Zašto mnogi mrze kršćanstvo – Zapovijedi Ljubavi

Možda se čini kao široka tema, s različitim apstraktnim i konkretnim razlozima, teorijskim ili praktičnim, ali nedavno sam čitavši jedno razmatranje o "Dvjema zapovijedima ljubavi" shvatio da zapovijedi sadrže objašnjenje i odgovor na pitanje iz naslova. Dovoljno je poznavati Zapovijedi Ljubavi pa ćete shvatiti nespojivost – kršćanstva - s planovima i ideologijama mnogih ljudi.

Siguran sam da ste s njima upoznati, Prva;

"Ljubi Gospodina, Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim."

nam govori o našim ciljevima i smislu, našem smjeru; prihvaćanju Božje volje, povjerenju. Prihvativši to, i u svijetlu te zapovijedi, druga poručuje;

"Ljubi bližnjega svoga, kao samoga sebe."

Mnogima i više no dovoljno.

(Potencijalno) Oskvrnuće - i što bi tu bilo sporno?

Ukoliko ponekad ne prekinete medijski post možete se naći u nezgodnoj situaciji u kojoj s čuđenjem promatrate što se događa oko Vas. (Čuđenje će biti veće kada Vam netko napiše i kaznu zbog stvari koje se donedavno smatrali normalnim. )

Da biste izbjegli takvu situaciju morate se upoznati s vijestima. Čitajući jedan portal naišao sam na vijest o dvojici muškaraca koji su odlučili crkvu iskoristiti za svoje sprave i izvođenje vježbi.

Komentatori ispod vijesti su se upustili u razmatranja koja su česta na popularnoj razini kada govorimo o osobama koje toliko pažnje posvećuju svome tijelu. Osim primjedbe da se posvećuju tijelu jer se nemaju čemu drugome posvetiti, tu su i razmatranja o karakteristikama i sklonostima osobe koje se toliko trudi drugima prezentirani na takav način. Koga zapravo žele impresionirati i privući nudeći takvu sliku muškarca u kojoj izgled – i sprema - postaje sam sebi svrhom. (Čak i kada zanemarimo pitanje pohote; na dubljoj razini, čije odobrenje i ljubav zapravo žele pridobiti, i kome se žele dokazati.)

U svakom slučaju, nisam upoznat s njima i njihovim životima. Ne znam koliko ima istine u takvim popularnim objašnjenjima. Jedno ime mi je poznato, a za drugu osobu sam prvi put čuo. Radi se o bivšem sportašu koji izgleda nije nikada uspio prenijeti one vrline koje sport navodno razvija u druga područja života.

Nije mi toliko zanimljiv da bih istraživao što predstavlja, ali članak kojeg sam pročitao donosi njegov citat odnosno objašnjenje da, kao dijete, u pripremi za prvu pričest nije bio nijednom na vjeronauku jer je u to vrijeme gledao partizanske filmove. Iako ga nije zanimala sama partizanska ideologija, gornje priznanje je zanimljivo jer ga njegovo nepohađanje vjeronauka nije spriječilo da ponudi svoj nauk o vjeri.

O osobnim izjavama i misijama – T. Dalrymple

"Nedavno sam prenio dio Dalrympleova razmišljanja Dalrymple o sveučilištima i Različitosti. Sličnu tematiku obrađuje u In Defense of Mediocrity. Piše o prijateljevu sinu koji nije uspio upasti na medicinski fakultet jer njegova "osobna izjava" nije bila zadovoljavajuća. Nakon što mu je pronašao tutora koji se specijalizirao za "osobne izjave", rezultat je bio povoljniji. TD opisuje što su opće takve izjave;"

"U tim izjavama – koje su izgleda potrebna u privatnom sektoru baš kao i u javnom – trebate objasniti ne samo da ste čitav život sanjali o poziciji u marketinškom odjelu (prodajući ono što je nepotrebno onima koji si to ne mogu priuštiti) i zašto ste baš vi, od sedam milijardi ljudi na svijetu, najbolja osoba za taj posao, nego također morate proglasiti svoj duboki osjećaj društvene odgovornosti, kojim ćete ispunjavati svaki zadatak kojeg dobijete. [...]

Ne želim se upuštati u ono što neki nazivaju hermeneutika sumnje, navika pronalaženja navodno pravih, okultnih i zlokobnih objašnjenja za savršeno obična društvene fenomene, ali unatoč tome ne mogu se ne zapitati je li istinski smisao "misijskih izjava" i sličnog, poput godišnje izjave o poštenim praksama, stvaranje svijeta za preobrazovane mediokritete. [...]

Osrednjost samo po sebi nije problem; Neizbježna je. Svijetu su potrebni mediokriteti, odnosno mediokriteti koji su toga svjesni, i koji su zadovoljni time (danas se precjenjuje buntovništvo, a podcjenjuje zadovoljstvo.) Problem s osrednjošću je povezanost s prevelikom ambicijom. Nešto što je danas toliko često.

Slično tome, ambicija je pohvalna odlika kada je povezana s nečime što je samo po sebi dobro, ali ja užasna kada to nije slučaj. Naglo i fenomenalno širenje obrazovanja uvećalo je i širenje ambicije koja dolazi s time, posebno neizbježno za vrstu apartčika; odnosno odlučnost da napredujete u nekoj birokratskoj karijeri koja nije povezana s nikakvom svrhom osim preživljavanja i, ako je moguće, samo-veličanja. Da biste napredovali na takvim pozicijama, morate biti i nemilosrdni i pokorni. Morate biti egotistično spremni zabiti ljudima nož u leđa u borbi za napredovanjem, ali u isto vrijeme morate biti spremni potisnuti vlastitu osobnost ponavljajući klišeje drugih ljudi umjesto vlastitih misli. Ukoliko to niste spremni činiti, bilo zbog nedostatak obuke ili zbog moralnih skrupula, znači da niste prilagođeni karijeri u organizaciji, bilo kojoj organizaciji. Morate naučiti, ozbiljna lica, lagati koristeći klišeje.

Mediji u Hrvatskoj o američkoj politici – i Trumpu

Fenomen hrvatskih medija - ili kao što bi neki istaknuli, medija u Hrvatskoj - i način na koji prate američku politiku (u posljednje vrijeme to podrazumijeva američkog predsjednika Trumpa) iziskuje objašnjenje.

Koliko uopće medijsko izvještavanje utječe na ljude? Vjerujem da su stariji čitatelji svjesni različitih interesa i grupacija koje oblikuju medijski sadržaj; čitaju novine samo zato da bi se informirali u kakve ludosti bi trebali sada vjerovati, a ne zato što stvarno vjeruju u njih. (Ili barem tako razmišljaju o sebi).

Mlađi pak čitatelji provode puno vremena na različitim društvenim mrežama i kanalima pa im nije problem provjeriti što mediji izvještavaju, a što se stvarno dogodilo. (Ili im barem donedavno to nije bio problem - posljednjih godina svjedočimo cenzuri onih koji šire navodno opasne informacije i uvjerenja. Čak će i privatne poruke na određenim mrežama nositi upozorenje o tome koja ja službena verzija događaja.)

Tako razmišljajući mogli bi doći do zaključka da nitko ne vjeruje medijima, ili da nemaju utjecaja jer zašto bi uopće imali ikakvog utjecaja kada je tako "lako" provjeriti navode, i kada toliko puno ljudi sumnja u motive novinara i vjerodostojnost njihovih poruka?

Stvarno je nažalost nešto drugačija. Nedavnom sam čuo jednu osobu srednjih godina, koju politika posebno ne zanima niti je o njoj informirana, kako se šali da bi možda trebali piti izbjelivač kao što nam je to Trump preporučio. Naravno, kao što ste mogli pretpostaviti, Trump nije preporučio takvu stvar. Radi se o medijskoj manipulaciji, jednoj od mnoštva koje lažno prikazuju rad i vrijednosti predsjednika Trumpa.

Mislim da moj poznanik nije jedini koji je prihvatio medijsku prezentaciju Trumpa. Čak i kada su kontradiktorne, ljudi prihvaćaju sve negativne "informacije" o njemu. Jednostavno, samo spominjanja Trumpa treba izazvati prezir i podsmjeh.

Dalrymple o sveučilištima i Različitosti

Dalrymple, pišući o mladom istraživaču koji pokušava pronaći posao, primjećuje da totalitarna opasnost ne dolazi od vlasti nego od sveučilišta i (polu) intelektualaca koji izlaze s njih. Malo je tko spreman opetovano im se suprotstavljati i izložiti se njihovim napadima i uvredama. U Rigid Diversity komentira;

Mladi istraživač kojeg poznajem, osoba koja bi s obzirom da ima sve akademske kvalifikacije i temperament za istraživački život nekoć lagano pronašla posao na sveučilištu  shvaća da će jedva pronaći svoje mjesto u sveučilišnom svijetu. Govori više jezika, mogao bi raditi u više zemalja, ali sve njegove prijave se odbacuju, gotovo sigurno u korist ljudi koji su manje sposobni ili manje kvalificirani od njega. Njegov problem je što ga zanimaju krive stvari. Čak je i sama prijava za posao, posebno na američkim sveučilištima, muka za osobu koja ne dijeli akademsko birokratsku opsesiju rasom i seksualnim sklonostima. Kako bi se prijavili za posao morate ispuniti obrasce o svojem stavu prema različitosti – naravno, nije dopuštena različitost u stavu prema različitosti.

Belloc o Barbaru i Civilizaciji

"Barbar se nada – zapravo se radi o njegovoj značajki - da može imati i ovce i novce. Konzumirati će ono što je civilizacija polagano proizvela kroz generacije i kroz trud, ali neće se žrtvovati kako bi nadoknadio ta dobra niti ima ikakvo razumijevanje vrline koja je bila potrebna da bi ona nastala. Njemu je disciplina iracionalna, i zbog toga se stalno čudi što ga civilizacija vrijeđa sa svećenicima i vojnicima.

Barabar se čudi kakva se to neobična istina skriva u drevnoj i svetoj istini; "Sine Auctoritate nulla vita".

Odnosno, Barbara otkrivamo u tome što ne može stvoriti; on može uništavati, ali ne može održavati; to je vrijedilo za svakog Barbara u propadanju svake civilizacije."

Hilaire Belloc

Svaka nova generacija predstavlja invaziju barbara koje je potrebno civilizirati prije nego što bude prekasno.

Thomas Sowell

U što uložiti – dionice?

"Čovjek je uvijek pripovjedač priča, živi okružen svojim pričama i pričama drugih, sve što mu se događa promatra kroz priče; pokušava živjeti svoj život prema njima."

Robert J. Shiller

Citat sam po sebi ne dočarava sve ideje o kojima ekonomist Shiller govori posljednjih godina, ali naslućuje se poanta da ekonomija odnosno ekonomske odluke nisu čisto "prirodoznanstvene", ovise o emocijama i o "pričama". Ovise o širem "narativu", priči koja pokreće ljude.

Američko je društvo specifično, ili je barem bilo nekada, po svojem optimizmu. Povjerenju u bolje sutra. Neovisno o tome je li ta slika naivna, činjenica je da pesimistični ljudi ulažu i ponašaju se u skladu sa svojim pesimističnim predviđanjima i očekivanja; a optimistični ljudi pak ulažu i ponašaju se u skladu sa svojim optimističnim predviđanjima i očekivanjima.

Ukupan "narativ" je povezan sa stvarima poput povjerenja. Povjerenje u institucije, ekonomiju, društvo, bližnje. Kada nema tog "povjerenja" ne možemo očekivati niti previše optimizma.