Postoji opća forma obrazlaganja
koju ću nazvati argumentum ad consummationem, izgleda ovako;
Gornja premisa: Seksualna privlačnost i ljubav su odrednice ljudske sreće i treba ih konzumirati kada god se iskreno osjete. Donja premisa: Ne možete birati prema kome ćete osjećati seksualnu privlačnost. Zaključak: Neovisno o tome jesu li izabrane, privlačnost i ljubav treba konzumirati kada ih se iskreno osjeti.
Ovaj jednostavni
silogizam (nekritičan u svom korištenju izbora, ljubavi,
sentimenta, i iskrenosti) pruža racionalnu osnovu za
kulturu često neobuzdanih, promiskuitetnih, i nevjernih – iako
ugađajuće sentimentalnih – sparivanja. Podupire i pritiske za
istospolne brakove s obje strane Atlantika.
Dok u SAD-u postoji žestoka politička
borba oko definicije braka, u Engleskoj i Škotskoj se glavne
političke strane slažu oko poželjnosti uvođenja istospolnog
braka. Konzervativna stranka, daleko od toga da pruža otpor, postala
je glavni zagovornik. Na stranačkoj konferenciji, premijer Cameron
je izjavio kako on "ne podržava istospolni brak unatoč tome
što je Konzervativac. On podržava istospolni brak upravo zato jer
je Konzervativac." Protivljenje istospolnim brakovima se
danas obično karakterizira kao "homofobno". Radi se o
običnoj lijenosti, i zabludi podrijetla jer se stvar prebacuje sa
racionalnih temelja na navodno neracionalne uzroke i motive
protivljenja.
No, kritičari homoseksualnih zajednica
zanemaruju u kojoj su mjeri naša društva ovisna o seksualizaciji i
sentimentalnosti, i u kojoj su ih mjeri spremni previdjeti u slučaju
heteroseksualaca. Pozivati homoseksualce, lezbijke, transrodne,
hermafrodite i sve ostale na standard čednosti koji je već dugo
uglavnom napušten je apsurdno i nepromišljeno.
Oni koji osuđuju homoseksualce zbog
seksualne nemoralnosti također često zanemaruju ili opravdavaju
heteroseksualni promiskuitet, posebno kada je ovjeren serijskim
"brakom" među bogatima i konzervativnima. Sama osnova
popularnih seksualnih običaja izaziva proširenje i na
homoseksualni slučaj, kao što to ovih dana dovoljno puta čujemo.
Raspravljamo o značenju braka na
izrazito moderan način koji se razvio pojavom liberalnog
individualizma: odnosno, jezikom jednakosti i prava. Opozicija takvom
razmišljanju dolazi od tradicionalnih konzervativaca – koji
favoriziraju društvene dužnosti, a ne društvena potraživanja –
koji vide vezu između kulture prava i konzumerizma (sa zajedničkim,
prodornim inzistiranjem na pravima, prepoznavanju i samoispunjenju.)
Postoji povezani način razmišljanja o
društvu, onaj koji je oblikovao kulture Grčke i Rima: odnosno,
moralnost i politika općeg dobra (bonum commune). Prema
takvoj perspektivi, institucije poput obrazovanja, zakona, i braka se
temelje na ljudskoj prirodi i usmjerene su na zajednički život.
Ukorijenjene su u onome što spaja ljude u prirodne zajednice, a ne
onome što ih dijeli u sekcionalne interesne skupine.
Primjerice temelj obrazovanja, nije da
djeca imaju pravo na školovanje; nego da je obrazovanje nužno za
društvo i korist koja se dijeli unutar njega. Slično tome, brak
postoji radi stvaranja i održavanja obiteljskog života, korijeni
leže u prirodnom nadopunjavanju: muško i žensko vrste se zajedno
spaja jedan-na-jedan, s namjerom stvaranja još jednoga.
Taj novi, rođen fuzijom različitih
identiteta svojih roditelja, time proširuje uniju dvoje u zajednicu
više njih. Brak prepoznaje, slavi, i štiti ovaj osnovni izvor
ljudskog društva. To nije roba koju možete kupiti, ili pravo na
koje se možete pozivati; njegovo značenje i njegova vrijednost je
bila shvaćena puno prije nego što se pojavila ideja prava, i prije
nego što je počelo oštro natjecanje oko njih.
Odvajanje braka od unije jednog
muškarca i jedne žene ne ostavlja principijelan razlog
ograničavanja braka na parove. Ako istospolni, zašto ne i oni sa
više partnera u hetro-, homo-, ili biseksualnoj kombinaciji? I što
sa novijim pozivima na brak incestuozne braće i sestara?
Zagovornici istospolnih brakova su
skloni tretirati potonje pitanje kao retorički apsurd, ali dokaze za
njihovo postavljanje nije teško pronaći – i, nimalo
iznenađujuće, slaže se s uzorkom argumenta ad consummationem.
Kanadsko Poliamorno Udruženje (cpaa) tvrdi da "promovira
pravno, društveno, vladino, i institucionalno prihvaćanje i podršku
poliamorije; i općenito zagovara interese kanadske poliamorne
zajednice, " dodajući da
oni postoje jer imaju "pravo živjeti sa ljudima koje
vole."
Dolazi i do polaganog zagovaranja braka
među braćom i sestrama, posebno u državama sjeverne Europe i
Amerike gdje nastaje sve veći interes za takvim raspravama unutar
GSA pokreta. (GSA – genetska seksualna atrakcija.) Johann
Hari, homoseksualac, poznati samo-promovirajući i, po svom
priznanju, depresivni kolumnist (za kojeg se poslije pokazalo da je
plagijator) je 2002. godine u Guardianu objavio članak pod naslovom
"Zabranjena Ljubav" i podnaslovom "Može li seks
između bliskih rođaka ikada biti prihvatljiv?"
Harijev odgovor je neodređen, a članak
završava s nečime što se čini kao retoričko pitanje:
"U svakom slučaju, moramo priznati da smo, korištenjem kontracepcije, uspjeli odvojiti seks od reprodukcije. Još jedna sudionica u incestu, predstavivši se kao 'tatina curica', inzistirala je 'Nikada nećemo zatrudnjeti, bilo bi to čudno i pogrešno. Koristim spiralu.' Je li nastao prostor za 'siguran' incest? Ako je, nije li naše gađenje samo ostatak vremena koje nestaje?"
Za sada, samo heteroseksualni, možda
je Hari svjestan činjenice da njegovo liberalno čitateljstvo još
nije spremno za homoseksualnost plus incest. U istrazi Harijeve
novinarske povijesti, otkriveno je njegovo djelovanje na internetu
pod pseudonimom David Rose. S tog imena poslana je priča pod
naslovom "How My Little Brother Learned to Be a Whore,"
u kojoj jedan tinejđer sodomizira i podvodi svog mlađeg brata. Hari
je morao priznati taj pseudonim, a nije nikada odgovorio na optužbe
za autorstvo gay incestuozne porno priče. Sve to u vrijeme kada je
pisao pod svojim vlastitim imenom u nacionalnim novinama pozivajući
čitatelje da razmisle je li incest moralno prihvatljiv.
Moramo priznati da ako želja i ljubav
mogu odvesti muškarca do svog brata, ili ženu do svoje sestre, itd,
onda argumentum ad consummationem postavlja temelj za
incestuozni brak, kao i za poliamorne zajednice – baš kao što je
to već učinio za istospolne zajednice. I stvarno, oni koji
doprinose poliamornim i GSA forumima često navode gay napredak kao
presedan i inspiraciju.
Protiv istospolnog braka najbolji je
pozitivni argument: Brak je kulturna formulacija prirodnog
sjedinjenja, potrebno ga je zaštiti od narušavanja od strane
plitkog sentimentalizma i životinjske požude. To je argument
prirodnog zakona, povezan sa bitnim dokumentima Američkog i Škotskog
zakona.
Kao što je zapisao Viscount Stair,
najveći Škotski pravnik, u Institutions of the Laws of Scotland
(1681):
"Obveze koje proizlaze iz dobrovoljnog angažiranja imaju svoja pravila i supstancu zbog volje čovjeka i može ih se osmisliti i sastaviti na njegovo zadovoljstvo... ali to ne vrijedi za brak, u njemu stranke nemaju mogućnost, iako bi suglasno pristali promijeniti bilo koju značajku... brak proizlazi iz prirode i dan je kao sam primjer Prirodnog Zakona."
Međutim, danas svjedočimo kako je na tržištu sentimentalnih i
erotskih prava, izbor taj koji vlada, nema poštovanja prema prirodi
ili običajima.
Izvorni članak Against Erotic Entitlements, autor je filozof
Haldane.
PS
Mislim da argumentum ad
Consummationem sjajno opisuje
temelj modernog seksualnog morala. (Povezani post Kako izgleda suvremena seksualna etika?) Također, vjerujem da je očito da ljudi koji zagovaraju
"istospolni brak", ne zagovaraju brak kakav je
tradicionalno postojao, nego onako kako ga se danas shvaća, ili
barem počinje shvaćati. (O tome sam pisao ovdje - O poimanju braka i ovdje - Par misli o "istospolnim brakovima" i tradicionalnom moralu). Možete to probati
negirati, ali teško ćete me uvjeriti da zagovornici "istospolnog
braka" smatraju da je svaki seks van braka nemoralan. (Naravno,
iako se svaki zakon temelji na moralnim pretpostavkama, to ne znači
da će sve nemoralno biti nezakonito.)
Kao što je Haldane
spomenuo, danas se pitanje braka predstavlja kao pitanje prava, a ne
pitanje toga što brak je i koja mu je funkcija u društvu. Nedavno
je Pew Research Center objavio izvještaj (ovdje Heritage komentar): kako je pristranost medija u nedavnim raspravama oko
redefinicije braka bila u omjeru 5 prema 1 u korist legalizacije
istospolnih brakova; a "centralni argument ... je bio argument
građanskih prava." Obama je dao isti argument, što je
možda inspiriralo našeg predsjednika i sve ostale medijske ličnosti
u Hrvatskoj koji izlažu problem na taj način. (Inače, o medijskoj
pristranosti sam već pisao Dominacija Ljevice na sveučilištima i u medijima - druga polovica posta.)
Ali to je pogrešno
predstavljanje problema. Svi građani su isti pred zakonom i
podjednako su im zaštićena sva prava. Svi imaju ista građanska
prava, ali ne postoji pravo da vlada redefinira brak. Ne postoji
građansko pravo da vlada natjera sve građane da priznaju odnos
između odraslih (po svom izboru) kao brak.