(Tradicionalna i Konzervativna) Crkva

Iz intervjua s Leszekom Kolokawskim;

Bilo bi smiješno i glupo prigovarati Crkvi na temelju toga što je "tradicionalna". Snaga Crkve i je u tome što je vjerna svojoj tradiciji – inače, čemu služi Crkva? Ako će Crkva postati politička stranka koja svoja vjerovanja prilagođava promjenjivom mišljenju, onda je možemo bez straha i odbaciti, već postoje političke stranke koje rade upravo to. Ako će Crkva posvećivati i blagoslivljati svaku promjenu u intelektualnoj i moralnoj modi naše civilizacije, onda još jednom – čemu služi Crkva? Crkva je snažna zato što ima tradicionalni nauk, duhovnu jezgru, koju smatra svojom nepromjenjivom suštinom. Ona se ne može poviti pod bilo kakvim pritiskom ljudi koji smatraju da bi ono što je trenutno u modi Crkva trebala usvojiti kao svoje vlastito učenje, bilo u području političkih ideja ili svakodnevnog života.

Mislim da Crkva ne samo da je u pravu u čuvanju svojeg povijesno oblikovanog, tradicionalnog identiteta; nego bi njena sama uloga, njena misija na Zemlji postala nejasna kada to ne bi radila. Dakle ne bih se bojao, i ne bih smatrao da se radi o uvredi, kada kritičari opisuju Crkvu kao tradicionalističku ili konzervativnu.

Moraju postojati sile konzervatizma u društvu, u duhovnom životu, pritom mislim na sile očuvanja. Bez takvih sila, tkivo društva bi se raspalo.

***

Prema meni, ne postoji način pomirivanja Marksističkog učenja sa Kršćanstvom. Marksizam je anti-kršćanski, ne potencijalno, i ne slučajno, nego u samoj svojoj srži. Ne možete to pomiriti.

Nema Kršćanstva tamo gdje nema razlikovanja između zemaljskih i vječnih vrijednosti. Nema Kršćanstva ukoliko ne prihvatiti da su sve zemaljske vrijednosti, koliko god bitne, koliko god presudne za život, ipak sekundarne. Crkva se u svojoj suštini bavi spasenjem ljudskih duša, a ljudska duša se nikada ne može svesti na društvene uvjete.

Postoji apsolutna vrijednost u ljudskoj osobi. Crkva vjeruje da je svijet - socijalni svijet, fizički svijet – tek izraz božanskog, i kao takav može imati jedino instrumentalnu ili sekundarnu vrijednost. Bez toga, nema niti smisla govoriti o Kršćanstvu.

***

Da, uvelike se slažem s time [Crkva na bogatijem Zapadu, ne samo u Latinskoj Americi, ima problema pri artikuliranju razlike između zemaljskog i nadnaravnog]. Zapravo vjerujem da ljudi u Crkvi često pripisuju proces sekularizacije – tzv. laicizaciju društva – činjenici da je Crkva bila previše nadnaravna, prereligozna, usredotočila je svoj nauk na probleme i vrijednosti duhovnog svijeta.

Mislim da je suprotno točno jer Crkva nam uopće ne treba ako će služiti tome da blagoslovi naše strasti, našu pohlepu, naše sve veće potrebe, itd. Koji je onda smisao Crkve?

Ako u očima promatrača Kršćanstvo izgubi, ili se čini da gubi, svoj duhovni temelj, onda postaje naprosto nebitno.

V. o V.II

Želio bih se vratiti prakticiranju religije svoje mladosti, stvarno bih. Ništa od uobičajenih stvari me ne sprečava; niti seks, niti zabranjene ljubavi ili ovisnosti, niti svjetovne ambicije ili zahtjevi karijere, niti luciferijanski ponos Rusella ili Sartrea, niti protivljenje žene: ona je dobra stara katolkinja koja pohađa misu svake nedjelje, pomaže bolesnima, i utjelovljuje stare vrline.

Filozofska i teološka pitanja i sumnje su glavna prepreka mom povratku.

No, odmah do toga su "reforme" Vatikana II. Dobro ih dokumentira eruditski tekst vlč. Cipolle The Devirilization of the Liturgy in the Novus Ordo Mass.  Izvadak:

"U Novus Ordo obredu misa je izfemenizirana. Postoji poznati odlomak u Cezarovom De bello Gallico u kojem objašnjava zašto su Belgi bili tako dobri vojnici. On to pripisuje njihovu nedostatku kontakta s centrima kulture poput gradova. Cezar je vjerovao da takvi kontakti doprinose ad effeminandos animos, feminiziranju njihova duha. [...]

U Novus Ordo.... Liturgija je devirilizirana. Moramo se prisjetiti značenja riječi vir na latinskome. I vir i homo znači "muškarac", ali samo vir ima konotacije junaka i to je riječ koja se često koristi za "muža". Eneida počinje sa poznatim riječima: arma virumque cano. ("Bojeve pjevam i onog junaka".) Kardinal Heenan je dalekovidno i ispravno uvidio 1967. godine eliminaciju muževne naravi Liturgije, zamjenu muževne objektivnosti, nužne za javno štovanje Crkve, s blagošću, sentimentalnošću i personalizacijom usmjerenom na majčinsku osobu svećenika."

Ali nije samo Liturgije devirilizirana; nego i svećenici. Svećenici moje mladosti su bili muževni muškarci. Ali to se uskoro promijenilo na dobro poznate načine.

Postoji nešto dubinski glupo u V.II "reformama", čak i ako promatramo stvari iz čisto imanentno "sociološkog" gledišta. Pretpostavimo da je katoličanstvo, metafizički, u svojoj srži koještarija, ništa više od razrađene ljudske konstrukcije suprotstavljene besmislenom svemiru, konstrukcija koja se nastavlja zbog ljudske potrebe i želje. Pretpostavimo da nema Boga, nema duše, nema post mortem nagrade ili kazne, nema moralnog poretka. Pretpostavimo da nismo ništa više od vrste pametnih zemljanih sisavaca koje je u život izbacio slijepi evolucijski proces, i da je sve ono što nas čini normativno čovjekom, a time i osobom (savjest, svijest, samosvijest, razum i ostalo) ništa više od kozmičke slučajnosti. Pretpostavimo sve to.

Ipak, religija ima svoje ulogu u životu, bilo da je točna ili pogrešna, i morali bi biti toliko površni i ignorantni po pitanju ljudskog srca kao Novi Ateisti da bi mislili kako će ikada odumrijeti: ona nadahnjuje i vodi, ohrabruje i tješi; omogućuje iskazivanje naših plemenitih impulsa, a patnji daje smisao. Patnju je moguće trpjeti, rekao je Nietzsche, ako ima svoje značenje; besmislena patnja je nepodnošljiva. Duboki smisao kojeg pruža Rimska Crkva vezan je uz njenu dubinu, misterij i upućivanje na Transcendentno. Sve što je degradira u sentimentalni zumba-njumba sekularni humanizam, još jednu vrstu liberalnih površnih pozitivnih osjećaja i navodnog činjenja dobra [feel-goodism and do-goodism], pretvara je samo u još jedan komad kulturnog smeća. Degradirajući faktori: napuštanje latinskog jezika; uvođenje bedaste pseudo-narodne glazbe koju pjevaju adolescenti praćeni drndanjem gitara; ljevičarske politike i politička korektnost; svećenik okrenut prema vjernicima; opsesija "relevantnošću" (iz 1960'ih)...

Ljudi koji ozbiljno shvaćaju religiju su većinom konzervativci i tradicionalisti; oni nisu ljevičarski utopisti koji žele promjenu zbog promjene same. Glupost V.II "reformi" se dakle sastoji u otuđenju svoje vlastite klijentele, konzervativaca i tradicionalista. Crkva bi trebala biti zona slobodna od liberala.

Autor je filozof Vallicella, izvorni članak The Devirilization of Priest and Liturgy in the Novus Ordo Mass

Naturalizam i psihologiziranje

Kada bi samo naturalizam bio nedvojbeno i nepobitno točan! Više ne bi bilo bremena: nema Boga, nema duše, nema opstanka nakon smrti, osiguran je izlaz iz ovoga života, nema straha da će vam netko suditi za vaše postupke. Mogli bi se dobro provoditi u dobroj savjesti, baš poput Hefnera. (Ili možete krenuti u ubilačku fazu kao Sadam ili Staljin.) Ne bi bilo onog zabrinjavajućeg osjećaja da vas vaše nepromišljeno popuštanje svojoj volji i užicima može isključiti iz većeg dobra i višeg života. Ako je ovo sve što postoji onda bi se mogli lagodno prepustiti te poput Nietzscheova Posljednja Čovjeka imati "svoje male užitke po danu i male užitke po noći."

Ako bi znali da smo samo kompleksni fizikalni sustav, mogli bi si prosvirati mozak, potpuno osigurani da je to kraj.  

Neki ateisti psihologiziraju teiste: "Vjerujete zbog potrebe za utješnom iluzijom, iluzijima koje ugađaju vaš sitni ego obećavajući njegovo prolongiranje." Ali stvar se može i okrenuti: "Vi ateisti vjerujete ono što vjerujete kako bi bili mirni u ovom životu bez ikakvih zahtjeva u svom životu osim onih koje vi sami sebi nametnete." One koji psihologiziraju može se također psihologizirati – što znači da ne treba previše očekivati iz te procedure.

Pretpostavljam li možda pogrešno kako je naturalist moralna lijenčina, koja ne odgovara na nikakve moralne zahtjeve? Slijedi li onda da naturalist ne može biti idealist, ne može živjeti i žrtvovati se za visoke i izbora vrijedne ideale? Pa, on može pokušati biti idealist, mnogi naturalisti jesu idealisti, i činjenica je da su mnogi naturalisti moralno pristojni ljudi, zapravo moralno bolji od nekih antinaturalista – ali kakvo opravdanje mogu takvi naturalisti imati za svoje održavanje ideala, i svoje vrijednosti kojih se drže? Od kuda ti ideali dolaze, koji im je ontološki temelj, ako je sve što je "atomi u praznini"? I zašto bi se trebali držati tih ideala? Od kuda dolazi ta dužnost? Ako su ideali puka projekcija, bilo individualna ili kolektivna, onda nemaju nikakvu ontološku podlogu koji bi bili dužni shvatiti ozbiljno.

Istina može biti ovakva; Ljudi koji se drže naturalističkog stava te negiraju bilo koju svrhu van svrhe koju mi individualno i kolektivno projeciramo, a ipak doživljavaju svoje živote kao smislene i svrhovite, možda jednostavno ne usvajaju praktične posljedice svoje vlastite teorije. Može biti da nisu egzistencijalno usvojili ili pravilno internalizirali svoju teoriju. Njihova teorija je u suprotnosti njihovoj praksi, ali s obzirom da oni ili ne shvaćaju potpuno vlastitu teoriju ili je ne pokušavaju živjeti, nikada nisu svjesni te kontradikcije.

Autor je filozof Vallicella, izvorna verzija Would Naturalism Make Life Easier?

Utilitarizam - citati

Ideja da je naša primarna obveza povećati ljudsku sreću, ili smanjiti bijedu, pojavila se tek u posljednjih desetak minuta, povijesno gledano. Ljudska vrsta je uvijek pretpostavljala da naša primarna moralna dužnost leži negdje drugdje: biti svet, ili biti krepostan, ili iskazivati neku određenu vrlinu (primjerice odanost, ili hrabrost). Obveza povećanja opće sreće zaokupljale je malo mjesta, ako imalo, u većini moralnih sistema, bilo kod učenih ili neukih. Ali za suvremenike o kojima govorim, bilo što moralno važnije od ljudske sreće je jednostavno nezamislivo.  

D. C. Stove,

Why You Should Be a Conservative

***

Zagovornik utilitarizma ne prepoznaje moralne apsolute, niti jedno djelo koje ne bi mogao opravdati "daljnjim i boljim stvarima" nijednu nepravdu koja ujedno ne bi mogla biti i ispravna stvar za učiniti. Opsjednut je određenom paradigmom racionalnosti – "instrumentalnim rasuđivanjem", ili kalkuliranjem sredstva prema jedinom i mjerljivom cilju. Za utilitarijanca postoji nešto iracionalno u odbijanju da rasuđuje dalje; ako će se moralnost temeljiti na razumu, onda su sva pitanja otvorena dok ih rasuđivanje ne dovede do zaključka.

Njegova moralnost je zapravo vrsta ekonomije, u kojoj su profit i gubitak zamijenjeni užitkom i boli, i u kojoj ne postoji moralni problem kojeg ne može riješiti kompetentni računovođa. Ja tvrdim da je bliže istini razmišljati o moralnosti kao postavljanju granica ekonomskom rasuđivanju, a ne kao njegovoj vrsti. Moralni principi govore nam upravo to da ne smijemo ići dalje putem kalkuliranja, i da je želja za takvim kalkuliranjem vrsta pokvarenosti. To što je takva pokvarenost prevladavajući porok suvremnih društava ne daje nam razloga da je prihvatimo.

Roger Scruton,

Animal Rights and Wrongs

***

Nije očito, i mnogi utilitarijanci se slažu da nije niti točno, da je najbolji način osiguravanja njihova cilja najveće količine sreće imati agente od kojih svaki, kao takav, pokušava ostvariti najveću količinu sreće za sve.

Bernard Williams,

Politics and Moral Character

***

Lenjin, Staljin, i Hitler su opravdavali svoje postupke utilitarnim terminima, govorili su o (žalosnoj) nužnosti rješavanja čitavih klasa i rasa kako bi osigurali dugotrajnu dobrobit društva. Iskreni utilitarijanac nikada ne čini zlo, on tek čini pogreške. Istovremeno, ne možete ga optužiti za ništa jer tko zna koji će biti dugotrajan učinak njegovih postupaka? Većina nas smatrala bi moralnu filozofiju koja onemogućava da sudimo o Hitleru i Staljinu bolesnom šalom.

Roger Scruton,

Animal Rights and Wrongs

Plantinga o Vođenoj Evoluciji

Znanstvena teorija evolucije kao takva je u potpunosti kompatibilna sa razmišljanjem da je Bog vodio i orkestirao tijek evolucije, isplanirao ga i usmjerio, na takav način da postigne ciljeve koje je želio. Možda je uzrokovao određene mutacije da se pojave u određeno vrijeme; možda očuvao određenu populaciju od istrebljenja; možda je aktivan na mnoge druge načine. Dakle, s jedne strane imamo znanstvenu teoriju, a s druge strane tvrdnju da tijek evolucije nije usmjeren ili vođen ili orkestiran od strane nikoga; ne pokazuje nikakvu teleologiju; slijep je i nepredvidljiv; kao što to Dawkins tvrdi, ničemu ne teži, nema cilj u svojim mislima, uglavnom zato što niti nema misli.  

Međutim, ta tvrdnja, unatoč svojim glasnim proglasima, nije dio znanstvene teorije kao takve: radi se o metafizičkom ili teloškom dodatku. S jedne strane imamo znanstvenu teoriju, s druge strane, metafizički dodatak prema kojem je proces nevođen. Prvo je dio trenutne znanosti, zaslužuje poštovanje koje je prikladno utvrđenoj znanosti; ali to je u potpunosti u skladu s teizmom. Drugo podržava naturalizam, u redu, ali to nije dio znanosti, i ne zaslužuje poštovanje ispravno utvrđene znanosti. Brkanje toga – brkanje znanstvene teorije s rezultatom pripajanja tog dodatka na znanstvenu teoriju, brkanje evolucije kao takve sa nevođenom evolucijom – ne zaslužuje poštovanje nego prezir.

Alvin Plantinga,

Where the Conflict Really Lies: Science, Religion, and Naturalism

Plantinga o Novim Ateistima

O Četiri Jahača Ateizma

Mnogi će osporavati moju tvrdnju da ne postoji ozbiljan sukob između religije i znanosti – zapravo, mnogi izgleda misle kako je naturalizam ili ateizam dio "znanstvenog svjetonazora." Među njima su i "novi ateisti": Richard Dawkins, Daniel Dennett, Christopher Hitchens, i Sam Harris. To su Četiri Jahača – ne Apokalipse, nego ateizma; a njihov cilj je bezobzirno pregaziti religiju. Daju višestruke prigovor. Prvo, većinu nevolji u svijetu pripisuju religiji: spominju Križarske Ratove, lov na vještice, vjerske ratove, netoleranciju, terorizam i mnoge druge stvari. Naravno, svjetske religije doista imaju stvari za koje bi se trebale pokajati; ali (kao što se često ističe) patnja, smrt, i pustoš koja se pripisuje religioznim vjerovanjima i praksama postaje beznačajna pokraj onih koje su uzrokovale ateističke i sekularne ideologije samo u dvadesetom stoljeću.

Četiri Jahača također tvrde kako je religiozno vjerovanje nerazumno i iracionalno, blesavo poput vjerovanja u Špageti Čudovišta ili Supermena, ili možda čak i Green Lanterna. Njihove tvrdnje su gromke i glasne. Predlažu da svojim protivnicima trebaju odgovarate ne razumnim argumentima i raspravama, nego ismijavanjem i golim prezirom. Zašto odabiru takav način nije potpuno jasno. Naravno, jedna mogućnost je ta da je njihov ateizam adolescentska pobuna koju iskazuju drugim sredstvima. Druga mogućnost (u skladu s prvom) je da nemaju dobre razloge ili argumente za svoje stavove, i stoga pribjegavaju taktici sa školskog dvorišta. Što se tiče intelektualnih sposobnosti, novi ateisti su svakako inferiorni "starim ateistima" – primjerice Bertrandu Russellu i Johnu Mackieu. Također su inferiorni mnogim drugim suvremenim, ali manje glasnim ateistima – Thomasu Nagelu, Michaelu Tooleyu i drugima. Možemo se nadati da su novi ateisti tek privremena mrlja na licu ozbiljnog razgovora u ovom ključnom području.

***

O Danielu Dennettu

Žao mi je reći, ali to je loša filozofija od koje teško da postoji lošija (dobro, osim blogosfere); kršćansko milosrđe, ako ne i dobre manire, možda zahtijevaju da tiho prođem skrečući pogled s neugodnog prizora. Međutim, kao što to Dennett zna reći, mi ozbiljno pokušavamo doći do istine; činjenica je da je Dennettovo ponašanje uvredljivo iskazivanje prezira za sve one koji objavljuje ozbiljne radove u ovom području, a poštenje zahtijeva da se to tako i prepozna. (Ili to možda pokazuje gdje vas može dovesti slijepa odanost ideologiji.) Pitanje je postoji li izvor racionalnog religioznog vjerovanje van percepcije, memorije, a priori intuicije, itd. O tome pitanju se uvelike razgovara i raspravlja kroz posljednjih četrdeset godina, još od kada je Dennett bio student. On ležerno ignorira ovaj živahan i dugotrajan istraživački projekt; umjesto toga samo priča apsurde priče. Je li to zato što nije ni čuo za taj posao? Ili ga ne razumije? Ili ne može smisliti nijedan pristojan argument protiv njega? Ili je odlučio da je metoda istinske filozofije besmisleno ismijavanje i burleska, a ne argument? Koji god da je razlog, Dennettovi izleti u epistemologiju religioznih vjerovanje ne ulijevaju povjerenje.

***

O Novim Ateistima

Očigledno je da neki od "Novih Ateista" misle kako ozbiljnoj raspravi nema mjesta u ovom području. Richard Dawkins predlaže kako se odnositi prema onim religioznim ljudima sa kojima se ne on ne slaže: "Moramo ići i dalje: dalje od humorističnog ismijavanja, moramo naoštriti svoje kritike tako da stvarno bole." ... Oni neodlučni će, prema njemu, "vjerojatno biti pokolebani iskazivanjem golog prezira. Nikomu se ne sviđa kada ga ismijavaju. Nitko ne želi biti stvar prezira." Možda to tako i je. Naravno, netko bi mogao smatrati da takva zamjena argumenta i razuma sa uvredama i prezirom nije toliko zastrašujuća nego i donekle smiješna. Međutim, prikladnije je sjetom promatrati spektakl diskursa u ovom području kojeg se spušta na razinu nižu od političkih govora u vrijeme izbora, i osjećati samilost prema onima koji je tako spuštaju.

Alvin Plantinga,

Where the Conflict Really Lies: Science, Religion, and Naturalism

Sociobiologija i prirodna povijest Religije

"Analogija s matematikom je korisna. Matematička kompetencija je evolucijska prednost jer nas štiti od teških i po život opasnih pogreški. Ali ona je prednost zato što je točna - objektivno točna. Sociobiologija matematike nam neće dati pristup njenim istinama i neće nas na bilo koji način oboružati matematičkom kompetencijom. Zapravo, bit će potpuno irelevantna za matematičko razumijevanje.  

Sociobiološka teorija religije pokušava opisati evolucijsku prednost religije za nas bez ikakvog referenciranja na njenu istinu – ne zato što pretpostavlja da su sve religije pogrešne, nego zato što prepoznaje da njihov potencijal povećanja preživljavanja ne ovisi o bilo kojem skupu metafizičkih doktrina."

Roger Scruton,

A Political Philosophy

***

"Čini se kako neki autori misle da osmišljavanjem prijedloga o evolucijskom porijeklu religije, na neki način diskreditiraju tu religiju. ... Opisivanje podrijetla religijskih vjerovanja i uključenih kognitivnih mehanizama ne utječe nikako na pobijanje njene istine. Nitko ne misli da opisivanje mehanizma uključenih u percepciju pobija istinu perceptualnih uvjerenja; zašto bi onda mislili da je stvar drugačija kada govorimo o religiji?  

Prema kršćanskom vjerovanju, Bog nas je stvorio na takav način da ga možemo poznavati i biti u zajedništvu s njime. Mogao je to učini na više načina; primjerice, mogao je ostvariti da naše kognitivne sposobnosti evoluiraju putem prirodne selekcije, i da evoluiraju na takav način da je prirodno za nas da formiramo vjerovanja, općenito o nadnaravnome, te posebno o Bogu samome. Pronalaženje "prirodnog" podrijetla religije ni na koji način je ne diskreditira."

Alvin Plantinga,

Where the Conflict Really Lies: Science, Religion, and Naturalism

PS

Pitanja "Kako je nastalo X" i "je li X istinito" su dva odvojena pitanja, bez nužne povezanosti. (Naravno, naturalist će automatski pretpostaviti da su određena religijska učenja pogrešna, ali ne možete pretpostaviti ono o čemu se raspravlja.) Ako znanstveno uvjerenje ima naturalističko objašnjenje znači li to da je svako znanstveno uvjerenje pogrešno?