Doktrine i običan vjernik – A. Pruss

Doktrinarni sadržaj vjere ima posebnu važnost u kršćanstvu, a to dovodi do sljedećeg problema. Ako pitate običnog vjernika (i ne samo običnog) da vam pojasni sadržaj neke doktrine, primjerice Trojstva, nije nevjerojatno da kaže nešto krivovjerno. [Sjećam se posta father Z-a u kojem je pitao svoje čitatelje poslije nedjelje Trojstva kakvim su sve herezama mogli svjedočiti prilikom pokušaja približavanja naravi Trojstva. Neke od njih nije teško pogoditi, ali uvijek postoje novi načini, ove godine je jedna čitateljica svjedočila svećeniku koji je objasnio da molitvom i mi postajemo dio Trojstva.]

Isto se može primijeniti i za druge doktrine, primjerice Utjelovljenja. Možemo li onda uopće reći da takav običan vjernik ima istinski kršćansku vjeru; jer ako njegova vjerovanja nisu u ono što podrazumijeva monoteizam ili Trojstvo, onda možemo sumnjati da se radi o kršćanskoj vjeri. Osim toga, kada takav vjernik ispovijeda Vjerovanje, onda je njegovo razumijevanje Vjerovanja različito od onoga što su autori pod time mislili, koji je onda smisao toga.

Jedno rješenje problema je imati niže doktrinarne zahtjeve. Primjerice, da je dovoljno afirmirati kako je Isus Gospodin (gospodar). Ali dva su razloga zašto je takvo rješenje pogrešno; prvo, univerzalan tradicija Crkva oduvijek je naučavala da je važan ispravan doktrinarni sadržaj, baš kao i izbjegavanje hereze. Drugo, vjerovanje nije stvar riječi. Ako netko smatra da "Isus je Gospodin" (gospodar) znači da je Isus njegov feudalni gospodar onda očito ne izražava istu stvar na koju je mislio Sv. Pavao kada je rekao da je Isus Gospodin. Heretičan opis Trojstva ili Utjelovljenja utječe na sadržaj ispovijedanja "Isus je Gospodin" - može utjecati na svaku od triju riječi.

Jedno bolje rješenje, koje nije posebno originalno; Dio kršćanske vjere je poniznost da doktrina u koju vjerujemo nije naša vlastita. Ponizni vjernik, kada ga pitate što misli riječima "istobitna s Ocem" u Vjerovanju, može dati neko objašnjenje, a to objašnjenje može biti neadekvatno ili čak heretično, ali on će ga dati na takav način koji podrazumijeva da to objašnjenje nije autoritativno. Radi se o čudnoj stvari jer obično, kada izgovorim rečenicu, moje razumijevanje značenja rečenice je autoritativno. Ali to nije jedini način govorenja; ja mogu biti glasnik ili tumačitelj, prenositi tuđu poruku. U tom slučaju, moje razumijevanje značenja riječi nije autoritativno. Ukoliko smo ponizni, na takav način govorimo o doktrinama vjere.

Još snažnije, mislim da postoji takav način vjerovanja, gdje sadržaj mog vjerovanja dolazi iz nekog drugog izvora osim mene i mogu biti u krivu što se tiče njegova objašnjenja. U određenoj mjeri, to je već točno u Kripkeanskom slučaju vjerovanja. [...] Mogu pogrešno smatrati da je voda H3O2, ali unatoč tome moje vjerovanje da je voda pitka tekućina je točno, zato jer ja nisam taj koji je autoritativan što se tiče referenta "vode"... kada pravovjerni kršćanin vjeruje da je Sin "istobitan S Ocem", iako on može imati teorije što to znači, njegova predanosti nije teorijama, nego značenju koje Crkva – mistično tijelo Kristovo – pridodaje tim riječima.

Dakle u važnom smislu, vjernik doista čvrsto vjeruju u pravovjernu doktrinu ako ima čvrsto pouzdanje u Crkvu iz koje potječe nauk.

Izvorni post Orthodoxy and the ordinary believer; autor Alexander Pruss. Pruss dodaje još neka razmišljanja o intelektualnom životu i gornjem objašnjenju. (O tome da bi vlastitu interpretaciju trebali korigirati ukoliko saznamo da nije u skladu sa Crkvenim naukom, izvor doktrine nije netko tko je umro, nego Crkva koja i dalje živi i koja stalno, kroz stoljeća, razjašnjuje svoje učenje.)

PS

Kao što je to inače slučaj kod Prussa, radi se o radnim skicama argumenata i razmišljanjima, ništa preformalno.

Komentatori su pridodali neke stvari;

Potrebno je razlikovat "vjerovanje" i "prihvaćanje" (davanje pristanka), odnosno da značenje "vjerovanja" nije isto kao u svakodnevnoj uporabi.

Jedan komentator napominje razliku katolika i protestanata; protestanti će reći "katolici vjeruju X", ali katolici na to odgovaraju "Ne, Crkva podučava...." Protestantima je reško razlikovati te dvije stvari jer kod njih, ukoliko se ne slažete s teologijom neke zajednice, jednostavno je napustite, bitno je samo vaše osobno uvjerenje.

Pruss dodaje neka objašnjenja: uvjerenja uključuju neku vrstu nasljeđivanja sadržaja. Obični ljudi svakodnevno govore o struji, virusima, procesorima ali ne znaju objasniti o čemu se točno radi. Za prsten koji je zlatan, običan čovjek neće znati dati definiciju kakvu bi dao kemičar. Unatoč tome, izjave "struja je poskupila", "imam neki virus", imam jako brz procesor" su istinite. Slično vrijedi za običnog vjernika koji kaže "Vjerujem da je Bog Trojstvo."

Očekivano, spominje se Newmanov "Grammar of Assent" u kojem piše o "implicitnoj vjeri", pristanku kojeg podjednako daju i oni učeni i oni manje učeni.

---

"Moja uvjerenja su jednaka uvjerenjima starice koja moli u kutku crkve."

N.G. Dávila

O druženju i sakramentima

Kao obraćenika[Budziszewski], fascinira me razlika između katoličke i protestantske kulture, nešto što se često pogrešno shvaća. Primjerice, katolici idu na Misu zbog sakramenta, ne da bi se družili, a to ponekad dovodi protestantske posjetitelje do pretpostavke da su katolici hladni, i da njihove župe nisu zajednice. To nije niti približno točno, ali katolička zajednice se ne pokazuje na vratima crkve kao što je to slučaj s protestantskim kongregacijama. Ona se manifestira u mnoštvu popratnih organiziranih skupina; tamo se ljudi susreću i stječu duhovna prijateljstva.

Just a little tweak, J.Budziszewski

PS

Budziszewski se tu nadovezuje na svoj raniji post Just Like Me (Take 2), u kojem objašnjava razliku između katoličke i protestantske kulture (u SAD-u). Protestanti su skloni posjećivati različite zajednice sve dok ne pronađu nešto što im se sviđa, a katolici posjećuju župu u svom susjedstvu. Rezultat toga je da se protestanti grupiraju ovisno o tome koliko su teološki liberalni ili konzervativni, a kod katolika su svi zajedno; protestanti misle da su svi poput njih, katolici shvaćaju da su okruženi ljudima koji imaju različite vrijednosti i pristupe.

S obzirom da govori o teologiji, napominje da ima onih koji prihvaćaju Učenja i onih koji ga odbacuju, onih koji ga shvaćaju i onih koji ne, oni koji ozbiljno razmišljaju o vjeri i onih koji to ne rade.

Ne vidim nikakvo dobro u "različitosti" oko krivovjerja unutar Crkve, ali post naglašava da cilj mise nije druženje - barem da nije jedini i glavni cilj. (Kritike o kojima govori su prisutne i kod nas, ne radi se o protestantima, ali naši sekularni sugrađani znaju biti zbunjeni.)

---

No, kada sam već spomenuo "različitost", pojam koji je postao kult u Zapadnom svijetu, vrijedi napomenuti da oni koji hvale taj pojam često ne žive okruženi "različitošću". Društvene elite u SAD-u će pričati o egalitarizmu – konoborica i multimiljarder jedu iste hamburgere i piju istu Colu – ali ljudi iz različitih slojeva društva nemaju previše kontakti niti zajedničkih iskustava. O tome piše Charles Murray, a prije njega dokumentirao je i ljevičar Robert Putnam. Nestale su sve one organizacije koje su ispunjavale prostor između države i pojedinca, rijetko mjesto gdje možete pronaći bogataše i sirotinju zajedno je katolička Crkva. Naravno, postoje neka bogatija i siromašnija susjedstva, ali i bogati bankar i siromašna čistačica naći će nedjeljom ujutro na istome mjestu, možda upravo u istoj klupi.

Različitost možete svakodnevno pronaći u crkvi; posjetite bilo i u njoj ćete pronaći i malu djecu i ostarjelu staricu, bogatog poduzetnika i lokalnog klošara, nesretnog invalida i uspješnog sportaša, obrazovane ljude i one jedva pismene, one pričljive i one zatvorene, samce i obitelji s puno djece, itd..

Oni koji kritiziraju Crkvu zbog nedostatka različitosti mogu pogledati listu svetaca; svih nacionalnosti, zanimanja i godišta; od bogatih i moćnih kraljeva do osiromašenih prosjaka, od hrabrih ratnika do mirnih služavki, od učenih filozofa do nepismenih pastira, od odgojenih cjeloživotnih uzornih katolika do kasnih obraćenika, itd..

---

Uglavnom, ukoliko netko od sekularnih čitatelja otiđe na misu, neka se ne začudi ako ne naiđe na druženje, ali neka ga to ne dovede do pomisli da nikakvo druženje među katolicima ne postoji.

Razlika između mene i tebe

Ja sam osjetljiv, ti si preosjetljiv. Ja sam čvrst, ti si tvrdoglav. Ono što je kod mene štedljivost kod tebe je škrtost. Moj um je otvoren, tvoj je prazan. Ja sam oprezan, ti si opsjednut. Ja sam hrabar, a ti neoprezan. Moj govor umiruje, tvoj zatupljuje; ja sam ovozemaljski i vitalan, a ti si sirov i brutalan. Konzervativac sam, ti si reakcionar. Poznajem ljudsko srce, ali ti si mizantrop. Volim i poštujem svoju ženu, a ti si papučar. Usredotočen sam, a ti si monomanijak.

Kod mene je prisutna posvećenost, kod tebe fanatizam. Ja sam mirtovorac, a ti popuštaš. Spontan sam, ti si nediscipliniran. Uredan sam i čist, ti si gadljiv. Krase me dosjetljivost i stil, a ti si samo pretenciozan. Znam što znači zaraditi novac, a ti si samo gulikoža. Odlučno prelazim životne Rubikone, a ti si budala koja ruši sve mostove iza sebe. Ne skrivam svoju muževost, ti se svojom razbacuješ. Ja štedim, ti zgrčeš. Rezerviran sam, ti si sramežljiv. Ja ulažem, ti kockaš. Volim samoću, ti si pustinjak.

Imam zdrav apetit, ti si proždrljiv. Cviliziran čovjek, uživam u pokojem piću, ali ti si u stalnoj opasnosti da postaneš pijanac. Duhovit sam i uglađen, ti si razvikan. Bukoličan sam, a ti priprost. Držim se principa, ti doktrina. Ja sam precizan, a ti si sitničav.

To su samo neke od razlika između mene i tebe.

V. Vallicella, The Differences Between Me and You

Guy Consolmagno o svom (tehnološkom) iskustvu Crkve

Nedjeljna je jutarnja misa u crkvi Sv. Cecilije u Bostonu. Imao sam dvadeset sedam godina i bio postodoktoranat na MIT-u, a moj život isusovačkog brat bio je deset godina u budućnosti, u budućnosti koju nisam mogao niti zamisliti.

Sjediti u toj crkvi predstavljalo je svojevrsni povratak kući. Nedavno sam se uselio u stan u čijoj je blizini moj djed, sedamdeset pet godina ranije, pohađao školu; nalazio sam se u istoj župi u kojoj je on proživio drugi svjetski rat. U crkvi se čak nalazio podsjetnik na sve one župljane koji su služili domovini u ratu, a među njima i ime moga oca, bio je pilot u Britaniji te je kasnije zatočen kao ratni zarobljenik u Njemačkoj.

Sada, početkom visokotehnološke revolucije 1980-ih, živio sam u istom susjedstvu i posjećivao istu crkvu. Susjedstvo se uvelike promjenilo od ratnih godina, irski i talijanski doseljenici su se polako uzdizali i odselili u predgrađa, ostale su sirotinjske četvrti. Zatim je došlo do nove generacije mladih urbanih profesionalaca poput mene koji su otkrili šarm življenja u vitalnom gradu poput Bostona. Transformirali smo sirotinjske četvrti u ugledna susjedstva.

Ali kada sam te nedjelje pogledao oko sebe, shvatio sam da sam jedini yuppie u crkvenim klupama. Obrazovani, bogati samci u dvadesetima i tridesetima odlazili su u noćne klubove i kafiće, knjižare i trgovine pločama - a ne u crkve. Nedjeljom ujutro, oni bi spavali.

Umjesto njih, ljudi okolo mene su bili prava suprotnost mojim suvremenicima. Bili su stari. Bili su siromašni. Njihova odjeća izgledala je kao iz karitasa. Neki od njih živjeli su na cesti. Neki su pripadali manjinama. Neki su bili jako pretili. Drugi su bili hendikepirani i izobličeni. Jedan od njih je slinio.

Svi oni definitivno nisu bili kul. Nisu bili, shvatio sam, ljudi koje sam poznavao - ili koje sam želio poznavati.

Nisam ni želio da me vide s njima.

Bio sam nesiguran u to koliko sam kul pa sam posao nervozan što sam se našao u takvom društvu. Radi li se o prikladnom putu prema društvenom uspjehu? Sveučilišnom poslu, stanu s prekrasnim parketom i ukrasnim ciglama, sezonskim kartama za Bostonsku simfoniju i kazalište. Nosio sam odgovarajuću odjeću, imao odgovorajuće tehničke uređaje, išao sam u najbolje restorane. Ali moj status još nije bio osiguran. Još uvijek nisam imao stalnu poziciju na sveučilištu, ili dobru plaću u visokotehnološkoj tvrtki, nisam čak niti imao djevojku. Još uvijek nisam postigao svoj uspjeh.

Pa što sam onda radio ovdje u crkvi? Nije li moja prisutnost bila opasnost za moj društveni status? Trebam li stvarno provoditi nedjeljna jutra sa skupinom životnih gubitnika? Sigurno sam bio tek žrtva rutine, radilo se o ostacima obveze koju su časne ugradile u mene. Nije li vrijeme da se oslobodim tih djetinjih navika?

Duboko sam udahnuo.

Došao sam u crkvu biti s Bogom; a ovo ljudi oko mene, ovi "životni gubitnici" – ovdje, s njima, tu je mjesto gdje ću ga pronaći.

Zapravo, u usporedbi s mojim životom, izazovi s kojima se ovi ljudi svakodnevno suočavaju, izazovi koji su prestrašni da bih o njima razmišljao, značili su da si laskam kada smatram da sam im jednak.

To je trenutak koji je sve pokrenuo, trenutak neugode s onime kamo idem, odbio sam posao u rastućoj softverskoj tvrtki, napustio istraživačku poziciju na MIT-u, i priključio se mirovnim snagama. (Inače, spomenuta tvrtka je propala dok sam bio u africi.) Nakon povratka, proveo sam četiri godine kao predavač na sjajnom malom sveučilištu, tu sam konačno shvatio da djevojka koju sam toliko intenzivno obljetao nije za mene – nešto što mi je i ona sama duže vrijeme pokušavala poručiti. Zatim sam se pridružio isusovcima, misleći kako ću ostati predavati, ali umjesto toga, poslali su me u Vatikanski Opservatorij.

Živjeći u Rimu ovih deset godina, susreo sam se sa dosta podmitljivih, ambicioznih, budalastih, pompoznih crkvenjaka. Jednog takvog susrećem svaki dan u ogledalu. To je mjesto gdje pripadam. Ne u crkvi svetaca nego u crkvi grešnika.

Preuzeto iz knjige God's mechanics: How scientist and engineers make sense of religion. Autor je Guy Consolmagno, brat isusovac, danas voditelj vatikanskog opservatorija. Consolmagno u navedenoj knjizi opisuje svoje iskustvo vjerovanja, nije baš filozofski rigorozno kao ni neki njegovi javni nastupi. Unatoč tome, svojevremeno mi je bilo zanimljivo poslušati njegova predavanja o temama odnosa vjere iznanosti, i njegova osobna iskustva.

(Što se tiče drugih tema, Consolmagno neće uvijek iskoristiti priliku da obrani pravovjerje. U nekoliko primjera sam mislio da se radi jednostavno o kontekstu, ne možete očekivati da će u jednominutnom odgovoru preobratiti izrazito skeptične i neprijateljski raspoložene slušatelje, ali bilo je situacija - kojih se konkretno više ne sjećam - ali koje su potvrdile moje sumnje. No,neka nas to ne odvrati od onoga što ima za reći o odnosu religije i znanosti.)

Vallicella o (ponovnim) odlascima na misu

Vallicella, komentirajući video s razmišljanjima nekih filozofa o vjeri, napominje da su za njega

neizbježna religijska iskustva koja je doživio. (Poduprta filozofskim promišljanjima – i onima koji kritiziraju materijalizam, naturalizam, scijentizam, sekularni humanizam itd; i onima koja se bave teističkim argumentima. Već sam prenio jedan njegov post slične tematike, vidi Zašto imati religiozna uvjerenja?.)

No, s obzirom da nije sklon društvenim okupljanjima – i općenito društvenim kontaktima koji često samo iscrpljuju a ništa ne doprinose – zazire od njih i kada su određene vjerske stvari u pitanju. (V. jest kršćanin, odgojen i jako blizak katoličkoj Crkvi, ali bi ga mogli nazvati "neodređenim" – naravno ne u onom modernom relativističkom smislu. Jedan njegov post kojeg sam ranije objavio V. o V.II. se dotiče sličnih tema.)

5. Objašnjava u postu Knowing God Through Experience;

Tek sam se nedavno natjerao na uključivanje u zajedničke vjerske aktivnosti, ali i to je više kao oblik odricanja. Mojih posljednjih pet tjedana koje sam proveo u udaljenom samostanu su više bili eremitski nego cenobitski, iako sam sudjelovao u službama. Po povratku sam ponovno počeo pohađati mise sa svojom ženom. Zadnju nedjelju, sjeo je jedan čovjek do mene, prijateljski tip koji mi je dao ruku, ali njegov dah je nevjerojatno zaudarao. Iza mene, neki tip je skoro "iskašljao dušu". Zatim su tu oni koji dođu na misu u kratkim hlačama, i ne, ne govorim o djeci. Svećenik je katastrofalan u javnom nastupu, a njegove propovijedi nemaju nikakvog sadržaja. Shvaća li on uopće doktrinu koju bi trebao podučavati? Zatim su tu i svi oni pišljivi liberali koji žele svesti vjeru na hrpu zumba-njumba humanističke gluposti. I nemojmo zaboraviti trenutnog klauna od pape koji nam, neuk u ekonomiji i klimatologiji, govori o zlima kapitalizma i "globalnom zatopljenju" kada bi trebao govoriti o Posljednjim Stvarima (Može li ih on nabrojati iz glave?)

No, nakon svega toga, kažem sam sebi; "Gledaj čovječe, uvijek govoriš o tome kak su ljudi pala bića koja žive u palom svijetu. Pa, crkva, njena hijerarhija i njeni članovi su dio svijeta što znači da su i oni pala bića. Što očekuješ onda? Znaš da je najveći grijeh intelektualaca ponos [oholost] i da ponos zasljepljuje duhovni vid više nego išta drugo. Prema tome, stisni malo, budi čovjek među ljudima, ponizi se. Na dobro će ti to doći."

PS

Jedan čitatelj ga je podsjetio na priču o rabinu koji se na prigovor mladića da su "crkve i sinagoge ispunjene licemjerima i kretenima" jedva suzdržao od odgovora "uvijek ima mjesta za još jednog."

Vjerujem da nisam jedini kojeg opisano iskustvo podsjeća na C.S. Lewisovo djelo Pisma starijeg đavla mlađemu. Bitno.net donosi pod naslovom: Što iskusni đavao savjetuje mlađem o napastovanju ljudi?, a ja izdvajam:

Kad stupi u nju [zgradu crkve], sretne najprije mesara iz susjedstva, koji mu svojim masnim rukama pruža otrcanu pjesmaricu, koju ni jedan od njih dvojice ne razumije. Uz to mu daje jadni sveščić izblijedjelih tekstova s najsitnijim slovima. 

Kad zatim zauzme svoje mjesto u klupi i malo se ogleda, otkrit će da su mu susjedi upravo svi koje je do sada izbjegavao na putu. Moraš se u svom pothvatu snažno osloniti na te susjede. Pusti da njegove misli uspoređuju izraz “vi ste Tijelo Kristovo” s licima što ih vidi u sljedećoj klupi. Naravno, uopće nije važno kakvi su stvarno ti ljudi u sljedećoj klupi. Možda među njima poznaješ nekoga tko je čak veliki borac u redovima Neprijatelja. To nije važno. Zahvaljujući našem Ocu u podzemlju, tvoj pacijent je budala. Dovoljno je da samo jednoga od tih susjeda čuje kako malo krivo pjeva ili nosi cipele koje stalno škripe ili ima dvostruki podvaljak ili se neobično oblači; tvoj pacijent će odmah lako povjerovati da i s vjerom toga čovjeka nešto nije u redu. [...] 

Ovo do sada napisao sam pod pretpostavkom da ljudi u drugoj klupi u crkvi nisu dali nikakav razumni povod za razočaranje. Ako se to ipak zbilo – ako je tvoj štićenik u gospođi s blesavim šeširom prepoznao fanatičnu kartašicu, a u gospodinu sa škripavim cipelama gulikožu i lihvara bit će tvoja zadaća tim jednostavnija. Sav taj posao sastojat će se tada samo u tome da od njega udaljiš pitanje: “Ako ja, takav kakav jesam, sebe smatram kršćaninom, zašto bi onda različite mane, koje imaju ljudi u drugoj klupi, bile dokaz da njihova vjera nije ništa drugo nego laž i pretvaranje?” Možeš se zapitati je li uopće moguće od čovjekova razuma odvratiti jednu po sebi razumljivu misao. Da, Wormwood, to je moguće. Uzmi svoga štićenika čvrsto u šake i nešto tako jednostavno neće mu pasti na pamet. On se ne nalazi dovoljno dugo u neprijateljskom taboru da bi već poznavao istinsku poniznost. To što on, čak na koljenima, govori o svojoj vlastitoj grešnosti, nije ništa drugo nego papagajsko brbljanje. U svojoj nutrini on je potpuno uvjeren da je za svoje obraćenje dobio velik plus u glavnoj knjizi Neprijatelja. On također misli da već dokazuje veliku poniznost i skromnost kad ide u crkvu s tim samozadovoljnim, običnim “narodom“. Drži ga u tom duhovnom stanju što dulje možeš.

Stabat Mater Dolorosa

u nastavku;

raniji postovi:

• Značenje Pasije
• Značenje Uskrsnuća
• Uskrs u Svetoj Zemlji
• Je li religija za slabe?

PS

Pretražujući nešto o ispovijedi i smrtnim grjesima, tražilica me usmjerila na prijevod Pakulukova eseja pod naslovom Mračna tajna krije se u svakom od 7 smrtnih grijeha (izvorno Obstacles to Joy: The Seven Deadly Sins Today). Preporučam da ga pročitate. (I drugi Pakalukovi eseji pružaju podjednako zanimljivu primjenu trajnih vrijednosti na moderne fenomene. Preveo sam tek nekoliko na blogu - kategorija Pakaluk.)

Ukoliko pronađete vremena ovih dana, možete pročitati i prijevod Feserova posta o islamu i liberalizmu kao dvjema herezama, izvorno Liberalism and Islam, kojeg donosi bitno.net pod naslovom Kad država proguta svetost ili kad svetost proguta državu. Unatoč možebitnim manjkavostima, nudi sjajan pregled razlika između kršćanstva i tih dviju "hereza".

Oba gore spomenuta eseja su nešto što sam mislio (barem dijelom) prevesti pa mi je drago da za time više nema potrebe. No, dok ja objavim i ovaj post već je prikladnije objaviti:

Hvalospjev Vazmenoj Svijeći - Exsultet (yt)

Konzervativna (samo) kritika (kvazi) konzervativaca – SAD Izbori

Kao što vjerujem znate, ovih dana su američki izbori. Kroz posljednje mjesece pratio sam tijek kampanji i reakcije koje su uslijedile, i kada bih vam ispričao što se sve događa ne biste mi vjerovali. Posebno kroz posljednjih desetak dana, sve što se možda negdje načuli i odbacili kao različite teorije zavjere s kojima se ne treba zamarati pokazalo se prilično točno i dokazano. Uključujući neke posebno uznemirujuće stvari.

No, ono što je za ovaj post bitno znati; kandidat Republikanaca (~desnice) je Donald Trump, to je postao nakon što je u predizborima (~unutarstranački izbori), u povijesno neviđenim okolnostima bez ikakve svoje infrastrukture pobijedio dva kandidata koje su promovirale stranačke i medijske strukture (Rubio, Bush – da, još jedan iz iste obitelji) i kandidata iza kojeg su, barem u početku, stajali samoorganizirani pokreti čajanke (Cruz – to je onaj koji je, prema medijima, još gori). Osim njih, bilo je još desetak kandidata koji se nisu nametnuli na nacionalnoj razini, ali su igrali određenu ulogu. (Sama činjenica da su Cruz i Trump dominirali predizborima iako ih obojicu stranačko vodstvo prezire pokazivala je da nas očekuju nevjerojatne stvari.)

Da ne duljim, mnogi konzervativci – gotovo svi koje sam prethodno spominjao i na ovog blogu - nisu toliko entuzijastični oko Trumpa, zapravo jedan dio njih aktivno radi protiv njega i pokušava pomoći kandidatu ljevice da pobjedi što bi vjerojatno značilo da u skoroj budućnosti desnica više neće doći na vlast i da će Ljevica potpuno kontrolirati društvo. Naravno, to čini i sada, ali sljedeći predsjednik će postaviti nove suce vrhovnog suda – barem jednog, možda čak i tri ili četiri s obzirom na starost ostalih – što će značiti da će Ljevičari potpuno preuzeti sud i na taj način kontrolirati sudbinu društva. Donedavno su snage Desnice i Ljevice na sudu bile podjednako zastupljene, ali preminuo je jedan konzervativni sudac što znači da će već sljedeći sudac možebitno rezultirati prevlašću ljevičara. Problem je što konzervativni suci presuđuju u skladu s povijesnim značenjem ustava, a ovi progresivni sudci ne mare toliko za ustav i odlučuju po vlastitim preferencijama – probajte čitati njihove odluke. (Nedavno su tako bez problema pronašli u tom višestoljetnom dokumentu obvezu država uvođenja "istospolnog braka".)

Još samo malo...

Drugi razlog povijesne važnosti upravo ovih izbora je taj što Ljevica planira odobriti državljanstvo milijunima ilegalnih imigranata – dakle onima koji su kršeći zakone došli u tu zemlju, a takvi imigranti obično glasaju za Ljevicu. Drugim riječima, ako pobjedi Ljevica, plan je uvesti i "legalizirati" desetke milijuna glasača Ljevice što će osigurati da ubuduće Ljevica premoćno pobjeđuje. (Ili bi barem tako dio konzervativaca objasnio planove Ljevice.)

Ima i niz drugih razloga, ali navedena dva su dosta specifična za ovaj trenutak – ekonomija, vanjska politika, različita prava itd. to je aktualno na svakim izborima, iako je blisko povezano sa sastavom suda. Iz navedenoga možete zaključiti zašto čak i oni koji ne misle da je Trump idealan kandidat, ne mogu shvatiti zašto dio konzervativaca radi protiv Trumpa koji nudi, između ostalog, konzervativne suce i zaštitu od ilegalne imigracije. 

U eseju The Flight 93 Election, komentator Publius Decius Musse obraća onim konzervativcima koji se protive Trumpu, prenosim par razmišljanja;

---

Jedan od paradoksa – a ima ih puno – konzervativne misle kroz posljednja desetljeća je nespremnost čak i samog razmišljanja o mogućnosti da su Amerika i Zapad na putu prema nečemu lošem. S jedne strane, konzervativci stalno spominju litanije problema; raspad obitelji, kriminal, skupa i nametljiva Vlast bez ikakve kontrole, politički korektni progoni, sve viši porezi i sve lošije usluge i infrastruktura. Nesposobnost pobjeđivanja u ratu protiv plemenskih treće-svjetskih neprijatelja. Loš obrazovni sustav čiji su rezultat djeca koja ne znaju ništa; na nižim razinama nije u stanju disciplinirati, a na višim ostavlja studente u velikim dugovima. Popis je dugačak.

Konzervativci troše veliku količinu novaca na institute, časopise, konferencije i slično, žaleći se na različite probleme; Ali ti isti konzervativci su zapravo čuvari status quoa. Naravno, žele da se promijene neke stvari, žele prihvaćanje svojih ideja – smanjenje poreza za one s više djece i slično. Mnoge od tih ideja su čak i dobre ideja, ali je li ijedna od njih stvarno fundamentalna? Ulaze li te ideje u srž problema?

Ako su konzervativci u pravu po pitanju važnosti vrlina, morala, vjere, stabilnosti, karaktera pojedinca; ako su upravu po pitanju spolnog morala ili onoga što se danas naziva "obiteljskih vrijednosti"; ako su u pravu po pitanju važnosti odgoja u ugrađivanju dobra karaktera i podučavanja osnova koje su definirala znanja na Zapadu kroz tisućljeća; ako su u pravu po pitanju društvenih normi i javnog poretka; ako su u pravu po pitanju važnosti inicijativa, poduzeća, poduzetnosti i štedljivosti za uspješnu ekonomiju i zdravo društvo; ako su u pravu po pitanju loših učinaka paternalističke raširene Vlasti na dušu pojedinca i na kanibalizaciju civilnog društva i vjerskih institucija; ako su u pravu po pitanju važnosti snažne obrane i razboritog državništva u međunarodnoj sferi – ako su u pravu što se tiče važnosti svih tih stvari za nacionalno zdravlje pa čak i sam opstanak, onda oni moraju vjerovati – ne moraju li? - da smo na samom rubu.

Ali prilično je očito da konzervativci ne vjeruju u to, ne misle da je potrebno hitno djelovati, da je nužna promjena smjera kako bi izbjegli propast. Jedan od konzervativnih autora u nedavnom članku opisuje "stanje društva" i pronalazi mnoge probleme, ali koje je njegovo rješenje? Uobičajena litanija "konzervativnih" "rješenja" s obveznim pozivanjem na decentralizaciju, federalizaciju, "građansku obnovu" i – naravno – Burkea. Drugim riječima, tipična konzervativna kombinacija beskorisnog i neprimjerenog s utopijskim i neostvarivim. Decentralizacija i federalizam su dobri, i kao konzervativac, prihvaćam ih; Ali kako će oni spasiti, ili barem značajno unaprijediti, društvo kakvo taj autor opisuje. Što oni mogu učiniti protiv vala disfunkcionalnosti, nemorala i korupcije? "Građanska obnova" bi puno pomogla, ali to je kao da kažete da će zdravlje spasiti pacijenta koji boluje od raka. Negdje smo preskočili korak. Kako ćemo postići tu "građansku obnovu"? Želja za tautologijom koja će se sama uvesti nije strategija.

[...]

Možete se upitati, što objašnjava takvo razmišljanja, stav da Stvari-Jesu-Stvarno-Loše-Ali-Nisu-Toliko-Loše-Da-Bi-Trebali-Uzeti-U-Obzir-Nešto-Što-je-Stvarno Drugačije! Očiti odgovor je da oni zapravo ne vjeruju kako je situacija toliko loša.

Koji god da su razlozi kontradikcije, nema sumnje da kontradikcija postoji. Imati konzervativna kulturna, ekonomska i politička uvjerenja – inzistirati da su naša liberalno-lijeva sadašnjost i budući smjer nespojivi s ljudskom prirodom i da podrivaju ljudsko društvo - ali istodobno vjerovati da stvari mogu i dalje ići manje-više istim tokom kao do sada – idealno, ali ne nužno s nekim konzervativnim uplitanjem u određenom detalju - je logički nemoguće.

Da budem potpuno otvoren: ako stvarno mislite da stvari mogu nastaviti bez ikakve fundamentalne promjene, onda ste implicitno priznali da je konzervatizam u krivu. U krivu je što se tiče ljudske prirode, u krivu je što se tiče prirode politike, i u krivu kada daje svoje političke proskripcije jer; Kao prvo, tek se nekolicina tih proskripcija provodi; Drugo, čak i one koje se provode su pod utjecajem Ljevice koja ih dokida, često uz pomoć konzervativaca; I treće, čitav trend Zapada je sve ljevičarskiji, sve udaljeniji od onoga što shvaćamo kao konzervatizam.

Ako je vaš odgovor – kao kod mnogih konzervativnih autora – da konzervativizam nastavi kao što je radio do sada – još koji časopis, još koji članka o skrbničkoj reformi, još koji seminar o ograničenoj vlasti, još koji porezni prijedlog – iako smo na gubitničkoj strani već barem jedno stoljeće, onda ste implicitno prihvatili da vaša politička filozofija nije bitna, i da će se civilizacija nastaviti kao dosada slijedeći ljevičarska načela. Zapravo, da je ljevičarstvo istinitije od konzervatizma, i superiornije njemu.

[...]

Izbori 2016. su test – prema meni, konačni test – je li ostalo ikakve vrline u onome što je činilo srž američke nacije. Ako nisu u stanju glasovati za prvog kandidati u generaciji koji tvrdi da će zastupati njihove interese, i glasovati protiv kandidata koji se otvoreno hvali da će činiti suprotno, onda nam nema spasa. Možda ne zaslužuju sudbinu koja će ih zadesiti, ali svejedno će patiti.

PS

Baš su naporni ti konzervativci koji govore konzervativnim principima i o Burkeu bez ikakvih konkretnih djelovanja, zar ne? Nakon propalih eksperimenata posljednjeg stoljeća i uništavanja društva i vjere, morala pojedinca, ekonomskog libida, ima li snage i volje za djelovanje? Koliko još možemo ovim smjerom? Ako smo toliko uvjereni da ovaj smjer nije dobar i da će stvari završiti loše, ne bismo li trebali nešto promijeniti – ili barem pokušati.

Amerika stoji bolji, ali u određeno aspektu– možda i važnijem – stoji lošije. Hoće li Trumpova pobjeda biti, kao što je jedan naš kolumnist primijetio, konačno rušenje Berlinskog Zida. Zapadni konzervativci su gledali kako se ruši Zid, oslobađa Istočna Europa, ali su gledali svoje kolege na zapadnim sveučilištima za koje ništa nije izgubljeno, nije došlo do nikakve promjene, oni su nastavili i dalje djelovati, posebno na kulturnom području.

Iako mnogi govore o Trumpu kao o eksplozivu kojim se ruši postojeći jednostranački poredak kojeg vodi ista elita, ideja izbora Trumpa kao konačnog rušenja Berlinskog Zida može djelovati preapstraktno i nejasno pa nećemo detaljnije ulaziti u to – ideja ionako nije moja, i nisam o njoj previše razmišljao. (Morali bi pratiti sve što se događa oko kampanje i u društvu da bi je shvatili.)

Možete čuti da je ovo godina prekretnice, godina u kojoj politička korektnost gubi svoj stisak nad Zapadnom civilizacijom, nekako se bojim da su ta razmišljanja preoptimistična i da Trump može u najboljem slučaju tek usporiti propadanje. Kada pogledate povijesne cikluse razvoja i propadanja društava, jasno je da dekadentnom – prezaduženom, ugodi-orijentiranom – Zapadu nema spasa. Inače, politička korektnost nije ista stvar kao pristojnost - ideja koju neki PK ljudi pokušavaju promovirati da bi prikrili svoj totalitarni stisak nad javnim prostorom i, sve češće, privatnim stvarima.

Potrebno je desetak stranica samo da nabrojite što se izdogađalo vezano uz kampanju, a da bi saznali što se događa morate pratite medije. Točnije, nekada ste morali pratiti mainstream medije, sada možete pronaći i izravne kanale. Ipak, s obzirom na važnost medija, istaknut ću da su se pojavili dokazi da mediji aktivno rade i manipuliraju u korist ljevičara. Tako imate dokaze o tome da su najveći mediji unaprijed dogovarali pitanja s Hillaryinom kampanjom, slali su im članke da ih urede prije objave, tražili ih zadatke kako da pristupe ostalim kandidatima itd. Zatim imate dokaze o nizu važnih medijskih ličnosti koje rade (prikriveno) za kampanju, direktor googlea nudi praćenje korisnika za potrebe kampanje, facebook i twitter prikrivaju konzervativne kanale i promoviraju ljevičarske vijesti itd. Najzanimljiviji mi se čine dokazi o tome kako Hillaryin stožer organizira nerede na Trumpovim skupovima i zatim medijski izvještava o nasilnim sljedbenicima Trumpa. Project Veritas (video ovdje) dokumentirao je proces u kojem ljevičari šalju ljude – nasilnike - da izazovu nerede kako bi poslije mogli govoriti o opasnom Trumpovu pokretu. Takve stvari ne iznenađuju nikoga, nisu prvi koji na taj način manipuliraju, ali javno snimanje i priznanja takvih planova ipak je nešto što je teško ignorirati.

Ukratko, stvarno nevjerojatne stvari...