Tema koja izaziva najviše entuzijazma
kod demokrata [ljevičara] je ona kako smo svi odgovorni jedan za
drugoga – a da republikanci [desničari] ne žele pomoći
siromašnima, bolesnima i nemoćnima.
Svatko od nas bi trebao biti oprezan
oko uvjerenja koja nam laskaju. U najmanju ruku, trebali bi
provjeriti činjenice vezane uz takve tvrdnje.
Ipak, ideju da ljudi koji misle kako bi
ekonomske odluke trebali donositi pojedinci na tržištu nisu
suosjećajni kao ljudi koji misle da bi te odluke kolektivno trebali
donositi političari, rijetko kad doživljavamo kao nešto što bi
mogli provjeriti činjenicama.
Takvo razmišljanje nije ograničeno
samo na današnje demokrate u Americi. Vjerovanje u superiornost
suosjećanja političke ljevice je svjetski fenomen koji seže barem
do 18. stoljeća, ali u svo to vrijeme, na svim tim mjestima, bilo je
malo, ako išta, pokušaja ljevice da provjeri činjenice vezane uz
tu ključnu pretpostavku.
Kada je empirijska studija stvarnog
ponašanja američkih konzervativaca i liberala objavljena 2006.
godine, ispostavilo se kako konzervativci doniraju veću količinu
novca, i veći postotak svojih prihoda (koji su bili nešto niži od
prihoda liberala) dobrotvornim aktivnostima.
Konzervativci su također donirali više
svog vremena takvim aktivnostima te su donirali puno više krvi nego
liberali. Ono što najviše zapanjuje oko ove studije nisu samo
rezultati. Ono što je posebno zapanjujuće jest činjenica koliko je
vremena bilo potrebno prije nego što se itko uopće potrudio
postaviti to pitanje. Jednostavno se stoljećima pretpostavljalo kako
je ljevica suosjećajnija.
Ronald Reagan donirao je veći postotak
svojih prihoda dobrotvornim aktivnostima nego što su to činili
Roosevelt ili Kennedy. Volja da donirate novac poreznih obveznika
nije isto kao i volja da date svoj novac (za ono o čemu pričate).
Friedman je istaknuo kako je zenit
slobodno-tržišnog kapitalizma u 19. stoljeću bio razdoblje
neviđenog porasta filantropske aktivnosti. Vraćajući se još više
u vremenu, u 18. stoljeće, otkriveno je nakon smrti kako je Adam
Smith, svetac zaštitnik slobodno-tržišne ekonomije, privatno dao
velike količine dobrotvornih donacija, puno više nego što bi se
očekivalo od osobe te razine prihoda.
Pomaganje onima koji su doživjeli
nepredvidljivu nesreću je fundamentalno različito od pretvaranja
ovisnosti u način života.
Iako je glavna riječ ljevice
"suosjećanje", glavna agenda ljevice je zavisnost. Što
više ljudi zavisi o državnoj milostinji, to više glasova ljevica
može osvojiti zbog rastuće skrbničke države.
Optimistični republikanci koji kažu
kako rasprostranjena nezaposlenost i rekordni broj ljudi koji ovise o
bonovima za hranu predstavljaju problem za Obamin reizbor zanemaruju
činjenicu kako je izglednije da će ljudi koji ovise o vlasti
glasovati za političare koji im daju novac.
Predsjednik Roosevelt je to shvaćao,
za vrijeme Velike Depresije 1930-ih, ponovno je izabran nakon prvog
mandata u kojem je nezaposlenost bila dvoznamenkastog postotka, a u
nekim mjesecima i preko 20 posto.
Vrijeme je da optimistični
republikanci shvate ono što je FDR shvatio još davno, i ono što
očito Obama shvaća danas. Zavisnost se isplati u glasovima – osim
ako netko ne upozori porezne obveznike kojima se ostavlja račun. [...]
Inteligencija desetljećima
promovira ideju kako ne bi trebala postojati nikakva stigma vezana uz
prihvaćanje vladine milostinje. Živjeti na račun poreznih
obveznika prikazuje se kao "pravo" ili kao dio "društvenog
ugovora".
Možda se ne sjećate potpisivanja
takvog ugovora, ali zvuči poetski i divno. Osim toga, donosi glasove
naivnih, a to je ono što zanima političare skrbničke države.
Autor je Thomas Sowell, izvorni članak Depending on Dependency. (I tako pobjeđuje idol svih hrvatskih medija kojima samo jedna stvar u američkim izborima nije jasna - zašto je Romney uopće ima ikakvu šansu u ovim izborima? "Amerika je naučila ono što mi u europi već dugo znamo", tako jedan novinar objašnjava popularnost Obame...)
