Filozof i logičar P. Geach primjećuje u knjizi Reason and Argument (poglavlje Arguing and Giving Reasons)
Ovdje se, međutim, može pojaviti sumnja: je li naš dolazak do teorijskog zaključka, zaključka o tome kako stvari stoje, doista nešto o čemu sami odlučujemo? O ovom pitanju zauzeta su izrazito suprotstavljena stajališta; Descartesa i Shelleyja možemo smatrati tipičnim pristašama suprotstavljenih stajališta. Čini se da je Descartes mislio da je vjerovanje jednostavno i izravno stvar izbora: barem u trenutku i u stanju mira, možete prestati vjerovati u bilo koju od stvari u koje sada vjerujete. Čini se da su neki ljudi tvrdili da imaju moć usvojiti uvjerenja u trenutku: poput Bijele kraljice koja je (doduše, s vježbom) mogla povjerovati u čak šest nemogućih stvari prije doručka.
[...] Prema Shelleyju, ako razmatramo je li nešto istinito, to je samo pitanje spontanog osjećaja slažemo li se ili ne slažemo ili odgađamo prosudbu; osjećajima se ne može zapovijedati, tako ni vjerovanju.
[...] Čini se da se istina nalazi između ove dvije krajnosti. Uvjerenja se ne mogu odmah uključiti ili isključiti po volji; ali su donekle pod našom kontrolom. Možemo stvoriti navike mišljenja koje će promijeniti naša uvjerenja, a stvaranje takvih navika je svakako dobrovoljno.
***
Ovdje možemo prirodno uvesti trostruku razliku: motivi za vjerovanje, razlozi za vjerovanje, uzroci vjerovanja. Radi praktičnosti, u ovom kontekstu ograničavam 'razloge za vjerovanje' na: navodljive razloge iz istine kojih bi proizašlo - sa sigurnošću ili vjerojatnošću - da je uvjerenje istinito. Naša dva ljubavnika imala su snažan motiv za uvjerenje u nevinost voljene osobe: suprotno uvjerenje, ako bi se prihvatilo, donijelo bi ljubavniku mnogo nesreće. Ali taj motiv ne pruža razlog za to uvjerenje.
[...] Sve vrste stvari mogu uzrokovati uvjerenja: uvjerenje da su crni psi posebno opasni može se povezati sa zaboravljenim strahom iz djetinjstva, ili uvjerenje da je neki čovjek vaš neprijatelj može biti posljedica bolesti mozga. Jasno je da ovdje nemamo ni motiva ni razloga za uvjerenje.
Ponekad se uvjerenje usvoji iz motiva koji ne pružaju razloge ili proizlazi iz nekog psihološkog ili fiziološkog uzroka, neovisno o bilo kakvim razlozima, ali uvjerenik kasnije izmišlja razloge koji podupiru to uvjerenje. Taj se proces naziva racionalizacija. Međutim, na prvi pogled, shvaćanje razloga koji bi, ako su istiniti, učinili stvar za koju se vjeruje sigurnom ili barem vjerojatnom ponekad zapravo proizvodi uvjerenje; nije svako razmišljanje racionalizacija. Neki su mislioci smatrali, ili su barem bili optuženi da smatraju, da je svako navođenje razloga za vlastita uvjerenja stvar racionalizacije: navedeni razlozi nikada nisu odredili uvjerenje do kojeg se došlo, već su izmišljeni nakon događaja. Ako netko doista zastupa ovo stajalište, glupo je od njega navoditi bilo kakve razloge ili dokaze za svoje stajalište; jer ako je u pravu, onda je pristanak ili neslaganje drugih ljudi s njegovim stajalištem samo po sebi nešto što bi se dogodilo neovisno o njihovom razmatranju bilo kakvih razloga koje je on naveo. Ova je knjiga napisana u suprotnom uvjerenju da razmatranje razloga za mišljenje o nečemu istinitom ponekad rezultira odgovarajućim uvjerenjem; ako netko ne dijeli to uvjerenje, teško može tražiti razloge zašto bi ga trebao usvojiti.
PS
Geach piše općenito vezano uz formiranje mišljenja i uvjerenja, ali mene je podsjetilo na primjenu takvih razmišljanja na vjerska uvjerenja i "mišljenja".
Podsjetilo me na razne Pascalove Misli poput Na vama je dakle zadatak da počnete i Želimo li Boga steći, vanjština se mora spojitit s nutrinom međuostalom i njegovu "okladu". Tu je i raniji post Pa što onda ako i jest istinito?, Čini sada što bi onda htio činiti, itd
