Roditelju A, kupi mi...

Istražujući pitanja bitna za naprednjake, sjetio sam se pjesme jednog dječjeg zbora koja je izazvala pažnju stručnjaka, (ne)vladinih udruga i ostalih kvazinevladinih organizacija. Veliki dio medija je izvijestio o kontroverzi, a određeni portali su bili i oštriji u procijeni. Javnost je upozorena na još jedan primjer patrijarhalne hegemonije koja guši naše društvo i priječi nam da postanemo napredno, slobodno i uspješno društvo. Unatoč takvoj brzoj reakciji i mobilizaciji "građanskog društva", imao sam osjećaj da postoji još nešto. Obratio sam se, još jednom, prijatelju Jožeku koji me uputio drugoj kolegici koja je upućena u kontroverzu. Iako se slaže s reakcijama, smatra da nisu bile dovoljne. U nastavku prenosim njen tekst;

***

Aktivizam građanskog društva koji se buni protiv nazadnih struktura je svakako pohvalan, pogotovo kada se sjetimo svih nedavnih katolibanskih akcija, ali svejedno su me reakcije naživcirale. Zašto? Zato jer iako imam dojam da aktivisti prilično dobro kritički razmišljaju o pojavama u našem društvu, oni su ipak spremni zadržati i prihvatiti mnoge od njih tako da je njihova navodna subverzija gotovo kozmetička. Za borbu protiv elemenata i ostataka patrijarhata u svim porama svakidašnjice nije dovoljno upozoriti samo na pojedinačne primjere. Potrebno ih je sve iskorijeniti. Nije dovoljno upozoriti samo na jednu pjesmu jednoga zbora, nego je potrebno obračunati se sa cijelom širinom mogućih povreda dječjih prava, potrebno je prepustiti stručnjacima da se obračunaju sa najpoznatijim primjerima.

Uzmimo za primjer pjesmu "Tata kupi mi auto". Radi se o poznatom hitu koji već desetljećima propagira ugnjetavanje manjina, upravo onako kako je to patrijarhalna hegemonija uvijek činila. Ja sam majke malene djevojčice i svakodnevno se trudim ohrabriti je i osnažiti da bude aktivna članica društva. No, svaki put kada na televiziji čuje to vrelo seksizma kao da sav taj moj trud propadne, počne papagajski ponavljati riječi te užasne pjesme koja učvršćuje stereotipe o djevojčicama i ženama.

Znam, i sama ponekad pristajem na takve stereotipe, primjerice odgajam svoje dijete kao djevojčicu. Pokušala sam je odgajati rodno neutralno, ali pritisak okoline je bio prejak pa sam morala odustati. Činilo mi se kontraproduktivno, a i dosadilo mi je, svakodnevno svima objašnjavati najnovije feminističke teorije. Ljudi su tako ograničeni. Jednostavno živimo u zadrtom i zatucanom društvu gdje se ljudi boje Napretka i dijele djecu na mušku i žensku, već od samog rođenja označe te nekim proizvoljnim društvenim konstruktom i očekuju da se ponašaš prema "tradicionalnim" normama – što god da to značilo. Emocionalno, spolno i psihološko stereotipiziranje žena započinje čim doktor kaže "djevojčica je". Odrasla sam u tradicionalnoj patrijarhalnoj kulturi, i nesumnjivo je to utjecalo na moje razmišljanje, ali to je nešto protiv čega se borim svaki put kada se ustanem ujutro. Svoju kćer odgajam bolje od toga. Poput alkoholizma, ovisnosti ili rasizma, patrijarhat je bolest protiv koje se stalno treba iznova boriti.

Pri rađanju su mi rekli da sam starija prvorotkinja. Od kud im uopće obraz da određuju kad je netko star, zar sam trebala roditi odmah poslije osnovne škole, ostat neobrazovana i bit sluškinja nekom muškarcu i brinut se o njegovoj djeci? Pa ja sam putovala po cijeloj europi, bila sam čak i u švedskoj na seminaru o feminizmu, kome oni misle nametati te standardne koje su osmislili muškarci. Nemojte me krivo shvatiti, ako se moja kćer jednog dana odluči udati za nekog muškarca s time ću se morati pomiriti i ne vidim razlog zašto ne bi bila sretna, ali ja bih radije da postane poput muškarca za kojeg se želi udati. A ako želi, može i postati muškarac.

Vratimo se pjesmi "Tata kupi mi auto". Iako je takva pjesma možda bila podnošljiva prije više desetljeća, za današnju znanost i struku poruke te pjesme su skandalozne. Pjesmica je diskriminirajuća i seksistička, šalje potpuno krive poruke, ograničava mogućnosti i ugnjetava žene.

Krenimo od početnih stihova;

Moja mala djevojčica
Puna je velikih želja
Baš kao šipak pun koštica
Kako je puna veselja

U prvom stihu je sažeto svo zlo tradicionalne Zapadne civilizacije. Odmah krećemo posvojnom zamjenicom. Poruka je da je nešto moje, pripada samo meni, ti nemaš pravo to koristiti, to nije naše, nego samo moje, uzet ću sebi koliko god želim, mojoj pohlepi nema kraja. Upravo takvo razmišljanje pokreće neoliberalni kapitalizam i svo zlo u svijetu. Kada ne bi postojalo "moje" ne bi bilo ni sukoba u svijetu, neka plemena niti nemaju riječ za "moja", žive u miru i skladu sa prirodom i svojim susjedima. Odmah poslije toga imamo podjelu na spolove, proizvoljno svrstavamo ljude prema skupu genitalija s kojim su se rodili; netko je ili muškog ili ženskog spola, potpuno se ignorira raspon ljudske egzistencije. Kakvu poruku to šalje svima onima koji ne žele biti djevojčice? Kako se osjećaju takva djeca, zar ih moramo diskriminirati odmah dok su tako mali, zar im moramo poslati poruku da s njima nešto nije u redu? Zašto smo tako isključivi?

Stih kao cjelina nudi još više razloga za strah. Poruka je da otac posjeduje svoje dijete. U prvi plan se stavlja isključivo pravo roditelja da odlučuju o odgoju, a to je velika opasnost za djecu. To bi značilo da su roditelji ti koji najbolje poznaju svoje dijete, da oni imaju najviše interesa u njihovoj dobrobiti, ali takvo razmišljanje ne ostavlja mjesta za stručnjake. Živimo u 21. stoljeću i potrebno je prepustiti stručnjacima i aktivistima da odgajaju mlade i djecu, oni znaju najbolje.

U sljedećem stihu, imamo kontrast "male djevojčice" i "velikih želja". Poruka je da žene nešto žele, ali to ne mogu ostvariti, sanjare o stvarima koje su neizvedive, potpuno žive van zbilje i potreban im je muškarac – otac, ili poslije muž, da odlučuje za njih. Dalje pjesma nastavlja;

Tata kupi mi auto
Bicikl i romobil

Odmah u oči upadaju neki sadržajno upitni aspekti ponuđene koncepcije, napose oni kojima se uvodi materijalizam kao pozitivna kategorija reprezentirana pojmom novca odnosno imovinskog stanja. Odnosno, ono što pjesma najavljuje u prvom stihu se ostvaruje, slavi se potrošačko društvo, konzumerizam, najprljaviji kapitalizam koji ne mari za ništa osim za materijalno.

Poručuje se djevojčicama da je bitno samo što posjeduju, njihov vrhunac je biti šupljoglav i tražiti nešto od muškarca. Djevojčicu, odnosno žene, se svodi na bespomoćni objekt, ona sama nije sposobna zaraditi nešto, potreban je muškarac koji će joj to kupiti, propagira se patrijarhalna hegemonija. Danas je otac taj koji ju vodi u dućan, a sutra će ju muž voditi. Pjesma nastavlja;

Kupi mi medu i zeku
Kolica Jugovinil

Ovakve poruke zbunjuju djecu. Radi li se o plišanim igračkama ili o pravim životinjama. Za takve stihove treba konzultirati razvojne stručnjake. Šaljemo li djeci poruku da su životinje nešto što se posjeduje? Da je priroda nešto s čime mi upravljamo? Gdje je tu suživot s prirodom?

Pjesma nastavlja;

Tata kupi kolača
Bombona i naranče dvje

Nevjerojatno! U današnjem društvu pretile djece, djece s pokvarenim zubima, s tolikim dijabetesom, pjesma propagira nezdravi život. Dobro, spominje se naranča, ali uz današnje korištenje pesticida i nemilosrdnog eksploatiranja zemlje, to je čisti otrov, a ne zdrav obrok. Ovim stihovima se "sugerira" djetetu da će imati fizičku, intelektualnu i /ili društvenu prednost bude li slijedilo navode iz pjesme.

Katolibani su se pobunili protiv zdravstvenog odgoja, a sigurno podržavaju i ovakve pjesme. Umjesto da stručnjacima prepuste glavnu riječ oni se bore protiv zdravlja djece. Daju djeci nezdrave bombone i kolače, ne potiču na nikakve aktivnosti, samo ih ostavljaju pred televizorom preko kojih poput malih spužvica upijaju elemente patrijarhata. koji se normalizira kroz medije.

Pjesma zatim polako dolazi do svog vrhunca u stihu;

Jednu malenu bebu
Tata kupi mi sve

Tu dolazimo do smisla, i poruke pjesme. Dali su je popularnom pjevaču na izvođenje, mediji su je prihvatili i proširili do svake obitelji i svakog djeteta, i sve to kako bi poslali poruku da je djevojčicama najbolja igračka beba. Žene trebaju brinuti o djeci i to je njihov posao. Propagira se jedna ograničena slika žene, ograničena slika društva u kojem vladaju muškarci, slika u kojoj nema mjesta za ženu koja je drugačija - nema mjesta za naprednu ženu poput mene.

Pjesma završava;

Moja mala djevojčica
Voli i šetnje i priče
Ali u gradu pred izlogom
Taticu gnjavi i viče
/refren/

Još jednom, da se upotpuni slika, djevojčica je ta koja voli šetnje i priče, ona je mirnija, verbalni je tip, a dječaci su valjda ti koji su analitični i spremni djelovati. Kao i do sad u pjesmi, muškarac je taj koji odlučuje, njega se "gnjavi", on je taj koji upravlja sredstvima proizvodnje.

Mogla bi se napisati doktorska disertacija na ženskim studijima o svom zlu koje proizlazi iz ove pjesme, ali ostavit ćemo to za neki drugi put. Mislim, pogledajte samo naslov, točnije refren – "Tata kupi mi..." Što s onom djecom koja nemaju tatu? Kako se ona osjećaju? Recimo netko ima dvije mame? Oni ovu pjesmu doživljavaju kao poziv da ih se autobusima otpremi u ... Mah, rekla sam već, neću se živcirat.

Jednostavno je nedopustivo da djeca slušaju, a kamoli pjevaju takve pjesme. Cijeli kontekst pjesme je prepun rodnih stereotipa koji služe za ugnjetavanje manjina. Svatko stručan i napredan svjestan je problematičnosti pjesme. Pjesma šalje poruku oko toga što je "normalno" za "djevojčicu". Normalno je da je "vesela", da se igra "bebama", da ima "tatu" itd. Ali sve je to društveno uvjetovano, ne postoji normalno i nenormalno, ne postoji prirodno i neprirodno, radi se samo o predrasudama.

Mislim, pogledajte samo te zborove, djevojčice su odjevene na jedan način, a dječaci na drugi. Već izgledom se šalje poruka da postoji razlika, a što s onom djecom koja se uklapaju u takav bipolarni svijet? Ja ne mogu vjerovati u kakvom zadrtom društvu živim. Zar već nema dovoljno mržnje u ovom svijetu?

Možda pjesma ne bi bila toliko problematična kada bi netko upozorio djecu, ali u našem društvu vladaju klerofašisti i katolibani koji se bune protiv zdravstvenog odgoja, bune se protiv građanskog odgoja, bune se protiv struke, protiv... Tko će toj djeci objasniti da je ova pjesma ništa drugo nego vrelo predrasuda, stereotipa i opresivnih običaja kojim nema mjesta u naprednom društvu.

Na uvođenje građanskog odgoja je već potrošeno puno vremena i sredstava, i sada se to želi prekinuti. Pa kako će aktivisti unaprjeđivati svijet? Kako će oni provoditi svoje programe? Toliko su se trudili da unaprijede ovo društvu, i baš kada pomislite da je došlo do Napretka i da smo učinili korak naprijed, pojavi se netko i vrati nas dva koraka unatrag.

Baš kada se ponadate kako će male desetogodišnje djevojčice početi pjevati svojim roditeljima (roditelju A i roditelju B) o tome kako im uskoro treba kupiti cjepivo protiv spolnih bolesti, ili knjige Andree Dworkin, da ih treba odvesti na feminističku tribinu, na televiziji se opet čuje poznati iritantni stih; "Tata kupi mi..."

 

 

Ne znam, razočarana sam jako ovim zadrtim društvom. Hrvatska je uistinu zapela na ovom brdovitom Balkanu više mentalno nego geografski, jer dok ljudi diljem svijeta otvaraju oči i izlaze iz svojih čahura, nekako se čini da u ovoj zemlji nema mjesta za drugačije.

Prihvatite Napredak. Svi idu naprijed, ne želite valjda Vi biti drugačiji - borite se protiv konformizma!

PS

Mislim da ćemo ovim prekinuti seriju naprednjačkih razmišljanja na ovome blogu. Čitatelji koji žele istražiti scenu i naprednjačku misao mogu pronaći više informacija na neovisnim portalima. (Popis neovisnih portala pronađite na platnoj listi ministarstva.)

Zaokruži i objasni stereotipe na slici i pronađi načine kako se boriti protiv njih!
Šalim se naravno, to je zadatak za Vašu djecu u školama. Vi slobodno uživajte.
 

wwt: bojište hr

Reakcionar nas je na svome blogu upoznao s "world war T". Možda se to nekome učinilo kao stvar zapadnijeg svijeta, ali polako se stvar razvija i unutar naših granica. Svi smo već savladali LGB dio argumenta, ali T je ostao nekako zapostavljen. LGB argumenta poput "država mora prepoznati i slaviti ono što mi radimo u spavaćoj sobi", a to slijedi iz "država se nema što uplitati u spavaću sobu i brinuti tko što radi s kime." Ili kako to već ide kod naprednjaka. (Naravno, za naprednjake državi ne samo da je mjesto u spavaćoj sobi nego joj je mjesto i u svim drugim sobama.)

Opisati wwt nije jednostavno jer nikada ne znate gdje će doći do nove bitke i oko čega će se voditi; protiv koga ćete se boriti? Jesu li vaši dosadašnji saveznici zapravo suparnici, ili obrnuto? Dva primjera ilustriraju žestoke bitke koje se vode među civiliziranim narodima, daleko od naše katoličke džamahirije – kako su je upućeno donedavno voljeli nazivati. Na Wellesley Collegu, fakultetu kojeg pohađaju samo djevojke, primljena je jedna studentica koja se tako - kao žena - i izjasnila na svome prijamnom formularu. No, poslije se predstavila kao "muško-od-centra rodnonastrana" osoba pod imenom "Timothy", te je zatražila da je svi oslovljavaju u muškom rodu. (Ispričavam se ako je prijevod za "masculine-of-center genderqueer" nespretan ili netočan, ali odrastao sam u neka mračnija vremena tako da nisam pohađao radionice spolnog odgoja, barem ne napredne kakve su danas.)

Njena – ili njegova – želja je ispunjena i osjetio se dobrodošlim. Osoba "Timothy" se odlučila kandidirati za posao oficira za promoviranje "kulture raznolikosti". Ovoga puta, dobrodošlica je izostala. Izbor Timothya bi značilo prolongiranje patrijarhata, muškarac bi opet vladao ženama. Došlo je do bojkota izbora jer studentice nisu željele da "bijeli muškarac" promovira "kulturu raznolikosti". U kulturi koja promovira raznolikost jednostavno nema mjesta za bijelog muškarca – makar je taj muškarac zapravo žena. (Ukoliko vas ovi oficiri političke korektnosti za raznolikost podsjećaju na neke druge oficire onda vam treba malo preodgoja; a ukoliko vas taj preodgoj podsjeća na...)

Drugi primjer nam dolazi iz Houstona u Texasu. Mogli bi pomisliti da se radi o nešto konzervativnijoj državi, ali i oni vode slične bitke. Pitanje je mogu li građani podići tužbu zbog diskriminacije ukoliko im se onemogući ulazak u zahod koji odgovara njihovom "rodnom identitetu". Dakle ukoliko biološki muškarac koji tvrdi da je žena doživi neugodnost i ne uspije ostvariti svoje ljudsko pravo da se olakša u ženskom zahodu netko za to mora odgovarati. Nezadovoljni građani su, s ciljem sprečavanja, prikupili potpise za referendum o tom pitanju, ali gradske vlasti su odlučile potpuno ignorirati te potpise. Priča tu nije stala jer je gradonačelnica zatim zahtijevala da joj lokalni pastori predaju sve govore, prezentacije i propovijedi koje govore o tome problemu i vezanim pitanjima. Drugim riječima, građani smiju reći samo ono što im država odobri. "Sekularizam" za kakvim (opet) teže i naši naprednjaci.

U Hrvatskoj za sada nismo imali puno sličnih rasprava. Barem ne mi koji nismo zatočeni u školama i različitim odgojima koji objašnjavaju da ne postoji razlika između muškaraca i žena, i da se radi samo o društvenom konstruktu. (Zanimljivo, iako nisu fiksne kategorije, potrebno je slaviti kada ih netko promijeni, iako kao što smo upravo rekli, niti ne postoje.) Od naših političara ćete rijetko čuti nešto o T. Naravno, već je gotovo svaki političar postao svjestan da mora ponavljati plitke LGB izjave, ali čak i ovi najnapredniji se rijetko hvale svojim poznavanjem T-osoba. Ne sjećam se da je itko rekao "da, poznajem strašno puno T-osoba, moj život bez njih bi bio isprazan." Ili, "moj stric, je zapravo strina", ili "moj bratić voli svoju ženu i djecu, ali jednom mjesečno obuče si haljinu, ode van i nađe si frajera koji ga..." (Hej, nema osuđivanja.)

Unatoč političkom prešućivanju posljednjeg slova skraćene naprednjačke abecedne juhe, postoji jedna iznimka. Radi se naravno o Orahu, trećoj stranci koju vodi druga političarka (po popularnosti). Njezin zamjenik, koji je svoje mjesto podučavanja mladih inženjera da ne smiju ništa graditi zamijenio bolje plaćenim mjestom europarlamentarca, ispričao je novinarima o sinu obiteljskih prijatelja koji je zapravo kćer, ili obrnuto. (Ne sjećam se detalja, a da se i sjećam opet ne bih znao napisati korektno.)

Sama stranka je u svoj program uvrstila i neke planove o "pravima" takvih osoba što je izazvalo mali sukob na ljevici. Rudan je zaključila da prosječnog čovjeka više muče druge stvari. (Mogli bi reći da ih više muče računi T-mobilea, nego problemi T-osoba, a odijevanje u odjeću drugog spola ostavljaju za fašnik ili eventualno kada svog sina oblače u pidžamu koju je naslijedio od sestrične - što nas opet dovodi do egzistencijalnih problema.) S obzirom na vulgarnost kojom impresionira neodgojene adolescente (svih godišta) i činjenicu da bi analiza pozadine sukoba potrajala, odlučio sam zatražiti od svog prijatelja Jožeka kontakt neke od njegovih kolegica koja je upoznata s naprednjačkom scenom, i koja će mi moći jednostavno objasniti u čemu Rudan griješi. Nakon kraće razmijene mailova kolegica je ponudila objašnjenje, pa prenosim tekst na korist svih nas koji ne stignemo pratiti Napredak.

***

Trasnfobični ispad Vedrane Rudan nije ništa čudno za naše društvo. Prvo trebamo shvatiti gdje živimo. I kada to shvatimo, onda nas neće iznenađivati takve stvari. Naše društvo, tj. naša vladajuća klasa, dakle muškarci, su toliko opsjednuti patrijarhatom i toliko su opsjednuti činjenicom da oni imaju falus da im to potpuno određuje razmišljanje. Pa mi smo društvo koje je izmislilo poseban odjevni predmet oko te činjenice. Muškarci su ga oblikovali da izgleda kao falus i nose ga oko vrata kako bi ga svi vidjeli. To im nije bilo dovoljno pa su na vrhu dodali malu strelicu koja usmjerava pažnju na, pogađate, falus. Jednostavno muškarci su toliko opsjednuti da svugdje vide i sve pretvaraju u falus.

 

Čak je i ministar, muškarac, uz savjet udruga, odlučio pokloniti kravate prvom istospolnom paru koji se registrirao kao takav. I kakva je to riječ registrirao? Pa nije muškarac auto da se registrira, zar ne možemo normalno reći da su se oženili?

 

Takva opsjednutost našeg društva objašnjava sveprisutnu transfobiju. Majke i očevi su oduvijek prihvaćali sve za svoje sinove, mogao je biti pijanac, lijenčina i nasilnik; jedino čega su se bojali je da ne bude transeksualac, o tome su stalno razmišljali i to im je bio najveći strah. Opsesija!  

 

Opsesija falusima odnosno patrijarhat objašnjava transfobične ispade u društvu. Muškarcima je potpuno neshvatljivo zašto bi jedan muškarac odlučio odrezati svoju stvar i postao žena. Nije im jasno zašto bi se netko odrekao svih patrijarhalnih privilegija. S druge pak strane, ljubomorno štite svoje privilegije i ne žele priznati da žena koja si prišije nešto ima isti status kao i oni.

 

U takvom društvu odrasla je Rudan. Iako je podosta napredna, ona je ipak odrasla u patrijarhalnoj hegemoniji klerofašističkog društva. Rudan korektno kritički preispituje društvo pa se pita; "Hoće li nam nositelji đokadi dovijeka krojiti sudbinu?". Također se korektno pita o ulozi žena; "Zašto se ženama prodaje priča da im je smisao života istisnuti iz sebe komad mesa a onda se pred tim mesom tresti do kraja života?"

Iako je dobro prepoznala dva glavna problema našeg društva, ona se tako ne ponaša. Za početak, ne može smisleno razmišljati jer ima djecu. Klerofašistička mašina našega društva uvjerila ju je da postane stroj za rađanje djece nekom muškarcu. Suverena žena ima samo jedan opravdani razlog za rađanje; a to je kako bi novi život koji je nastao miješanjem jajne stanice i spermija nasumičnih ljudi došao na svijet i donio sreću u život dvojice muškarca koji se vole i koji su tu ljubav spremni dati tome djetetu. Na taj način žena postaje kanal tolerancije, a ne stroj za rađanje koji nema nikakvu svrhu osim "izbacivanja mesa".

Rudan je odlučila roditi baš svoje dijete. Kao da ovom svijetu treba još rvata. Milijuni ljudi gladuju, tisuće umiru, na svijetu živi 7 milijardi ljudi. Gdje je tu održivi razvoj? Zašto bi itko rađao djecu? Razmišljaju li uopće ti neodgovorni roditelji? Ako netko baš želi PIV odnos, kontracepcija je svugdje dostupna.

Rudan u članku piše; "Maksimalno brzo pretvaranje hrvatske đokadi u pipice i obrnuto to sigurno nije ali zastrašujuće siromaštvo ogromne većine građana jest." Populistički igra na najniže emocije ljudi, transfobiju prikriva svojom navodnom brigom za siromašne. Svojim pisanjem nanosi patnju svima koji su se rodili u krivom tijelu, svima koji su drugačiji. Ja ne želim imati djecu u svijetu u kojem te društvo definira od rođenja. Ne želim da odrastaju u svijetu u kojem im Rudan govori ti si muško, a ti si žensko, ne možeš sam izabrati svoj identitet jer neko drugo dijete ima svojih problema. Tko je Rudan da odlučuje čiji su problemi veći?

Rudan dalje piše; "Čime nas je očarala gospođa koja, neka mi bude dozvoljeno i neoprošteno, priča [cenzura]?". Holy nije nikakva gospođa. Za razliku od patrijarhalne Rudan, ona je korektno prepoznala da je "brak posjedovanje žene", njoj nisu potrebni nikakvi papiri da bi znala koga voli. Još jedan dokaz koliko je Rudan zadrta.

Nastavlja Rudan u svom ispadu mržnje; "Zna li Holy kako je "normalnoj" majci običnog djeteta teško, gotovo nemoguće, doći do pedijatra?" Kog briga. Opet ona o djeci, ko pravi razmnoživač samo o tome melje. Ja nemam djece i ne planiram ih u ovakvom svijetu punom Rudanica niti imati, a tko brine o meni? Kad god velim da ne želim imati djecu svi me čudno gledaju, optužuju me za pedofobiju. Gdje su moja prava? Na poslu stalno moram obavljati zadatke kolegica koje su na porodiljnom, ili se doma brinu o bolesnoj djeci.

Ja nemam dijete, ali imam tri mačke. I volim ih kao da su mi djeca. Tko prepozanje moje "majčinstvo" nad njima. Imam li ja pravo na slobodne dane kada se okote, brine li netko o meni kada se razbole, ili nešto gore. Plaća li meni netko njihove troškove? Zašto ja moram ispaštiti jer nemam djecu. Što onda što sam umjesto kreštavog derišta koji prenapučuje zemlju odlučila se za mačku. Nisam sebično đubre koje ima djecu zato što je to nešto što se mora , ili zato da prenosim svoje gene, zar je to razlog da me se diskriminira? Gdje je moje ustavno pravo i jednakost pred zakonom. [...] {op. ksdk; ovaj žestoki monolog "childfree" osobe protiv "breedera" se nastavlja još neko vrijeme i postaje sve neugodniji stoga je i cenzuriran. Primijenite uobičajenu naprednjačku retoriku na ovo pitanje i sve će vam biti jasno.}

Rudan se na kraju pita; "Ja sam hrvatska homomrziteljica stoljeća? Ma nisam" . Ali je. Rudan je zapravo ista kao Markićka. Širi mržnju i netrepeljivost. Populističkim izjavama širi transfobiju. Obje su produkt patrijarhalne okoline i to je toliko utjecalo na njih da joj se nisu u stanju otrči.

Rudan ne prati najnovije feminističke studije i ne zna ništa o suvremenom feminizmu. Ne zna ništa o transrodnosti i transeksualnosti, sigurno niti ne razlikuje ta dva pojma, baš kao tipični zadrti rvat katolik.

Rudan ne zna kako civiliziran svijet razmišlja. Ona je na krivoj strani povijesti.

PS

 

Cenzurirao sam još neke dijelove. U mailu je Jožekova kolegica, koja želi ostati anonimna, žestoko napala i neku domaću televizijsku emisiju u kojoj se muškarci oblače kao žene, i obrnuto, u svrhu zabave. "Kao da je to neki izbor, kao da se ljudi odlučuju za promjenu iz svog hira, samo da bi zabavili društvo. Ismijavaju ih i ugnjetavaju manjine", kaže ona. I onda još jedan "rant" o "blackfaceu" u istoj emisiji i rasizmu općenito. Odlučio sam poštediti vas toga.

 

Ostavimo sve to po strani; otvorena debata između Holy i Rudan izazvala bi veliku pažnju, bio bi to najveći sukob na ljevici još od Chomsky vs Žižek. Nijedna strana ne bi mogla sumanuto vikati sekularizam, ili optužiti drugu da sluša muškarce u haljinama (za oltarom) – ultimativni primjer naprednjačkog humora. (I, ako sam nešto danas naučio od kolegice, prikrivena tansfobija. Naravno, kada bi ta pošalica imala smisla, i kada bi općenito optužba za "transfobiju" imala smisla.)

 

No, moram priznati, teško je biti naprednjak. U svakom trenutku morate biti u formi i paziti što se događa. Baš kada pomislite da ste shvatili stvar i da ste napredni, dođe do nekog novog napretka i vi se odjednom nađete, poput Rudan, na strani katolibana – strani na kojoj ne želite biti.

 

Vedrana u čvrstom muškom zagrljaju patrijarhata.

 U posvetu vjerojatno zapisuje da su svi oni koji se ne

 slažu s njome zapravo Hitler.

 

Gdje je Bog?

Pretpostavite da promatrate sliku na kojoj je gomila ljudi, i date komentar o slikarevim namjerama prilikom produciranja tog rada. Netko tko stoji pored vas i gleda u istu sliku – nazovimo ga Skeptik – počne se rugati.

"Slikar? Molim vas, ne postoje dokazi ikakvog slikara. Godina sam proučavao ovo platno. Prošao sam svaki centimetar. Proučavao sam svaki lik detaljno – izraze lica, držanje, odjeću, itd. Pronašao sam vodoinstalatere, doktore, plesače, prodavače hot dogova, pse, mačke, ptice, ulične svjetiljke, i sve druge vrste stvari. Ali nikada nisam pronašao na njoj tog vašeg slikara. Nesumnjivo ćete mi reći da moram opet tražiti sve dok ga ne nađem. Ali stvarno, koliko dugo moramo neuspješno tražiti prije nego što ljudi poput vas konačno ne priznaju da jednostavno ne postoji slikar?"

Unatoč svome drskom samopouzdanju, Skeptik je potpuno pogrešno shvatio prirodu sporu između vas i njega. Počinio je najgrublju od kategorijskih pogrešaka. Iz temelja je pogrešno shvatio i ono što znači reći da postoji slikar, i razloge zbog kojih kažemo da postoji slikar.

Sada razmislite o još jednom promatraču, koji vam pritekne u obranu. Nazovimo ga Vjernik.

"Skeptiče, mislim da ste propustili ključne dokaze", kaže on. "Slažem se da nećete pronaći dokaze površnim pregledom, ili na većini slike, ali uzmite u obzir gornji lijevi ugao, među likovima, pod kutem od devedeset stupnjeva visi policajac, ali njegovi izrazi lica ne daju nikakve naznake da osjeća kako će pasti. Moguće je da se oslanja na nešto – primjerice sandučić – ali to je malo vjerojatno s obzirom da ne vidimo sandučić, a morao bi biti prevelik pa bi ga vidjeli iza nekog od drugih likova. Ne, mislim da je najbolje objašnjenje da postoji nevidljivi lik koji stoji uz policajaca, ili barem nevidljiva sila neke vrste koja djeluje na tom području i drži ga da ne opadne; a nevidljivi uzrok poput toga je dio onoga što mislimo da bi slikar trebao biti, zar ne? Također, rekli ste da ste prošli sliku centimetar po centimetar, ali danas imamo tehnike proučavanja po milimetru, tko zna što ćemo pronaći tamo? Čini se kako postoje neki stvarno komplicirani uzorci na toj razini, i ne čini se vjerojatnim da ih je bilo koji od likova koje vidimo na slici mogao proizvesti. Ali nevidljivi slikar je mogao to učiniti. Zapravo, uzorci koje pronalazimo na toj razini pokazuju prilično visoku razinu inteligencije i artističke vještine. Dakle kada izvažemo sve dokaze, mislim da možemo čvrsto ustvrditi da postoji slikar neke vrste, zapravo vrlo vješt slikar!"

Unatoč svojoj gorljivosti, Vjernik je zapravo poput Skeptika. Ukoliko pokušavate objasniti Skeptiku koje su njegove pogreške, Vjernik neće puno pomoći. Zapravo, samo smeta u tome i ojačava Skeptikovu pogrešku. Poput Skeptika, on smatra da je slikar samo još jedan dio slike, iako dio kojeg je teško vidjeti direktno. I poput Skeptika, on pretpostavlja da odgovaranje na pitanje o postojanju slikara znači fokusirati se na neobični ili kompleksni ili teško vidljiv element slike – a naravno, to pitanje nema nikakve veze s time. Zapravo, najtrivijalnija, najobičnija i najjednostavnija slika bi zahtijevala slikara baš kao što to zahtijeva i komplicirana slika gomile ljudi. Osim toga, sam slikar nije dio slike, što znači da opsesivno traženje unutar slike neće pomoći.

Jasno vam je na što mislim. Skeptikovo i Vjernikovo dijeljeno poimanje slikara je poput poimanje Boga kojeg pronalazimo i kod Novo Ateističkih autora poput Richarda Dawkinsa s jedne strane, i kod "teističkih personalista" ili "neo-teista" s druge; dok je ispravno poimanje slikara poput poimanje Boga kojeg pronalazimo kod klasičnog teizma. (Vidi ovdje za raspravu o razlikama.)

Poimanje skeptika i vjernika o tome kako odrediti postoji li slikar je poput rasprave o tome pruža li Paleyeva ili ID teorija dovoljno "znanstvenog dokaza" za "dizajnera"; dok je ispravno poimanje kako slika upućuje na slikara poput poimanje Božjeg odnosa prema svijetu kakvog pronalazimo kod kozomološkog argumenta, ispravno shvaćenog. Ne radi se o pitanju prirodnih znanosti – koje vam, s obzirom na metode koje ih definiraju u modernom razdoblju, mogu reći nešto o jednom ili drugom dijelu svijeta, ali nikada o nečemu van svijeta - nego se radi o pitanju za metafiziku koja nije ograničena na ovo-svjetovno. (Vidi ovdje postove o tome što je pogrešno s uobičajenim shvaćanjem "dizajna", a ovdje postove o kozmološkom argumentu.)

Da malo promijenim analogiju, to je kao da Novi Ateisti i njihovi oponenti igraju neku pseudo-teološku varijantu igre "Gdje je Jura?" Novi Ateisti misli da je problem što previše ljudi odbija priznati kako Jure nema na slici, a teistički personalisti i ID teoretičari misle da je problem što Novi Ateisti odbijaju vidjeti kako su snažni dokazi da je Jura na određenom mjestu na slici (možda se skriva iza bakterijskog flagelliuma.) Klasični teist zna da je stvarni problem što svi oni troše veliku količinu vremena i energije igrajući se "Gdje je Jura" umjesto da pričaju o Bogu.

Čujemo u tim raspravama o "otvorenom teizmu", "teizmu procesa", "onto-teologiji", "neo-teizmu", itd. Možda nam je potreban novi naziv za antropomorfno poimanje božanstva koje se beskrajno koristi u pop apologetici i pop ateizmu dok se istinski Bog – Bog Atanazija i Augustina, Maimonidesa i Avicenne, Anselma i Akvinskog – ignorira. Nazovimo to "Jura-teizam" ili "Juro-teologija".

Izvorni post Where’s God?, autor je filozof Ed Feser. (Post je doveo do još jednog; Signature in the cell?)

PS

Postoje razne korisne analogije (s autorom, piscem, skladateljem, inženjerom itd.) kojima je cilj približiti i opisati određene koncepte, a ova mi se sviđa jer dobro opisuje koja je poteškoća s onima koji zahtijevaju da im na "slici" pokažete gdje je "slikar". Sve što postoji je slika, reći će oni, i ukoliko ne možete na "slici" pronaći "slikara" onda on niti ne postoji.

O pogrešnoj karikaturi argumenta Prvog Uzroka

Filozof Feser uporno kroz svoj rad upozorava, i žali se, na karikaturu "kozmološkog argumenta" koja se često spominje jer se pomoću nje može lagano odbaciti argument (točnije pogrešno predstavljen argument). Istu stvar primijetio je i W. Norris Clarke koji je opisao fenomen u članku "A Curious Blind Spot in the Anglo-American Traditionof Antitheistic Argument" iz 1970. godine. U nastavku prenosim samo nekoliko izvadaka iz rada zajedno s Feserovim komentarima. (Post, opširniji, u izvornoj verziji: Clarke on thestock caricature of First Cause arguments)

Česta karikatura o kojoj govorimo je, naravno, "Sve ima uzrok, dakle svemir ima uzrok" argument. Kao što sam [Feser] puno puta isticao (primjerice ovdje i ovdje) nijedan bitniji zagovornik ideja Prvog Uzroka zapravo nikada nije branio ovaj glupi argument. Svi bitniji zagovornici argumenata za Prvi Uzrok bi odbacili tvrdnju da "sve ima uzrok", i to na potpuno principijelnim, a ne ad hoc, temeljima. Stoga pobijanje ove karikature nema nikakvu snagu protiv njihovih stvarnih argumenata. Često pobijanje je naravno upitati "Ako sve ima uzrok, što je onda uzrokovalo Boga?", zatim reći ukoliko Bog ne mora imati uzrok, onda niti svemir ne mora imati uzrok. Možda oni koji napadaju ovu karikaturu sugeriraju da je sam svemir (ili događaj koji je doveo do njega) prvi ili neuzrokovani uzrok.

"Neobična slijepa točka" na koju se Clarke referira je nevjerojatna nesposobnost ili nevoljkost suvremenih anglo-američkih filozofa da shvate kako redovnim posezanjem za tim prigovorom napadaju karikaturu argumenta [eng. straw man] koja nema nikakve veze s onime što su autori poput Aristotela, Akvinskog, Leibniza i ostalih zapravo rekli.

U prijašnjim postovima, dao sam puno primjera filozofa koji napadaju takvu pogrešnu karikaturu, primjerice; Bertrand Russell, Steven Hales, Nigel Warburton, i (kao što sam pokazao u postu u kojem komentiram više primjera odjednom) Daniel Dennett, Robin Le Poidevin, Graham Priest, Michael Martin, Simon Blackburn, Jenny Teichman i Katherine Evans. Clarke nam daje još primjera iz filozofskih udžbenika sredine dvadesetog stoljeća, uključujući rasprostrajeni An Introduction to Philosophical Analysis Johna Hospersa. Kao što Clarke pokazuje, Russellovov Why I Am Not a Christian je možda izvor iz kojeg su mnogi kasniji autori naučili ovu karikaturu i česti odgovor. Clarke također primjećuje kako je Russell izgleda tu ideju uzeo od Johna Stuarta Milla, koji ju je pak preuzeo od svog oca Jamesa Milla. Clarke misli da je David Hume, koji u Dijalogu o prirodnoj religiji napada nešto poput pogrešne karikature argumenta, prvi poznati autor koji to čini. Clarke zapisuje:

Složit ćemo se, prvo, da ukoliko netko prihvati princip "Sve što postoji ima uzrok", onda je opovrgavanje neibježno i razorno. Ali već sama lakoća takvog pobijanja, kada i zanemarimo sve druge stvari, trebala je izazvati sumnje kod onih koji ga koriste; trebali su se zapitati koriste li navodni protivnici stvarno taj princip. Vrlo je sumnjiva sama po sebi činjenica da nitko od mnogih u Hume-Russellovoj tradiciji koje sam čitao nikada ne citiraju nijednog konkretnog teističkog filozofa koji koristi taj princip. Uzorak je toliko konstantan da sam se spreman okladiti kako istu stvar možemo pronaći i kod onih na koje još nisam naišao.

Kao što sam napomenuo u ranije citiranim postovima, uzorak o kojem govorimo se nastavio i kroz četrdeset godina nakon što je Clarke to primijetio. Kritičari redovno napadaju karikaturu bez da citiraju ikoga tko ju je ikada branio. (Le Poidevin čak priznaje da ju nitko nikada nije niti branio.) Hospers, nakon što je pogrešno optužio zagovornike argumenta Prvog Uzroka da proturječe sami sebi kada negiraju da Bog ima uzrok, samodopadno piše:

Mnogi ljudi to odmah ne vide jer koriste argument kako bi došli do Boga, a zatim, kada dođu do onoga kamo su željeli doći, zaborave na argument..."

Ali tko su točno ti "mnogi ljudi"? Kritičari nam ne vele. Primamljivo je zaključiti (parafrazirajući Hospersa) da kritičari ne vide kako nitko nikada zapravo nije branio karikaturu koju napadaju jer kada dođu do onoga kamo su željeli doći – načina odbacivanja Aristotela, Akvinskog, Leibniza i dr., a time i izbjegavanja predanosti božanskom Prvom Uzroku - posve zaborave na ono što su ti autori stvarno rekli. Clarke zapisuje.

Dakle možemo samo zaključiti kako je Hume-Russellova tradicija anti-teističkog argumenta, barem u ovom pitanju, nekako pogrešno krenula potpuno pogrešno shvativši i predstavivši sam argument kojeg su pokušavali pobiti, a zatim se stvar nastavila ponavljati; razgovaraju sami sa sobom, bez da su provjerili je li druga strana rasprave uopće još tamo, ili je li uopće ikada i bila.

[...]

***

Nažalost, pogrešna Hume-Russellova karikatura je toliko izobličila razumijevanje kozmološkog argumenta da čak i neki teisti – čak i simpatizeri kozmološkog argumenta – smatraju da se njome trebaju pozabaviti kao da ima ikakve veze sa stvarnim argumentima. Primjerice, Alexander Pruss u članku "The Leibnizian Cosmological Argument" kaže kako se "tipični kozmološki argument suočava sa četiri različita problema", jednog od njih opisuje ovako:

Treći teški problem je Problem Taksija, koji dolazi iz Schopenhauereove primjedbe kako u kozmološkom argumentu, princip dovoljnog razloga (PSR) je poput taksija kojeg nakon korištenja otpuštate. Poteškoća je odgovoriti što se događa kada se objašnjavajući princip ... primjeni na Prvi Uzrok. Popularna formulacija je :"Ako je Bog uzrok svemira, što je uzrok Boga?" Tipično rješenje tvrdi da je slučaj Prvog Uzroka različit, na način koji nije tek ad hoc, od slučajeva kada se princip primjenjuje.

Alex nadalje tvrdi kako se ovaj "problem" može riješiti, ali mislim da ga uopće nije niti potrebno tretirati kao "problem" za argument. Pretpostavimo da kritičari Darwinizma redovno ustvrde kako darwinovci tvrde da je majmun rodio prvu ljudsku bebu, a zatim ismiju tu tvrdnju. Bi li bila dobra ideja da branitelj Darwinizma kaže kako se "tipični argument Darwinizma suočava sa četiri različita problema, jedan od njih je Problem Majmuna, " a zatim da nastavi nuditi rješenje "Problema majmuna"? Naravno da ne, jer "Problem Majmuna" je potpuna izmišljotina na koju nijedna verzija darwinizma ne treba rješenje. Prikladan odgovor je odbaciti takve tvrdnje, a ne tretirati prigovor kao da je išta drugo nego napad na pogrešnu karikaturu. Samo se pojačava nesporazum kojeg se pokušava razriješiti. Ista stvar vrijedi i za lažni "Taksi problem". [...]

***

Za kraj, još jedan citat Clarkea;

U prisutnosti smo filozofske tradicije koja je u samo-ponavljajućoj kolotečini, tradiciji koja je davno prestala gledati van sebe kako bi se suglasila sa stvarnošću i provjerila postoji li uopće protivnik kojeg tako slavodobnitno i beznaporno uništava. ... Čini se kako je krajnje vrijeme da oni koji još uvijek prate ovu određenu tradiciju antiteističkog argumenta imaju dovoljno obzira i poniznosti da priznaju kako je njihov argument mrtav, i da nas puste da se bavimo bitnijim problemima vezanim uz filozofske argumenta za i protiv Božje egzistencije.

PS

Naravno, možete reći, ali ja sam čuo da moja baba daje sličan argument. Dobro, pitajte svoju babu kako funkcionira struja, neka vam objasni kako djeluju lijekovi koje pije, ili na koji način je dobila svoje PET nalaze. Bitni su najjači argumenti koje nude najbitniji predstavnici tradicije, koja korist od pobijanja loše verzije, odnosno pogrešno predstavljenog, argumenta?

Postoje još razni prigovori kozmološkom argumentu (argumentima) koji nemaju veze s onime što i kako taj argument nešto tvrdi, ali kao što ističe Clarke; sama lakoća pobijanja takvih (navodnih) argumenata trebala bi potaknute na razmišljanje.

Inače, već sam objavio nešto o argumentu; Mislite da razumijete kozmološki argument?. (Post donosi listu najčešćih ateističkih pogrešaka pri razumijevanju kozmološkog argumenta, kao i moje nedorečenosti u prijevodu koje još nisam ispravio.) Vidi i povezani post Je li religija iracionalna? Također, kategorije spominjanih; Betrand Russell, David Hume, John Stuart Mill, Alexander Pruss.

Zakoni fizike i Bog

Ortodoksni pogled na prirodu zakona fizike sadrži dugi popis prešutno pretpostavljenih svojstava. Primjerice, zakone se smatra nepromjenjivim, vječnim i neizmjerno preciznim odnosima koji nadilaze fizikalni svemir, i koji su utisnuti u njega u trenutku rođenja "izvana", poput oznake tvorca, i ostali su nepromijenjeni od tada. ... Dodatno, pretpostavlja se da na fizikalni svijet utječu zakoni, ali su ti zakoni potpuno otporni na ono što se događa u svemiru... Nije teško otkriti odakle takva slika fizikalnih dokaza dolazi: naslijeđena je izravno iz monoteizma, koji tvrdi da je racionalno biće osmislili svemir prema skupu savršenih zakona. A asimetrija između nepromjenjivih zakona i kontingentnih stanja zrcali asimetriju između Boga i prirode: svemir posve ovisi o Bogu za svoju egzistenciju, a Božja egzistencija ne ovisi o svemiru...

Očito je dakle da ortodoksno poimanje zakona fizike potječe izravno iz teologije. Nevjerojatno je da je takav stav ostao uglavnom neosporen nakon tristo godina sekularne znanosti. Doista, "teološki model" zakona fizike je toliko ukorijenjen u znanstvenom razmišljanju da se uzima zdravo za gotovo. Skrivene pretpostavke iza poimanja fizikalnih zakona, i njihova teološka provencijencija, se jednostavno ignorira od strane gotovo svih osim povjesničara znanosti i teologa.

Paul Davies, fizičar, Universe from Bit

PS

Ukoliko ste čitali neke od starijih postova (većinom iz kategorije povijest i filozofija znanosti, i sličnih) onda ste upoznati s onime što ističe Davies.

Ipak, zanimljivo je da gotovo svakodnevno možemo čuti da su tvrdnje "Bog je stvorio svijet" i "svijetom upravljaju fizikalni zakoni" nekompatibilne, i stoga se tvrdi da je primjerice neprihvatljivo djecu na vjeronauku podučavati kako je Bog stvorio svijet jer na fizici uče da svijetom upravljaju fizikalni zakoni. Ali takav prigovor je promašen i zapravo se svodi na, "Objašnjenje nije Bog nego zakoni fizike", ali ono što su ti "zakoni fizike" zapravo značili je upravo "Božji dekret".

Naravno, danas na fizici nećemo ništa učiti, niti komentirati, o tome što ti "zakoni fizike" zapravo znače, i to je u redu, fizičari jednostavno pretpostavljaju takve stvari i bave se svojim poslom, ali reći da se radi o "alternativnom objašnjenju" je potpuna besmislica.

***

Inače, da ne ulazim u širu priču, jedan vrlo jednostavan pregled razvoja znanstvenog razmišljanja inspiriranog teološkim promišljanjima; 

1. Postoji Stvoritelj svijeta
2. Stvoritelj je racionalan i mudar
3. Stvoritelj je isplanirao i uredio svijet
4. Z: Postoje prirodni zakoni – strukture, uzorci...
5. Ljudi su stvoreni na sliku Božju
6. Z: U stanju smo shvatiti te prirodne zakone
7. Stvoreno je produkt Božje slobodne volje
8. Z: Potrebne su opservacije i eksperimenti
   

Naravno, to je tek mali dio onoga što bi trebalo spomenuti...

Predkršćanska apologetika [2/2]

U nastavku prenosim drugi dio Feserova posta Pre-Christian apologetics. (Izostavio sam linkove.) Prijevod prvog dijela ovdje.

Pravilan redoslijed apologetike

Dakle, koji je ispravan poredak tema u filozofski rigoroznoj apologetici – onoj kakvu sam pripisao piscima neo-skolastike? Ključna stvar koju treba ovdje naglasiti je koliko toga mora, i može, biti utvrđeno čisto filozofskim argumentima prije nešto što se upustite na adresiranje specifičnih tvrdnji kršćanstva. Bogati sustav "prirodne apologetike", kako je se ponekad zove, mora prethoditi specifično kršćanskoj apologetici ukoliko joj želimo dati njenu ispravnu intelektualnu osnovu. Argumentiranja Božje egzistencije je samo jedan dio tog zadatka. Skicirati ću poredak tema o kojima govorim. (Ovdje ne navodim argumente prirodne apologetike ili kršćanske apologetike, za to bi bila potrebna knjiga, samo skiciram što bi potpuni sustav apologetike uključivao, i što uključuje kod najboljih autora o toj temi.)

I. Metafizički uvod

"Prirodna apologetika" pretpostavlja veliki broj osnovnih metafizičkih pretpostavki, kao što to čini i specifično kršćanska apologetika, i zapravo cijeli sustav kršćanske dogmatske teologije kada mu pridodate rigoroznu intelektualnu artikulaciju. Konkretno, te pretpostavke uključuju ključne elemente skolastičke metafizike: teoriju čina i potencije, skolastičku teoriju kauzalne moći, princip kauzalnosti, princip finalnosti, formalne i materijalne uzroke, skolastički opis supstance, distinkciju između esencije i egzistencije, i tako dalje.

U određenoj mjeri pojmove o kojima govorim možete uvesti i braniti tijekom davanja određenog argumenta "prirodne apologetike". Primjerice, možete barem dati uvod u teoriju čina i potencije tijekom davanja argumenta za egzistenciju neaktualiziranog aktualizatora (tj. "Nepokrenutog Pokretača"). I obično u starijim radovima neo-skolastike nećete pronaći poglavlje posvećeno specifično metafizičkom uvodu. Jedan od razloga za to je što su metafizičke pretpostavke o kojima govorimo tada možda bile šire poznate i manje kontrovezne; drugi je što je postojalo mnogo radova neo-skolastike posvećenih samo metafizici i filozofiji prirode. Zainteresirani čitatelj se mogao lagano okrenuti takvim radovima o metafizici u pozadini.

Međutim, ovih dana postoji toliko neznanja i dezinformacija o metafizičkim temeljima skolastičkih argumenta u "Prirodnoj apologetici" tako da smatram da je takav uvod nužan. (Zbog toga u svojim knjigama posvećujem pedesetak stranica apstraktnoj metafizici prije nego što krenem na prirodnu teologiju, filozofsku antropologiju i prirodni zakon. Postoje i čitave knjige posvećene tome.)

II. Prirodna Teologija

Naravno, prirodna teologija uključuje argumente za Božju egzistenciju; ali uključuje još puno toga. Ključni argumenti prirodne teologije ne dovode vas do nekog od božanstava. Dovode vas do Boga klasičnog teizma. Odnosno, dovode vas do uzroka svijeta koji je čista aktualnost, a ne mješavina aktualnosti i potencijalnost; samopostojeće biće, a ne jedno biće ili postojanje među drugima; apsolutno jednostavno ili ne-složeno; nepromjenjivo i vječno; i nešto što ne bi mogli u principu imati uzrok nego je samo-postojeće. Argumenti vas dovode do Boga koji je, prema tome (i kontra panteizma), nužno posve različit od svijeta (s obzirom da je svijet vremenski, promjenjiv, kompozitni, mješavina aktualnog i potencijalnog, itd.) Dovode vas do Boga kojemu moramo pripisati intelekt, volju, svemoćnost, sveznanje i savršenu dobrotu. Također pokazuju da je Bog uzrokovao svijet ne samo u smislu da je pokrenuo stvar prije 13 milijardi godina, nego u fundamentalnijem smislu da on čuva svijet u postojanju svakog trenutka. Pokazuju da kada on ne bi stalno uzrokovao svijet, svijet bi se odmah raspao u ništavilo.

Prirodna teologija također utvrđuje da postoji prirodni poredak "sekundarnih uzroka" koji su i različiti od, ali i koje ovise o Bogu kao primarnom uzroku. Prirodni, sekundarni uzroci su stvarni uzroci (tako da je okazionalizam isključen), ali mogu djelovati samo jer im Bog daje uzročnu moć (tako da je deizam također isključen). To je ideja božanskog potpomaganja s prirodnim uzrokom. Razrađena podrazumijeva, s jedne strane, da postoji prirodni poredak stvari kojeg možete spoznati i proučavati neovisno o tome potvrđujete li Božju egzistenciju. S obzirom na samo taj prirodni poredak, određene stvari su moguće, i određene stvari su nemoguće, a "zakoni prirode" koje otkriva prirodna znanost govore nam koje su koje. No, s druge strane, doktrina božanskog potpomaganja govori nam da s obzirom da taj prirodni poredak operira samo ukoliko se božanski primarni uzrok slaže s njime, postoji i mogućnost nadnaravnog poretka stvar – poredak stvari iznad i izvan prirodnog poretka, zbog kojeg potonje može biti suspendirano. (Primijetite da "nadnaravno" ima tehničko značenje koje nije povezano s popularnim korištenjem te riječi. Nema nikakve veze sa vampirima, vukodlacima, zombijima, i sličnome – koji bi, kada bi postojali, bili dio "prirodnog" poretka u relevantnom smislu, a ne nadnaravnog.)

Obje te ideje – da su neke stvari nemoguće s obzirom na prirodni poredak sekundarnih uzroka, ali da božanski primarni uzrok može djelovati na nadnaravni način – podrazumijeva mogućnost čuda; jer čuda su u najstrožem smislu nemoguća u prirodnom poretku, i stoga ih može uzrokovati ono što je nadnaravno, što znači da ih može uzrokovati samo Bog. (Primijetite da prirodni poredak stvari široko protumačen uključuje anđele, koji su, poput nas, stvorenja koja moraju biti očuvana u postojanju od strane Boga i čije akcije zahtijevaju božansko potpomaganje. Stoga čuda u najstrožem smislu ne mogu biti uzrokovana od anđela, jer se radi o suspenziji poretka kojemu su anđeli podloženi. Očito, "čuda" u slabije smislu izvanrednih događaja van običnog smjera stvari mogu biti uzrokovani bićima osim Boga, ali ne bi bili strogo nadnaravna.)

Prirodna teologija također ustanovljuje božansku providnost, koja podrazumijeva da Bog osigurava sredstva kojima stvari koje je stvorio mogu postići ciljeve zbog kojih postoje, i da dopušta zlo u svijetu utoliko što iz njega proizlazi veće dobro.

Dakle, potpuni sustav prirodne teologije, barem kako je on razvijen unutar skolastičke tradicije, govori nam dosta toga. Utvrđuje egzistenciju i ključne atribute Boga klasičnog teizma, doktrinu očuvanja, potpomaganja [suglasnosti], i providnosti, te mogućnost čuda. Time nam govori ne samo da postoji Bog nego da on nije jadni "urar" bog Paleyeve vrste (za kojeg Dawkins i Hume ispravno misle da bi zahtijevao vlastiti uzrok), da nije neosobni Apsolut ili identičan sa svijetom (kao što panteizam tvrdi), i (s obzirom na očuvanje, potpomaganje, providnost i mogućnost čuda) da on nije odsutan bog deističke vrste. Stoga, nužni uvjet točnosti neke svjetske religije jest da bude dosljedna sa svime time. To isključuje, među ostalima, budizam i panteistički oblik hinduizma.

III. Filozofska antropologija

To je samo početak onoga što nam "prirodna apologetika" govori. Vratimo se ljudskoj prirodi. Skolastici tvrde da ljudsku dušu treba shvatiti kao supstancijalnu formu živućeg ljudskog bića, povezanu s tijelom kao forma materije. Intelektualne i voljne moći duše su, kaže argument, esencijalno nematerijalne, operiraju bez izravne ovisnost o tjelesnim organima. To zauzvrat dovodi do zaključka da je ljudska duša prirodno besmrtna; Jer s obzirom da intelekt i volja nisu izravno ovisno o tijelu kada je ljudsko biće živo, ne nestaju u trenutku smrti tijela. Stoga ljudska duša, reducirana na svoje intelektualne i voljne moći, nastavlja nakon gubitka naših tjelesnih funkcija. (Na više mjesta je Feser pisao opširnije o tome.)

Posljedica ovog stava je da duša, zbog svojih nematerijalnih moći, ne može imati prirodni uzrok. Svaka pojedinačna duša zahtijeva posebni božanski kreativni čin, čin koji nadilazi božansko očuvanje, i suglasje s, redovnim tijekom prirode.

Još jedna posljedica je da bestjelesna duša nije kompletno ljudsko bića, nego je, kao što sam rekao, samo ljudsko biće reducirano na njegove intelektualne i voljne moći. Da bi se potpuno ljudsko biće obnovilo to zahtijeva da se obnove tjelesne funkcije; drugim riječima, to bi zahtijevalo uskrsnuće od mrtvih. Ne postoji ništa u prirodnom poretku stvari što može to postići. Poput nastajanja nove individualne ljudske duše, uskrsnuće bi, tvrde skolastici, zahtijevalo posebni božanski čin.

Iako nije prirodno moguće, takvo uskrsnuće je nadnaravno moguće jer je ljudska duša besmrtna. Ukoliko ne bi postojalo ništa što bi ustrajalo između smrti pojedinog ljudskog bića i njegovog uskrsnuća, uskrslo ljudsko biće ne bi stvarno bilo isto ljudsko biće, nego duplikat. (Zbog toga ne-ljudska životinja ne može biti uskrsnuta. S obzirom da takve životinje nemaju nematerijalnu operaciju, ne preostaje ništa nakon smrti tijela. Nakon smrti može nastati duplikat, ali ne ona sama.)

Prema takvoj analizi, vaša duša je također forma vašeg tijela. Metafizički je nemoguće za ljudsku dušu da bude reinkarnirana u tijelo drugog ljudskog bića, a kamoli ne-ljudske životinje. Samo vaše tijelo može ponovno imati vašu dušu. To podrazumijeva da standardne reinkarnacijske doktrine nisu točni opisi ljudske prirode – veliki udar protiv svih oblika hinduizma i budizma.

Među različitim stvarima koje nam sve to govori je i da božanski uzrok svijeta, koji ga čuva u postojanju svakog trenutka i koji potpomaže svako korištenje prirodne kauzalne moći, ima poseban interes za ljudska bića jer djeluje na poseban način, van redovnih konzervirajućih i potpomažućih aktivnosti, kada nova individualna ljudska duša dolazi u postojanje. Štoviše, ono što time stvara je nešto besmrtno; ali u prirodnom tijeku stvari postoji na potpun način (tj. zajedno s tijelom) u kratkom vremenskom razdoblju.

To nam govori da ako je ikoja religija točna, to ne može biti ona koja negira specijalno značenje ljudskih bića ili osobnu besmrtnost. Filozofska antropologija također snažno ukazuje da ukoliko je ijedna od navodno objavljenih religija točna, to će biti ona koja uči o doktrini uskrsnuća; jer iako uskrsnuće nije strogo potrebno, s obzirom na našu prirodu i poseban interes kojeg Bog očito ima za nas, posebno dolikuje s obzirom na našu prirodu i poseban interes kojeg Bog ima za nas.

IV. Prirodni zakon i prirodna religija

Skolastička pozicija kaže da obvezujuće sile morala, i barem širi obris njegova sadržaja, mogu biti spoznati kroz prirodni razum. Među mnogim stvarima o prirodnom zakonu koje možemo ustanoviti kroz filozofske argumente je taj da je najviši cilj Bog, da ga pojedinačno i društveno štujemo, i da je stoga religija apsolutno neophodna za zdrav moralni i društveni život. Što to sve podrazumijeva je navedeno u standarnim skolastičkim priručnicima etike. Nužan uvjet istine bilo koje religije (ili bilo kojeg ne-religioznog stava) je bude dosljedan s onime što nam prirodni zakon govori o sadržaju i obvezujućim silama morala.

Međutim, ljudsko iskustvo nam govori još nekoliko stvari o moralnom životu. Prije svega, iako je moguće da nepotpomognuti ljudski razum otkrije puno toga o prirodnoj teologiji i prirodnom zakonu, u praksi vrlo malo ljudi ima vremena ili inteligencije da to učini, a čak i oni koji se upuštaju u to često to čine nesavršeno. Baš kao i kod prirodnih znanosti, stjecanje rigoroznog i sustavnog skupa znanja "prirodne apologetike" je vrlo težak zadatak, i plod je više generacija. Iako je, u različitim kulturama, uvijek prisutno određeno znanje o prirodnoj teologiji i prirodnom zakonu, s obzirom na ograničenja naše prirode u praksi je neizbježno pomiješan s većom ili manjom količinom pogrešaka. Stoga u praksi naše poznavanje naših prirodnih moralnih i vjerskih obveza često ima velikih nedostataka.

Osim toga, čak i kada smo svjesni naših moralnih obveza, teško nam je ispunjavati ih. Djelomice je to zbog snažnog poziva naših strasti protiv našeg razuma, a također i zato jer postoji dramatični nesrazmjer između moralne vrline i ovosvjetovne nagrade. U praksi dobro često pati, a zlo je nekažnjeno, a to, nepotrebno je reći, može biti vrlo demoralizirajuće.

Kao što sam već rekao, argumenti prirodne teologije i filozofske antropologije ustanovljuju da Bog ima poseban interes za nas, da je naš najveći cilj poznavati ga, i da imamo sudbinu nakon smrti. Iako je u principu moguće da sve to znamo kroz nepotpomognuti razum i da živimo u suglasju s prirodnim zakonom, u praksi nam je to izrazito teško. Zbog toga a priori dolikuje, i vrlo je vjerojatno, da bi Bog pružio posebnu pomoć, van onoga što naše ograničene prirodne sposobnost mogu pružati. Drugim riječima, a priori je vrlo vjerojatno da bi on pružao posebnu objavu.

Jedini način da znamo sa sigurnošću da se takva objava stvarno dogodila je da bude podržana čudom u užem smislu božanske suspenzije prirodnog poretka. Sve manje od toga – sve što je moglo nastati prirodnim, a ne nadnaravnim uzrokom - bi, koliko znamo, bilo lažno.

V. Kršćanska apologetika

Tek sada možemo započeti sa specifično kršćanskom apologetikom. "Prirodna apologetika" nam govori da tražimo posebnu božju objavu. Govori nam da će ta objava biti podržava čudom u užem smislu – nečim što je samo Bog mogao u principu uzrokovati; i govori nam da će objava bili dosljedna svemu što znamo iz prirodne teologije, filozofske antropologije i prirodnog zakona. Kao što smo vidjeli, s obzirom na ono što znamo iz tih područja, možemo dosta toga isključiti. Među najvećim religijama svijeta, isključuje religije dalekog Istoka i usmjerava nas prema abrahamskoj tradiciji. Djelomice je razlog taj što su sadržaj religija dalekog Istoga neusklađene s onime što znamo iz prirodne teologije i filozofske antropologije, a djelomice taj što u abrahamskim, nasuprot istočnim, religijama pronalazimo tvrdnje božje objave podržane čudima.

Iako postoje priče o čudima u islamskoj tradiciji, pa i povremeno pripisivanje čuda Muhamedu, nevjerojatno je koliko je malo naglaska na čudesnome u Islamu u usporedbi sa židovstvom i kršćanstvom. Najveće čudo pripisano Muhamedu bi trebao biti sam Kuran. Naravno, je li Kuran nešto prirodno nevjerojatno – a kamoli nešto što ne bi niti u principu mogu nastati osim kroz nadnaravni, božanski uzrok – je, da u najmanju ruku, vrlo dvojbeno.

Kada se okrenemo judaizmu, pronalazimo da ne postoje čuda koja potvrđuje judaizam, a da nisu također potvrđena u kršćanstvu. Stoga, ukoliko pretpostavimo da ustanovimo van ikakve sumnje da su se čuda pripisana Mojsiju stvarno dogodila, to ne bi ustanovilo istinu judaizma nasuprot kršćanstva jer su biblijski odlomci o tim čudima svetopisamski u obje religije.

Uskrsnuće Isusa Krista je nešto potpuno drugačije. Ukoliko se stvarno dogodilo, ne može imati prirodni uzrok. Samo je Bog mogao to uzrokovati; a ukoliko se stvarno dogodilo, to odlučno potvrđuje kršćanstvo nasuprot judaizma, i svih drugih religija. Zbog toga je kršćanstvo, povijesno, sve uložilo u to čudo. "Ako Krist nije uskrsnuo," kaže Sv. Pavao kršćanima,"uzalud je vjera vaša". Ali ukoliko je uskrsnuo, onda je kršćanska vjera racionalno uspostavljena.

Dakle, je li ustao od mrtvih? Tu dolazimo do radova onih koji proučavaju uskrnuće. Ako je skeptik uvjeren u istinu naturalizma, i ako mu nedate nijedan razlog da posumnja u svoj naturalizam osim obrane uskrsnuća, onda je razumljivo da će takav skeptik smatrati da je obrana uskrsnuća u najboljem slučaju neuvjerljiva. Međutim, pretpostavite da se tvrdnje prirodne teologije, filozofske antropologije i prirodnog zakona koje sam skicirao mogu biti neovisno utvrđene. U tom kontekstu, mislim da su argumenti autora poput Craiga uvjerljivi.

To nipošto ne negira da postoje druge bitne stvari osim Uskrsnuća. Primjerice, mislim da se samo u svjetlu Utjelovljenja, Boga u tijelu koji pati s nama, možemo pozabaviti na praktički i emocionalni zadovoljavajući način (nasuprot beskrvnom intelektualno zadovoljavajućem načinu). I vrlo je vjerojatno da, s obzirom na njegovu posebnu zabrinutost za nas, Bog bi odgovorio na potrebe naše emocionalne prirode, i apsolutno osvjedočio svoju ljubav za nas. (Primijetite da ne apeliram pogrešno na "emocije", ne kažem; "propozicija p je emocionalno zadovoljavajuća, pa je stoga p točna." Pozivam se na ono što bi Bog vjerojatno želio kao pogodno za našu dobrobit s obzirom da smo po svojoj prirodi stvorenja emocija, kao i razuma.) Također tvrdim da nadnaravni cilj objavljen u kršćanstvu - posvećena vizija – bolje opravdava našu racionalnu prirodu nego što to rade prirodni ciljevi drugih navodno objavljenih religija. ( To velim kao kritičar de Lubaca, tako da bih to formulirao pažljive u opsežnijem radu.)

Očito, puno se toga još može reći, ali ovo nije post o kršćanskoj apologetici kao takvoj, ionako je već predugačak. Poanta je da puna moć distinktivno kršćanskih tvrdnji o Bogu i čovjeku mogu biti cijenjene samo unutar konteksta potpuno razvijene "prirodne apologetike." Skolastički autori ranijih generacija su to shvaćali. Pristup o kojem govorimo možete pronaći u knjigama: Apologetics (Paul Glenn), College Apologetics (Anthony Alexander), Apologetics and Catholic Doctrine (Michael Sheehan ), Natural Theology (John McCormick), i u mnogim djelima dogmatske i fundamentalne teologije u neo-skolastičkom razdoblju. Problem je što su takva djela nešto starija pa ne odgovaraju na prigovore kakve daju suvremeni analitički filozofi ili suvremeni skeptični biblijski povjesničari.

Stoga postoji potreba da se katolički teolozi i filozofi vrate zadatku pisanja apologetskih djela dubinom, širinom, analitičkom rigoroznošću i sustavnim karakterom kakvog cijeni skolastička tradicija. (Filozof Richard Swinburne može biti svojevrsni uzor; Kada bi barem bio skolastik, i da barem nije teistički personalist.)

PS

Mislim da je Feser, više-manje, u pravu, ukoliko nekoga stvarno zanima tematika onda će imati sličan pristup. No, problem je što mnoge skeptike ne zanima ozbiljniji pristup – u modi su vicevi i kratke yt snimke. (Post o tome Zašto (ne) raspravljati sa Novim Ateistom...)  

Predkršćanska apologetika [1/2]

U nastavku prenosim Feserov post Pre-Christian apologetics. U prvom dijelu objašnjava situaciju u kojoj se nalazimo i objašnjava da je apologetika disciplina poput drugih te nudi odgovore na česte prigovore. 

Kršćanstvo nije nastalo u vakumu. Prvi kršćani su raspravljali sa svojim suparnicima u kulturnom kontekstu gdje su svih znali da postoji Bog, i da se objavio kroz Mojsija i proroke. S obzirom na to, pitanje je bilo što misliti o Isusu Nazarećaninu. Stoga su i prvi apologeti bili apologeti kršćanstva nasuprot judaizma. No, to se uskoro promijenilo. Širenjem kršćanstva kroz Judeu na širi mediteran, pitanje je postalo trebamo li prihvatiti kršćanstvo nasuprot poganstvu. Manje je toga bilo zajedničkog.

Ipak, grčka filozofija je pružala dosta zajedničkog prostora za raspravu. Augustin je zapisao kako su mislioci u neoplatonskoj tradiciji shvatili da je Bog uzrok egzistencije svijeta; da su također shvatili da samo ono što je van svijeta materijalnih i promjenjivih stvari može biti Bog; shvatili su razliku između osjetila i njihovih objekata s jedne strane, te intelekta i njegovih objekata s druge; utvrdili superiornost posljednjeg; i utvrdili da najviše dobro nije dobro tijela niti dobro uma, nego poznavati i naslijedovati Boga. Ukratko, ti poganski mislioci su znali neke od ključnih istina o Bogu, duši, i prirodnom zakonu koje su dostupne nepotpomognutom ljudskom razumu. Takvo čisto filozofsko znanje olakšalo je Augustinovu konverziju na kršćanstvo, i omogućilo je intelektualni kostur za razvoj tradicije kršćanske apologetike i teologije.

Međutim, u drugim kulturnim kontekstima – poput religija dalekog Istoka – kršćanski apologet je mogao pretpostaviti još manje od onoga što je bilo poznato grcima. Isusovački misionar iz sedamnaestog stoljeća Roberto de Nobili pokušao je riješiti problem koristeći se bogatom konceptualnom aparaturom koju je pružala hindu filozofija kako bi uvjerio učene hinduse u istinu tomističke prirodne teologije, koja bi se onda mogla koristiti kao stepenica prema kršćanskoj objavi.

Niti tu nije tako teško pronaći zajednički temelj. Hinduizam potvrđuje jedinstvenu samopostojeću i nepromjenjivu božansku stvarnost, čak i ako je ta stvarnost uobičajeno shvaćena u panteističkim, a ne teističkim terminima; postoje eksplicitno teističke misli u hinduističkoj filozofskoj tradiciji. Hinduizam također ima pojam duše, iako doktrina reinkarnacije ide u suprotnom smjeru od kršćanstva. U potvrđivanju objektivnog moralnog poretka koji operira poput zakona prirode, a ne kao proizvoljna božanska zapovijed, ideja karme paralela je onoj prirodnog zakona (iako su naravno i razlike radikalne.) U kineskom kontekstu, taoizam, konfucijska etika, i neo-konfucijska metafizika također su pružale bogati skup konceptualnih resursa kojima se diskusija prirodne teologije i prirodnog zakona može nastaviti.

Ali na suvremenom Zapadu, još je manje toga zajedničkog. Budistički kritičar hinduističke metafizike barem misli da je korisno raspravljati. Iako se u suštini njegovi stavovi više razlikuju od kršćanstva nego od hinduizma, on je barem na filozofskoj razini manje više u istom konceptualnom svemiru. No, kao što sam napomenuo nedavno u TAC predavanju (o pozivu na povratak skolastičkoj apologetici, [prijevod 1. dio, 2. dio, 3. dio]), tipični moderni Zapadni sekularist ne misli da je teizam, a kamoli kršćanstvo, vrijedno pobijanja. Često odbacuje i samu filozofiju, baš kao što odbacuje i teologiju koju bi tradicionalni apologet utemeljio na filozofskim argumentima. Ne uvijek, ali često, će samo empirijsku znanost shvatiti ozbiljno. S obzirom na takav scijentizam, potrebno mu je prvo pokazati zašto mora metafiziku shvatiti ozbiljno, a zatim se okrenuti prirodnoj teologiji, da bi se u konačnici mogli upustiti u obranu kršćanske objavljene teologije. (Prvi zadatak nije teško ispuniti ukoliko je sugovornik intelektualno pošten. Scijentizam nije teško pobiti.)

Problem sa suvremenom apologetikom

Iako kršćanstvo nije nastalo u vakumu, trenutno se nalazi, barem u suvremenom Zapadnom kontekstu, u nečemu sličnom vakumu. Religiozni i filozofski milje unutar kojeg je kršćanska objava razumljiva – prema tome i onaj u kojem morate smjestiti intelektualno ozbiljnu i snažnu kršćansku apologetiku – je uvelike zaboravljen. Nažalost, nisu samo sekularisti ti koji su ga zaboravili, nego i sami kršćani, uključujući kršćanske apologete.

Često sam se žalio da nisu samo novo ateistički tipovi, nego i previše suvremenih kršćanskih mislioca, ti koji operiraju s ozbiljno manjkavim poimanjem Boga i ozbiljno manjkavim metafizičkim pretpostavkama. To je dio problema o kojemu govorim. Utemeljena apologetika mora biti formulirana u terminima klasičnog teizma i klasične (aristotelijanske, neoplatonske, skolastičke) metafizika. Ali to nije sve. Moramo također nanovo otkriti dubinu, opseg i strogost apologetike kako je shvaćena u neo-skolastičkoj tradiciji. Ispravno shvaćena, apologetika nije samo samo vreća ad hoc poteza osmišljenih samo kako bi zadobili konvertite. Nije vrsta retorike. Radi se o vrsti znanosti, u širem smislu sustavnog tijela objektivnog znanja. Ima filozofske temelje i logičku strukturu, pravilni poredak tema integriranih u teoretski koherentu cjelinu. Ne sadrži praznine zbog kojih bi lanac logičkih argumenata odjednom bio prekinut, a intelekt ugašen tako da zavladaju volja ili emocije. Ukoliko nije tako tretirana – kao ozbiljni intelektualni poduhvat – neće je se ozbiljno uzimati u obzir, niti bi to zaslužila.

Jedan problem sa suvremenom apologetikom je što odražava premalo svijesti o toj teoretskoj strukturi discipline i pravilnom poretkom tematike. Razmislite o pristupima koji odmah kreću od Isusova Uskrsnuća kao argumenta za kršćanstvo, ili čak kao argumenta za teizam. To može biti učinkovito s nekim ljudima koji nemaju snažna uvjerenja o kršćanstvu ili teizmu, ili sa teološki konzervativnim židovskim sugovornikom koji već prihvaća istinu abrahamske religije i samo ga treba uvjeriti da kršćanstvo predstavlja njezin ispravan razvoj. Ali ako razmišljate o njemu kao potpuno općenitom "potezu otvaranja", prikladnom za neposredno korištenje protiv naturalista i ateista bilo koje vrste, takav pristup je prema meni ozbiljno pogrešan. Sofisticirani naturalist pretpostavlja da ima dobrih razloga misliti da se događaji poput uskrsnuća jednostavno ne mogu dogoditi, i da ima dobar razlog misliti kako je religiozno učenje povezano s tom pričom o uskrsnuću a priori nevjerojatno. Prema toma, ukoliko prethodno ne pobijete taj skup općih pretpostavki, on će razumljivo misliti da je opravdano kada sliježe ramenima i odbacuje čak i najjači dokaz uskrsnuća kao jedan od više čudnih podataka koje pronalazimo u povijesti – možda je kuriozitet, ali nije nešto što može samo po sebi ugroziti naturalizam kojeg on smatra dobro utemeljenim.

Naravno, neki apologeti bi prethodili uskrsnuću neovisnim argumentom za Božju egzistenciju; ali niti to nije, samo po sebi, adekvatni uvod. Neće vas svaki argument za Božju egzistenciju dovesti do specifičnog poimanje Boga koje je potrebno da bi ustanovili vjerodostojnost uskrsnuća. Osim toga, Božja egzistencija nije jedini filozofsko znanje koje treba ustanoviti prije nego što se započne sa specifično kršćanskom apologetikom, na to ću se kasnije vratiti.

Još jedan problem s djelom suvremene apologetike je što zauzima pristup za kojeg se čini kako je više zainteresiran za uvjeravanje slušatelja nego predstavljanje istine. Stoga će apologet ponekad iznesti argumente koji postoje za neku tvrdnju, bez da kaže prihvaća li ih one sve. Apologet je tada poput trgovca, sretan je ukoliko napustiti trgovinu s nečim pod rukom, nije mu toliko bitno čime.

Problem nije što neki od argumenta možda nisu dobri; i naravno da je argument dobar čak i ukoliko uz njega ubacite hrpu upitnih argumenata, stvar je u tome da nekritičko predstavljanje bilo čega što bi moglo pomoći razvodnjuje intelektualnu ozbiljnost poduhvata, i učvršćuje pogrešnu percepciju apologetike kao obične retorike, umjesto kao istinske filozofije.

Da predvidim očiti prigovor, sigurno, reći će ateistički ili sekularni kritičar, svaka apologetika mora po svojoj prirodi biti samo retorička, neistinsko filozofska ili znanstvena u svom duhu. Prigovor kaže da apologet daje argumente za zaključak koji je već unaprijed određen kao istinit, zaključak u kojeg je on izvorno vjerovao iz razloga koji nisu ovi koje predstavlja kao apologet (primjerice zato što su mu roditelji ili religijski autoriteti tako rekli kada je bio mlađi). Takav postupak je intelektualno neozbiljan, čak i intelektualno nepošten.

Točnije, to će reći sekularist; ali ako je pošten, sekularist će shvatiti da on stvarno ne vjeruje u taj prigovor. Uzmite u obzir da gotovo svi koji vjeruju u ono što nam moderna znanost govori čine to na temelju nekog autoriteta koji mu je to rekao – roditelja, učitelja, autora znanstvenog dokumentarca, autora knjiga popularne znanosti i slično. Malo je ljudi koji su sposobni istražiti do stručnosti samo jednu znanstvenu disciplinu, i nitko nije u stanju postati stručnjak u svima. Većina ljudi mora se oslanjati na stručnost drugih kako bi znali ono što znaju o znanosti. Ali nijedan sekularist ne smatra da je to iracionalno ili nepošteno. Nijedan sekularist neće reći da možete racionalno vjerovati onome što znanost govori samo ako ste sami sve izveli, i to iz prvih principa, bez da su vas roditelji ili učitelji prvo podučili zaključku prije nego što se ste upoznali s argumentima.

Sjetite se knjiga poput The Blind Watchmaker Richarda Dawkinsa, Abusing Science Philipa Kitchera, Darwinism Defenended Michaela Rusea i Why evolution is true Jerrya Coynea. Ne možete negirati da su to radovi apologetike – darwinovske apologetike. Nimalo ne oklijevaju i ne radi se o nepristranom istraživanju teme, nego su napisani upravo kako bi uvjerili čitatelja da je dawinizam istinit, i kako bi ga obranili od kritičara. Iako će i darwinovci priznati da takve knjige, poput svih knjiga, mogu biti u krivu što se tiče nekog detalja, bit će vrlo, vrlo uzrujani ukoliko se čvrsto ne slažete s cjelokupnom porukom knjige.

Takve knjige, i općenito znanstvene knjige, također nude argumente od kojih neke, ili sve, autori knjiga nisu niti poznavali kada su prvi put prihvatili zaključke koje ti argumenti podržavaju (npr. Prihvatili su ih u školi, na temelju autoriteta njihova učitelja, ili u najboljem slučaju na temelju pojednostavljenih i ponekad pogrešnih objašnjenja koja je dao njihov učitelj). Također, navedene argumente nitko nije otkrio u poretku kakvom su prezentirana u samoj knjizi. U znanosti je, ono što je Hans Reichenbach nazvao "kontekst otkrića" puno, puno zapetljaniji i nasumičniji nego što bi to "kontekst opravdanja" ukazivao. Znanstveni udžbenici daju vam "finalni proizvod", a argumenti u njima i redoslijed izlaganja ne zrcale nužno način na koje je to znanje povijesno nastalo.

Sekularisti ništa od toga ne smatraju neprimjerenim; iako vam znanstveni udžbenici i radovi darwinovske apologetike u svojoj suštini daju kasnija opravdanja za zaključke koje su izvorno prihvaćene od strane njihovih autora na temelju autoriteta – i to opravdanja koja u potpunosti ne zrcale rezoniranje koje je povijesno dovelo do prihvaćanja zaključaka od strane šire znanstvene zajednice – nijedan sekularist neće iz tog razloga odbaciti takav rad kao obično "racionaliziranje" predrasuda. Činjenica da su takvi zaključci prezentirani na način koji je daleko od nesigurnosti i da se kritičarima bave polemično ili olako odbacuje, ne dovodi sekulariste do pomisli kao je takav rad obična retorike, a ne prava znanost.

Međutim, u tom slučaju sekularist ne može dosljedno a priori odbacivati radove teološke apologetike kao intelektualno neozbiljne ili suprotne istinskom filozofskom ili znanstvenom pristupu predmetu proučavanja. Mora priznati mogućnost da su takva djela relevantno usporediva sa znanstvenim udžbenicima ili knjigama koje brane znanstvene teorije od skeptika – odnosno, da su, poput znanstvenih udžbenika, sustavno predstavljanje ideja i argumenata do koji se povijesno došlo na nešto nasumičniji način. Mora se pozabaviti argumentima, ne može razumno prekinuti raspravu tako što će odbaciti žanr u kojem se nalazi.

[...]