Argumentum ad Consummationem za "istospolne brakove"

Postoji opća forma obrazlaganja koju ću nazvati argumentum ad consummationem, izgleda ovako;  

Gornja premisa: Seksualna privlačnost i ljubav su odrednice ljudske sreće i treba ih konzumirati kada god se iskreno osjete. Donja premisa: Ne možete birati prema kome ćete osjećati seksualnu privlačnost. Zaključak: Neovisno o tome jesu li izabrane, privlačnost i ljubav treba konzumirati kada ih se iskreno osjeti.

Ovaj jednostavni silogizam (nekritičan u svom korištenju izbora, ljubavi, sentimenta, i iskrenosti) pruža racionalnu osnovu za kulturu često neobuzdanih, promiskuitetnih, i nevjernih – iako ugađajuće sentimentalnih – sparivanja. Podupire i pritiske za istospolne brakove s obje strane Atlantika.

Dok u SAD-u postoji žestoka politička borba oko definicije braka, u Engleskoj i Škotskoj se glavne političke strane slažu oko poželjnosti uvođenja istospolnog braka. Konzervativna stranka, daleko od toga da pruža otpor, postala je glavni zagovornik. Na stranačkoj konferenciji, premijer Cameron je izjavio kako on "ne podržava istospolni brak unatoč tome što je Konzervativac. On podržava istospolni brak upravo zato jer je Konzervativac." Protivljenje istospolnim brakovima se danas obično karakterizira kao "homofobno". Radi se o običnoj lijenosti, i zabludi podrijetla jer se stvar prebacuje sa racionalnih temelja na navodno neracionalne uzroke i motive protivljenja.

No, kritičari homoseksualnih zajednica zanemaruju u kojoj su mjeri naša društva ovisna o seksualizaciji i sentimentalnosti, i u kojoj su ih mjeri spremni previdjeti u slučaju heteroseksualaca. Pozivati homoseksualce, lezbijke, transrodne, hermafrodite i sve ostale na standard čednosti koji je već dugo uglavnom napušten je apsurdno i nepromišljeno.  

Oni koji osuđuju homoseksualce zbog seksualne nemoralnosti također često zanemaruju ili opravdavaju heteroseksualni promiskuitet, posebno kada je ovjeren serijskim "brakom" među bogatima i konzervativnima. Sama osnova popularnih seksualnih običaja izaziva proširenje i na homoseksualni slučaj, kao što to ovih dana dovoljno puta čujemo.

Raspravljamo o značenju braka na izrazito moderan način koji se razvio pojavom liberalnog individualizma: odnosno, jezikom jednakosti i prava. Opozicija takvom razmišljanju dolazi od tradicionalnih konzervativaca – koji favoriziraju društvene dužnosti, a ne društvena potraživanja – koji vide vezu između kulture prava i konzumerizma (sa zajedničkim, prodornim inzistiranjem na pravima, prepoznavanju i samoispunjenju.)

Postoji povezani način razmišljanja o društvu, onaj koji je oblikovao kulture Grčke i Rima: odnosno, moralnost i politika općeg dobra (bonum commune). Prema takvoj perspektivi, institucije poput obrazovanja, zakona, i braka se temelje na ljudskoj prirodi i usmjerene su na zajednički život. Ukorijenjene su u onome što spaja ljude u prirodne zajednice, a ne onome što ih dijeli u sekcionalne interesne skupine.

Primjerice temelj obrazovanja, nije da djeca imaju pravo na školovanje; nego da je obrazovanje nužno za društvo i korist koja se dijeli unutar njega. Slično tome, brak postoji radi stvaranja i održavanja obiteljskog života, korijeni leže u prirodnom nadopunjavanju: muško i žensko vrste se zajedno spaja jedan-na-jedan, s namjerom stvaranja još jednoga.

Taj novi, rođen fuzijom različitih identiteta svojih roditelja, time proširuje uniju dvoje u zajednicu više njih. Brak prepoznaje, slavi, i štiti ovaj osnovni izvor ljudskog društva. To nije roba koju možete kupiti, ili pravo na koje se možete pozivati; njegovo značenje i njegova vrijednost je bila shvaćena puno prije nego što se pojavila ideja prava, i prije nego što je počelo oštro natjecanje oko njih.

Odvajanje braka od unije jednog muškarca i jedne žene ne ostavlja principijelan razlog ograničavanja braka na parove. Ako istospolni, zašto ne i oni sa više partnera u hetro-, homo-, ili biseksualnoj kombinaciji? I što sa novijim pozivima na brak incestuozne braće i sestara?

Zagovornici istospolnih brakova su skloni tretirati potonje pitanje kao retorički apsurd, ali dokaze za njihovo postavljanje nije teško pronaći – i, nimalo iznenađujuće, slaže se s uzorkom argumenta ad consummationem. Kanadsko Poliamorno Udruženje (cpaa) tvrdi da "promovira pravno, društveno, vladino, i institucionalno prihvaćanje i podršku poliamorije; i općenito zagovara interese kanadske poliamorne zajednice, " dodajući da oni postoje jer imaju "pravo živjeti sa ljudima koje vole."

Dolazi i do polaganog zagovaranja braka među braćom i sestrama, posebno u državama sjeverne Europe i Amerike gdje nastaje sve veći interes za takvim raspravama unutar GSA pokreta. (GSA – genetska seksualna atrakcija.) Johann Hari, homoseksualac, poznati samo-promovirajući i, po svom priznanju, depresivni kolumnist (za kojeg se poslije pokazalo da je plagijator) je 2002. godine u Guardianu objavio članak pod naslovom "Zabranjena Ljubav" i podnaslovom "Može li seks između bliskih rođaka ikada biti prihvatljiv?"  

Harijev odgovor je neodređen, a članak završava s nečime što se čini kao retoričko pitanje:

"U svakom slučaju, moramo priznati da smo, korištenjem kontracepcije, uspjeli odvojiti seks od reprodukcije. Još jedna sudionica u incestu, predstavivši se kao 'tatina curica', inzistirala je 'Nikada nećemo zatrudnjeti, bilo bi to čudno i pogrešno. Koristim spiralu.' Je li nastao prostor za 'siguran' incest? Ako je, nije li naše gađenje samo ostatak vremena koje nestaje?"

Za sada, samo heteroseksualni, možda je Hari svjestan činjenice da njegovo liberalno čitateljstvo još nije spremno za homoseksualnost plus incest. U istrazi Harijeve novinarske povijesti, otkriveno je njegovo djelovanje na internetu pod pseudonimom David Rose. S tog imena poslana je priča pod naslovom "How My Little Brother Learned to Be a Whore," u kojoj jedan tinejđer sodomizira i podvodi svog mlađeg brata. Hari je morao priznati taj pseudonim, a nije nikada odgovorio na optužbe za autorstvo gay incestuozne porno priče. Sve to u vrijeme kada je pisao pod svojim vlastitim imenom u nacionalnim novinama pozivajući čitatelje da razmisle je li incest moralno prihvatljiv.

Moramo priznati da ako želja i ljubav mogu odvesti muškarca do svog brata, ili ženu do svoje sestre, itd, onda argumentum ad consummationem postavlja temelj za incestuozni brak, kao i za poliamorne zajednice – baš kao što je to već učinio za istospolne zajednice. I stvarno, oni koji doprinose poliamornim i GSA forumima često navode gay napredak kao presedan i inspiraciju.

Protiv istospolnog braka najbolji je pozitivni argument: Brak je kulturna formulacija prirodnog sjedinjenja, potrebno ga je zaštiti od narušavanja od strane plitkog sentimentalizma i životinjske požude. To je argument prirodnog zakona, povezan sa bitnim dokumentima Američkog i Škotskog zakona.

Kao što je zapisao Viscount Stair, najveći Škotski pravnik, u Institutions of the Laws of Scotland (1681):

"Obveze koje proizlaze iz dobrovoljnog angažiranja imaju svoja pravila i supstancu zbog volje čovjeka i može ih se osmisliti i sastaviti na njegovo zadovoljstvo... ali to ne vrijedi za brak, u njemu stranke nemaju mogućnost, iako bi suglasno pristali promijeniti bilo koju značajku... brak proizlazi iz prirode i dan je kao sam primjer Prirodnog Zakona."  

Međutim, danas svjedočimo kako je na tržištu sentimentalnih i erotskih prava, izbor taj koji vlada, nema poštovanja prema prirodi ili običajima.

Izvorni članak Against Erotic Entitlements, autor je filozof Haldane.

PS

Mislim da argumentum ad Consummationem sjajno opisuje temelj modernog seksualnog morala. (Povezani post Kako izgleda suvremena seksualna etika?) Također, vjerujem da je očito da ljudi koji zagovaraju "istospolni brak", ne zagovaraju brak kakav je tradicionalno postojao, nego onako kako ga se danas shvaća, ili barem počinje shvaćati. (O tome sam pisao ovdje - O poimanju braka  i ovdje - Par misli o "istospolnim brakovima" i tradicionalnom moralu). Možete to probati negirati, ali teško ćete me uvjeriti da zagovornici "istospolnog braka" smatraju da je svaki seks van braka nemoralan. (Naravno, iako se svaki zakon temelji na moralnim pretpostavkama, to ne znači da će sve nemoralno biti nezakonito.)

Kao što je Haldane spomenuo, danas se pitanje braka predstavlja kao pitanje prava, a ne pitanje toga što brak je i koja mu je funkcija u društvu. Nedavno je Pew Research Center objavio izvještaj (ovdje Heritage komentar): kako je pristranost medija u nedavnim raspravama oko redefinicije braka bila u omjeru 5 prema 1 u korist legalizacije istospolnih brakova; a "centralni argument ... je bio argument građanskih prava." Obama je dao isti argument, što je možda inspiriralo našeg predsjednika i sve ostale medijske ličnosti u Hrvatskoj koji izlažu problem na taj način. (Inače, o medijskoj pristranosti sam već pisao Dominacija Ljevice na sveučilištima i u medijima - druga polovica posta.)

Ali to je pogrešno predstavljanje problema. Svi građani su isti pred zakonom i podjednako su im zaštićena sva prava. Svi imaju ista građanska prava, ali ne postoji pravo da vlada redefinira brak. Ne postoji građansko pravo da vlada natjera sve građane da priznaju odnos između odraslih (po svom izboru) kao brak.

Naprednjaci, umjetnost i "licemjerje"

Prva desetljeća televizije su bila relativno zdrava u usporedbi s onime što je uslijedilo. Primjer izvrsne televizije je Twilight Zone (R. Serlinga) koja se prikazivala početkom šezdesetih. Uspoređujući serije poput TZ-a sa smećem poput Obitelji Soprano možete vidjeti razmjere propadanja.

Serling je znao kako zabaviti publiku, istovremeno potičući na razmišljanje i poučavajući moralne lekcije. Naši suvremeni naprednjaci izgleda misle kako je smisao umjetnosti degradirati senzibilnost, omesti kritičko mišljenje, slaviti razne gadove, i nabijati nam na nos sve više seksa i nasilja. Čini se očitim da je liberalna fetišizacija slobode izražavanje bez ograničenja ili osjećaja odgovornosti dio problema. Ali i određena vrsta libertarijanskih ili ekonomskih konzervativaca nosi svoju krivnju. Njihova pohlepa za profitom je također tu uključena.

Što to karakterizira suvremeno medijsko baljezganje? Između ostalog, neprestano predstavljanje nedostatnih ljudskih bića kao da su nešto više od onoga što jesu, kao da ne postoji ništa pogrešno u njihovu načinu života. Devijantno ponašanje se predstavlja kao uobičajeno i prihvatljivo, ako ne i poželjno. Zatim se nude jadna objašnjenja za takvo predstavljanje: "takav je današnji život; mi jednostavno prikazujemo stvari kakve jesu." Nikada im ne pada na pamet da umjetnost možda ima oplemenjujuću funkciju.

Liberali i ljevičari misle da je svako predstavljanje vrijednih ciljeva ili stilova života kojima se možemo diviti tek licemjerno propovijedanje; A za liberale i ljevičare, ništa nije gore od licemjerja. Zapravo, dobar indikator pripada li netko toj klasi neizlječivo neprosvjećenih je opsjednutost licemjerjem za kojeg smatra da je najgora stvar na svijetu.

Napisano prema Liberal Dreckmeisters and Their Decadent Drivel, autor je filozof Vallicella. 

Jedan stariji post: O Licemjerju

Građanske zajednice – Robert P. George

Naposljetku, tu je pitanje građanskih zajednica. Neki političari tvrde da su protiv istospolnog braka, ali se zalažu za pravno prepoznavanje istospolnog partnerstva; zajedno sa svim ili većinom prava i odgovornosti braka, samo što spadaju u drugačiju rubriku. Ako zakon i politika ne želi nikako našteti braku, važno je da izbjegavaju tretirati nebračno ponašanje i veze kao da su bračne. Postoje jasne moralne granice – a ne samo sematičke – između onoga što je bračno i onoga što nije, a zakon bi to trebao poštivati. Ako ih se zamagli ili ukloni, javno shvaćanje značenje braka će se narušiti.

Neke od koristi koje se tradicionalno povezuju sa brakom može se legitimno učiniti dostupnijima kako bi zadovoljili potrebe ljudi koji koji su financijski međuzavisni s osobom ili osobama sa kojima nisu u braku. Privatni ugovori među takvim osobama bi trebali biti dovoljni da se ostvari sve ili većina onoga što smatraju poželjnim.

Međutim, ako zakon odluči stvoriti formalizirani sustav domaćinskog partnerstva, moralno je presudno da privilegije, imuniteti te ostali benefiti i odgovornosti sadržani u paketu ponuđenom nevjenčanim partnerima nije utemeljen na postojanju ili pretpostavci spolnog odnosa među njima. Benefite treba omogućiti i, primjerice, djedu i odraslom unuku koji žive zajedno i koji se brinu jedan o drugom. Potrebe koje sustav domaćinskog partnerstva nastoji riješiti nema ništa s time dijele li partneri krevet i što rade u njemu. Zakon se jednostavno ne treba baviti spoznajom o pitanju seksualnog odnosa. Odnosno, zakon ne bi trebao tretirati nebračne seksualne odnose kao javno dobro.

Robert P. George, Law and Moral Purpose  

O istospolnom "braku" – Scruton

Heteroseksualno zajedništvo je prožeto osjećajem da vam je spolna priroda vašeg partnera nepoznata, područje u koje ulazite bez prethodna znanja, i u kojem je drugi, a ne ja, jedini pouzdani vodič. To iskustvo ima duboke posljedice za naš osjećaj opasnosti i misterija spolnog sjedinjenja; a posljedice su sigurno dio razloga zašto su ljudi shvatili brak kao sakrament, i svečanost braka kao obred prijelaza iz jednog oblika sigurnosti u drugi. Tradicionalni brak nije bio samo obred prijelaza iz adolescencije u odrasli život; niti je bio samo način odobravanja i garancije podizanja djece; tradicionalni brak je također bio dramatizacija spolne razlike. Brak je držao spolove na takvoj udaljenosti da bi njihovo spajanje postalo egzistencijalni korak, a ne prolazni eksperiment. Intencionalnost želje je bila oblikovana time, a iako je oblikovanje bilo – na nekoj dubokoj razini - kulturni, a ne ljudski univerzal, obdarila je želju s intrinzičnom bračnošću, a brak s transformativnim ciljem.

Smatrati istospolni brak samo još jednom opcijom unutar institucije znači ignorirati činjenicu da institucija oblikuje motive zbog kojih joj se pridružujete. Brak je razvijen oko ideje spolne razlike i onoga što ta spolna razlika znači. Pretvoriti tu značajku u akcidentalnu, a ne esencijalnu znači promijeniti brak do neprepoznatljivosti. Homoseksualci žele brak zato što žele društveno odobravanje; ali priznavanjem "istospolnog braka" lišavamo brak njegovog društvenog značenja, kao blagoslova koji nerođeni dodjeljuju živima. Pritisak za "istospolne brakove" je dakle u određenoj mjeri samoporažavajuć. Sličan je pokušaju Henrika VIII. da dobije crkvenu podršku za svoj razvod tako što se proglasio poglavarom Crkve. Crkva koja je prihvatila njegov razvod time je prestala biti Crkva čije je prihvaćanje tražio.

To ne mijenja činjenicu da "istospolni brak" pojačava skrivenu tendenciju postmoderne Države, odnosno preoblikovanje svih obveza kao ugovore među živima. [...]

Oni koji se na slažu s time, i koji žele izreći svoje mišljenje, morat će se boriti protiv moćnih oblika cenzure. Ljude koji imaju različito mišljenje od onoga što brzo postaje pravovjere po pitanju "gay prava" se danas redovno optužuje zbog "homofobije". Diljem Amerike imenovana su povjerenstva kojima je cilj ispitivanje kandidata zbog navodne homofobije te odbacivanje kada ih se optuži: "Ne možete tu ženu postaviti za suca, ona je kršćanski fundamentalist i homofob"; "Ne, nema veze što je on svjetski autoritet za egiptologiju, ne možete mu dati posao nakon onog homofobnog istupa prošlog petka." Ova cenzura će promovirati cilj onih koji su se odlučili "normalizirati" ideju istospolnih zajednica. Neće joj se moći oduprijeti; Ali možda će biti moguće razgovarati, među punoljetnim osobama koje daju svoj pristanak, o tome kako "istospolni brak" zapravo nije takva stvar (brak).

Roger Scruton, A Political Philosophy

U eseju Sacrilege and Sacrament Scruton također spominje navedene ideje (i nudi širu analizu promjene).
PS

Ne možete vezu istospolnog para nazivati "brakom" bez da pritom ne uništite značenje tog pojma i institucije (a zatim je zamijenite sa nekim ugovorom o kohabitaciji kojeg ćete i dalje zvati "brak"). "Istospolni brak" ne može biti "matrimonium" jer nije sjedinjenje "muža" i "žene". Nitko nema pravo iskrivljivati instituciju kako bi zadovoljila njegove želje.

O braku i djeci – Sidgwick

Osebujni intezitet i delikatnost moralnih sentimenata koji reguliraju odnose između spolova su potpuno opravdani velikom važnošću, za društvo, cilja čije su očito sredstvo – odnosno, održavanje trajnog sjedinjenja koje se smatra nužnim za pravilno odgajanje i osposobljavanje djece. Stoga je prvo i osnovno pravilo u tom području ono koje izravno osigurava bračnu vjernosti: a utilitaristički temelji za zaštitu braka, osuđujući svu vanbračnu aktivnost spolova, su očiti. Ukloniti moralnu osudu koja se oslanja na takvom odnosu bi značilo ozbiljno umanjiti motive za prihvaćanje ograničenja i opterećenja koje brak podrazumijeva; Mladi oba spola bi formirali navike osjećanja i ponašanja zbog kojih bi postali nepodobni za brak; a ukoliko bi takvi odnosi bili plodni, uslijedila bi nepotpuna briga za slijedeću generacija – čini se kako je cilj trajnog sjedinjenja sprečavanje te pojave; a ukoliko bi takvi odnosi bili neplodni, budućnost ljudske vrste bi i dalje, koliko to možemo predvidjeti, bila temeljito ugrožena.

Henry Sidgwick (1838–1900), The Methods of Ethics

PS

Iako utilitarizam ne smatram ispravnim pristupom, ovo je nešto sa čime se slažem.

Maggie ne skače, rasprava o braku, svijetlo doba

Tri video preporuke;

Za razliku od većine političara koji su spremni na svašta, Maggie ne skače

Margaret Thatcher don't wanna jump

***

Kao što sam spomenuo u više postova, Srednji Vijek bi mogli zvati svijetlim dobom, sjajan video u nastavku ukratko objašnjava zašto. (Mala greška je što spominje da je Kopernik bio svećenik, ali to nije točno, bio je kanonik.)

Were the Middle Ages Dark?

***

Ako Vas zanima kako u pravilu izgledaju rasprave o braku, možete pogledati video u nastavku;

Ryan Anderson on Piers Morgan Live

(i 2.dio)

Uključeni su zagovornik "istospolnih brakova", objektivni moderator i netko tko se protivi takvim brakovima. (Točnije, smatra da ne postoji takva stvar, kao što ne postoji niti okrugli kvadrat. Možda bi prikaz bio još točniji da konzervativac nije niti pozvan, zašto bi htjeli nekog takvog za stolom?)

Zagovornica istospolnih brakova sjedi zajedno sa "objektivnim" promatračem (odnosno medijima koji su danas primarni sustav evaluacije vrijednosti). Konzervativni predstavnik nije za istim stolom, udaljen je pet metara od stola za kojim se odlučuje o tom pitanju, postavljen je i na nižu razinu kako bi svima bilo očito gdje je mjesto takvim argumentima, i (sasvim prikladno) sjedi među publikom – narodom. Nakon što konzervativni predstavnik ukratko izloži što je, prema njemu, brak, koja mu je funkcija, i zašto bi se država time bavila, riječ preuzima zagovornica "istospolnih brakova" (medijska ličnost) .

Kreće sa prozivanjem; iako treba priznati da se suzdržala od nekih popularnijih izraza, svog sugovornika odmah proziva neukim, a publika to prati pljeskom. Naravno, to ne misli bezobrazno, ipak ga poslije oslovljava sa dušice (očito misli da je i dalje kod Oprah). Spominje određena javna prava koja traži za sebe i svoju partnericu.

Istovremeno, "objektivni promatrač"/mediji je šokiran konzervativcem. Ne može vjerovati da netko definira brak kao zajednicu muškarca i žene, da smatra kako bi takva zajednica trebala imati posebnu poziciju u društvu. Zatim ga zajedno napadaju jer je mlad, a veliki broj mladih ljudi se ne slaže s njime, iz nekog razloga to pokazuje problem s njegovom pozicijom. Vezano uz javna prava, konzervativac odgovara da je jedan dio problema rezultat pogrešne uloge države u društvu, a druga dio prava se s podjednako opravdanja može tražiti za bilo koji par odraslih osoba, primjerice za dobre prijatelje, ili za dvije sestre. 

Za kraj, zagovornica "istospolnih brakova" spominje neku priču koja nema veze sa pitanjem zašto bi se država uplitala u njen odnos, ili zašto bi društvo to trebalo proglasiti brakom, ali priča je emotivna, i kao takva, jača od argumenata.

Vjerojatno bi se moglo još svašta prokomentirati vezano uz sadržaj, ali odlučio sam istaknuti samo par stvari o formi, rasprava puna simbolike. Inače, dobar nastup Andersona, izgledao je malo uzbuđen, pretpostavljam nenavikao na ovakve nastupe, i raspravljanja sa poznatim medijskim ličnostima.

Koliko sam shvatio njegove osnovne ideje u ovom nastupu; (1) bitno je odrediti što je brak i koji interes država ima u očuvanju te institucije; (2) ne postoji dobar razlog zbog kojeg bi dali istospolnim parovima određena "javna prava", a da pritom isključite davanje tih istih prava ljudima koji imaju neromatične vezanosti sa osoba u svom životu; svojom braćom, roditeljima ili bliskim prijateljima. Iz (2) je lagano vidljivo da je problematično redefinirati brak zbog takvih prava.

Signum Crucis

In nomine Patris, et Filii, et Spiritus Sancti. Amen.

Znak križa nije samo čin, nego i izjava vjere. U toj jednostavnoj gesti ne činimo samo znak našeg otkupljenja, nego i izražavamo vjeru u Preveto Trojstvo. S tim jednostavnim činom vjernici rane Crkve utvrđivali su svoju vjeru u teškim vremenima. Tertulijan, zapisujući u trećem stoljeću, spominje kako su kršćani činili Znak Križa nakon što su ustali, dok su se oblačili, nakon što su ušli ili napustili svoje kuće, kada su išli na kupanje, kada su sjeli za stol, kada su palili lampu, zapravo, početkom svakog čina. Sv. Augustin nam kaže da "Znakom Križa Tijelo Gospodinovo se posvećuje, posvećuju se krstionice, svećenici i drugi redovnici Crkve se primaju u svoju službu, sve što se treba učiniti svetim se posvećuje znakom Gospodinova križa, uz zazivanje Kristova imena."  

Izvorni Znak Križa je vjerojatno bio "mini-križ" načinjenjen označivanjem križa na čelu, usnama, ili grudima sa palcem, nešto poput današnjeg običaja prije čitanja Evanđelja. Teško je odrediti kada je točno nastao današnji običaj blagoslova velikim križom od čela do grudi, pa od ramena do ramena. Povijesni zapisi o tome su podložni različitim interpretacijama, a Crkveni povjesničari imaju različita razmišljanja. I očekivali bi da će pisani izvori biti nejasni jer bi se takav običaj podučavao prije primjerom nego pisanim instrukcijama. Vjerojatno je da se veliki križ prvo koristio prilikom formalnog blagoslivljanja od strane svećenstva u vrijeme Arijanske kontroverze u četvrtom stoljeću, nakon čega su ga prihvatili i laici. Poznato je da pisane instrukcije za korištenje forme velikog križa za blagoslov postoje u dvanaestom stoljeću, a do tada je i jasno kako se običaj koristio u sličnoj formi već duže vrijeme, vjerojatno od 8. stoljeća.

Kao što su primijetili različiti srednjovjekovni autori, veliki Znak Križa je bogat simbolizmom. Kada je Krist došao otkupiti svijet, On je sišao od Oca, rođen je od Djevice Marije, raspet, umro i pokopan. Zatim je uskrsnuo od mrtvih i uzašao nad nebesa, sjedi o desnu Boga Oca. Dakle kada radimo Znak Križa, koristimo desnu ruku koju simbolizira Krista koji sjedi s desna Ocu. Počinjemo od čela, koje simbolizira Oca, Stvoritelja i izvora svih stvari, zatim se spuštamo na donji dio prsa. To simbolizira Utjelovljenje jer je Krist sišao s nebesa od Oca i postao tijelom u utrobi Djevice Marije kroz snagu Duha Svetoga.

Na Zapadu, nastavljamo od lijevog do desnog ramena kako bi završili Znak Križa. Lijevo je u ovom slučaju obično povezano sa smrću i tamom, a desno simbolizira istinu i svjetlo. Prema tome čin predstavlja prijelaz iz muke u slavu, iz smrti u život, iz pakla u raj. Kao što je Krist prešao iz smrti u život i sjedi s desne Ocu (lijevo prema desnom), tako i mi možemo preći iz smrti u život u Kristu kroz posvećenje Duha Svetoga. U tradiciji Istočnog Kršćanstva, smjer je suprotan tako da je i simbolizam nešto drugačiji.

"Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga" (Mat 28,19)

Izvorni članak Signum Crucis, preuzeto sa Treasury of Latin Prayers - stranice koja nudi slična objašnjenja za različite himne i molitve, zajedno sa lat-eng prijevodima.