In nomine Patris, et Filii, et Spiritus
Sancti. Amen.
Znak križa nije samo čin, nego i
izjava vjere. U toj jednostavnoj gesti ne činimo samo znak našeg
otkupljenja, nego i izražavamo vjeru u Preveto Trojstvo. S tim
jednostavnim činom vjernici rane Crkve utvrđivali su svoju vjeru u
teškim vremenima. Tertulijan, zapisujući u trećem stoljeću,
spominje kako su kršćani činili Znak Križa nakon što su ustali,
dok su se oblačili, nakon što su ušli ili napustili svoje kuće,
kada su išli na kupanje, kada su sjeli za stol, kada su palili
lampu, zapravo, početkom svakog čina. Sv. Augustin nam kaže da
"Znakom Križa Tijelo Gospodinovo se posvećuje, posvećuju se
krstionice, svećenici i drugi redovnici Crkve se primaju u svoju
službu, sve što se treba učiniti svetim se posvećuje znakom
Gospodinova križa, uz zazivanje Kristova imena."
Izvorni Znak Križa je vjerojatno bio
"mini-križ" načinjenjen označivanjem križa na čelu,
usnama, ili grudima sa palcem, nešto poput današnjeg običaja prije
čitanja Evanđelja. Teško je odrediti kada je točno nastao
današnji običaj blagoslova velikim križom od čela do grudi, pa od
ramena do ramena. Povijesni zapisi o tome su podložni različitim
interpretacijama, a Crkveni povjesničari imaju različita
razmišljanja. I očekivali bi da će pisani izvori biti nejasni jer
bi se takav običaj podučavao prije primjerom nego pisanim
instrukcijama. Vjerojatno je da se veliki križ prvo koristio
prilikom formalnog blagoslivljanja od strane svećenstva u vrijeme
Arijanske kontroverze u četvrtom stoljeću, nakon čega su ga
prihvatili i laici. Poznato je da pisane instrukcije za korištenje
forme velikog križa za blagoslov postoje u dvanaestom stoljeću, a
do tada je i jasno kako se običaj koristio u sličnoj formi već
duže vrijeme, vjerojatno od 8. stoljeća.
Kao što su primijetili različiti
srednjovjekovni autori, veliki Znak Križa je bogat simbolizmom. Kada
je Krist došao otkupiti svijet, On je sišao od Oca, rođen je od
Djevice Marije, raspet, umro i pokopan. Zatim je uskrsnuo od mrtvih i
uzašao nad nebesa, sjedi o desnu Boga Oca. Dakle kada radimo Znak
Križa, koristimo desnu ruku koju simbolizira Krista koji sjedi s
desna Ocu. Počinjemo od čela, koje simbolizira Oca, Stvoritelja i
izvora svih stvari, zatim se spuštamo na donji dio prsa. To
simbolizira Utjelovljenje jer je Krist sišao s nebesa od Oca i
postao tijelom u utrobi Djevice Marije kroz snagu Duha Svetoga.
Na Zapadu, nastavljamo od lijevog do
desnog ramena kako bi završili Znak Križa. Lijevo je u ovom slučaju
obično povezano sa smrću i tamom, a desno simbolizira istinu i
svjetlo. Prema tome čin predstavlja prijelaz iz muke u slavu, iz
smrti u život, iz pakla u raj. Kao što je Krist prešao iz smrti u
život i sjedi s desne Ocu (lijevo prema desnom), tako i mi možemo
preći iz smrti u život u Kristu kroz posvećenje Duha Svetoga. U
tradiciji Istočnog Kršćanstva, smjer je suprotan tako da je i
simbolizam nešto drugačiji.
"Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga" (Mat 28,19)
Izvorni članak Signum Crucis, preuzeto sa Treasury of Latin Prayers - stranice koja nudi slična objašnjenja za različite himne i molitve, zajedno sa lat-eng prijevodima.