na stolu koje je izradio od staklenog izloga galerije.


U njegovom radu uvijek pratimo prostor kao medij. Pretvarajući izlog galerije u izložak galerije on unosi novu dimenziju, poigrava se idejom prostora, sam galerijski prostor doslovno postaje dio izložbe.

Iako upečataljiva i snažna umjetnost, on u svojem radu samo postavlja pitanja o svijetu, ostavlja posjetiocu slobodu da sam pronađe odgovore.

Transformirajući staklo u čaše suočava nas sa sve aktualnijim pitanjem održivog, pitanjem ekologije i globalnog zatopljenja. Radi se o moćnoj kritici kapitalizma i konzumerističkog društva. Uporaba stakla navodi nas i na razmišljanje o "staklenom plafonu" i ugnjetavanju žena, o svim nevidljivim manjinama.

Sve to prati tema prostora. Ljudi se rađaju i umiru u prostoru. Prostor nikada nije samo prostor. Prostor.

Najveća umjetnička djela uvijek su nanovo aktualna. Mislimo da vidimo sve što je u prostoru, ali ne vidimo da je prostor ispunjen virusima. Ispunjen je opasnošću koja prijeti našem društvu i našem planetu.

U osvijetljenom prostoru vidimo sve kutke, ali ne vidimo uvijek svu nepravdu, ne vidimo sve viruse. Ne vidimo virus rasizma, ksenofobije, transfobije, homofobije, fašizma, nacionalizma, tradicionalizma. Skrivaju se naočigled svih nas. Okruženi smo njima, a niti ne primjećujemo ih.

Prazan prostor upozorava nas na budućnost bez života, budućnost u kojem je kapitalistička i patrijarhalna pohlepa uništila svu prirodu.

---

Je li čaša suvremene umjetnosti poluprazna ili polupuna možemo saznati u MSU.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana