Često se pretpostavlja kako je odnos
između kršćanstva i znanosti bio problematičan, a takva
pretpostavka se oslanja na više izvora.
Primjerice, postoje suvremene
kontroverze oko evolucije i stvaranja, za koje se vjeruje kako
predstavljaju povijesni odnos znanosti i religije. Takvo razmišljanje
je pojačano rasprostranjenim objašnjenjima nekih povijesnih epizoda
poput Galileove osude, prema popularnom objašnjenju Katolička Crkva
je cenzurirala Galilea zbog učenja kako se zemlja okreće oko sunca.
Daljnji prilog takvom stavu o povijesti
je i nekoliko gorljivih kritičara religije koji glasno tvrde da je
religijska vjera nespojiva sa znanstvenim gledištem (i kako je to
oduvijek tako bilo).
Unatoč takvom rasprostranjenom mišljenju
o povijesnom odnosu između znanosti i vjere, povjesničari znanosti
već dugo znaju kako su vjerski faktori imali značajno pozitivnu
ulogu u nastanku i opstanku moderne znanosti na Zapadu. Ne samo da su
mnoge ključne osobe u nastanku znanosti bili pojedinci sa istinskim
vjerskim predanostima, nego je i njihov pristup prirodi kojeg su prvi
razvili bio utemeljen na različite načine u religijskim
pretpostavkama.
Ideja kako prirodom upravljaju
matematički zakoni je proizašla izravno iz teoloških razmišljanja.
Pomak prema mehanističkim objašnjenjima prirode također duguju
puno određenoj vjerskoj perspektivi.
Prihvaćanje doslovnijeg pristupa
tumačenju Biblije, za kojeg se obično pretpostavlja kako je bio
prepreka znanosti, također je imao i važnu, neizravnu, ulogu u tim
razvojima, promovirao je nesimboličko i utilitarno razumijevanje
prirodnog svijeta što je bilo pogodno za znanstveni pristup.
Konačno, religija je također pružila
društveni okvir za obavljanje znanosti, osiguravajući da postane
stalno i središnje obilježje kulture modernog Zapada.
Bog i Zakoni Prirode
Izvanredne znanstvene dosege Isaaca
Newtona(1642-1727) je zgodno sažeo Alexander Pope u slavnom dvostihu
"Nature and Nature's laws lay
hid in night / God said: 'Let Newton be!" and all was light."
(~ "Priroda i Prirodni zakoni bili su sakriveni u
noći/ Bog je rekao:'Neka bude Newton! i sve je osvijetljeno tom
moći.") Popeovi pohvalni stih izražava ono što zna svaki
student fizike, Newton je otkrio neke od fundamentalnih zakona
prirode.
Međutim, manje se cijeni činjenica da
dio inovativnosti Newtonovog dostignuća leži u njegovom uvjerenju
da uopće postoje zakoni prirode koje je potrebno otkriti. Što su ti
zakoni prirode i od kuda dolaze? Tijekom srednjeg vijeka, prirodni
zakoni su bili shvaćeni kao moralni zakoni koje je postavio Boga.
Zapovijed "Ne ubij!" je primjer jednog takvog zakona,
pretpostavljeno je kako se radi o univerzalnom pravilu kojeg sva
civilizirana društva shvaćaju. Međutim, nije postojala
odgovarajući pojam univerzalnih zakona u prirodnom području.
Ta ideja – zakoni prirode u
znanstvenom smislu – je bila inovacija i posljedica proširenja
Božje zakonodavne moralne snage na fizikalni svijet. Jedan od
pionira takvog novog shvaćanja zakona prirode je bio francuski
filozof i znanstvenik Rene Descartes (1596-1650), koji je zapisao da
je "Bog autor svih kretanja u svijetu."
Radilo se o radikalnoj tvrdnji za svoje
vrijeme jer je izazivala prevladavajuće razmišljanje, naslijeđeno
od Aristotela (384-322 pr. Kr.), kako je ponašanje i interakcija
materijalnih objekata upravljana njihovim unutarnjim svojstvima.
Prema Aristotelijanskom svjetonazoru, koji je prevladavao u srednjem
vijeku, priroda je imala veliki stupanj autonomije.
Međutim, u novoj znanosti prirodni
objekti su lišeni inherentnih svojstava i Bog preuzima direktnu
kontrolu nad njihovim interakcijama. Na isti način kao što je Bog
dao moralna pravila, sada se smatra da je donio zakone koji
upravljaju prirodnim svijetom. Robert Boyle, otac moderne kemije i
autor istoimenog zakona, zaključio je kako se Božje stvaranje
ponaša prema utvrđenim zakonima "koje je On sam na početku
postavio." Božje autorstvo nad zakonima prirode jamči njihovu
univerzalnost i nepromjenjivu narav. Tako je Descartes tvrdi da
zakoni prirode moraju biti vječni i nepromjenjivi jer ih je postavio
vječni i nepromjenjivi Bog.
Descartes je također objasnio zakon
očuvanja gibanja, također na temelju Božje nepromjenjivosti. Ideja
kako je priroda upravljana konstantnim i nepromjenjivim principima je
važan preduvjet eksperimentalne znanosti.
Matematičar Isacc Barrow, Newtonov
prethodnik na slavnoj katedri matematike na Cambridgeu, zaključio je
kako smo uvjereni da će ponovljeni eksperimenti rezultirati općim
načelima samo iz jednog razloga – zato što možemo biti sigurni
da su zakoni prirode koje je Bog postavio stalni. Zapisao je kako
nemamo razloga vjerovati "da je Priroda nestalna," jer to
bi značilo da se "veliki Au"veliki Autor svemira razlikuje od sebe samog.tor svemira razlikuje od sebe
samog."
Matematika i kozmički poredak
Usko povezano sa idejom kako prirodom
upravljaju univerzalni i nepromjenjivi zakoni je uvođenje
matematičkih objašnjenja u prirodne znanosti. Radilo se o nečem
sasvim novom.
Iako su srednjovjekovni mislioci
koristili matematičke jednadžbe u područjima optike, astronomije i
kinematike, smatrali su da su te discipline nešto niže vrijednosti
od prave znanosti. Status tih "miješanih matematičkih
znanosti," kako su bile poznate, bila je posljedica
aristotelijanskog razumijevanje matematike i njenog odnosa prema
drugim znanostima.
Jedno od dugovječnih pitanja u
filozofiji matematike bavi se statusom matematičkih istina: Radi li
se o ljudskim konstrukcijama, ili su to vječne istine ugrađene u
stvarnost? Platon je mislio kako vrijedi prvo, a Aristotel je
prihvatio drugo stajalište; a Aristotelov stav je prevladavao
tijekom Srednjeg Vijeka.
Ako je matematika proizvod ljudskog
uma, možemo tvrditi da matematika nužno ne pruža istinit opis
stvarnosti. Međutim, može se dogoditi da matematički modeli, iako
u konačnici nisu istinit, ipak pružaju temelj za točna
predviđanja.
Tako je matematička astronomija, iako
u nemogućnosti da objasni pravu prirodu nebeskih tijela i uzroke
njihovog kretanja, svejedno smatrana korisnom jer se pomoću nje može
predvidjeti njihova pozicija. Zbog toga su smatrali da su matematički
modeli korisna fikcija.
Razlika u mišljenju oko tog pitanja
dovela je do Galielovog sukoba sa Inkvizicijom. Galilo je inzistirao
kako heliocentrični kopernikanski model nije samo koristan
matematički alat nego i točan fizikalni opis. Tako Galileo nije
samo zagovarao novi astronomski model, nego i novi model astronomije.
Katolička Crkva je dala potporu prevladavajućem stavu. S vremenskim
odmakom, možemo zaključiti da ta odluka nije bila mudra, ali je
bila u skladu sa znanstvenim konsenzusom tog vremena.
Kao što je to bio slučaj sa zakonima
prirode, ideja kako su matematičke relacija stvarne imala je
teološko opravdanje. Pojedinci poput Galilea, Keplera, Descartesa i
Newtona su bili uvjereni kako matematičke istine nisu proizvod
ljudskog uma, nego božanskog. Bog je bio izvor matematičkih odnosa
koji su bili očiti u zakonima svemira. Poput Biblije, "knjiga
prirode" je također napisana od strane Boga, kao što je
Galileo inzistirao, ta knjiga je "napisana na jeziku
matematike".
Drugi znanstvenici dijelili su ovo
mišljenje. Johannes Kepler koji je otkrio zakoni planetarnog
gibanja, tvrdio je da je Bog koristio matematičke arhetipove
prilikom stvaranja svemira. Zapisao je kako zbog toga, staru
aristotelijansku predrasudu protiv matematizacije prirode moramo
odbaciti: "razlog zašto je matematika (eng. mathematicals)
uzrok naravnih stvari je u tome što je Bog Stvoritelj imao
matematike sa sobom kao arhetipove od vječnosti u njihovim
najjednostavnijim božanskim stanjima apstrakcije."
Descartes je čak tvrdio kako je Bog
stvorio zakone logike i matematike, tvrdeći da je jednadžba 2+2=4
točna samo zato što je Bog tako to želio. Kao podršku ideji da je
Bog matematičar, Descartes citira biblijski stih :"ti si sve
uredio po broju, utegu i mjeri." (Knjiga Mudrosti 11,20). Newton
je kasnije opisao svemir kao nastanjen "beskonačnim i
sveprisutnim duhom u kojoj se materija kreće po matematičkim
zakonima".
Otkrivanje Boga kao autora matematike
je tako bio presudan korak pri utvrđivanju stvarnosti matematičkih
odnosa, a taj razvoj je omogućio daljnju primjenu matematike na
fizikalne teme. U kombinaciji sa idejom božanskog zakonodavca, ta
spoznaja je dovela do suvremenog stava kako prirodom upravljaju
matematički zakoni.
Atomi i Svijet kao Mehanizam
Novo shvaćanje
prirode kojom upravljaju vanjski nametnuti zakoni je bilo popraćeno
sa umanjivanjem uloge intrinzičnih svojstava tvari. Kao što sam već
spomenuo, prema srednjovjekovnom razumijevanju prirode, pod utjecajem
Aristotelijanske znanosti, aktivnosti materijalnih stvari su
upravljane svojim unutarnjim svojstvima, obično su shvaćene u
pojmovima svojstava poput topline, hladnoće, vlažnosti i suhoće.
Aristotel je također zamislio da objekti imaju prirodne sklonosti,
ili "konačne razloge." U takvom shvaćanju, priroda je
bila samo-organizirana i zamišljali su da je slična ( u mnogočemu)
živim stvarima.
Sedamnaesto stoljeće je doživjelo
preporod alternativnog koncepta prirode – atomske ili
"korpuskularne" teorije koju su zagovarali drevni
epikurejci. Prema tom razmišljanju, tvar je izgrađena od čestica
(eng. minute particles) koje su manje-više kvalitativno
identične. Te čestice su u mogućnosti na različite načine
formirati vidljivu tvar, a priroda je objašnjena putem
međudjelovanja tih nevidljivih čestica.
Svojstva poput topline i hladnoće tako
možemo objasniti preko kretanja čestica, umjesto da ih smatrao
inherentnim svojstvima određene vrste tvari. Temeljne jedinice
materije također spadaju pod objašnjenje zakona prirode. U istom
smislu kako se objašnjavaju kretanje nebeskih tijela pomoću
matematičkih zakona, tako možemo i kretanje čestica materije.
Također su prirodu shvaćali sve
sličnijom stroju, a ne živom organizmu. Zbog toga su često novu
znanost nazivali "mehaničkom filozofijom". Baš kao što
su strojevi izgrađeni i osmišljeni od strane ljudskih agenata, za
svijet se vjerovalo da pokazuje dokaze o dizajnu od strane božanskog
agenta. (Aristotel, iako teist, mislio je kao je svijet vječan,
samim time nije niti stvoren.)
Prema tome, ideja "konačnog
uzroka" je doživjela velike promjene, i do tada su je obično
poistovječivali sa Božjom svrhom ili dizajnom. Ideja kako priroda
svjedoči dizajnu Boga postaje moćno opravdanje za bavljenje
prirodnim znanostima. Doista, iako opravdano mislimo kako prirodne
znanosti u 17. i 18. stoljeću pružaju racionalnu podršku
kršćanskoj vjeri, podjednako je točno kako su prirodne znanosti
stekle društveni legitimitet zato što su ih smatrali teološki
korisnim.
U svakom od tih razvoja(17. st.) -
pojava prirodnih zakona, matematizacija prirode, novo mehanističko i
atomsko razumijevanje materije – Boga su smatrali još uključenijim
u prirodu nego što se to smatralo prema srednjovojekovnoj slici.
Doista, radilo se o eksplicitnoj namjeri nekih od glavnih pokretača
znanstvene revolucije koji su tvrdili da je njihovo razumijevanje
prirode istinski kršćanskije nego navodno "poganska"
znanost Aristotela.
Postoji djelić istine u raširenoj
pretpostavci kako je prijelaz iz srednjovjekovnog u ranomoderni
svjetonazor koji se dogodio kroz 16. i 17. stoljeće neizbježno
doveo do sekularizacije svemira. Ipak, mnogi od vodećih mislioca
znanstvene revolucije su mislili kako zagovaraju znanost koja je
usklađenija sa kršćanstvom nego što su to bile srednjovjekovne
ideje o prirodnom svijetu koje su zamijenili.
[...]
Podjednako važno, prirodu su sve više
smatrali područjem kojeg treba iskorištavati zbog materijalne
koristi, a ne moralnih ili teoloških razloga. To je dovelo do
pokušaja da ovladamo prirodnim svijetom, što je pak motivirano
novim doslovnim tumačenjem priče o postanku, a posebno naglaskom u
Knjizi Postanka da čovjek podloži zemlju sebi i ostvari vlast nad
njom (Post 1,28; 9,2) Vjerska promišljanja su tako pružala
opravdanost utilitarnoj usmjerenosti moderne znanosti.
Primjerice, Francis Bacon i njegovi
nasljednici (Royal Society) jasno su smatrali kako pokušavaju
povratiti vlast nad prirodom koju je Adam izgubio kao posljedicu svog
neposluha. Kao što je Bacon zapisao: "Čovjek je svojim padom
istovremeno izgubio svoje stanje nevinosti i svoju vlast nad
stvorenim. Ipak, oba se ta gubitka čak i u ovome životu mogu
donekle popraviti; prvo putem religije i vjere, a drugo putem
znanosti i umjetnosti."
Znanstvene aktivnosti su tako počeli
smatrali sastavnim djelom otkupiteljskog procesa. Taj aktivniji
angažman u prirodnom svijetu je i dalje motiviran teološkim
ciljevima, ali jasno je da se dosta razlikuju od srednjovjekovnih.
***
Je li suvremena znanost mogla nastati
izvan teološkog okvira Zapadne kršćanske civilizacije? Teško je
reći. Ono što možemo reći sa sigurnošću jest činjenica da ona
nastaje u tom okruženju, i da su teološke ideje podupirale neke od
njenih središnjih pretpostavki. Oni koji tvrde da postoji
nekompatibilnost znanosti i religije neće pronaći previše utjehe u
povijesti.
Ono što povijesni zapisi također
sugeriraju jest i činjenica da u onoj mjeri u kojoj suvremena
znanost pretpostavlja prirodne zakone i pretpostavlja stalnost
prirode, ona implicitno priziva i teologiju. Možda najvažnije od
svega; vjerska promišljanja su pružala neophodno opravdanje za
istraživanje znanstvenih znanja, i vjerojatno tome možemo zahvaliti
pozitivne stavove prema znanosti koji su doveli do tako visokog
statusa znanosti na modernom Zapadu.
Ovo sve ne znači da kroz povijest
nikada nije bilo onih koji su se protivili određenih znanstvenim
stavovima na nekoj vjerskoj osnovi. To je posebno slučaj od pojave
darwinizma koji je naišao na mješoviti prijem u vjerskim krugovima.
Ipak, često se zaboravlja da je darwinizam također naišao i na
mješovite reakcije u znanstvenim krugovima.
Oni koji uveličavaju novije
kontroverze oko odnosa znanosti i religije, i koji ih onda
projiciraju na povijesne događaje jednostavno šire povijesne
mitove. Mit o trajnom sukobu znanosti i religije je mit kojeg niti
jedan povjesničar znanosti ne bi podržao.
Autor je povjesničar znanosti Peter
Harrison, izvorni članak: Christianity and the rise of western science
Peter Harrison je profesor na
sveučilištu Queensland, viši znanstveni suradnik Ian Ramsay Centra
na sveučilištu Oxford gdje je godinama bio na poziciji Idreos
Professor of Science and Religion. Objavio je niz knjiga o povijesti
znanosti, urednik je The Cambridge Companion to Science and Religion.
