Feser o katoličkoj socijalnoj pravdi i austrijskoj školi ekonomije

Već sam spominjao Feserov rad Social Justice Reconsidered: Austrian Economics and Catholic Social Teaching (audio istog predavanja), u kojem se bavi idejom socijalne pravde i austrijskim misliocima Hayekom i Rothbardom koji su odbacivali ideju socijalne pravde zbog nekoherentnosti. Prema Feseru, postoji koherentno poimanje socijalne pravde – poimanje prirodnog prava operativno u katoličkom socijalnom nauku.

Hayekova kritika pretpostavlja da se svaka "socijalna pravda" bavi distribucijom bogatstva, prihoda i općenito ekonomskih benefita; dakle meta su mu socijalističke i socijalizmom inspirirani pristupi socijalnoj pravdi – poput socijalne demokracije, egalitarnog liberalizma i sličnog.

Ipak, nisu sve socijalne pravde zabrinute jednakošću, ili ekonomskom distribucijom. Konkretno, poimanje katoličkog prirodnog zakona nije takvo. U nastavku prenosim zaključak spomenutog rada (već sam ga objavio pri kraju posta Kapitalizam i katoličanstvo);

***

Ovaj koncept socijalne pravde nije ni egalitaran niti etatistički. Nije uopće vezan uz pitanje ekonomske jednakosti kao takve, niti uz ostvarenje bilo kojeg modela raspodjele bogatstva. Dokle god svaki radnik ima razumnu priliku da uzdržava sebe i svoju obitelj, i dokle god postoji neko sredstvo hitne pomoći koje je dostupno onima koji se ne mogu sami uzdržavati, nejednakosti u bogatstvu su u principu u skladu sa tim konceptom. Ovaj koncept socijalne pravde ne izistira na državnim intervencijama kao sredstvom ostvarenja ekonomskim ciljeva koje pokušava promovirati; zapravo prema njemu su državne intervencije nešto što je potrebno izbjegavati ukoliko je moguće. Štoviše, katolički prirodni zakon odnosno njegov koncept socijalne pravde nije u potpunosti, a možda niti primarno, zabrinut sa ekonomskim pitanjima. Problemi šireg moralnog interesa – pobačaj, eutanazija, kloniranje, istospolni brakovi, pornografija, razvodi i drugi - su u modernim kapitalističkim društvima vjerojatno daleko većeg utjecaja. Doista, moje osobno mišljenje je kako je moderno kapitalističko društvo poprilično dobro odgovorilo na ekonomske zahtjeve socijalne pravde – komunističke, socijalističke pa čak i socijaldemokratske države su one za koje bih ja ustvrdio da su socijalno najnepravednije po tom pitanju, ali moderna kapitalistička društva su imala izrazito loše učinke po pitanjima drugih zahtjeva socijalne pravde.

Tu dolazimo do područja gdje oni koji se bave katoličkim socijalnom naukom mogu pronaći veliku vrijednost u austrijskog tradiciji, posebno onu koju predstavlja Hayek. Koju god kritiku netko može imati na detalje Hayekovog razmišljanja, šire konture njegovog razmišljanju su vrlo pogodne za sintezu sa katoličkom misli. Hayek nas uči kako su moderna kapitalistička društva izgubila svoj moralni put upravo zato što su njihove vladajuće klase prihvatile "lažni individualizam" koji nema bitne veze sa kapitalizmom, već proizlaze iz pretjerano racionalističke, antitradicionalne i mogli bi dodati antiklerikalne pa čak i antikapitalističke tendencije koju povezujemo sa francuskim liberalizmom i utilitarizmom Benthama i Milla. Burkeova tradicija – konzervativna, religiozna, koja slavi poštovanje i suzdržanost, prezire "prah i prašinu individualizma" – je ona na koju se Hayek poziva da pruža i istinske filozofske temelje tržišnog društva i jedinu nadu njegovog obnavljanje. Burke, zajedno sa Lockeom i misliocima škotskog prosvjetiteljstva, predstavlja u Hayekovim mislima "istinski individualizam" koji naglašava uređenu slobodu i ono što bi katolička tradicija nazivala supsidijarnošću, i nema nikakve veze sa radikalno autonomnim jastvom suvremenog egalitarnog liberalizma i popularnog libertarijanizma.

To ne znači da je Hayekov liberalizam u potpunosti kompatibilan sa mislima katoličkog prirodnog prava. Doista, ja ne vjerujem da je ijedna postojeća verzija liberalizma potpuno kompatibilna sa njime. Poznata je razlika Michaela Novaka između liberalnih institucija – slobodno tržište, vladavina prava, ograničena vlast itd. - i različitih liberalnih filozofija. On je ustvrdio kako katolici mogu i moraju prihvatiti prvo, bez da prihvate drugo, pa čak i da tradicionalna katolička socijalna misao pruža bolje temelje za liberalne institucije nego bilo koja verzija liberalne političke filozofije. Vjerujem da je Novak u pravu. Čak i u svom vrhuncu, liberalna politička filozofija nije proizvela ništa bolje od sjetnog skeptičnog konzervatizma Hayeka i nedovoljno raspravljenih pa možda i nedosljednih teorija prirodnog prava Lockea, Nozicka i Rothbarda. Hayek, koji prihvaća Burkeov tradicionalizam, ali odbija njegov teizam, dolazi do zaključaka koji su suglasni katoličkom prirodnom pravu, ali na temeljima naturalističke metafizike koja je potpuno nespojiva sa time i koja ne može uvjerljivo zaustaviti plimu moralnog skepticizma koja je poplavila moderni svijet. Različite verzije prirodnog prava klasičnog liberalizma su ponekad bolje po pitanju metafizike, ali kako odbacuju tomističke koncepte prirodnih ciljeva, također su često ekstremne pa čak i bizarne u nekim svojim zaključcima.

Bez obzira koje nedostatke pokazuju razmišljanja Pape Pavla VI po pitanjima ekonomije, bio je u pravu kada je napisao u Octogesima Adveniens da "liberalna ideologija zahtjeva pažljivo razlučivanje." Te riječi bi trebale biti moto katoličkih teoretičara socijalnog nauka. Katolički kritičari kapitalizma i drugih liberalnih institucija su sigurno propustili prepoznati brojne vrline, ali katolički branitelji tih institucija bi trebali imati na umu da je moguće biti i premalo kritičan. Moraju upamtiti da se iz perspektive katoličkog socijalnog nauka, prirodni zakon oslanja na temelje neke održive teorije prirodnog prava – i kako prirodna namjena ili smisao određuje sadržaj prirodnog zakona i prirodna prava. Moraju se sjetiti da temeljna jedinica pravednog, slobodnog i zdravog društva nije individualac – za svaki slučaj da naglasimo da nije niti "zajednica" – nego obitelj, i da ne postoje prirodna prava koja bi mogla opravdati društvene pokrete ili vladine politike koje su destruktivne za stabilnost obitelji. Istina je da liberalne političke institucije i kapitalistička ekonomija mogu pronaći čvrste temelje u katoličkom prirodnom pravu, ali također je točno da ne smijemo dopustiti repu liberalnog kapitalizma da njiše psa prirodnog zakona.

PS

Nesumnjivo, mnogi se neće složiti s Feserovim razmišljanjem. (Inače, spominje Hayekovo razmišljanje iz eseja kojeg spominjem u postu Individualizam: istiniti i lažni - Hayek & Burke)

Vidi kategorije burke, hayek.

Socijalna pravda

Relativno često možemo slušati o socijalnoj pravdi. Termin koriste ljevičari (i lijevi i desni), ali i ljudi vezani uz Crkvu. Sve to dovodi one sklone libertarijanskom razmišljaju da naravno zaključe kako se radi o istoj stvari i kako je oboje etatistički pokušaj uređenja društva. Ipak, "socijalna pravda" kada je koriste različite skupine imaju različito značenje (a to omogućuje svakome da tom pojmu pridoda značenje koje mu se sviđa).  

Kao što Novak u eseju o Hayeku i socijalnoj pravdi objašnjava;

Problem sa "socijalnom pravdom" počinje već samim značenjem termina. Hayek ističe da je toliko toga napisano o socijalnoj pravdi bez da je ikada ponuđena definicija. Lebdi u zraku kao da će svi prepoznati njen primjer kada se jednom pojavi. Ta nedorečenost se čini neizostavna. U trenutku kada počnete definirati socijalnu pravdu, nađete se u sramotnim poteškoćama.

Dakle, potrebno je definirati pojam prije nego što ga upotrijebimo. Walter Block objašnjava jedno od mogućih značenja;

Prvo, ovaj koncept [socijalne pravde] može se definirati; Tipično se povezuje s ljevičarskim ili socijalističkim analizama, programima i propisima. Primjerice, siromaštvo je uzrokovano neobuzdanim kapitalizmom; rješenje je oštro regulirati tržišta, ili ih zabraniti. Rasizam i seksizam su odgovorni za relativne poteškoće u kojima se nalaze manjine i žene; potrebno je uvesti zakon protiv toga. Veće oslanjanje na vlast je potrebno kao rješenje svih vrsta socijalnih problema. Zemlja je u velikoj opasnosti od pustošenja okoliša zbog neopravdanog oslanjanja na prava privatnog vlasništva. Porezi su preniski, treba ih povisiti. Dobročinstvo je uvreda siromašnima, oni moju dobiti prihode kao pravo, ne milostinju. Raznolikost je sine qua non poštenog društva. Diskriminacija je jedno od najvećih zla koje je ikada zadesilo čovječanstvo. Korištenje terminologije poput "čovječanstvo"[eng. mankind] je seksističko, i predstavlja govor mržnje.

Block komentira socijalnu pravdu u kontekstu podučavanja na sveučilištima, pa drugo značenje opisuje kao neutralno istraživanje navedenih pojava, bez ikakvih prethodnih ciljeva, ali takvo podučavanje smatra nepotrebnim, ne postoji razlog zašto bi netko tko podučava matematiku trebao ujedno podučavati socijalnu pravdu u tom smislu. Osim toga, jasno je da političari kada govore o socijalnoj pravdi i zagovaraju svoj program ne misle na neko područje istraživanja nego svoje konkretnije planove. To nas dovodi do trećeg značenja kojeg nam nudi Block;

Naravno, socijalnu pravdu može se definirati na treći način; kao favoriziranje pravde u "socijalnoj" areni, nasuprot drugih područja. Svi bi intelektualni takmaci favorizirali promociju ove vrijednosti; jedina razlika je što bi ljevičari primjerice pritom mislili na neku verziju egalitarizma, dok bi libertarijanska pravda značila sprovođenje prava privatnog vlasništva. Kada bi fakultet podržavao socijalnu pravdu u tom smislu bilo bi to jako problematično jer ista fraza označava dvije izrazito različite stvari.

Block je u pravu, poimanje pravde je različito za različite političke škole. No, vratimo se na Novakov esej;

Nastanak koncepta socijalne pravde podudara se s dva druga pomaka u ljudskom razmišljanju: "Smrt Boga" i nastanak ideala naredbene ekonomije. Kada je Bog "umro", ljudi su počeli vjerovati umišljenom razumu i njegovim napuhanim ambicijama da postigne ono što se ni Bog nije udostojio učiniti: stvoriti pravedan društveni poredak. Pobožanstvenje razuma imalo je svoj nastavak u naredbenoj ekonomiji; razum (dakle znanost) će naređivati, a čovječanstvo će kolektivno slijediti. Smrt Boga, uspon znanosti, i naredbena ekonomija dala je "znanstveni socijalizam". Tamo gdje će razum vladati, intelektualci će vladati.

Novak nastavlja;

Iz takvog razmišljanja slijedi da bi "socijalna pravda" imala svoj prirodni cilj u naredbenoj ekonomiji u kojoj se pojedincima govori što da rade, tako da je uvijek moguće identificirati one koji su zaduženi i odgovorni. Ova ideja pretpostavlja da ljudima upravljaju specifične vanjske upute, a ne internalizirana, osobna pravila pravednog ponašanja. Nadalje podrazumijeva da se nijednog pojedinca ne može smatrati odgovornim za svoj relativni položaj. Reći da je on odgovoran značilo bi "kriviti žrtvu." Funkcija je "socijalne pravde" kriviti nekoga drugog, kriviti sustav, kriviti one koji njime "upravljaju". Kao što je Kolakowski zapisao u svojoj povijesti komunizma, fundamentalna paradigma komunističke ideologije garantirano ima široku privlačnost; vaša patnja je uzrokovana moćnim drugima; te ugnjetivače treba uništiti. Potrebno je držati nekoga odgovornim, primjećuje Hayek, čak i kada prepoznajemo da je takav protest apsurdan.

Dalje zapisuje;

Hayek je prepoznao da krajem 19. stoljeća, kada se istaknuo termin "socijalna pravda", prvo se koristio kao poziv vladajućoj klasi da odgovori na potrebe novih masa otuđenih seljaka koji su postali urbani radnici. Na to nije imao prigovara, ali ono čemu je prigovarao je bilo neoprezno razmišljanje. Nemarni mislioci su zaboravili da je pravda po definiciji socijalna. Takva neopreznost postaje destruktivna kada termin "socijalno" više ne opisuje rezultat pravednog djelovanja mnogih pojedinaca nego utopijski cilj prema kojem su sve institucije i svi pojedinci "stvoreni konvergirati" prisilom. U tom slučaju, "socijalno" u "socijalna pravda" se odnosi na nešto što ne nastaje organski i spontano iz ponašanja slobodnih pojedinaca, nego iz apstraktnih ideala koji su nametnuti odozgo.

Novak o, prema njemu, ispravnom shvaćanju socijalne pravde;

... je posebna vrsta pravde koja je "socijalna" u dva smisla. Prvo, vještine koje zahtijeva su one nadahnjivanja, surađivanja i organiziranje drugih u postizanju zajedničkog djela pravde. Radi se o elementarnim vještinama građanskog društva, kroz koje slobodni građani iskazuju samoupravljanje ostvarujući sami (odnosno bez vlade) ono što je potrebno ostvariti. Građani koji sudjeluju često objašnjavaju svoje napore kao "vraćanje" za sve ono što su primili od slobodnog društva, ili kako bi ostvarili obvezu slobodnih građana da misle i djeluju za sebe.

Esej završava Hayekovim citatom;

Jedna je od najvećih slabosti našeg vremena što nam nedostaje strpljenja i vjere da izgradimo dobrovoljne organizacije za svrhe koje cijenimo, i što odmah tražimo od vlade da prisilom (ili sredstvima koja ovise o prisili) ostvari ono što se čini poželjnim velikom broju. Ipak, ništa ne može imati ubojitiji učinak na stvarno sudjelovanje građana nego ako vlada, umjesto da samo pruži osnovni okvir spontanog rasta, postaje monolitna i preuzima odgovornost za pružanje svih potreba koje je moguće ostvariti samo zajedničkim naporom mnogih.

PS

Ne znam koliko sam shvatio Novaka; ali jedan od temeljnih principa katoličkog socijalnog nauka je princip supsidijarnosti koji označava ideju da se ništa neće obaviti kompleksnijom i većom organizacijom ukoliko se može ostvariti manjom i jednostavnijom organizacijom. (Pri dnu posta Humana ekonomija ili humano društvo? o supsidijarnosti.)

Drugim riječima, takvo poimanje socijalne pravde nije ni egalitarno niti etatističko, ali o tome kasnije...

O Kritičkom i o Drugačijem razmišljanju

Pronađi nešto što čini dobro pa okrivi jer nije savršeno - potrebno je uništiti stvar i spasiti skupinu žrtvi. Jednostavna formula. Već sam pisao o kritičkom razmišljanju, radi se o dijelu većeg posta, pa je možda korisno posebno istaknuti;

O Kritičkom razmišljanju

Iz nekog razloga naprednjaci smatraju da imaju posebnu sposobnost kritičkog promišljanja o svijetu i često će to ponosno isticati. Oni kritički promišljaju o društvu, ekonomiji, kapitalizmu, tradiciji, obitelji... Misle da kritički razmišljati nužno znači i suprotstavljati se postojećoj situaciji. Kritički promišljati ne znači protiviti se, nego procijeniti, testirati, analizirati, ispitati, odvojiti ispravno od pogrešnog. Netko tko kritički promišlja može doći do zaključka kako treba podržati ono što se "kritički promišlja." Naprednjaci često upadaju u zabludu jer uspoređuju stvari koje postoje s onime što ne postoji i što ne može postojati. Ne postoji Utopija. Određeni dijelovi trenutne stvarnosti mogu biti istinski dobri, a neke druge možda ne možete usavršiti bez da pri tom "usavršavanju" stvari ne postanu lošije u nekim drugim aspektima.

Naprednjaci nisu jedini koji posjeduju sposobnost kritičkog stava. Kritička Teorija kakvu naslijeđuju iz Frankfurtske škole je tendenciozan i samoslužeći izraz. Iako naprednjaci pretražuju svijet da bi pronašli stvari koje mogu mrziti, činjenica je da postoje stvari koje treba očuvati. Možete kritički promišljati o tradicionalnom braku i doći do zaključka da se radi o instituciji koju treba podržati (jer primjerice dugoročno omogućuje slobodno društvo i najbolji mogući odgoj budućih savjesnih građana). To ne znači da je svaki brak savršen, ali ne možete uspoređivati stvarnost s nekom utopijskom slikom koja ne postoji; a povijesno gledajući, razni društveni eksperimenti su završavali s lošim posljedicama. Ako tražite alternative tradicionalnom braku jer postoje nesretni slučajevi lako ćete završiti u sustavu gdje će biti još više nesretnih slučajeva koji će rezultirati lošim posljedicama za uključene.

Naravno, kritičko promišljanje o društvu, normama i braku koje bi rezultiralo željom za očuvanjem tradicionalnih vrijednosti nema nikakvu privlačnost za naprednjake; kako mogu biti pametniji od svih ostalih ako razmišljaju poput njih? Potrebno je reći nešto novo. Zamislite da kritički promišljate o pitagorinom poučku: Vjerojatno bi proučili povijest, postavili si pitanja po kome je nazvan, tko je sve došao do istih rezultata, na koje načine se to može pokazati, na što se odnosi, koje su implikacije i slično; na kraju bi došli do zaključka da je točan, da ga treba podučavati u školama i slično. No, zamislite da ste naprednjak sklon različitim postmodernim razmišljanjima; Priznat ćete da poučak ima određenu primjenjivost, ali nazvan je po muškarcu, sam broj stranica podsjeća na praznovjerne dogme, njegovo podučavanje u školama oduzima vrijeme podučavanju životnih vještina za suvremeno društvo, i slično; zaključit ćete svašta negativno i o njegovoj povijesti i o njegovom podučavanju, ali bit ćete kritični, provokativni i napredni. Vi kritički promišljate! (Očito, pretjerujem radi efekta; iako razni eseji oko znanosti kao društvenom i lingvističkom konstruktu nisu daleko od toga.)

***

***

Slično tome govori se i o drugačijem razmišljanju, također iz šireg posta;

O Drugačijem razmišljanju

U zadnje vrijeme čujemo i da ljevica "drugačije razmišlja" - ona pokazuje "neslaganje". Pritom se ne misli na to da postoji netko tko misli na jedan način, a oni misle drugačije; oni koriste taj izraz kao da su samo oni u stanju "drugačije razmišljati". Svi koji ne razmišljaju kao ljevičari ne poštuju "drugačije mišljenje". Primjerice, možete čuti nešto poput; ti zadrti ljudi su protiv onih koji "drugačije misle", potrebno je da se svi aktiviraju i pokažu tim primitivcima da postoji "drugačije mišljenje" - "ugroženi su svi drugačijeg mišljenja" itd..

Ali pogledajte medije, politiku s pripadnom birokracijom, sve više i školstvo – ne bi li nas analiza dovela do zaključka da su upravo konzervativci ti koji razmišljaju drugačije? Činjenica da je dobar dio naprednjaka zastao u adolescentnom dobu pobune ne opravdava njihovo prisvajanje "drugačijeg mišljenja". (Za zanimljiv opis vidi post Oikofobija.)

Prije objave posta naišao sam na jedan koristan domaći članak, izgleda da su mi iz jedne aktivističke skupine odlučili pomoći u shvaćanju prisvajanja "drugačijeg mišljenja". Nisam siguran koje točno događaje komentiraju - valjda više događaja kroz prošle dane, ali to nije bitno jer me samo zanima njihova definicija "različitog mišljenja". Dakle izjavljuju sljedeće;

To nije ljudski. I nemojte se pozivati na nekakva različita mišljenja, jer različito mišljenje uključuju pragmatičan, racionalan, argumentiran, demokratski i čovječan pristup problematici. Različito mišljenje ne uključuje govor mržnje, pozivanje na nečije ubijanje i premlaćivanje, ne uključuje klerofašizam, rasizam, ksenofobiju, šovinistički nacionalizam, nacizam, fašizam, totalitarizam, zazivanje ratne prošlosti i sukoba.... Sve navedeno zove se dno dna djelovanja šljama koje se ne može svrstati u ljudsku vrstu. I kao takvi, neljudska gamadi, gubite se van iz ove države, jer ova država je za razumne ljude, ova država je za društvo čovječnih, ne za društvo podijeljenih na kojekakve Hrvatske, ova država je za multikulturalnost i različitost u mirnom suživotu. Ne prihvaćate to, niste niti domoljubi, a još manje ljudi i stoga marš van iz Hrvatske!

Mislim da je citat dovoljno jasan. Iako ovdje koriste sve navedene pojmove u kontekstu konkretnijeg obraćanja; prema izjavama političkih, aktivističkih i medijskih ličnosti jasno je da tema nije niti bitna, uvijek se koriste isti izrazi. Bitno je emotivno značenje, ne kognitivno.

Ljevičari misle da su samo oni sposobno "drugačije razmišljati". Ako netko razmišlja drugačije od njih on zapravo ne "razmišlja drugačije" jer da bi "drugačije razmišljali" potrebno je razmišljati upravo onako kako oni razmišljaju. Znate, oni žele različitost, žele čuti sva mišljenja, ali samo dok su ta mišljenja ista poput njih, samo tada se radi o "drugačijem razmišljanju" – isto tako žele uključivost, sve dok razmišljate poput njih slobodno se uključite, ako razmišljate drugačije onda vam treba preodgoj jer uključivost nema smisla osim ako svi nemamo "drugačije mišljenje".

Sowell o radnim uvjetima u (siromašnijim) društvima

[...] Jedna od mnogih internacionalnih borbi ljevičara je ograničavanje sati rada u drugim državama – posebno siromašnijim zemljama – u pogonima kojima upravljaju multinacionalne korporacije. Jedna internacionalna grupa za promatranje zadala si je zadatak osiguravanja da ljudi u Kini ne rade više od zakonski propisanih 49 sati na tjedan.

Zašto si međunarodne grupe za promatranje, koje vode bogati amerikanci i europljani, zamišljaju da znaju što je najbolje za ljudi koji su daleko siromašniji, i koji imaju daleko manje opcija od njih je jedan od mnogih misterija nametljive elite.

S obzirom da sam napustio dom sa 17 godina, bez završene srednje škole, bez ikakvog iskustva i bez vještina, na težak sam način par godina učio što je siromaštvo. Sretnije razdoblje tijekom tih godina bio je kratak period kada sam radio šezdeset sati tjedno – 40 sati dostavljajući telegrame po danu i 20 sati radeći u strojarskoj radionici noću.

Zašto sam bio sretan? Zato što prije nego što sam pronašao te poslove, proveo sam tjedne očajnički tražeći bilo kakav posao, a moja ušteđevina je spala doslovno na zadnji dolar, dok nisam konačno pronašao noćni posao u strojarskoj radionici.

Hodao sam nekoliko milja od sobe u kojoj sam živio u Harlemu do radionice kako bih sačuvao posljednji dolar za kruh dok ne dobijem plaću.

Kada sam nakon toga pronašao posao dostavljanja telegrama danju, novac koji sam zarađivao na oba posla je bio je veći no što sam ikada prije zarađivao, mogao sam platiti svu stanarinu koju sam dugovao, jesti i voziti se podzemnom na posao.

Mogao sam čak uštedjeti nešto novca, to je za mene bilo poput nirvane.

Hvala nebesima da nije bilo nametljivaca koji bi me spriječili da radim više sati nego što su oni smatrali da bih smio.

Postojao je zakon o minimalnoj plaći, ali to je bilo 1949. godine, a plaća određena aktom iz 1938. je do tada postala besmislena zbog inflacije. U odsustvu efikasnog zakona o minimalnoj plaći, nezaposlenost među crnim tinejđerima u recesijskoj godini 1949. je bila tek djelić one u uspješnim godinama 1960-ih nadalje.

Povećanjem minimalne plaće nezaposlenost crnih tinejđera se naglo povećala; danas smo postali toliko naviknuti na tragično visoke stope nezaposlenosti među tom grupom da mnogi nemaju ideju da stvari nisu uvijek bile takve, a kamoli da je politika nametljive ljevice imala takve katastrofalne posljedice.

Ne znam što bih učinio da su takve nametljive politike bile na snazi u moje vrijeme, da su me spriječile u pronalaženju posla prije nego što sam potrošio i posljednji dolar.

Moj osobno iskustvo je samo jedan mali primjer što se događa kad su vam opcije strogo ograničene. Bogati nametljivci s ljevice konstantno promoviraju programe koji sve više smanjuju postojeće opcije za siromašne.

Nametljivcima nikada ne pada na pamet da multinacionalne korporacije proširuju opcije siromašnih u zemljama trećeg svijeta, dok im ih programi nametljivaca uskraćuju.

Plaće koje daju multinacionalne korporacije u siromašnim zemljama su obično puno više od plaća koju isplaćuju lokalni poslodavci. Osim toga, zbog iskustva kojeg zaposlenici dobiju radeći u suvremenim kompanijama postaju vrjedniji radnici i primjerice u Kini je dovelo do dvoznamenkastog godišnjeg rasta plaća. [...]

Autor je ekonomist Thomas Sowell, izvorni članak The Mindset of the Left: Part IV (ovdje - part I, part II, part III)

PS

Tekst sam odlučio objaviti ne kao komentar na situaciju u Hrvatskoj, nego zbog ljudi koji smatraju da iako nikad nisu ni čuli za neku državu, znaju u detalje što bi ta država trebala raditi i kako žive ljudi čiji život nema nikakvih dodirnih točaka s njihovim vlastitim. Sigurno je primjerice da djeca u školama nisu u stanju smisleno raspravljati o "problemima u svijetu".

Naravno, kao što Sowell ističe, pravna "regulacija" često dovodi do ukidanja velikog broja opcija, posebno za siromašne. Primjerice nedavno je doveden zakon o dadiljama prema kojem ne smijete ostaviti svoje dijete da ga čuva susjeda ili netko kome vjerujete, nego ta osoba mora imati certifikat. Zakon je i prije postojao u nekom obliku, kazne su i nekoliko desetaka tisuća kuna za prekršitelje, ali sada je to pitanje napokon "regulirano". Dadilje moraju imati završenu najmanje srednju školu što odmah isključuje sve one žene bez škole i koje vjerojatno spadaju u "najugroženije", moraju završiti tečaj i imati određene uvjete, sve to naravno poskupljuje "dadiljanje" i onemogućuje ženama da pružaju tu uslugu.

Tu je i bezbroj drugih regulacija, primjerice vezan uz različite sezonske i poljoprivredne poslove zbog kojih ljudi ne mogu slobodno zarađivati bez da ih ne napadaju skupine inspektora.

Spolni odgoj, zabrinutost roditelja i malo matematike

Dio roditelja, povodom uvođenja spolnog odgoja, izrazio je svoju zabrinutost jer nije uvjeren da će takva "edukacija" rezultirati manjim brojem trudnoća (i spolnih bolesti). Kao što sam već pisao, postoji niz drugih, i ozbiljnijih, prigovora na uvođenje i sadržaj spolnog odgoja, ali ovdje se fokusiram samo na spomenuti prigovor.  

Dakle, na zabrinutost onih koji tvrde da će "program redukcije rizika" rezultirati većim brojem trudnoća (i spolnih bolesti), većinom se samo posprdno odmahivalo. Iako rezultati uvođenja spolnog odgoja u nekim državama podržavaju tezu kako uvođenje može imati suprotan utjecaj, oni koji ga podržavaju najčešće odbacuju svaki prigovor roditelja kao pokušaj sakrivanja informacija od mladih, kršenje njihovih prava na seksualni užitak i slično.

Na što se roditelji zapravo žale? Kako bi uvođenje odgoja moglo rezultirati većom stopom trudnoća, odnosno kojim mehanizmom bi se ostvarila njima neželjena situacija? Postoje dva načina; povećanje ukupnog broja djece koja stupa u odnose te redistribucija (rizika) onih koji stupaju u odnose.

U prvom slučaju, čak i ako prihvatimo da će se smanjiti vjerojatnost trudnoće pojedine učenice, odgoj može djelovati tako da se poveća ukupni broj (zbog smanjenja rizika) učenica koja imaju odnose što na kraju može značiti da će biti veći i ukupni broj trudnoća. (Spominjem učenice jer govorim samo o trudnoći.)  

U drugom slučaju, koji je povezan s prvim, odgoj može djelovati tako da kod određenih učenika smanji vjerojatnost trudnoće, ali kod drugih učenika poveća. Dakle, instrumentalno je racionalno za roditelje onih učenika kod kojih će se povećati vjerojatnost da se bune i odbijaju svoju djecu izložiti takvom odgoju. (Možda postoje drugi mehanizmi, ali čini mi se da će biti povezani s gore navedenima.)

***

Spomenuti (potencijalni) fenomeni mi se čine očitima pa ih nisam do sada eksplicitno navodio, ali ovom prilikom sam odlučio prenijeti razmišljanja filozofa i matematičara Alexandra Prussa koji se pozabavio sličnom tematikom na svom blogu;

Programi Reduciranja Rizika

U postu Risk reduction policies Pruss se bavi programima redukcije rizika koji se uvode zbog postojećih rizika vezanih uz određenu aktivnost; navodi primjer Tinejđerskog seksa, (rizik trudnoće i spolnih bolesti) i primjer vožnje (rizik smrti i ozbiljnih ozljeda). Kada govori o "redukciji rizika" neke aktivnosti onda ne misli na reduciranje frekvencije upuštanja u tu aktivnost nego smanjivanje rizika koji je povezan uz tu aktivnost. Na primjeru tinejđerskih odnosa to znači da se ne promovira apstinencija nego se reducira rizik putem kontracepcije, odnosno kod vožnje se promovira pojas i slično. (Njegova pretpostavka u daljnjem tekstu je da se radi o nekontroverznim činjenicama da navedeno smanjuje rizik vezan uz aktivnost.)

Možete odmah pomisliti – i neki stvarno misle – da je očito, ne treba ni razmišljati o tome, kako smanjivanje rizika vezanog uz aktivnost donosi dobre stvari. Postoje programi reduciranja rizika kojima se nitko ne protivi, primjerice razvoj sigurnijih kočnica za auto. Ali neki drugi programi, poput promoviranja prezervativa kod tinejđera, nisu tako prihvaćene; možemo čuti argument kako će navedeni program zapravo promovirati ponašanje o kojem govorimo, dakle nije jasno kako će se ukupni društveni rizik smanjiti. Naravno, zagovarači će često na to odgovoriti kako protivnici programa "jednostavno ne mare za djecu", glupi su, ili motivirani nekim drugim motivima. Drugim riječima, kada konzervativci izražavaju zabrinutost da dostupnost kontracepcije može povećati stopu tinejđerskih trudnoća, onda se smatra da su ludi ili da lažu.

Ipak, može se pokazati da je smisleno protiviti se programu redukcije rizika jer postoje slučajevi kada se smanjivanjem rizika vezanog uz ponašanje povećavaju slučajevi upuštanja u takvo ponašanje što na kraju rezultira povećanjem ukupnog društvenog rizika. (Postoje i slučajevi gdje se smanjuje.)

Pretpostavimo da je ciljana populacija upoznata s rizikom. U slučajevima gdje se većina ciljane populacije upušta u takvo ponašanje, reduciranje rizika ponašanja reducira i ukupni društveni rizik; ali kada se samo manjina ciljane populacije trenutno upušta u ponašanje, onda će umjerena redukcija rizika kod pojedinca u konačnici rezultirati povećanjem ukupnog društvenog rizika. (Naravno, to ovisi o stopi smanjenja rizika pojedinca.)

Dakle, kako to izgleda;

Neka je r rizik pojedinca vezan uz ponašanje. Za njega vrijedi r=p*h gdje je p vjerojatnost štete, a h je protu-korisnost štete (ili zbroj više šteta). Onda je ukupni društveni rizik, kada računamo samo štetu prema samim agentima; Tr(r) =N*r gdje je N broj agenata koji se upuštaju u štetno ponašanje. Program koji reducira rizik zapravo smanjuje r, bilo smanjenjem vjerojatnosti p ili smanjenjem štete ili oboje. Sada možete pomisliti kako će smanjenje r očito smanjiti i T(r), s obzirom da je T(r) proporcionalno r. Ali problem je što je N također ovisno o r, dakle vrijedi N= N(r).

To znači, ako pretpostavimo da je ciljana populacija racionalna, i da žele izbjeći štetnost, N(r) se smanjuje kako se r povećava jer manje ljudi će se odlučiti upustiti u ponašanje koje ima veći rizik. Dakle ukupni rizik T(r) je umnožak dva faktora, N(r) i r, prvi faktor se smanjuje povećanjem r, a drugi faktor se povećava povećanjem r.

Što to znači za granične slučajeve; Ako je r=0, onda je T(r)=0, drugim riječima, ako potpuno uklonimo rizik vezan uz pojedinca onda će se ukloniti i ukupni rizik. (Onaj konkretni o kojemu ovdje govorimo, ne drugi moralni rizici.) S obzirom da je pretpostavljena korisnost rizičnog ponašanja konačna, onda u slučaju da je r beskonačno, ponašanje će postati toliko rizično da se nitko neće upuštati u njega, dakle N(r) će postati nula za veliko r, a stoga će i T(r) biti nula za veliko r. Dakle ukupni društveni rizik je funkcija koja je uvijek ne-negativna, i poprima vrijednost 0 na oba kraja. S obzirom da za neke vrijednosti r vrijedi T(r)>0, slijedi da mora postojati raspon vrijednosti r u kojem se T(r) smanjuje kako se r smanjuje i program redukcije rizika funkcionira, a drugi rasponi vrijednosti r gdje se T(r) smanjuje kako se r povećava i program redukcije rizika je kontraproduktivan.

Da bi bili precizniji treba nam model ciljane populacije, samo ukratko (više u izvornom postu);

Članovi ciljane populacije slažu se oko rizika, ali pridodaju različite očekivane benefite ponašanja, a ti očekivani benefiti ne ovise o riziku. Dakle b je očekivani benefit pojedinog člana ciljane populacije, pretpostavimo da b ima normalnu distribuciju sa standardnom devijacijom s oko srednje vrijednosti B. Prema tome, određeni agent se upušta u ponašanje ako i samo ako njegova vrijednost b nadilazi r. Dakle N(r) je broj agenata u populaciji čija vrijednost b je veća od r. Možemo izračunati N(r), znamo da b ima normalnu distribuciju, iznosi (N/2)erfc((r-B)/s), gdje je erfc funkcija pogreške, a N je veličina populacije. Prema tome; N(r)=(rN/2)erfc((r-B)/s).

Unesimo konkretne brojeve; pretpostavimo da očekivani benefit pojedinca ima srednju vrijednost 1 i standardnu devijaciju 1. Graf o kojemu govorimo izgleda ovako;  

Graf ovisnosti ukupnog društvenog rizika i faktora r - rizika pojedinca

Graf ima najvišu vrijednost za r=0.95, prema formuli to znači da za tu točku N(r) 53% ciljane populacije se upušta u rizičnu aktivnosti. Prema tome, smanjivanje rizika r u rasponu 0 do 0.95 smanjuje ukupni društveni rizik T(r). Drugim riječima, ukoliko se većina (više od 53% prema pretpostavljenim brojevima) članova populacije upušta u rizično ponašanje, ne trebamo brinuti oko povećanja ukupnog društvenog rizika kao rezultata programa. (Kada govorimo o odrasloj populaciji SAD-a, u kojoj većina vozi auto, program redukcije rizika putem sigunosnih pojaseva i kočnica, je dobar.)

S druge strane, kada je pojedinačni rizik između 0,95 i beskonačno, odnosno kada se manje od 53% ciljane populacije upušta u rizično ponašanje, malo smanjenje rizika pojedinca će povećati T(r), bit će kontraproduktivno. (Ipak, dovoljno veliko smanjenje rizika pojedinca će nas pomaknuti na lijevu stranu grafa što znači da će biti produktivno; ali smanjenje rizika mora biti poprilično veliko.)

Da skratim analizu grafa i nekih podataka; za rizično ponašanje u koje se upušta manje od 16% ciljane populacije, samo metoda reduciranja rizika koja smanjuje rizik pojedinca za red veličine će se isplatiti. Konkretno, prezervativi ne nude potrebno 11 puta smanjenje stopa trudnoća, tipična stopa trudnoće u prvoj godini korištenje prezervativa je oko 15%; a tipična stopa trudnoće bez korištenje kontracepcije je oko 85%. Prema tome, prezervativi smanjuju rizik trudnoće pojedinca samo za faktor oko 6.

Koje su praktične posljedice u slučaju tinejđerskih odnosa. U skupini nevjenčanih petnaestogodišnjakinja, samo ih se 13% upušta u odnose. To znači da će program reduciranja rizika koji cilja na petnaestogodišnjakinje gotovo sigurno biti kontraproduktivan, osim ako na neki način ne možemo smanjiti rizik za više od deset puta. U toj populaciji je učinkovitije usredotočiti se na smanjivanje slučajeva upuštanja u rizično ponašanje, nego smanjivati rizik vezan uz ponašanje.

Očito, za druge dobne skupine, gdje je drugačiji postotak onih koji se upuštaju u odnose, rezultat će biti drugačiji. (Postoje i razlike između različitih podpopulacija.) Učinkovitost redukcije društvenih rizika ovisi o detaljima ciljane populacije, prema tome, implementacija mjera za redukcija rizika se najbolje određuje od strane onih koji najbolje poznaju pojedince - poput roditelja.

Prema svemu navedenome zaključujemo; kada se mala manjina – manje od 16% populacije - upušta u rizično ponašanje, samo onaj program koji reducira rizik pojedinca desetak puta može biti učinkovit, umjereno uspješni programi reduciranja rizika su kontraproduktivni. Kada se manjina ciljane populacije upušta u rizično ponašanje, programi inkrementalne redukcije rizika su kontraproduktivni, ali programi koji dovoljno učinkovito reduciraju rizik mogu biti učinkoviti. Kada se većina ciljane populacije upušta u rizično ponašanje, i inkrementalna i značajna redukcija rizika smanjuje ukupni društveni rizik.

Ukratko prepričano; čak i ako niste potpuno shvatili matematički model ponašanja, mislim da je osnovna intuicija dovoljno jasna. Iako program poput spolnog odgoja može smanjiti rizik pojedinog slučaja trudnoće, ukupno može doći do većeg broja učenika koji se upuštaju u odnose što u konačnici daje veću stopu trudnoće. (Sve ovisi o detaljima populacije, ukoliko se već većina upušta u odnose onda se ukupna stopa trudnoće može smanjiti.)

No, čak ako program i smanji ukupnu stopu trudnoća, to ne znači da nije došlo do redistribucije rizika među skupinama unutar populacije, odnosno da ne postoje roditelji koji se ne bi trebali buniti. (Još jednom, zanemarujem sve ostale prigovore.) To me dovodi do sljedećeg pitanja;

***

Može li biti instrumentalno racionalno za roditelja da prigovara kontracepciji za svoje dijete?

U postu Can it be instrumentallyrational for a parent to object to a child's receiving contraception? Pruss iznosi još jedan jednostavan matematički model;

Zanemarimo sva moralna pitanja, i jednostavno pretpostavimo da postoje roditelji koji smatraju da seksualna aktivnost njihove maloljetne djece nema pozitivnu korisnosti (ili je toliko mala da je zanemariva), ali smatraju da je trudnoća (djeteta) značajno negativna stvar. Retorika zagovornika veće dostupnosti kontracepcije za djecu sugerira kako je za roditelje instrumentalno iracionalno protiviti se dostupnosti kontracepcije za njihovo dijete.

Međutim, takvo razmišljanje je pogrešno. Obično, djeca također smatraju da je trudnoća značajno negativan ishod za njih. Prema tome, u velikoj populaciji, postoje djeca koja će vrlo vjerojatno izbjegavati odnos ako postoji veliki rizik trudnoće, ali ako se taj rizik umanji, onda bi se upuštala u takav odnos. U slučaju takve djece, može biti da dostupnost kontracepcije povećava rizik trudnoće. Primjerice, pretpostavimo da bi bez kontracepcije, kroz godišnji period, dijete imalo vjerojatnost 0.98 da se neće uopće upuštati u seksualni odnos. Ali ako im se omogući pilula, dijete ima vjerojatnost od 0.5 da će je koristiti i imati prosječni broj odnosa za seksualno aktivnu osobu.

Prema tome, ako kontracepcija nije dostupna, vjerojatnost trudnoće je (0.02)(0.85)=0.017, gdje pretpostavljam da je 0.85 vjerojatnost začeća bez kontracepcije s obzirom na prosječni broj odnosa za seksualno aktivnu osobu. Zapravo se radi o precjenjivanju vjerojatnosti trudnoće, jer ako se dijete boji trudnoće vjerojatno će broj odnosa biti značajno manji. Ako će mu biti dostupna pilula, vjerojatnost trudnoće je (0.50)(0.05)=0.025, gdje je 0.05 stopa neuspjeha za tipično korištenje oralne kontracepcije. Dakle, roditelj koji zna sa dovoljnom vjerojatnošću da njegovo dijete zadovoljava gornje pretpostavke i pokušava spriječiti trudnoću djeteta bit će instrumentalno racionalan u odbijanju kontracepcije za to dijete.

Osim toga, s obzirom da sigurno postoje takva djeca u populaciji (očito, postoji široka distribucija opreznosti kod tinejđera, i neki tinejđeri su posebno oprezni), iz toga slijedi da čak i ako bi dostupnost kontracepcije za sve tinejeđere smanjivala ukupnu stopu trudnoće (ne znam za podatke koji to pokazuju), i dalje bi bilo pojedinaca za koje bi se povećao rizik zbog dostupnosti kontracepcije. Naravno, postojali bi pojedinci za koje bi se rizik smanjio – oni koji se upuštaju u odnose bez kontracepcije. Prema tome, dostupnost kontracepcije svim tinejđerima rezultira u redistribuciji rizika – nekima bi bilo bolje nekima lošije s obzirom na trudnoću. [...]

Konkretno, moguć je slijedeći rezultat. Moguće je da dostupnost kontracepcije značajno povećava vjerojatnost trudnoće među religiozno konzervativnim tinejđerima, zato što bez dostupnosti kontracepcije imaju dva razloga za izbjegavanje seksa : (a) religiju i (b) trudnoću (i bolesti, ali što vrijedi za trudnoću vrijedi i za bolesti); ta dva razloga mogu dovesti do velike vjerojatnosti apstinencije, a stoga i gotovo nepostojeće stope trudnoća, dok s dostupnošću kontracepcije drugi razlog uvelike propada, te može doći do velikog smanjivanja stope apstinencije. U tom slučaju, postoji grupa čiji se rizik trudnoće povećava dostupnošću kontracepcije. Ne znam je li to točno – radi se o empirijskom pitanju. Ali nije iracinalno da se roditelj religiozno konzervativnog djeteta brine što dostupnost kontracepcije može povećati rizik trudnoće za tu djecu. Možda je iracionalno biti uvjeren kako neće doći do povećanja tih rizika osim ako nemate značajne empirijske podatke (za čije postojanje nisam čuo).

PS

Oba Prussova razmišljanja čine mi se ispravnim, i vjerojatno objašnjavaju povijesni razvoj u nekim društvima gdje uvođenje odgoja, i općenito veća dostupnost kontracepcije, ima suprotan učinak i na stopu spolnih bolesti i na trudnoću. Također, iz gornjih razmišljanja, jasno je kako se roditelji imaju pravo buniti te izražavati svoju zabrinutost i zbog rezultata na razini društva i zbog rezultata na razini pojedinaca – svoje djece.

Siguran sam da bi Pruss, kao i ja, u prvi plan stavio moralne razloge protivljenja.  

William Buckley i Hugh Hefner o filozofiji Playboya

William Buckley je bio poznati američki konzervativac koji je desetljećima vodio popularnu emisiju Firing Line. Jednom prilikom ugostio je i Hugha Hefnera koji je poznat kao pokretač časopisa Playboy, intervju možete pogledati u šest nastavaka (1. dio ovdje), a u nastavku drugi dio;

***

Evo o čemu raspravljaju, transkript nije precizan;

WB: 0:00-0:45

Shvaćam da tako razmišljate, ali ono što je zanimljivo je Vaš autoritet s kojim to tvrdite. Ne želim reći da nemate pravo na zastupanje svog stava, nego da je neobično čuti Vas kako govorite o svojoj filozofiji, izražavajući svoj šok što povijest od dvije tisuće godina ima drskost suprotstaviti se Vama. Mislim da je važno primijetiti da zapravo želite poništiti tradicionalni kodeks seksualnog ponašanja

HH: 0:45-1:10

Predlažem da ga se istraži... Već nekoliko ste puta spomenuli to, ali to nije nikako točno. Cilj koji želim postići je zapravo vrlo sličan, mislim da ćemo prije ostvariti monogamno društvo ako se realističnije suočimo s nekim od problema. Mislim da smo jednostavno izbjegavali probleme s nekim od tih starih pravila, oni su tu i ignorirani su.

WB 1:15-2:05

No, nije li vaš stav, koji nikako nije jedinstven, da je svaki moralni zakon koji ne odražava ljudsko ponašanje sumnjiv. Drugim riječima, znam da ste primjerice, citirali Kinseya s velikim entuzijazmom kao da je on oslobodio Vaše razmišljanje o tome. Pa kažete; gledajte, Kinsey je uočio kako je tipični muškarac (ili žena) seksualno promiskutetan, i da s obzirom na te okolnosti moramo promijeniti svoje zakone i javno razmišljanje kako bi ono što se događa postalo dopušteno, možda čak i vrijedno divljenja. Jeste li u tom smislu pozitivist?

HH 2:07-3:25

Mislim da je to samo dio. Ne mislim da slijedi, per se, samo zato što većina ljudi čini neku stvar da se radi o najboljoj i moralnoj stvari, ali kada govorimo o prirodnom tjelesnom nagonu koji je u osnovi čovjeka kao što je to seks... kada dobijete znanstvene dokaze, kakve je dao Kinsey... to ukazuje na veliki nesrazmjer između naših proklamiranih vjerovanja i stvarnog ponašanja u društvu. Ne mislim da slijedi, per se, da ono što je otkriveno da se događa, je nužno moralno, ali je jedan dobar razlog da preispitamo stari moral. ... Mislim da su razlozi dublji... stvarni razlozi su da mnogo od tih moralnih stavova nije dobro za ljude. Da humani ciljevi ne proizlaze iz tih starih tradicija.

Mislim da predbračni seks, s obzirom da o tome ovdje raspravljamo, može biti moralan ili nemoralan, baš kao što to može biti i bračni seks.

WB: 3:26- 4:47

Što Vas kvalificira da zagovarate takav stav. Još jednom, radi se o stavu koji je podudaran s izrazito prodajnom filozofijom Vašeg časopisa. Časopis ima puno čitatelja, smatra se uzbudljivim zbog seksualnog ikonoklazma, ali čini mi se da ljudi koji su na sebe preuzeli zadatak [...] Ali playboy odjednom jednostavno proglasi da moramo odbaciti stara ponašanja. I nisam vidio u playboyu nijedno opravdanje osim toga da ljude ne bi trebala mučiti savjest samo zato što se predaju svojim seksualnim libidima, neovisno o posljedicama. To je Vaš stav, zar ne? [HH: Ne, nimalo] Neka vrsta hedonističkog utilitarizma?

HH 4:48-5:38

Filozofija, urednička politika, je kritizirana zbog jedne stvar... [...] Citirali smo veliki broj izvora [...] Čini mi se da ono što stvarno želite reći jest koje je moje pravo da izražavam svoje razmišljanje o situaciji. Meni se čini da to i je ideja slobodnog društva.

WB: 5:38-6:58

Ne, imate pravo na to, malo prije sam spominjao da prema ustavu možete reći što god želite. Ali ono što proispitujem su Vaše kvalifikacije kao ozbiljnog moralnog učitelja. [...] Čini mi se da je cilj govoriti o svima koji se ne slažu s vama kao o starim... puritancima. Koji nažalost ne dijele vašu prosvijetljenost. [...]

Povezano s Vašom poantom, rekli ste da Kinseyevo izvješće otkriva veliki nesrazmjer između onoga što se stvarno događa i onoga što ljudi pretpostavljaju da se događa. Zašto to kažete? Kome mislite da je Kinseyev izvještaj veliko iznenađenje? Možete li zamisliti, primjerice katoličkog ispovjednika, kojeg je takvo izvješće iznenadilo? Zašto bi Krist izrazio spremnost opraštanja sedamdeset puta sedam puta osim ako nije predvidio vjerojatnost tolikog broja grijeha?

HH: 7:00- 7:27

Mislim da je bilo veliko iznenađenje za opću javnost. Ne mislim da je bilo iznenađenje ljudima koji se bave takvim problemima, bilo s religiozne ili društvene ili psihološke strane. Ali općoj javnosti, ono što je otkriveno u izvještaju je uvelike otvorilo oči. Još važnije, došlo je do javnog tiska. Mislim da tu playboy i [...]

PS

Hefner govori da mu je cilj pomoći monogamnom društvu, da ćemo "realističnijim" razmišljanjem to ostvariti, ali teško mi je vjerovati da je to iskreno mislio i želio. (Slično tome, ministar obećava da će program spolnog odgoja ojačati obitelji.)  

Zanimljiva je i Buckleyeva primjedba da Kinseyevo izvješće, koje inspirira Hefnera, nije nikakvo posebno iznenađenje, odnosno da sigurno ne pokazuje da je takvo ponašanje moralno. Već sam pisao o Kinseyu; O Kinseyizmu i Kinseyu - američkom Lišenku. O seksualnoj revoluciji; bilo kuda seks svuda 1. dio i 2.dio, odnosno općenito kategorija seksualna revolucija, o seksu; Scrutonov vodič kroz filozofiju: seks, ili općenito kategorija seks.

Za kraj jedan citat iz posta o Kinseyu;

Sigurno je da bi veliki seksualni moralisti Zapadne tradicije smatrali kako je Kinseyev argument jedinstveno neimpresivan. Toma Akvinski bi pažljivo objasnio dr. Kinseyu i njegovim sljedbenicima da "normalno" kao pojam kojeg koriste tradicionalni moralisti nema nikakve veze sa učestalošću, nego je povezan sa prirodnom funkcijom tjelesnih organa i psihološkim sklonostima. Augustin bi objasnio da ukoliko je korištenje ovih organa i sklonosti na način protivan njihovim prirodnim funkcijama stvarno često, kao što je Kinsey tvrdio, to bi samo potvrdilo njegovu tezu kako izvorni grijeh izvrće ljudsku prirodu, obuzimajući je požudom. Kant bi se sigurno počešao po glavi od čuda kako pozivanje na raširene sklonosti može opravdati ponašanja koja su zapravo samo korištenje drugog ljudskog bića kao sredstva za vlastite senzualne ciljeve. I Kinseyeva vlastita majka mogla mu je reći kako "pa svi to rade" ne dokazuje baš ništa kada raspravljamo o moralu.

Anonimna donacija sjemena

Jedan valjani argument (s Prussova bloga);

1. Pogrešno je djelovati na način kojim ćete steći osnovnu i ozbiljnu odgovornost koju ne planirate ispunjavati. (Premisa) 

2. Ukoliko se netko sporazumno razmnožava, onda on stječe osnovnu i ozbiljnu odgovornost roditeljstva prema potomstvu. (Premisa)

3. Anonimni donatori sjemena sporazumno stvaraju potomstvo koje nastaje iz njihovog doniranog sjemena. (Premisa)

4. Prema tome, anonimni donatori sjemena stječu osnovnu i ozbiljnu ljudsku odgovornost roditeljstva nad potomstvom (Prema 2 i 3)

5. Anonimni donatori sjemena tipično ne planiraju ispuniti svoje roditeljske odgovornosti prema potomstvo koje nastaje iz njihovog sjemena.(Premisa)  

6. Anonimni donatori sjemena obično nemaju razloga za doniranje razmjerno sa stjecanjem neispunjenih roditeljskih odgovornosti. (Premisa)

7. Prema tome, obično, donatori sjemena djeluju pogrešno (Prema 1, 4, 5 i 6)

***

U postu Parenthood, adoption and sperm banks Pruss malo detaljnjije razrađuje argument; Pokazuje da je doniranje sjemena u banku sperme moralno problematično. Muškarac pristaje biti biološki otac mnoge djece, ali vjerojatno je da neće sva imati ispunjene svoje osnovne potrebe – emocionalne, intelektualne, duhovne ili fizičke. U tim slučajevima, donor ima ozbiljnu odgovornost ispunjavanja tih obveza, ali on tu odgovornost niti nije u stanju ispuniti jer on ne zna tko su njegova biološka djeca.

Doniranjem sjemena, muškarac pristaje na situaciju u kojoj ne može ispuniti svoje odgovornosti. Ako i zanemarimo sve druge problematične aspekte doniranja sjemena, takva situacije je moralno problematična. (Naravno, da ne bi druge aspekte trebali zanemarivati, ali argument ovakvog tipa možda uvjeri nekoga tko ne bi prihvatio ostale argumente.)

Inače, roditeljska odgovornost je prema djetetu, ne prema ženi, odnosno žena ne može osloboditi muškarca odgovornosti koje niti nisu prema njoj. Namjerno začeće djeteta s planom da nikada neće imati vezu sa svojim ocem je nepravedno i okrutno prema djetetu.

Esej o toj tematici -Complicating Conception: The Desires of Parents and the Rights of Children, projekt anonymousUs.