Naposljetku, tu je pitanje građanskih
zajednica. Neki političari tvrde da su protiv istospolnog braka, ali
se zalažu za pravno prepoznavanje istospolnog partnerstva; zajedno
sa svim ili većinom prava i odgovornosti braka, samo što spadaju u
drugačiju rubriku. Ako zakon i politika ne želi nikako našteti
braku, važno je da izbjegavaju tretirati nebračno ponašanje i veze
kao da su bračne. Postoje jasne moralne granice – a ne samo
sematičke – između onoga što je bračno i onoga što nije, a
zakon bi to trebao poštivati. Ako ih se zamagli ili ukloni, javno
shvaćanje značenje braka će se narušiti.
Neke od koristi koje se tradicionalno
povezuju sa brakom može se legitimno učiniti dostupnijima kako bi
zadovoljili potrebe ljudi koji koji su financijski međuzavisni s
osobom ili osobama sa kojima nisu u braku. Privatni ugovori među
takvim osobama bi trebali biti dovoljni da se ostvari sve ili većina
onoga što smatraju poželjnim.
Međutim, ako zakon odluči stvoriti
formalizirani sustav domaćinskog partnerstva, moralno je
presudno da privilegije, imuniteti te ostali benefiti i odgovornosti
sadržani u paketu ponuđenom nevjenčanim partnerima nije utemeljen
na postojanju ili pretpostavci spolnog odnosa među njima. Benefite
treba omogućiti i, primjerice, djedu i odraslom unuku koji žive
zajedno i koji se brinu jedan o drugom. Potrebe koje sustav
domaćinskog partnerstva nastoji riješiti nema ništa s time
dijele li partneri krevet i što rade u njemu. Zakon se jednostavno
ne treba baviti spoznajom o pitanju seksualnog odnosa. Odnosno, zakon
ne bi trebao tretirati nebračne seksualne odnose kao javno dobro.