Novi američki "građanski rat"

Kao zaključak komentara o promjenama američkog društva prenosim komentar filozofa Vallicelle sa bloga Maverick Philosopher; On citira Roberta Reicha koji se žali na, kako ga on naziva, Novi Američki Građanski Rat;

"Poznajem obitelji u kojima bliski rođaci više ne pričaju. Agencija za izlaske izvještava kako demokrati ne žele niti razmisliti o tome da izađu sa republikancima, i obrnuto. Moj spremnik pošte i socijalne mreže sadrže poruke od stranaca koje ne bih podijelio sa svojom unukom.

Što se događa? Da, podijeljeni smo oko pitanja utjecaja vlade i treba li žena imati kontrolu nad svojim tijelom, ali to nisu zapravo novi problemi. [...] Imali smo i veća neslaganja u prošlosti – o Vijetnamskom ratu, građanskim pravima, komunističkom lovu na vještice – ali to nas nije toliko podijelilo. "

Vallicella na takvo razmišljanje odgovara; Dio razloga zašto dolazi do "građanskog rata" leži u ljudima poput Reicha i njihovoj nesposobnosti da pošteno predstave pitanja koja nas dijele.

Spominje pitanje pobačaja. Pitanje nije trebaju li žene imati kontrolu nad svojim tijelima. Naravno da trebaju. Pitanje se bave je li fetus koji raste u ženi dio njenog tijela u smislu "dijela" koji bi značio da ga se žena može riješiti kao što bi se riješila neželjenog sala putem liposukcije. Reich nije neinteligentan: sposoban je shvatiti problem, ali on je intelektualno nepošten: ne predstavlja problem objektivno i pošteno. Iskrivljuje ga poput tipičnog ljevičarskog ideologa kakav i je.

Istu stvar čini i sa svojom pričom o "komunističkim lovom na vještice". Ta fraza podrazumijeva da nije bilo komunističke infiltracije u američku vladu, ali upravo se time i bavi pitanje. [...]

Želim reći kako Reich nije intelektualno pošten. On razumije probleme, ali odbija ih predstaviti objektivno i pošteno. Nije ništa drugo nego ljevičarski ideolog. Primijetite ton njegovog teksta, počinje sa bezrazložnim klevetanjem Sarah Palin, a završava sa pozivanjem na rasizam. Tako tipično.

I tako, dok se žali na "novi Američki građanski rat", podgrijava ga svojim sramotnim ponašanjem.

PS

Ovo razmišljanje me podsjetilo na Scrutona koji kaže;

"Ljevičarima je jako teško tolerirati desničare jer oni desničare smatraju zlima. Ja pak nemam nikakvog problema s toleriranjem ljevičara jer naprosto smatram da su oni u krivu."

Opisati nekoga kao konzervativca zatvorena uma čini se u popularnoj kulturi kao redundancija - za liberale sama riječ konzervativac upravo to i znači, ali sveučilišni profesor Jonathan Haidt u svojoj knjizi The Righteous Mind ne tvrdi samo kako to nije istina, nego dokazuje kako je upravo suprotno istina. Konzervativci bolje razumiju svoje ideološke suparnike nego što to čine liberali. (Ukratko, odgovarajući na upitnike o ideološkoj poziciji svojih neistomišljenika, konzervativci su postizali bolje rezultate. )

Kao što Biggs ističe (Liberals or Conservatives: Who’s Really Close-Minded?); Većinu vremena, liberali se bave konzervativnim stajalištima i vrijednosti kroz obične karikature bez sličnosti sa onime što konzervativci stvarno misle, i još važnije, zašto to misle.

Prativši komentare nekih američkih liberala u kojima se dotiču izbora, primijetio sam fenomen kojeg komentira Vallicella. Uz već opisano predstavljanje problema pobačaja, česta je i optužba protiv konzervativaca koji zbog neshvatljive homofobije brinu oko spola supružnika umjesto da puste da svi rade što žele. Ali zahtijevanje promjene definicije braka (i sve promjene zakona i posljedice po društvo) nemaju veze sa time da se konzervativci "petljaju" u privatni život, nego upravo suprotno. Oni koji zahtijevaju takvu promjenu definicije braka pozivaju društvo da se petlja u njihov suživot i da se postojeće norme prošire i na dvoje ljudi koji su odlučili živjeti u takvoj zajednici. (Ne možete reći da ono što "odrasli ljudi sa pristankom" rade u privatnosti nije ničija stvar i onda reći kako svi ostali moraju dati svoj pečat odobrenja na to.)

Kao što Vallicella komentira; veliku ulogu u svemu tome ima i lingvistički vandalizam Ljevice. Fobija je strah, ali nije svaki strah fobija. Fobija je iracionalni strah. Netko tko predstavlja argumente protiv homoseksualnih praksi, ili daje razloga protiv "gay brakova" radi upravo to – daje argumente, ne iskazuje nikakvu fobiju. Argumenti možda jesu, a možda nisu uvjerljivi; ali njihova namjera je pozivanje na razumsku raspravu sa sugovornikom. Odbaciti ih jer predstavljaju fobiju znači nedostatak poštovanja prema razumu i osobi koja zastupa taj argument.

Ljudi koji koriste takve izraze pokušavaju ugušiti raspravu, pokopati legitimno pitanje ispod hrpe politički korektnog žargona.