Anscombe se u Authority in Morals bavi bitanjem podučavanja morala i autoriteta. Rad je predstavljen na simpoziju u Normandiji 1961. godine, objavljen kasnije u Problems of Authority (London: Darton, Longman & Todd, 1962). Dostupan je i u knjizi Faith in Hard Ground.
Prema autoritetu u pitanju morala će mnogi biti sumnjičavi jer moramo biti vođeni vlastitom savješću, ali dobri etički izbori i vrline su nešto što moramo prakticirati i vježbati. Iako nešto naučimo od autoriteta, svejedno mi sami moramo odlučiti djelovati. Prenosim nekoliko razmišljanja;
***
Za mnoge, barem one koji studiraju filozofiju, postoje poteškoće oko bilo kakvog pojma autoriteta u moralu. Postoje, naravno, različiti oblici autoriteta. Postoji pravo proglasiti nekom drugom što je istina - u ovom slučaju što je ispravno, a što pogrešno, i zahtijevati da prihvati ono što netko kaže i ponaša se u skladu s tim. Postoji autoritet vrhunskog znanja - u ovom slučaju, to bi bio autoritet, tj. izvanredan kredibilitet, stručnjaka za ispravno i pogrešno, vrlinu i manu. Zatim imamo autoritet nekoga tko vrši svoju proročku službu, tko podučava qua onaj kojeg je Bog postavio da podučava; u ovom slučaju, proglašavajući što je ispravno, a što pogrešno, kreposno ili zlo.
Koliko god prva vrsta autoriteta bila nekima sporna, on je neizbježan. Roditelji na taj način podižu djecu. Roditelj ima dužnost podučavati, a to znači da mora imati i autoritet podučavati kako bi ispunio tu dužnost.
Naravno, javlja se
problem što kada podučava ono što je lažno, ili ono što sam ne
vjeruje. Isto tako, kakav je autoritet učitelja koji podučava ono
što je pogrešno, može li učenik odbaciti učiteljev autoritet,
jer kako bi učenik mogao odbacivati samo ono što je pogrešno.
Anscombe se pita; "Postoji li nešto bitno manje poučljivo o moralu od, recimo, kemije ili povijesti ili matematike - ili religijske dogme?"
---
Jednom sam vidjela kao moto poglavlja u velikom udžbeniku više matematike -("Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji" [Jak 1,22]) - i radilo se o ispravnom motu; Matematika se ne uči učenjem da su matematičke tvrdnje istinite, već izvođenjem njihovih dokaza. Slično bi se moglo smatrati da nečija moralnost mora biti nešto što je čovjek formulirao za sebe, videći ispravnost i pogrešnost svake stvari za koju prosuđuje da je ispravna ili pogrešna; tako da ako je ikad netko drugi poučavao nekoga, on je bio prilika da netko za sebe formulira ono što je poučavao, a ne izvor informacija.
S ovim je gledištem povezana ideja da je nečija vlastita osobna savjest nužno vrhovni arbitar u stvarima dobra i zla. [...]
Oslanjati se isključivo na vlastitu savjest (svoju ‘nepotpomognutu’ savjest) znači odbiti suditi o bilo čemu u praktičnim stvarima osim ako u tom smislu nije u stanju prosuditi sam za sebe. Govoreći u tom smislu 'vlastite savjesti' samo bedasta osoba misli da je njegova vlastita savjest posljednja riječ, što se njega tiče, o tome što učiniti. Jer kao što svaki razuman čovjek zna da ga pamćenje ponekad može prevariti, svaki razuman čovjek zna da ono za što se savjesno odluči kasnije može savjesno požaliti. Čovjek može imati razloga prosuđivati da je moralni savjet drugog čovjeka pouzdaniji od njegove vlastite nepotpomognute savjesti; u svakom slučaju korisno bi mu bilo posavjetovati se sa drugima; može s razlogom vjerovati da je neki javni izvor moralnog učenja pouzdaniji od njegove vlastite nepotpomognute prosudbe. Naravno, ne bi imao nikakve osnove za takve prosudbe ukoliko se već nije oslanjao na svoje vlastite moralne prosudbe u određenoj mjeri; ali bilo bi sofistički tvrditi na temelju ovoga da njegova vlastita savjest ipak mora biti za njega posljednja riječ o tome što bi trebao učiniti. Međutim, ovaj sofizam, potpomognut konfuzijom u smislu da je doista nemoguće uzeti išta osim vlastite savjesti kao arbitra ispravnog i pogrešnog, naveo je ljude da prihvate Kantovu tezu o autonomiji volje i da napadnu, bilo kao nelogične ili kao prijekorne, one koji primjerice konzultiraju božanski zakon i prihvaćaju njegove presude, iako sami ne mogu vidjeti zašto nešto što je zabranjeno tim zakonom nije ispravno.
[...] Da se vratim na usporedbu s matematikom. Kao što se ne može samo uzeti matematička informacija, nego se mora razmišljati za sebe, tako se ne može uzeti samo moralna informacija, već se mora misliti za sebe; to bi navelo na mišljenje da ne možete poučiti moral osim u smislu u kojem možete poučiti matematiku.
Usporedba ima smisla, ali ne onako kako sam je ja navela kada sam govorila o tome da sami za sebe formulirate moral, nego onako kako je matematički udžbenik to naveo, citirajući tekst Sv. Jakova (Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji.)
Morate vježbati (raditi) matematiku; a učitelj vas može natjerati da to učinite: to je ono što podučavanje matematike jest. Slično tome, podučavanje moralu će biti, ne natjerati učenika da nešto pomisli, ne dati mu izjavu u koju će vjerovati, već ga natjerati da djeluje; to može učiniti netko tko odgaja djecu. Matematika se ne uči, kao što smo rekli, učenjem da su određene tvrdnje - matematičke – istinite, već radeći na njihovim dokazima. Slično tome, moralnost se ne uči učenjem da su određene tvrdnje - one etičke - istinite, već učenjem što učiniti ili od čega se suzdržati u određenim situacijama i vježbanjem činjenja određenih stvari, a suzdržavanja od drugih.
[...] Doista postoji određeni smisao u kojem samo pojedinac može donositi vlastite odluke o tome što učiniti, čak i ako je njegova odluka poslušati tuđe naredbe ili savjete. Jer on je taj koji djeluje i stoga čini konačnu primjenu svega što mu se kaže.
Može se reći, u vezi s njegovim prosudbama na području teorijskog morala, da je na isti način on taj koji misli što misli, pa također samo on može donositi vlastite odluke o tome što će misliti. Bez sumnje; ali ovdje postoji nešto poput vjerovanja u ono što mu je rečeno bez promišljanja, razmatranja ili tumačenja; radeći ono što se kaže je interpretacija i tako s činjenjem, koliko god netko bio poslušan, teško može pobjeći od toga da bude sam svoj kormilar. Rekla sam da bi čovjek bio bedast ako ne bi prihvatio savjet; ali dolazi točka u kojoj mora djelovati i to je kraj slušanja savjeta. Ali s vjerovanjem je drugačije; čovjek može odbiti biti sam svoj kormilar svojih uvjerenja i potpuno se osloniti na autoritet, ne poduzimajući ništa na svoju ruku da probavi i asimilira uvjerenja. To bi bilo moguće u moralnim stvarima samo u onoj mjeri u kojoj bi njegova uvjerenja bila isprazna, bez posljedica, tj. ako su se ticala stvari s kojima se on nikada nije morao baviti.
Neka dogmatska uvjerenja su otkrivena i ne bi ih se drugačije moglo znati. Postavlja se pitanje bi li to moglo biti bitno za neka moralna uvjerenja. Odnosno, postoje li ona koji su per se otkrivena.
Dva su različita načina na koja se moralno uvjerenje može slučajno otkriti. Jedan način je kada se netko oslanja na autoritet za nešto što je čovjek mogao sam promisliti. Ne zna, pretpostavimo, je li uopće u redu tući dijete zbog njegovog lošeg ponašanja. Tako pita modernog pedagoga, pretpostavljajući da zna, i dobiva odgovor: ne; ili, ako ima drugačije sklonosti, pogleda Bibliju i dobije odgovor: da. U skladu s tim formira svoje mišljenje. Imajte na umu da ako želi djelovati u skladu s tim, a mišljenje koje je usvojio je pozitivno, on mora biti sam svoj kormilar u odlučivanju kada i gdje. Ali trenutno govorimo samo o vjerovanju, koje možda nikada neće zaživjeti. Ovdje je, dakle, jedan način na koji se moralno uvjerenje može oslanjati per accidens na autoritet, bilo na autoritet stručnjaka (nekog tko bi trebao biti mudar u tom području, iako, naravno, ne bi trebao biti nepogrešiv) ili na autoritet nekoga s proročkom službom.
Drugi način je ovaj: neke od činjenica, o tome što je slučaj, pomoći će odrediti moralnu istinu – tj. dio istine o tome što je slučaj pomoći će utvrditi istinu o tome koje vrste stvari treba i ne treba učiniti. Neke takve istine o tome što je slučaj su otkrivene; istočni grijeh na primjer. Također su otkrivena neka uvjetna obećanja, čije zanemarivanje znači prezirati Božju dobrotu. Obje ove stvari navode nas na zaključak o ispravnosti asketizma koji bi inače bio morbidan ili utemeljen na lažnom pogledu na život. Tu dakle imamo nešto što čovjek nije mogao shvatiti za sebe: Najviše što je mogao jest uvidjeti korisnost balansiranja određene količine u odnosu na zadovoljstva i užitke života jer se može zaključiti kako imaju praktičnu tendencija da pokvare ljude, tj. da se ljudi omekšaju, učine pohlepnima, izopače i ogrubi njihov sud. Ali to ne bi opravdalo ništa značajno asketsko.
Ovdje postoji prostor za prihvaćanje autoriteta u pogledu moralnih zaključaka koji se izvlače iz činjenica; ali ovo prihvaćanje - prihvaćanje posljedica koje sljede - slično je prihvaćanju u prvom tipu per accidens otkrivenja moralne istine, baš kao što temelji na kojima vam sam autoritet govori moralnu istinu mogu biti ili same po sebi otkrivene istine u pogledu činjenica, ili činjenice koje se mogu otkriti istragom nepotpognuta razuma.
[...]. Uzevši u obzir činjenice o istočnom grijehu i obećanje o mogućnosti da čovjek svoje patnje pridruži Kristovim, očita je dobrota strogih asketskih postupaka, sve dok ne oštećuju tijelo ili njegove sposobnosti; ne postoji takva stvar kao otkrivenje da je to i to dobro ili loše ne iz bilo kojeg razloga, ne zbog bilo kakvih činjenica, ne zbog ikakvih nada ili izgleda, nego jednostavno: to i to je dobro činiti, to treba vjerovati, i ne može se znati ili zaključiti iz bilo čega drugoga. Kako netko može uputiti strijelca da cilja u nevidljivu metu? [...]
 |
