petak, 23. studenoga 2012.

Teizam, ateizam i racionalnost - Alvin Plantinga

Ateološke primjedbe na vjerovanje da postoji Bog kao osoba pojavljuju se u mnogim oblicima. Tako primjerice one dolaze u sljedećim oblicima: poznate primjedbe kako je teizam na neki način nekoherentan, inkonzistentan s postojanjem zla, kako se radi o hipotezi koja je loše potvrđena ili čak opovrgnuta određenom evidencijom, kako je moderna znanost bacila sjenu sumnje na teističko vjerovanje i slično. Druga vrsta prigovarača tvrdi, ne da je teizam nekoherentan, pogrešan ili vjerojatno pogrešan (za to postoji malo argumenata), nego kako je na neki način nerazumno ili iracionalno vjerovati u Boga, čak i ako bi to vjerovanje bilo istinito. Središnje mjesto ove vrste kritike zauzima evidencijalistička primjedba teističkomu vjerovanju. Prigovor kaže kako nijedan od teističkih argumenata – deduktivni, induktivni ili abduktivni – nije uspješan, te kako stoga postoji samo nedostatna evidencija u prilog Božjoj opstojnosti. No tada je vjerovanje kako opstoji Bog kao osoba na neki način intelektualno neprimjereno, budalasto ili iracionalno. Osoba koja vjeruje kako postoji paran broj pataka vjeruje budalasto ili iracionalno, a isto vrijedi i za osobu koja vjeruje u Boga bez evidencije. Prema ovome motrištu, osoba koja vjeruje u Boga, ali za to vjerovanje nema evidencije, nije dorasla pitanju. Oni koji su uputili primjedbe i prigovore teističkomu vjerovanju jesu: Anthony Flew, Brand Blanshard i Michael Scriven. Možda je važnija sama tradicija predavanja, jer se ovakav govor o teističkome vjerovanju susreće na svakom većem sveučilištu u državi (misli se na SAD). Ovu objekciju formulirao je i Bertrand Russell, koji kada je jednom prilikom bio pitan što bi kazao kada bi nakon smrti bio doveden pred Boga i kada bi ga Bog pitao zašto nije bio vjernik, Russell bi odgovorio: «Nije bilo dovoljno evidencije Bože! Nedovoljno evidencije!». Nisam sasvim siguran kako bi Bog prihvatio ovaj odgovor, ali poanta je u tome da je Russell, kao i mnogi drugi, usvojio evidencijalistički prigovor teističkomu vjerovanju. 

Sada je pitanje u čemu se zaista sastoji tvrdnja prigovarača? On drži kako je teist bez evidencije iracionalan ili nerazuman. Koje to svojstvo prigovarač pripisuje teistu kada ga opisuje na taj način? Što on, precizno govoreći, ili čak približno, misli kada kaže da je teist bez evidencije iracionalan? U čemu se zaista sastoji problem s takvim teistom? Prigovor može imati dva oblika. Prema prvom, teist bez evidencije narušava intelektualnu ili kognitivnu dužnost neke vrste. On radi suprotno obligaciji koja mu je dodijelilo, možda društvo ili on sam sebi kao stvorenju sposobnomu za dohvaćanje propozicija i držanje vjerovanja. Postoji naime obligacija ili čak nešto kao obligacija proporciji našeg vjerovanja i snazi evidencije. Tako prema Johnu Lockeu stoji da je oznaka racionalne osobe to «da ne prihvaća niti jednu propoziciju sa sigurnošću većom nego što dokaz za nju omogućuje (opravdava)», a prema Davidu Humeu, «mudar čovjek svoja vjerovanja uvijek drži u proporciji prema evidenciji za njih».

U 19. stoljeću ističe se W. K. Clifford, taj «delicious enfant terrible» kako ga je nazvao William James, koji je insistirao da je monstruozno, nemoralno i možda čak nepristojno prihvatiti vjerovanje za koje posjedujemo nedostatnu evidenciju,
to će očuvati čistoću vjerovanja spojenu s fanatizmom ljubomorne brige - u svakom trenutku kada bi moglo ovisti o bezvrijednom predmetu kako ne bi uhvatilo mrlju koja više ne može biti skinuta.
Clifford dodaje da je,
ako je vjerovanje prihvaćeno temeljem nedostatne evidencije, užitak je lažan. Ne samo da nas obmanjuje pružajući nam osjećaj moći koji zaista ne posjedujemo, nego je povrh toga i griješan, otet našoj sklonosti prema dužnosti čovječanstvu. Ta dužnost kaže da se moramo čuvati takvih vjerovanja (neopravdanih) kao kuge, koja mogu obuzeti naše tijelo i proširiti se na cijeli grad.
I konačno,
da sažmemo, pogrešno je uvijek, svuda i za svakoga vjerovati bilo što temeljem nedostatne evidencije.
(Ovdje nije teško otkriti taj «ton robusnog pathosa» kojeg je kod Clifforda prepoznao James.) Prema ovome stajalištu teisti zloupotrebljavaju svoje epistemičke dužnosti i zazivaju naše neodobravanje. Primjerice, majka Tereza, ukoliko ne bi imala argumente za svoju vjeru u Boga, morali bi ju razumijevati kao osobu koja razmišlja suprotno svojim intelektualnim obligacijama te koja zahtijeva da se protiv nje povede disciplinski postupak.

Zamisao o tome kako postoje intelektualne dužnosti složena je ali ne i neplauzibilna i ovdje ju ne namjeravam dovoditi u pitanje. Bilo bi svakako manje plauzibilno sugerirati kako bi se usmjerio protivno svojim intelektualnim dužnostima s obzirom na vjerovanje bez evidencije, npr. da postoji Bog kao osoba. Kao prvo, moja vjerovanja, najvećim dijelom, nisu pod mojom kontrolom. Ako bi mi se npr. ponudilo 1.000.000 dolara da prestanem vjerovati da je Mars manji od Venere, nema načina za prihvaćanje ponude. Isto je i moje vjerovanje u Boga, ne bih se mogao samo tako odreći toga vjerovanja, primjerice da uzmem sredstva koja bi me dovela u stanje kome. Ipak, ne izgleda kao da imam određenu obligaciju. Naime, sasvim je jasno kako nisam pod obligacijom posjedovanja evidencije za sve što vjerujem, to ne bi bilo moguće. Ako je tako, zašto sam onda pod obligacijom prihvatiti vjerovanje u Boga samo pod uvjetom prihvaćanja drugih propozicija koje služe kao evidencija za to vjerovanje? Ovo je bez daljnjega po sebi očito ili samo-evidentno, te je zaista teško naći solidan argument u prilog.

Ipak, čini se da evidencijalistički prigovarač može prigovarati na način koji više obećava. On može držati, ne da teist bez evidencije narušava neku epistemičku dužnost, možda si on na kraju krajeva ne može pomoći, nego da je na neki način intelektualno skrenuo s puta. Zamislimo nekoga tko vjeruje da je Venera manja od Merkura ne zbog evidencije, nego zbog toga što je to pročitao u stripu i uvijek vjeruje svemu što pročita u stripu, ili zamislimo nekoga tko drži to vjerovanje temeljem zaista lošeg argumenta. Možda ne postoji obligacija koju nije proveo, ali svakako je njegovo stanje manjkavo na neki način. Takva osoba pokazuje neki nedostatak, propust, disfunkciju neke vrste. Možda je ta osoba poput nekoga tko ima astigmatizam ili je nespretan, ili boluje od artritisa. Možda u tom svjetlu evidencijalistički prigovor treba biti oblikovan, ne kao tvrdnja da je teist bez evidencije prekršio neku intelektualnu dužnost, nego kao da pati od neke vrste intelektualnoga manjka ili nedostatka. On je intelektualni invalid.

Alternativno, ali slično, zamisao može biti takva kao da je teist pod utjecajem neke vrste iluzije (obmane), iluzije toliko snažne da je obmanula velik dio čovječanstva tijekom velikoga razdoblja povijesti. Tako je Freud držao religiozno vjerovanje kao «iluzije, ispunjenja najstarijih, najsnažnijih i najsilnijih želja čovječanstva». On je teističko vjerovanje vidio kao stvar ispunjenja želja. Ljude su paralizirale sveprožimajuće, neosobne sila koje kontroliraju njihovu sudbinu, ali ne uzimaju u obzir naše potrebe i težnje, te su tako ljudi izmislili oca kozmičkih razmjera, oca koji nadilazi naše zemaljske očeve u svojoj dobroti, isto kao i u moći. Religija je, kaže Freud, univerzalna opsesivna neuroza čovječanstva i osuđena je na nestanak kada se ljudi nauče suočiti sa zbiljom kakva jest.

Sličan smjer sugerira i Karl Marx:
Religija ... samosvijest i osjećaj sebe samog kod čovjeka koji samoga sebe još nije pronašao, ili koji se pak ponovno izgubio nakon što se našao. No čovjek nije apstraktno biće ... Čovjek je svijet ljudi, država, društvo. Država, društvo proizvode religiju, izokrenutu svijest svijeta, jer su one same izopačeni svijet ... Religija je znak porobljenoga bića, osjećaj bezdušnoga svijeta, isto kao i duh neduhovnoga stanja. Religija je opijum naroda. Ljudi ne mogu biti istinski sretni tako dugo dok ih se ne oslobodi iluzorne sreće abolicijom religije. Zahtjev da se ljudi oslobode iluzije jest zahtjev da se oslobode uvjeta kojima je ta iluzija potrebna.
Zapazimo da Marx ovdje govori o svijesti izokrenutog svijeta kojeg stvara izokrenuti svijet. To je izokretanje iz ispravnog i prirodnog stanja koje se događa zbog nezdravog i izokrenutog društvenog poretka. S motrišta Marx-Freud argumenta teist je pod utjecajem kognitivne disfunkcije, određenog nedostatka kognitivnog i emotivnog zdravlja. To pak možemo formulirati na sljedeći način: teist vjeruje to što vjeruje samo stoga što postoji određena sila obmane, tog perverznog stanja. On je lud u etimološkom značenju te riječi; on je bolestan. Njegov kognitivni aparat ne funkcionira ispravno, ne funkcionira kako bi trebao. Kada bi njegov kognitivni aparat funkcionirao ispravno, tj. kako treba, on ne bi bio pod utjecajem te obmane. On bi tada shvatio svijet kakav jest i širom otvorenih očiju bi shvatio da smo sami u svijetu i da je svaki oblik utjehe naša stvar. Ne postoji Otac na nebesima kojem se možemo okrenuti, niti ikakva budućnost nakon smrti osim raspradanja («Kada umremo, strunemo» kaže Michael Scriven).


Raščlamba prigovora

Dakako da teist vjerojatno neće iskazati prevelik entuzijazam s obzirom na zamisao da pati od kognitivnoga nedostatka, ili da je pod utjecajem raširene obmane, endemske za ljudsku vrstu. Možda će stvarno kakav liberalan teolog ili dva nastojati shvatiti suvremenu sekularnost i tako preuzeti tu zamisao. Teist sebe samoga u svakom slučaju ne vidi kao osobu koja pati od kognitivnoga nedostatka. Dapače suprotno, teist bi mogao vjerovati kako je u stvari ateist ta osoba koja pati od određene obmane, od nekog noetičkoga manjka, nekog nesretnoga stanja koje ima takve noetičke posljedice. On će vidjeti ateista kao žrtvu grijeha u svijetu, njegova grijeha ili grijeha drugih. Prema Poslanici Rimljanima, nevjera je rezultat grijeha i ima izvor u nastojanju da se potisne istina u nepravdi. Prema J. Calvinu, Bog nas je stvorio s tendencijom da vidimo Njegovu ruku u svijetu oko nas; «osjećaj božanstva» piše on, «upisan je u srca svih nas». Calvin nastavlja:
Perverznost bezbožnih koji iako se snažno odupiru ipak je nesposobna spasiti ih od Bogobojaznosti, najbolje je svjedočanstvo da je čak i njihovo uvjerenje, naime da postoji nekakav Bog, urođeno svima i učvršćeno u dubini... Iz ovoga zaključujemo da to nije nauk koji je potrebno naučiti prvo u školi, nego nauk nad kojim je svatko od nas stručnjak od svog postojanja u majčinoj utrobi i kojemu ljudska narav sprječava da bude zaboravljen.
Ako ne zbog postojanja zla u svijetu, kaže Calvin, onda bi po naravi ljudi vjerovali u Boga u istome stupnju i s istom spontanošću kojom vjeruju u postojanje drugih ljudi, izvanjskoga svijeta ili prošlosti. To je ljudsko naravno stanje, a to što mnogi vjerovanje u Boga nalaze teško prihvatljivim ili apsurdnim, proizlazi iz neprirodnoga griješnog stanja. Činjenica je, misli Calvin, da se osoba koja ne vjeruje u Boga nalazi u epistemički defektnom stanju – poput nekoga tko ne vjeruje da njegova supruga opstoji, ili pak vjeruje kako je ona spretno konstruiran robot koji nema misli, osjećaja niti svijesti. Stoga vjernik odbacuje Freudov i Marxov argument tvrdeći da je ono što oni vide kao bolest zapravo zdravlje, a ono što vide kao zdravlje u stvari je bolest.


Ispravno funkcioniranje

Sasvim je očito da je rasprava ovdje na kraju ontološka, teološka ili metafizička: ovdje vidimo ontološke i na koncu religijske korijene epistemološke rasprave o racionalnosti. Ono što uzimamo kao racionalnost, barem u smslu ovog pitanja, ovisi o našemu metafizičkome i religijskome stajalištu. Ono ovisi o našoj filozofskoj antropologiji. Naše stajalište o tome kakvoj vrsti bića pripada čovjek u cjelini ili dijelom na koncu određuje naše stajalište o tome što je racionalno, a što iracionalno za vjerovati, a to će odrediti ono što držimo naravnim, normalnim, zdravim s obzirom na dotično vjerovanje. Stoga rasprava o tome tko je racionalan, a tko ne, ovdje ne može biti odlučena isključivo epistemološkim promišljanjima; ova rasprava nije fundametalno epistemološka, nego teološka ili ontološka. Naime, kako možemo kazati što je za čovjeka zdravo za vjerovati osim ako nemamo neku zamisao o tome kakav je čovjek kao biće? Ako vjerujete da je čovjeka stvorio Bog na sliku svoju i to s naravnom tendencijom vidjeti Božje djelo u svijetu oko sebe, onda dakako nećete držati kako je vjerovanje u Boga stvar neke vrste defekta (wishful thinking). Religiozno je vjerovanje tako prije nalik osjetilnoj percepciji ili pamćenju iako dakako puno važnije. S druge strane, ako vjerujete da je čovjek produkt slijepih sila evolucije, ako vjerujete da nema Boga i da su ljudska bića dio bezbožnoga svemira, onda ćete biti skloni prihvatiti stajalište prema kojem je vjerovanje u Boga stvar bolesti ili disfunkcije, koje možda ima veze s poremećajima u mozgu.

Dakle, rasprava o tome tko je zdrav a tko bolestan ima ontološke ili teološke korijene i treba biti odlučena na toj razini. Ovdje ću nastojati postaviti promišljanje koje, čini se, govori u prilog teističkomu stajalištu. Kako sam prikazao raspravu, teist i ateist oboje govore o nekoj vrsti disfunkcije, o tome kako kognitivne sposobnosti ili oprema ne funkcioniraju ispravno, ili onako kako bi trebali. Ali kako to trebamo razumjeti? Što znači da nešto funkcionira ispravno? Ne postoji li nešto problematično u zamisli «ispravnoga funkcioniranja»? Što znači da moje kognitivne sposobnosti funkcioniraju ispravno? Što to znači za prirodni organizam, npr. za drvo? Nije li «ispravno funkcioniranje» relativno s obzirom na naše ciljeve i interese? Krava funkcionira ispravno ako daje mlijeko, ali to izgleda kao patent da stvari funkcioniraju ispravno ako ovise o našim ciljevima i interesima. Na koncu, koliko je do prirode, nije li riba koja se raspada na hrpi kukuruza takva da funkcionira ispravno koliko i takva ista riba koja veselo pliva potokom? Što dakle trebamo kazati o ispravnome funkcioniranju naših kognitivnih sposobnosti? Dio stvarnosti – organizam, dio organizma, ekosustav, ... – funkcionira ispravno (functions properly) samo s obzirom na ograničenja prirodnih ograničenja koja mi postavljamo s obzirom na naše ciljeve i interese.

No s teističkoga motrišta zamisao «ispravnog funkcioniranja» primjenjena na nas i našu kognitivnu opremu nije problematičnija nego ispravno funkcioniranje npr. Boinga 747. Nešto što smo mi konstruirali, npr. sustav grijanja, funkcionira ispravno kada funkcionira na način na koji je dizajniran (designed). Moj automobil funkcionira ispravno ukoliko funkcionira na način na koji je dizajniran kako bi funkcionirao ispravno. Moj hladnjak funkcionira ispravno ukoliko rashlađuje, tj. ako čini ono za što je hladnjak dizajniran. Ovo je temeljna zamisao ispravnog funkcioniranja. No, prema teizmu, ljudska bića, kao i primjerice hladnjaci, su nekako dizajnirana, ona su bila stvorena i dizajnirana od strane Boga. Dakle, teist ima niz lakih odgovora na relevantna pitanja: što je ispravno funkcioniranje, što znači za moje kognitivne sposobnosti da funkcioniraju ispravno, što je kognitivna disfunkcija, što znači funkcionirati naravno. Moje kognitivne sposobnosti funkcioniraju naravno kada funkcioniraju na način na koji ih je Bog dizajnirao za funkcioniranje.

S druge strane, ako ateološki evidencijalistički prigovarač tvrdi kako je teist bez evidencije iracionalan, te ako nastoji iracionalnost konstruirati preko defektnosti ili disfunkcije, onda nam mora odrediti taj pojam. Zašto drži da je teist na neki način disfunkcionalan, barem u ovom području svog života? Još važnije, kako on poima disfunkciju? Kako on objašnjava zamisao bića koje ispravno funkcionira? Dakle, on očito ne može promišljati ispravno funkcioniranje moje noetičke strukture na način da funkcionira tako kako je dizajnirana; dakle kako onda?

Postoje dvije mogućnosti. Kao prvo, on može pojmiti ispravno funkcioniranje kao funkcioniranje koje nam pomaže ostvariti naše ciljeve. Na ovaj način, on bi mogao kazati, mi mislimo o svojim tijelima na način njihova ispravnog funkcioniranja pomoću pojmova kao što su: jesu zdrava, funkcioniraju onako kako mi želimo, funkcioniraju na način da nam omogućuju da činimo mnoge druge stvari. Ali ovo nije obećavajuči smjer argumentacije, jer ateist može pomisliti kako naše kognitivne sposobnosti funkcioniraju na način da ne proizvode vjerovanje u Boga, dok bi teist držao suprotno. To bi se svelo na nešto više od tvrdnje da ateist preferira da ljudi ne vjeruju u Boga bez evidencije. To bi bila samo autobiografska bilješka.

Druga mogućnost: ispravno funkcioniranje treba objasniti u kategorijama pogodnosti za promociju opstanka, bilo pojedinca bilo vrste. Ovdje nemamo vremena mnogo kazati o ovoj temi, ali ateistički prigovarač bi svakako trebao pružiti argument iz kojeg bi slijedilo da vjerovanje u Boga manje doprinosi našem osobnom ili vrsnom opstanku nego što to uspijeva ateizmu ili agnosticizmu. Kako bi izgledao takav argument (perspektiva za takav argument koji ne bi povlačio pitanje (begging the question) vrlo je mala. Naime, ako je teizam, npr. kršćanski teizam, točan, onda je nemoguće vjerovati kako bi jako rašireni ateizam bio vjerojatnija pomoć opstanku vrste nego rašireni teizam.

Da zaključimo. Naravni način razumijevanja pojmova racionalnosti i iracionalnosti je onaj u terminima ispravnog funkcioniranja relevantne kognitivne opreme. Gledano iz ove perspektive, pitanje je li racionalno vjerovati u Boga bez evidencijske potpore drugih propozicija je zaista metafizička ili teološka rasprava. Teistu je sasvim lako objasniti pojam ispravnog funkcioniranja kognitivnog aparata: naš kognitivni aparat funkcionira ispravno kada funkcionira onako kako je dizajniran od strane Boga. Ateistički prigovarač ipak nam duguje neko određenje toj pojma, naime što misli kada prigovara da teist bez evidencije pokazuje kognitivni nedostatak neke vrste? Kako on razumijeva pojam kognitivnog kvara?


Autor članka je filozof Alvin Plantinga, preuzeto sa stranice Kroz filozofiju s Dostojevskim. (Jedan zanimljivi razgovor slične tematike sa Plantingom What is a Properly Basic Belief?) 
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove