Paradoks kontrole/nedostatka kontrole masovnih medija jest što;
Prvo, Masovni Mediji su Ljevičarski
Masovni mediji su izvor i provođenje Ljevičarstva u suvremenim društvima, širenjem Masovnog medija u naciji, nacija skreće Ljevo; U suvremenim društvima stupanj vjerske predanosti povezan je s odvojenošću od Masovnih Medija (najreligiozniji su oni koju su najudaljeniji od Masovnih Medija). Masovni mediji su Ljevičarski i u svojoj formi i u svom sadržaju; pristranostima, propustima, naglascima, izborima, iskrivljenjima, izmišljanjima i lažima.
Drugo, Nitko ne kontrolira Masovne Medije
Nitko ne kontrolira Masovne Medije jer se ne radi o stvari koju možete kontrolirati, to nije moguće. Posebno u vrijeme interneta i društvenih veza, ljudi stalno sa sobom nose masovni medij u obliku telefona, pristupačan u svakome trenutku.
Takva promjena je uvećala Masovne medije možda i tisuću puta, a Ljevičarstvo je postalo sve (I) ekstremnije i (II) sve prodornije i sveobuhvatnije. Teško je zamisliti sustav kontrole koji se može skalirati tisuću puta i istodobno postati toliko učinkovit u nametanju Ljevičarstva.
Dakle postoji Paradoks – širenjem medija očekivali bi da će Ljevica biti razvodnjena, ili da će izgubiti kontrolu nad sve većim Masovnim Medijima.
Ipak, taj paradoks ne postoji ako Masovni mediji samo po sebi, intrinzično i spontano proizvode Ljevičarski svjetonazor, širenjem Medija širi se i Ljevičarstvo.
(Neka druga vrsta, naddruštvene, nadnacionalne institucije bi zahtijevala sustav kontrole kako bi ispunjavala svoju funkcija, trebali bi imati skup formalnih pravila i procedura da bi ostvarili konformitet, ali s obzirom da su Masovni Mediji intrinzično Ljevičarski, onda što su veći Masovni Mediji to je veće i Ljevičarstvo Masovnih medija.)
Rast masovnih medija je ista stvar kao i Ljevičarski trend.
PS
Ljevičarsku pristranost medija je lako pokazati, zaposleni u medijima većinom glasuju za ljevičarske stranke i doniraju svoja sredstva (i vrijeme) njihovim političkim kampanjama. Isto tako, ako analizirate način na koji izvještavaju ili ne izvještavaju o određenim fenomenima – izrazima koje koriste itd. - postaje jasno da njihova osobna pristranost određuje i njihov sadržaj. O tome sam pisao u drugoj polovici posta Dominacija Ljevice na sveučilištima i u medijima - statistika. (Ne možete to negirati. Zapravo to neće niti negirati, samo će opravdavati – novinari su obrazovaniji i pametniji pa zato razmišljaju kako razmišljaju, reći će obrazovano i pametno.)
Dakle, činjenica da su mediji ljevičarski je nepobitna, možete ponuditi različite teorije zašto je to tako; možda jer je to posao koji privlači vrstu ljude s određenim karatkeristikama (koje su pak povezane s "ljevičarstvom"), različite prioritete (drugi se posvećuju obitelji ili svojoj nemedijskoj karijeri), ekonomske realnosti (plaća u medijima nije dovoljna za ljude s određenim ciljevima) itd.
Oduvijek je vrijedilo da dobar dio medijskih zvijezdi pati od nekog oblika poremećaja osobnosti, narcisoidnosti itd. (Histrionski poremećaj se čini posebno prikladnim u današnje vrijeme društvenih mreža gdje je pažnja najbitnija. U starom Rimu glumce često nisu smatrali uglednim upravo zbog onoga što njihov posao podrazumijeva).
Prema tome, mediji stvarno jesu ljevičarski u smislu da njima dominiraju ljevičari, ali BGC tvrdi nešto više - nešto što djelomice možemo naslutiti u objašnjenjima zašto bi one koje zanima ljevičarstvo istodobno toliko zanimali mediji.
Inače, BGC, kao što sam već napominjao, pod medije misli na sve tiskane medije (knjige, novine, magazine), električne (radio, TV, filmove) i internetske medije (blogove, društvene mreže, medije za međusobno dopisivanje); a pod Ljevičarstvo misli na sve one ideologije i pokrete kojima su određeni sekularni ciljevi nabitniji (to uključuje i mnoge "desne" stranke.).
Prilikom objašnjavanja svoje teorije, ističe da je nemoguće kontrolirati Masovne medije, ali to je u određenom smislu netočno. Danas je lakše nego ikada kontrolirati svaku riječ koju itko napiše na internetu, čak i svaku riječ koju netko izgovori u prisutnosti svog mobitela. (Ne radi se o suludim teorija nego o tehnički izvedivim stvarima, stvarima koje se već koriste. Primjerice vladine agencije mogu zatražiti od operatera odnosno proizvođača pristup telefonu i mogu uključiti mikrofon, nije potreban ljudski operater da bi prisluškivao razgovor, računalo može transkribirati i tražiti ključne riječi. Nije tehnički idealno, ali ne radi se o nikakvoj futurističkoj tehnologiji ili paranoji.)
Postoje različiti zakoni o "govoru mržnje" i "diskriminaciji" (i ljudi koji te zakone provode) koji se upotrebljavaju za suzbijanje govore u svim medijima, postoje osobe na zapadu kojima nije dopušteno imati profil na društvenim mrežama (iako na njima ne objavljuju ništa što bi uopće podpadalo pod te zakone), ne smijete čak niti objaviti njihovu fotografiju, ne dopušta im se pristup financijskim institucijama, zatavaraju im se računi u bankama, članovi njihovih obitelji ne mogu unajmiti prostor putem aplikacija, ne mogu naručiti prijevoz itd. Ne radi se o ljudima koji predstavljaju ikakvu stvarnu opasnost za društvu. Npr. prenio sam davno intervju s J.R. Morse, njenom Ruth Institutu su zatvorili račun.
To sve je prisutno u društvu koje ima "slobodu govora", što je tek s društvima poput našeg u kojem je ljevičarskim medijskim ličnostima dopušteno da rade i govore što žele (koliko god bilo diskriminatorno i mrzilački), a drugima se zbog manjih stvari gase televizijski kanali, osuđuje ih se itd. Sjećam se kada je jedan medijski djelatnik iz dijaspore ustvrdio da bi pokrenuo ozbiljni "desni" medij kod nas, ali bi mu uz financijska sredstva bila važna, vjerojatno i važnija, činjenica da ima političku podršku za svoj projekt. Svjedočili smo sudskim presudama u korist novinara iako su objavljivali dokazano pogrešne tvrdnje o konzervativnim osobama, presudama protiv novinara jer su objavili činjenice koje je netko smatrao diskriminatornim, prijetnje sudskim postupcima protiv onih koji su samo citirali ono što su ljudi s Ljevice objavljivali o svom životu itd. Radi se samo o par sitnica vidljivih s površine, što se tek događa kada se netko pokuša baviti istinski istraživačkim novinarstvom i ugroziti različite interesne skupine. (Kada govorimo o kontroli medija na ne-Zapadu, lagano je vidjeti kako bi ona funkcionirala.)
Ipak, iako je moguće kontrolirati medije, zapravo lakše nego ikada, BGC je u pravu da ih ne bi bilo moguće kontrolirati kada bi ljudi odbacili tu kontrolu - pritom ne govorimo o nekoj revolucionarnoj pobuni, odnosno kada toliko ljudi ne bi već samo po sebi promiviralo ljevičarske antivrijednosti. (Ne radi se o tome da svaki glumac, redatelj, pisac, novinar ili urednik svjesno i kontrolirano promovira određeni skup ideja.)
Davno sam izdvojio gornji citat pa se ne sjećam što je sve pod time mislio, ali zapravo tvrdi da nije točno da neko središnje tijelo kontrolira medije (kao što je to bilo u komunističkim društvima), nego da je ta kontrola raspršena, nešto što ljudi sami provode.
No, ostavimo po strani pitanje što se može kontrolirati odnosno tko kontrolira što. Mnogo toga se promjenilo i pokazalo proteklih par godina o medijima i njihovom izvještavanju.
Zapravo pitanje kontrole nije bitno za njegovu poantu da su mediji samo po sebi Ljevičarstvo. (Čak i kada bi privremeno ta kontrola nestala, ili bi je zamjenila neka navodno drugačija sila, njegova poanta još uvijek vrijedi.) Prenosim još jednom par povezanih razmišljanja;
Protiv-Dobra efekt masovnog medija zapravo proizlazi iz činjenice da zamjenjuje religiju kao sustav društvene evaluacije. Evaluacija masovnih medija može biti pro-zla ili pro-dobra, ali primarna je sama činjenica da je masovni medij postao glavni sustav društvene evaluacije.
Dakle, iako se specifična evaluacija može razlikovati, to nije fenomen koji je od primarne važnosti. Primarno je da masovni medij nužno istiskuje religiju kao mehanizam društvene evaluacije. Ono što je zapravo bitno u suvremenom Zapadu je činjenica da masovni mediji stvaraju i komuniciraju (ili ne komuniciraju) sve bitne društvene evaluacije: i zbog toga je priroda masovnog medija biti protiv-Dobra.
Odnosno ;
Masovni medij zauzima područje religije i istiskuje religiju kao primarni društveni, javni sustav evaluacije svih transcendentalnih Dobara: dobro istine, ljepote i vrline.
"Poruka" masovnog medija je kako je masovni medij taj u kojem dolazi do transcendentnih evaluacija (dakle nije religija ta).
Svijet medija je svijet u kojem su religija i blagdani i drugi ljudi (i sve ostalo) primarno nešto što pridonosi masovnom mediju; u kojem je primarna motivacija ljudi da čine nešto osim konzumiranja masovnih medija ta da imaju nešto "zanimljivo" pridonijeti masovnim medijima.
To je svijet u kojem ljudi evaluiraju (procjenjuju) istinu, ljepotu i vrline kako bi promovirali komunikaciju sa masovnim medijem. Zbog toga ono što ljudi rade odvojeno od masovnih medija rade na temelju evaluacije masovnih medija, te stvari rade (implicitno) kako bi imali što doprinijeti masovnim medijima.
Dakle, ono što želi reći jest da nas mediji sami po sebi guraju Ljevo (u smislu u kojem on koristi taj pojam). Čak i kada taj smjer ne bi bio toliko eksplicitno Ljevičarski – ili bi čak bio navodno desničarski, još uvijek imate taj fenomen. (Slično kao što ne možete razvijati vrlinu čednosti prateći desenzibilizirajući i vulgaran sadržaj.)
PPS
Možda Vam se čini da BGC pretjeruje, i vjerojatno niste jedini, ali zasigurno postoji element istine u onome što primjećuje.
Ukoliko Vam je to prepesimistično, onda se možete tješiti da medijska kontrola i inzistiranje na prihvaćanju ljevičarske ideologije pokazuje ne da su mediji jači no ikada, nego upravo suprotno, da pokušavaju održati neodrživo. (Najmračnije je pred svitanje.)
---
Post vjerojatno djeluje konfuzno. Mogli bi stvar drugačije opisati, odnosno razdvojiti tri stvari; Prvo, medijima dominiraju ljevičari i ljevičarska pristranost. Radi se o činjenici - što god mislili o tome kako je i zašto došlo do toga, i je li to dobra stvar.
Drugo, medije (ne) možete kontrolirati. Ovo je možda točno, možda nije. Očito, svaki novinar i svaki urednik kontrolira i pokušava kontrolirati. Postoje ljudi koji koordiniraju poruke kroz više medija itd. (Primjerice američki mediji koji objavljuju identične slogane i naslovnice tijekom političkih izbora.) S druge pak strane, postoje ljudi koji promoviraju te poruke bez takve očite koordinacije (knjige, kazalište, filmovi itd.). Samo pitanje kontrole medija ne utječe na treću stvar, odnosno na njegovu tvrdnju da mediji sami po sebi promoviraju ljevičarstvo.
Možda je teško uvidjeti što želi reći, pogotovo kada smo toliko navikli na medije, poput riba koje su navikle na vodu pa je niti ne primjećuju. Ne govori o nekoj određenoj pojavi u medijima – naravno da možete prigovoriti da nije točno opisao svaku medijsku interakciju, nego nešto apstraknije, o mediju kao sustavu u kojem živimo odnosno o djelovanju tog sustava na naš život i razmišljanje.
