O portu i kršćanstvu, koja religija daje sreću - C.S.Lewis

C.S.Lewis jednom prilikom je odgovorio na pitanje koja religija daje najveću sreću.

"Dok traje, religija obožavanja sebe je najbolja." Imam starijeg poznanika od osamdeset godina, koji je od najranijih godina živio život neprekinute sebičnosti i samodivljenja i on je, manje-više, sa žaljenjem moram reći, jedan od najsretnijih ljudi koje poznajem. (...)

"Nisam oduvijek bio kršćanin. Nisam išao k vjeri da me usreći. Uvijek sam znao da će boca porta učiniti to. Ako se želite u religiji osjećate stvarno ugodno, svakako ne preporučujem kršćanstvo."

C.S. Lewis - Timeless at Heart. Answers to Questions on Christianity.

Je li Lewis stvarno mislio da je boca porta dovoljna za sreću? Ne zvuči kao nešto što bi rekao s obzirom na njegova ostala djela. Vjerojatno se radilo o dosjetki koju je smatrao duhovitom i upečatljivom u tom trenutku, ne o nečemu što je ozbiljno predlagao. (Prvi put kada sam naišao na citat nisam bio upoznat s kontekstom, poanta odgovora nije o tome što možda izaziva sreću nego o kršćanstvu.)

PS

Religija hedonizma i obožavanja sebe je možda prikladna za takve stvari "dok traje", ali takvi načini postizanja "sreće" obično ne traju dugo, možda mogu trajati i koje desetljeće, ali u konačnici dovode do loših posljedica.

Kripke o predrasudama naturalizma i materijalizma

Saul Kripke objasnio je jednom prilikom;

"Nemam predrasuda kakve danas mnogi imaju. Ne vjerujem u naturalistički svjetonazor. Ne temeljim svoje razmišljanje na predrasudama ili svjetonazoru i ne vjerujem u materijalizam."

Prilično jednostavno i razumljivo. Ustvrdio je da mnogi misle kako imaju znanstveni svjetonazor i vjeruju u materijalizam, ali tu se zapravo radi o ideologiji.

Kripke je bio jedan od najznačajnijih filozofa prošlog stoljeća, ali je ujedno bio i predani židov koji je odbacivao naturalizam i materijalizam. Od najmanjih nogu iskazivao je poseban talent, dao je veliki doprinos području pa bi ga mogli nazvati i najznačajnim logičarem prošlog stoljeća.

---

Možete reći da pretjerujem, sigurno je netko poput Gödela značajniji; dovoljno je samo spomenuti njegove teoreme nepotpunosti.

Dobro, ali radi se o još jednom logičaru koji je prezirao materijalistički pozitivizam, a njegovi poznati teoremi imaju implikacije i u tom području. Očito, njegova vezija ontološkog dokaza za Božju opstojnost također ima nešto za reći o teizmu. Gödel nije javno govorio o svoj vjeri, bio je okružen ljudima koji su je prezirali, ali je čitao Bibliju i bio religiozan čovjek.

Smatrao se teistom, vjerovao u život poslije smrti kojeg je smatrao u skladu s poznatom činjenicama, itd.

---

Postoje različite zanimljive priče iz života gornjeg dvojca, izgleda da je njihov talent bio popraćen osebujnim crtama ličnosti kao što je često slučaj kod takvih pojedinaca, ali ovdje samo želim istaknuti da oni koji tvrde da osobe koji su teisti imaju problema s logikom nisu baš upoznati s najboljim logičarima kroz povijest. (Mogli bi tu dodati još mnoga moderna imena, da ne spominjem ona antička.)

Religija i metafika modernog čovjeka

BGC u jednom razmišljanju primjećuje da je mnogima danas nemoguće ozbiljno razmatrati religiju jer se drže "moderne" metafizike koja je nespojiva s religijom. Nekoć bi ljudi uspoređivali različite metafizičke sustave, ali danas to ne rade. 

Primjerice, pretpostavka "materijalizma" ili pozitivizma, jest ta da su jedine stvarne stvari one koje možemo opaziti osjetilima; odnosno amplifikacijom osjetila kroz znanstvene instrumente (bilo direktno ili indirektno.)

Materijalistička pretpostavka je da ono što ne možemo otkriti odnosno izmjeriti osjetilima i znanstvenom aparaturom ne postoji. Ta pretpostavka je pretpostavka cjelokupnog javnog diskursa – u politici, masovnim medijima, obrazovanju, unutar insitucionalne i korporativne komunikacije itd.

Posljedično, sa sigurnošću se unaprijed zna da je realnost nematerijalnih entiteta nemoguća, odnosno potrebno ju je "objasniti" kao pogreške ljudske psihologije. Prema tome, moderna metafizika dijeli svijet na stvarno i psihološko – a psihološko je hrpa priželjkivanja, gluposti, namjernih obmana, ugrađenih predrasuda itd. U praksi, psihološki uzroci nisu točno određeni jer, s obzirom na njihovu stvarnost, zašto bi se trudili biti precizni kada već znamo da su lažni?

***

Međutim, materijalističke pretpostavke javnog diskursa su tek pola priče, postoji još jedan metafizički sustav koji djeluje simultano – a to je primat psihologije. Ideja je da iako je materijalizam stvarno stvaran, on je ujedno trivijalan ili irelevantan, a psihologija je najvažnija stvarnost. To je metafizika komunizma, političke korektnosti, zapravo suvremene politike svih vrsta, uključujući one navodno desničarske i libertarijanske.

***

Stoga većina ljudi upravlja s dva skupa metafizičkih pretpostavki, izmjenjuje ih kako želi bez ikakvog principa – ako ih se izazove na jednoj osnovi, onda će promijeniti sustav i negirati da su išta zamijenili.

Ako ih pritisnite, tvrditi će da jedno proizlazi iz drugog, da je psihologija ukorijenjena u materijalnom; da će određeni materijalni uvjeti rezultirati određenim psihološkim posljedicama. To je osnova suvremenog morala utilitarizma – da je cilj politike minimizirati patnju i optimizirati sreću populacije. Ali tu daljnju pretpostavku nitko ne propituje niti brani – jednostavno se radi o pseudoodgovoru na potencijalno razorno pitanje.

BGC zaključuje da suvremene metafizičke pretpostavke nisu uvjerljive čak ni kada ih promatrate odvojeno, a posebno kada ih uspoređujete sa pretpostavkama religije, tada njihove relativne slabosti postanu odmah očite.

No, takva evaluacija se rijetko kad događa. Ističe da su takve evaluacije često ne-metafizičke, na pred-metafizičkoj su razini – na temelju intuicije, predosjećaja, srca, ili naravnog i spontanog zdravog razuma, itd

PS

Možda bi bilo točnije opisati to u drugim terminima, ali apsurd koji opisuje je stvaran. Pritom mislim da je doslovno apsurdno, tehnički apsurdno. Kako ljudi ne vide problem, ili kako se mogu pretvarati da ga ne vide? Čak i oni koji posvećuju svoj život sličnim pitanjima?

Međureligijski kongres u Aziji - "The Catholics"

Započnimo pričom;

Modernistički svećenik posjećuje Irski samostan pun "pobunjenih" redovnika koji odbijaju napustiti tradiciju odnosno Tradicionalnu Latinsku Misu i sva vjerovanja koja ona utjelovljuje.

Zastarjelo postupanje monaha izazvalo je pažnju vjernika iz cijeloga svijeta koji prevaljuju daleki put samo kako bi mogli prisustvovati Misi. Podrška koju primaju postaje neprihvatljiva jer se uskoro odvija međureligijski susret u Bangkoku kojim se zbližavaju kršćanstvo i budizam pa Rim šalje svog izaslanika, svećenika pristašu teologije oslobođenja, koji mora provesti odluke vatikanskog koncila i ugušiti "kontrarevoluciju".

Potrebno je zabraniti Latinsku Misu, kao i ostala vjerovanja redovnika; Individualna ispovijed je zabranjena, javne ispovijedi su norma- u njima čitava kongregacija zajednički prima odrješenje, svećenici ne nose klerička odijela, naučava se da Misa ima samo simboličku vrijednost, svi svećenici su predani ostvarivanju ideja teologije oslobođenja itd. (Unatoč modernističkim promjenama, zavjet poslušnosti za redovnike još uvijek vrijedi.)

***

Neku su možda prepoznali da se radi o radnji filma The Catholics iz 1973. godine koji se temelji na romanu Briana Moorea. Film se bavi određenim teološkim i liturgijskim raspravama (oko reforme).

Trailer filma možete pogledati ovdje (yt);

Film u cijelosti možete pogledati ovdje; 

imdb stranica ovdje

P. Kwasniewski ukratko predstavlja film u postu The Catholics” (1973): A Trad Film Ahead of Its Time, odnosno izlaganju na yt, (13min). Film nije veselo štivo, niti je kraj posebno pozitivan. U nastavku prenosim nekoliko njegovih razmišljanja i sažetaka;

Država nije posjedovala ljude u tolikoj mjeri... - G.K. Chesteron

Država nije posjedovala ljude u tolikoj mjeri, čak ni kada ih je mogla poslati na lomaču, kao što ih danas ponekad posjeduje šaljući ih u osnovnu školu.

***

Suvremeni ljudi ne mogu vjerovati da duša preživljava biološku smrt

Jedan britanski bloger primjećuje;

Kroz gotovo svu ljudsku povijest, i još uvijek u većini svijet, činilo se očitim da kada tijelo umre nešto preživi – "duša".

Osim tog osnovnog uvida, postoji veliko neslaganje o tome što se događa poslije smrti – nebo, raj, reinkarnacija različitih vrsta, nirvana, podzemlje... ali osnovno vjerovanje u preživljavanje duše je univerzalno.

Osim kod suvremenih ljudi na Zapadu. Mi ne vjerujemo da postoji duša, i vjerujemo da je smrt apsolutno i konačno izumiranje pojedinca – zapravo vjerujemo da osobu možete ugasiti tijekom života, kada je mozak dovoljno ili specifično oštećen.

Zašto je to slučaj? Odgovor je jasan: suvremeni ljudi ne mogu vjerovati u život poslije smrti jer zapravo ne vjeruju u život. Oni/mi ne vjerujemo , oni/mi nismo sigurni i nemamo pouzdanja da je bilo što ikada stvarno živo.

Čak niti (ili posebno niti) mi sami.

Suvremeni ljudi su vrlo nesigurni oko toga postoji li stvarna razlika između živog i mrtvog – ili ako postoji razlika ne mogu je definirati. Znaju da "znanost", tehnologija, matematika itd. smatra da je sve na istoj razini, a sve je mrtvo.

Ako je "život" kemija, kao što svatko u suvremenoj kulturi misli, onda ništa nije zapravo živo. Na kraju krajeva, kemija je podjednako primjenjiva na sve – ne postoji distinkcija živog i mrtvog. Ništa kemijski i specifično se ne događa u trenutku smrti, a ipak biologija ne može definirati trenutak smrti, granicu između života i smrti.

(Biologija ne može definirati niti kada se točno javlja novi život u razvoju; niti može definirati kada se točno javio život u u povijesti evolucije.)

Čak se i New Age duhovnost slaže – jer za nju je život vezan uz energiju, i frekvencije, vibracije- a to je fizika, što znači mrtve stvari...

Dakle, zato što smatramo da je sve isto, bilo mrtvo ili živo – i zato što tretirati "isto" znači tretirati kao mrtvo.... suvremeni ljudi ne mogu vjerovati u život.

Autocesta kao stvar vrijedna štovanja

Čitajući raspravu o hodočasnicima (na cesti) naišao sam na komentare koji očekivano ne gledaju s previše simpatija na njih, ali su me iznenadili žarom kojim brane (nepromjenjive ) zakone autoceste.

Inače navodni nihilisti i materijalisti, spremni negirati stvarnost bilo kojeg zakona - posebno ismijati mogućnost Zakonodavca, ovdje su osjetili nužnost apsolutnog podržavanja autoceste. Znamo da ne štuju Boga, navodno ne štuju ništa, ali od kuda toliki žar? (Odjednom su postali takvi poznavatelji zakona da bi im na njihovoj predanosti pozavidjeli ultraortodoksni židovi koji čitav život posvjećuju izučavanju drevnih spisa.)

Iako su ljudi oduvijek radili puteve - neke civilizacije i vladari su poznati upravo po izgradnji cesta, svima njima je bilo jasno da se radi o običnom alatu, sredstvu koje omogućuje kretanje ljudi i robe s jednog na drugo mjesto. Ponekad je cesta imali i neko simboličko značanje, ali općenito je bilo prepoznato da cesta nije sama sebi svrha.

Ipak, čitajući komentare, mogli bi zaključiti da danas više ne postoji takvo shvaćanje. Izgleda da ne postoji mogućnost ili razlog koji bi opravdavao "kršenje"zakona autoceste – odnosno ono što oni doživljavaju kao takvo. (Iako u drugim situacijama neće reagirati.)

Podsjetilo me to na nekoć poznatog kritičara Ivana Illicha koji je kritizirao sustav suvremenog prijevoza kao nečega što je zapravo ograničilo mobilnost na industrijski definirane rute, onemogućilo organsko kretanje ljudi. Na određeni način ljudi su porobljeni prometom. Ljudski prostor je izobličen, sve je organizirano oko vozila, ne oko ljudi. (Prema njemu, percepcija prostora i vremena je industrijski izobličena.)

Njegova (ljevičarska) kritika ima svojih manjkavosti, ali učinilo mi se prikladnim spomenuti ideju da smo postali porobljeni alatima koje smo razvili.

Odjednom je autocesta sama sebi postala svrha, nedopustivo je da se njome kreću ljudi, nema mjesta za hodošašće koje utjelovljuje život zajednice tog prostora. Takvo što šokira komentatore na koje sam naišao.