Grijeh [2/3] Božja uzročnost - G.E.M. Anscombe

Anscombe je održala predavanja (McGivney Lectures, 1989.god, na Institutu Ivana Pavla II, Washington) u kojima se bavila temom grijeha (objavljeno u Faith in Hard Ground). U postu Grijeh [1/3] sam prenio neka njena uvodna razmatranja o definicijama i grijehu propusta odnosno uvjetima teškog grijeha. Ovdje se bavi pitanjem Božje uzročnosti. (Kako se išta može dogoditi suprotno božanskoj volji?)

Možda na prvu nije najlakše popratiti što Anscombe tvrdi, ali vjerujem da će otprilike biti jasno o čemu se radi. 

***

Dio III: Božja uzročnost

Drugi razlog za mišljenje da je grijeh nemoguć bio je taj što je protivan Božjoj volji, a Božja se volja ne može osujetiti. Sve što postoji ili se događa dolazi od Boga; dakle, grijeh je nemoguć.

Čini se da ovo nije uvjerljiv argument, poput Platonova, da se grijeh ne događa. Budući da, nakon što smo odgovorili Platonu, možemo nastaviti s našim pouzdanim uvjerenjem da postoji takva stvar kao što je namjerno pogrešno činjenje, argument predstavlja problem koji treba riješiti: kako je to moguće? Zagovaranu nemogućnost prihvaćaju, barem u odnosu na bol i nesreću, ljudi koji koriste stvarnost tih stvari kako bi tvrdili da ne može postojati božanstvo, ili da, ako postoji, božanstvo nije dobronamjerno ili je relativno nemoćno. Ovo je poznati argument, davno formuliran, a favorizirali su ga anglo-američki filozofi u prilog ateizmu. Filozofi ove tradicije rijetko se kada pitaju što je stvarno kršćansko vjerovanje.

Obično pretpostavljaju, primjerice, da svemoguće božanstvo mora stvoriti najbolji od svih mogućih svjetova, ne znajući da se samu ideju svijeta od kojega nijedan ne može biti bolji odbacuje (odbacio ju je, primjerice, Akvinski) kao apsurdnu. I također pretpostavljaju da zlo ili patnju, koju bi svemogući bog mogao spriječiti, takav bog mora spriječiti ako nema zle volje. Zaključak je jednostavan: ili nikakvo božanstvo ili neko koje nije svemoćno ili nije dobronamjerno.

Ovdje je mjesto za neka opažanja o antropomorfizmu. Tijekom mog obraćenja na katoličku vjeru i poučavanja o njoj, znala sam čitati upozorenja da ne antropomofiziram Boga. Takva upozorenja mi nisu bila jasna; nisam mogla vidjeti tu opasnost, niti što bi to uopće bilo. Ali neki današnji filozofi engleskog govornog područja pokazali su mi o čemu se radi. Napisati će rečenice poput: 'Bog mora biti u najboljoj mogućoj poziciji da stvori mišljenje o tome-i-tome'. Teško mogu vjerovati da je stvarni um smislio tu misao; ali čini se da barem jedan jest.

Grijeh [1/3] Definicija, Dobrovoljnost i grijesi propusta - G.E.M. Anscombe

Anscombe je održala četiri predavanja (McGivney Lectures, 1989.god, na Institutu Ivana Pavla II, Washington) u kojima se bavila temom grijeha. Odlučio sam prenijeti nekoliko ideja i sažetaka, podjeljeno u tri dijela. U prvom se bavi definicijama koje će kroz predavanje analizirati, a u drugome se bavi grijehom propusta i uvjetima grijeha.

***

I. Dio: Dvije definicije

A. Što je grijeh? Obično se smatra djelovanjem, ali ne smijemo zaboraviti da postoje i grijesi nemara i propusta, njih sve ne nazivamo djelovanjima. Možemo reći da postoje dvije definicije grijeha:

1. To su ponašanja protiv [pravog] razuma.

2.  To su ponašanja protiv božanskog zakona.

B. Razmišljajući o grijesima pod opisom "pogrešno činjenje", pritom imajući na umu djelovanja, dolazimo do problema: kako je moguće činiti-pogrešno? U Platonovoj Protagori nalazimo da Sokrat kaže: ‘Prilično sam siguran kako nitko među mudrima ne misli da netko griješi ili svojevoljno čini podla i zla djela’ Za ovo mišljenje mudrih potreban je argument koji nam Platon daje na drugom mjestu. Uvjerio je Aristotela, a preko njega i mnoge druge, da postoji problem: Kako netko može dobrovoljno učiniti ono što misli da je loše?

Definicija (2) pripada vjeri u Boga kao zakonodavca. Bog je uzrok svih drugih stvari pa kako se išta može dogoditi suprotno božanskoj volji? Ne mora li se ostvariti u svemu, uključujući i u djelovanju stvorenja koja imaju razum i volju?

C. Iz Platonove citirane misli, i iz njegova argumenta proizlazi da je pogrešno činjenje nešto što uključuje volju. Što je dobrovoljnost? Da su grijesi, ili pogrešno ponašanje, u biti dobrovoljni, vodi ili do platonističkog gledišta da se ne mogu dogoditi, ili, ukoliko je to neispravno, takva izjava pokazuje važnost razumijevanja dobrovoljnosti.

D. U katoličkoj kršćanskoj tradiciji postoji razlika između smrtnih i lakih grijeha. Razlikuju li se po vrsti? Kriteriji za smrtnost grijeha koji su najviše prihvaćeni potječu od svetog Alfonza Liguorija. Čini se da je zbog toga vrlo upitno mogu li postojati smrtni grijesi propusta koji nisu namjerno odabrani.

E. Svako kažnjavanje grijeha od strane Boga postalo je nepopularno vjerovanje u mnogim krugovima, ponajviše u obliku u kojem uključuje vjerovanje u pakao.—Ali Thomas More je rekao svojoj kćeri: Ako bih otišao u pakao zbog svojih grijeha, i dalje bi služio slavljenju Božje pravde.

F. Pala ljudska narav i istočni grijeh. Nemogućnost izbjegavanja stvarnih grijeha za one koji su postali razumni i nasljednici su istočnog grijeha. Kako je otkupljenje zamislivo? Što je to?

Definicija grijeha

Započnimo s našim A. [Ansombe naglašava da propust nije samo nečinjenje nečega - kao što se to pretpostavlja u nekim modernim moralnim filozofijama, nego nečinjenje nečega što bi trebali činiti, npr. neispunjavanje neke dužnosti.]

[...] Dvije definicije su ekvivalentne što se tiče onoga što pokrivaju. Govoreći ovo, imam određene pretpostavke. Prvo, da je razumno govoriti o radnjama u svakom slučaju kao o nečemu što je nekada "protiv razuma". I drugo, taj razum nalaže štovanje jedinog istinskog božanstva.

Obje pretpostavke su suprotstavljene Davidu Humeu. On je smatrao da je glavna uloga razuma u djelovanju izbjegavanje pogrešaka (o onome što bismo sada nazvali "činjenicama") u odabiru sredstava za postizanje naših ciljeva. ("Razum jest i treba biti samo rob strasti’") Time je bacio rukavicu Sokratu, koji je bio užasnut idejom da se razum, misao, intelekt iskorištavaju kao robovi u službi strasti.

Moral – G.E.M. Anscombe

U nastavku prenosim Anscombine izlaganje iz 1982. god kojeg se prenosi pod nazivom "Morality" u knjizi Faith in Hard Ground. (Objavljeno u C. Marnea, Pro Ecclesia et Pontifica.)

***

Stariji koji su ovdje prisutni sigurno se sjećaju buke koja se digla oko govornice po imenu Margaret Knight, koja je na radiju objavila [1950.god] da je moguće imati moral bez religije. Digla se ogromna buka oko toga; novine su to tretirale kao da se radi o velikom izvanrednom događaju, a neki od nas bili su prilično zbunjeni zašto bi to učinili. Jedino objašnjenje kojeg sam se mogla sjetiti bilo je da je to bilo na radiju; jer mišljenje sigurno nije bilo neobično. No, moguće je da lord Reith [urednik] prije nije dopustio da se takve stvari emitiraju.

U raspravama koje su usljedile nije se previše govorilo o zabuni koja postoji u ovoj misli: znači li to da (osim onog dijela morala koji je povezan s dužnostima prema Bogu) postoji logična neovisnost, i da pristojna osoba može shvatiti pravi moral ako je prisebna, i sposobna je jasno razmišljati, bez pozivanja na religijsko otkrivenje; primjerice da ne morate vjerovati u Boga da biste se usprotivili laganju. To je jedno potencijalno značenje. Druga stvar koju je to moglo značiti, a to je ona na koju se ovdje želim usredotočiti, iako to nitko tada nije spomenuo, jest: "odustanite od religije, pustite da religija potpuno nestane, (čak i više nego što je u to vrijeme- a uvelike jest, u to vrijeme) i još uvijek će biti morala". Sjećam se da nitko uopće nije pitao: ‘Pa, naravno, ljudska bića su oduvijek imala moral, ali pitanje je kakav moral?’

Prijedlog da biste trebali pitati ‘kakav moral?’ nije izrečen ni u jednoj raspravi koju sam čula. Činilo se da se uvijek pretpostavljalo da ako možete imati moral, to bi bio... pa, moral! Postoji samo jedan! Pretpostavljam da su do neke mjere i sami katolici slično razmišljali; Sjećam se da je Frank Pakenham zauzimao to stajalište kada je govorio o svom prijateljstvu s Margaret Knight i o tome kako je ona bila dobra osoba, kakav je dobar stav zauzela... Siguran sam da je mislio da bi to bio pravi moral kakav uči Katolička crkva, ili ako nije, da bi postojale vrlo periferne točke neslaganja.

Sjećam se da sam ušla u raspravu (samo da vas podsjetim koliko su se brzo stvari promjenile nagore u desetljećima od tada) na zabavi u Oxfordu, o kontracepciji, tada već široko prihvaćenoj, i primijetila sam da bi to sigurno dovelo do pobačaja - mislim na to da bi pobačaji bili općenito prihvatljivi - a moji kolege, Warnockovi, filozofi, bili su apsolutno ogorčeni na taj prijedlog. Rekli su da je to bila potpuno nepoštena tvrdnja; da ako vjerujete u kontracepciju da ćete povjerovat i u pobačaj, ili da će ljudi ići prema pobačajima. Naravno, činjenice su sada dokazale da sam bila u pravu što se tiče onoga što će se zapravo dogoditi. Nepostojanje logične veze može biti istinito; doista, imam prijatelje nekatolike koji odobravaju kontracepciju i ne odobravaju pobačaj (ne znam zamaraju li se time koje su metode kontracepcije zapravo pobačajne!). Dakle, to je moguća pozicija, ali nije psihološki vjerojatna pozicija.

U današnje vrijeme, kada se činjenica da je nešto povezano s neodobravanjem pobačaja navodi - recimo u London Review of Books - kao dokaz o tome koliko je to ludost, ili koliko je to potpuno prezira vrijedna stvar, možda je teško sjetiti se kako se, još 1950., moglo smatrati da je netko bio apsolutno nesraman kada je rekao nešto poput: "To je prvi korak, ići će na pobačaj, ići će odatle do čedomorstva i raznih drugih oblika ubojstava.’ Netko bi mogao pomisliti da sada govorim o velikom klizanju nizbrdo u onome što je javno prihvaćeno od Drugog svjetskog rata. Nije tako; već smo prije toga krenuli znatno kliziti nizbrdo: svi su odobravali mjere masakra civilnog stanovništva kao metode ratovanja. Bio je to veliki korak koji je već učinjen i na koji je bilo relativno malo primjedbi. A katolici, bojim se (žao mi je što to moram reći; sada govorim staromodnim katolicima, ljudima koji su odgajani na toj izvrsnoj stvari, Katekizmu, kako su ga proglasili biskupi Engleske i Walesa) oni su, bojim se, imali vlastitu promjenu nagore već u doktrini koja se može naći u tom katekizmu [zapravo drugom dokumentu]: da su potpuno znanje i potpuni pristanak potrebni za počinjenje smrtnog grijeha. Ova doktrina - a to je vrlo važna doktrina - čini se pogrešnom i dvosmislenom. Moglo bi se pomisliti da je to istina, ali upozorite na dvosmislenost i recite:‘Gledajte, to je kao doktrina mens rea u zakonu; doktrina mens rea ne kaže "Moraš se osjećati krivim da bi bio kriv"; kaže da morate biti krivog uma, a to znači da ste morali znati da stavljate otrov u juhu svog muža - da ako niste znali da stavljate otrov u juhu svog muža, uistinu niste znali, i nije se moglo očekivati da znate, pa onda, nemate mens rea o tome da ste otrovali svog muža, iako jeste".

O djelovanju u dobroj namjeri (i slijeđenju vlastite savjesti) – G.E.M. Anscombe

U radu kojeg se prenosi pod naslovom "On Being in Good Faith" (objavljeno u Faith in Hard Ground), Anscombe se bavi time što znače one popularna fraze poput "slijediti vlastitu savjest". Rad je predstavljen pred skupinom katoličkih filozofa, vjerojatno u kasnim pedesetima.

***

Rašireno je uvjerenje, implicitno među mnogim nekatolicima i eksplicitno među mnogim katolicima, da čovjek nije kriv kada čini ono što je u skladu s njegovom savješću. Sjetite se samo onih fraza kojima je cilj osloboditi nekoga krivnje; "iskreno je vjerovao da mora činiti ono što čini", "ponašao se u skladu s onime što smatra ispravnim". Određeni dokumenti podučavaju da je nemoguće smrtno sagriješiti bez potpunog znanja i potpunog pristanka, i da je ispravno djelovati po svojoj savjesti, da je grijeh djelovati protiv nje, čak iako je ono što savjest zahtijeva pogrešno, i općenito, da iskrene namjere [eng. good faith] oslobađaju krivnje. Mnogi će koristiti razlikovanje između materijalne i formalne grešnosti; stvar je formalno grešna (odnosno radi se o grijehu agenta) samo kada agent vjeruje da je to grešno ili pogrešno.

Primjetimo da je prema takvom razmišljanju dostatna nepromišljenost zaštita od počinjenja smrtnog grijeha. Osim toga, teško je vidjeti zašto bi bio smrtan grijeh odreći se vjere u Krista i Katoličku Crkvu jer barem nekad imamo slučaj da se čovjeku čini kako kršćansko vjerovanje neistinito ili nerazumno. Ukoliko pri takvom razmišljanju napusti vjeru kako možemo reći da zna da odbija istinu otkrivenu od Bog? Teško je uopće vidjeti kako je moguće razumom počiniti smrtni grijeh. Uzmimo za primjer kada netko zbog nepromišljene i nemilosrdne prosudbe ozbiljno okleveta. Obično nitko ne pomisli sada ću "nepromišljeno" prosuditi. Slično s iskrenošću, Ako sam iskren sve dok vjerujem u ono što govorim, tada me iskrenost ne oslobađa optužbe za klevetu.[...]

Kada se kaže da su potpuno znanje i pristanak nužni uvjeti smrtnog grijeha, izjava je nejasna. Vjerujem da se ponekad - čak često - podrazumijeva da ako agent u potpunosti ne razumije da je ono što čini pogrešno, onda ono što čini nije smrtni grijeh. Ta izjava može imati drugo značenje; ona može značiti samo da agent mora imati punu spoznaju da je ono što radi takvo-i-takvo, dok je takvo-i-takvo zapravo ozbiljno pogrešno, kako bi počinio smrtni grijeh. Na primjer, ako ne znam, dajući svom djetetu, recimo, piće, da je to smrtonosni otrov, onda nisam kriv za ubojstvo time što sam tako prouzročio njegovu smrt. Ali ako to znam, i dam piće s potpunom namjerom da ga ono ubije, onda na temelju jedne konstrukcije uvjeta 'potpuno znanje i potpuni pristanak', počinit ću smrtni grijeh, a činjenica da ja možda vjerujem da je ispravno ubiti ga nije narušavanje uvjeta za smrtni grijeh.

Mislim da je ovo značenje doktrine: jer ona ima očite veze s etičkom tradicijom aristotelizma, prema kojoj nepoznavanje okolnosti može spriječiti da neki čin bude dobrovoljan - a samo ono što je dobrovoljno može biti grijeh. Ali nepoznavanje principa nije uzrok dobrovoljnog, nego nitkova.

[...]

Ne mislim da bi uvjet trebao biti velikodušniji od toga. Jer granice dobrovoljnog daleko su šire od granica namjernog; ali grijeh u biti zahtijeva, ne namjeru nego dobrovoljnost. Čovjek možda nije kriv za ubojstvo iz namjere - tj. da je namjeravao ubiti nekoga koga je ubio i nije imao pravo tražiti ubojstvo - ali je ipak kriv za ubojstvo, u okolnostima u kojima je, ako nije znao što radi, to trebao znati. Ako vozi auto pretjeranom brzinom gradskom ulicom i pritom ubije jednu ili dvije osobe, možda mu nije palo na pamet da bi se to moglo dogoditi. Dakle, on nije namjeravao njihovu smrt; ali trebao je shvatiti što je vjerojatno, a to što nije shvatio to ga ne opravdava. I čini se smiješnim tvrditi da neopravdano ubojstvo, u okolnostima u kojima je čovjek mogao shvatiti da je razmišljao, nije smrtni grijeh, nije ozbiljno pogrešno. Ne pretpostavljam da je lud ili pijan, nego samo nepromišljen; a slučaj nije izmišljen. Možete reći: s punim je znanjem počinio smrtni grijeh vozeći se vrtoglavom brzinom gradskom ulicom. Ali razlog zašto je to činiti grijeh je taj što je opasno. Inače bi se tome moglo malo toga prigovoriti. Možda bismo trebali reći: čovjek koji to čini svjestan je opasnosti čak i ako na nju ne misli. Tada može postojati znanje bez realizacije. 'Nisam o tome razmišljao' ili 'Nisam o tome tako razmišljao' ne pobijaju znanje.[...]

Sveti Toma ima članak u Summa theologiae: Je li volja koja odstupa od pogrešne savjesti loša? Primjerice, ako čovjek misli da bi trebao počiniti blud, ali to ne učini, je li njegova volja loša? Odgovor svetog Tome na ovo pitanje, koje je, kako on kaže, pitanje obvezuje li kriva savjest, jest da obvezuje: takva je volja loša. Razlog je u tome što je dovoljno da volja bude loša ako ono što čovjek čini čini loše, tj. pod pojmom zla; tako da ako on misli da čini neku vrstu nedjela čineći određenu stvar, onda to formalno i čini. Ova točka doktrine dobro je poznata i dobro se uklapa u stav koji sam skicirala na početku.

Sljedeći članak svetog Tome manje je poznat i uopće se ne uklapa u taj stav. Jer u njoj on postavlja pitanje je li dobra volja koja je u skladu s krivom savješću; a to je, kako kaže, isto što i pitanje da li pogrešna savjest opravdava. Njegov odgovor je da je takva volja loša osim ako je pogreška, ili neznanje, vrsta neznanja koja čini čin nevoljnim. Nadalje, čini se da misli da je jedina vrsta neznanja koja čini djelo nehotičnim neznanje, bez ikakvog nemara, u pogledu neke okolnosti čovjekovog postupka. Npr., da bi se počinio preljub, mora se imati odnos s tuđim supružnikom; ako je čovjek to učinio svjesno, vjerujući da treba, onda je njegova volja loša, jer je zabrana preljuba dio Božjeg zakona, koji je čovjek dužan poznavati. Ali ako je mislio da je žena njegova žena - kao što bi se moglo dogoditi zbog njegovog neznanja o, recimo, prethodnom valjanom braku s njezine strane - tada bi ga njegovo neznanje, kao uzrok nenamjernosti njegovog postupka, opravdalo.

[...]

Postoji priča o jednom školarcu koji je rekao da su pribadače svake godine spasile milijune života time što ih nisu progutale. Netko tko pokušava objasniti što je tu apsurdno može reći da se negacija ne može nazvati uzrokom bilo čega. Međutim, ne pokvare li kuhari krumpir ne stavljajući sol u vodu? Zar signalisti ne izazivaju nesreće nedajući signale? [...]

PS

Anscombe dalje analizira još neke slučajeve i fokusira se na to što znači dobrovoljnost (davanja pristanka), jesu li i u kojem smislu naše misli "dobrovoljne".

Anscombe se pozvala na određene dokumente koji tvrde da je nemoguće smrtno sagriješiti bez punog znanja i punog pristanka, vjerojatno se krivo referencirala, ali doista postoje drugi dokumenti koji tvrde nešto slično. (Da je za smrti grijeh, uz tešku počinjenu stvar, potrebno i "dovoljno promišljanje" i "puni pristanak volje".)

U svakom slučaju, ideja koju komentira je zaista nešto što često možete čuti; da ukoliko "slušate vlastitu savjest" ne možete progriješiti. Ipak, očito postoji pogrešno shvaćanje uvjeta znanja i pristanka. (Rezultat su neki jako upitni pastoralni savjeti.)

Autoritet u pitanjima morala – G.E.M. Anscombe

Anscombe se u Authority in Morals bavi bitanjem podučavanja morala i autoriteta. Rad je predstavljen na simpoziju u Normandiji 1961. godine, objavljen kasnije u Problems of Authority (London: Darton, Longman & Todd, 1962). Dostupan je i u knjizi Faith in Hard Ground.

Prema autoritetu u pitanju morala će mnogi biti sumnjičavi jer moramo biti vođeni vlastitom savješću, ali dobri etički izbori i vrline su nešto što moramo prakticirati i vježbati. Iako nešto naučimo od autoriteta, svejedno mi sami moramo odlučiti djelovati. Prenosim nekoliko razmišljanja;

***

Za mnoge, barem one koji studiraju filozofiju, postoje poteškoće oko bilo kakvog pojma autoriteta u moralu. Postoje, naravno, različiti oblici autoriteta. Postoji pravo proglasiti nekom drugom što je istina - u ovom slučaju što je ispravno, a što pogrešno, i zahtijevati da prihvati ono što netko kaže i ponaša se u skladu s tim. Postoji autoritet vrhunskog znanja - u ovom slučaju, to bi bio autoritet, tj. izvanredan kredibilitet, stručnjaka za ispravno i pogrešno, vrlinu i manu. Zatim imamo autoritet nekoga tko vrši svoju proročku službu, tko podučava qua onaj kojeg je Bog postavio da podučava; u ovom slučaju, proglašavajući što je ispravno, a što pogrešno, kreposno ili zlo.

Koliko god prva vrsta autoriteta bila nekima sporna, on je neizbježan. Roditelji na taj način podižu djecu. Roditelj ima dužnost podučavati, a to znači da mora imati i autoritet podučavati kako bi ispunio tu dužnost.

Naravno, javlja se problem što kada podučava ono što je lažno, ili ono što sam ne vjeruje. Isto tako, kakav je autoritet učitelja koji podučava ono što je pogrešno, može li učenik odbaciti učiteljev autoritet, jer kako bi učenik mogao odbacivati samo ono što je pogrešno.

Anscombe se pita; "Postoji li nešto bitno manje poučljivo o moralu od, recimo, kemije ili povijesti ili matematike - ili religijske dogme?"

---

Jednom sam vidjela kao moto poglavlja u velikom udžbeniku više matematike -("Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji" [Jak 1,22]) - i radilo se o ispravnom motu; Matematika se ne uči učenjem da su matematičke tvrdnje istinite, već izvođenjem njihovih dokaza. Slično bi se moglo smatrati da nečija moralnost mora biti nešto što je čovjek formulirao za sebe, videći ispravnost i pogrešnost svake stvari za koju prosuđuje da je ispravna ili pogrešna; tako da ako je ikad netko drugi poučavao nekoga, on je bio prilika da netko za sebe formulira ono što je poučavao, a ne izvor informacija.

S ovim je gledištem povezana ideja da je nečija vlastita osobna savjest nužno vrhovni arbitar u stvarima dobra i zla. [...]

Oslanjati se isključivo na vlastitu savjest (svoju ‘nepotpomognutu’ savjest) znači odbiti suditi o bilo čemu u praktičnim stvarima osim ako u tom smislu nije u stanju prosuditi sam za sebe. Govoreći u tom smislu 'vlastite savjesti' samo bedasta osoba misli da je njegova vlastita savjest posljednja riječ, što se njega tiče, o tome što učiniti. Jer kao što svaki razuman čovjek zna da ga pamćenje ponekad može prevariti, svaki razuman čovjek zna da ono za što se savjesno odluči kasnije može savjesno požaliti. Čovjek može imati razloga prosuđivati da je moralni savjet drugog čovjeka pouzdaniji od njegove vlastite nepotpomognute savjesti; u svakom slučaju korisno bi mu bilo posavjetovati se sa drugima; može s razlogom vjerovati da je neki javni izvor moralnog učenja pouzdaniji od njegove vlastite nepotpomognute prosudbe. Naravno, ne bi imao nikakve osnove za takve prosudbe ukoliko se već nije oslanjao na svoje vlastite moralne prosudbe u određenoj mjeri; ali bilo bi sofistički tvrditi na temelju ovoga da njegova vlastita savjest ipak mora biti za njega posljednja riječ o tome što bi trebao učiniti. Međutim, ovaj sofizam, potpomognut konfuzijom u smislu da je doista nemoguće uzeti išta osim vlastite savjesti kao arbitra ispravnog i pogrešnog, naveo je ljude da prihvate Kantovu tezu o autonomiji volje i da napadnu, bilo kao nelogične ili kao prijekorne, one koji primjerice konzultiraju božanski zakon i prihvaćaju njegove presude, iako sami ne mogu vidjeti zašto nešto što je zabranjeno tim zakonom nije ispravno.

Dvadeset raširenih mišljenja među suvremenim anglo-američkim filozofima – G.E.M. Anscombe

Analitičku filozofiju više karakteriziraju stilovi argumentacije i istraživanja nego doktrinarni sadržaj. Stoga je moguće da ljudi različitih uvjerenja prakticiraju filozofiju ove vrste. Ne treba čuditi da i ozbiljni vjernici katolici mogu biti analitički filozofi.

Međutim, postoji niz mišljenja koja su protivna kršćanstvu, a koja su implicitno ili eksplicitno prisutne među analitičkim filozofima. Kršćanin ozbiljne vjere ne bi se, prema mome mišljenju, smio držati bilo kojeg od njih. Neki od analitičkih filozofa koji nemaju kršćanska ili teistička vjerovanja također ih se ne drže, ili ih se drže samo nekoliko. Ipak, toliko je često pronaći barem neke od njih u umu analitičkog filozofa da je korisno sastaviti što potpuniji mogući popis. Popis može biti koristan kao upozorenje onima koji nisu uvijek shvaćali da su određena gledišta suprotna kršćanskoj vjeri. Također bi moglo biti od pomoći prikupiti takvo mišljenja na jedno mjesto kako bi ih zajednički mogli preispitati;

---

1. Mrtav čovjek — ljudski leš — je čovjek, a ne bivši čovjek [eng. ex-man].

2. Ljudsko biće postaje osoba kroz razvoj karakteristika koje nešto čine osobom. Ljudsko biće u raspadanju također može prestati biti osoba bez da prestaje biti ljudsko biće. Ukratko: biti osoba je nešto što se dodaje ljudskom biću koje se pravilno razvija, a što može nestati u starosti ili imbecilnosti.

3. Mi nismo (puki) članovi biološke vrste, već sebstvo [eng.self]. Priroda 'sebstva' važna je filozofska tema.

4. Ne postoji takva stvar poput prirodne vrste sa suštinom koja je ljudska priroda. Ovo mišljenje djelomično je posljedica filozofije Johna Lockea, a djelomično zbrkanih razmišljanja o evoluciji i teoriji prirodne selekcije koju se prihvaća kao objašnjenje evolucije.

5. Etika je formalno neovisna o činjenicama ljudskog života i, na primjer, o ljudskoj fiziologiji.

6. Etika je 'autonomna' i mora se izvesti, ako iz ičega, onda iz racionalnosti. Etička razmatranja bit će ista za svako razumno biće.

7. Imaginarni slučajevi, koji nisu fizičke mogućnosti za ljudska bića, vrijedni su pri razmatranju moralne obveze. Tako se može zamisliti da žena rodi štene ili da 'sjemenke ljudi' lebde u zraku i mogu se naseliti i rasti na našim tepisima; ovo će imati utjecaja na ispravnost pobačaja.

8. Ne postoje apsolutne moralne zabrane koje su uvijek na snazi.

9. Proučavanje vrlina i mana nije dio etike.

10. Nazivanje nečega vrlinom ili manom samo ukazuje na odobravanje ili neodobravanje ponašanja koje to predstavlja. Ponašanje je činjenica, odobravanje ili neodobravanje je evaluacija. Evaluacije ili 'vrijednosne prosudbe' nisu kao takve istinite ili lažne.

11. Pogrešno je misliti da "treba"[eng.ought] ima osobni subjekt, kao u "X bi trebao posjetiti Y". Ispravno upravlja cijelim iskazima, kao u 'morao bi biti slučaj da X posjećuje Y'.

12. Ako postoji praktično obrazloženje moralne vrste, ono uvijek mora završiti izjavom o nužnosti činjenja toga-i-tog.

13. Nužno je, ako smo moralni agenti, uvijek djelovati prema najboljim posljedicama.

14. Nikada ne postoji moralno značajna razlika između čina i propusta kao takvog. To se pokazuje osmišljavanjem primjera gdje takva razlika ne čini nikakvu razliku pokvarenosti djelovanja.

15. Uzročnost = nužnost, i univerzalna je: tako da je determinizam istinit.

16. Sloboda ljudske volje ili ne postoji, ili je spojiva s determinizmom.

17. Prošlost i budućnost su simetrične. Nema smisla u kojem je prošlost određena, a budućnost neodređena.

18. Teist vjeruje da Bog mora stvoriti najbolji od svih mogućih svjetova.

19. Bog, ako uopće postoji Bog, je promjenjiv, podložan strastima, ponekad razočaran, mora se pretpostaviti da donosi najbolje odluke koje može na temelju dokaza prema kojima oblikuje svoje mišljenje.

20. Zakoni prirode, ako ih samo možemo spoznati, pružaju potpuna objašnjenja svega što se događa.

---

Kad kažem da su ta mišljenja protivna kršćanskoj religiji, ne želim reći da se mogu procjeniti lažnim samo na toj osnovi. Svaki od njih je filozofska pogreška i može se tvrditi da je takva na čisto filozofskim temeljima.

PS

Radi se o izlaganju pod nazivom "Twenty Opinions Common among Modern Anglo-American Philosophers" kojeg je Anscombe održala u Rimu na jednoj konferenciji. Objavljen je u Persona, Verità e Morale. Atti del Congresso Internazionale di Teologia Morale (Roma, 7–12 Aprile 1986). Rad je moguće pronaći i u knjizi Faith in Hard Ground.

Kao što navodi u zaključku, iako smatra da su takva mišljenja suprotna kršćanskoj vjeri, smatra da se može pokazati da su pogrešna na čisto filozofskim temeljima. Ovdje ih samo nabraja, ali se njima bavila u drugim radovima. (Prenio sam ranije o njenom radu ModernaMoralna Filozofija koji se dotiče nekoliko mišljenja. Također sam prenio nekoliko njenih razmišljanja u kategoriji Anscombe, uskoro ću nadodati neke radove pa će biti jasnije što misli pojedinim primjedbama,)

Za par točki mi nije potpuno jasno na što cilja, mogao bih ih interpretirati u više smjerova, ali za većinu je prilično jasno što bi bilo problematično i iz filozofske i iz kršćanske perspektive. Očito, radi se o raširenim mišljenjima pa se mnogi filozofi ne bi složili da se radi o pogreškama. Ipak, kao što navodi u uvodu, korisno ih je navesti kako biste shvatili da ukoliko naiđete na takvo mišljenja da bi trebali potražiti gdje je greška.

O privrženosti stvarima i poslušnosti Bogu – G.E.M. Anscombe

Kršćanstvo je u potpunosti uvjetovano istočnim grijehom. Zboga toga su sekularni kršćani - to jest, kršćani koji žive u svijetu, posjeduju imovinu, traže mogućnost sretnog života, možda se vjenčaju - prilično sumnjiva vrsta kršćana. Pretpostavimo da netko – neka vrsta vjerskog slastičara - prikazuje izvrsnost i nevinost ovih stvari u pokušaju da ustvrdi kako sekularni kršćanin ipak nije drugorazredni kršćanin u svom obliku života; ne, on je apsolutna prva liga što se toga tiče. (Osim njegovih osobnih mana - koje ne moramo uzimati u obzir jer ih imaju i redovnici i redovnice.) Takav pisac, koji s tim ciljem prikazuje izvrsnost braka i života u svijetu pokazuje da je potpuno zaboravio na istočni grijeh.

Konfuzija koja se tu iskazuje je zastrašujuća. Istina je da nemamo što raditi, apsolutno ništa, osim obdržavati zapovijedi u vjeri i nadi. Ne postoji niža vrsta života, koja je obdržavanje zapovijedi, i viša vrsta života, života u kojem ne samo da se držite zapovijedi, nego činite nešto bolje, poštujete [evanđeoske] savjete siromaštva, čistoće i poslušnosti. Ne: ali istina je da je manje vjerojatno da će oni koji se ne pridržavaju savjeta držati zapovijedi jer je manje vjerojatno da će biti odvojeni od dobara ovoga svijeta.

Duhovno je zlo: vezati se uz Boga samo uvjetno ili nikako. To vrijedi za ljude i za anđele. Ova sličnost je razlog zašto se kaže da ljudi imaju duhovnu narav, nešto što se inače ne čini takvim jer jer smo mi očito vrsta životinje, a ne vrsta duha.

Budući da je duhovno zlo samo uvjetna vezanost za Boga, odvojenost od vlastite volje nužna je za dobrobit stvorenja duhovne prirode; Jer bezuvjetna vezanost za Boga značila bi da je vezanost za bilo koji drugi objekt uvjetovana, tako da vezanost za bilo koji drugi cilj ne bi bila čvrsta; bila bi to neka vrsta odvojenosti. Ali odvajanje volje od svega osim od Boga bilo bi odvajanje od same sebe, jer privrženost Bogu je samo poslušnošću. Cilj volje bio bi poslušati Boga jer je Bog najviši, i stoga ne bi imala vlastiti neovisni cilj, nego bi sama sebi uskratila sve ciljeve koje bi mogla pokušati posjedovati barem time što bi željela da njihovo posjedovanje bude strogo uvjetovano.

Bez odvajanja od svega osim od Boga nećemo (kao što i ne radimo) obdržavati zapovijedi. Nevezanost je sljedeća: netko bi se odrekao nečega, što god to bilo, kad bi izbor bio između toga da posjedujemo tu stvar i toga da ostanemo poslušni.

Pretpostavimo da ne postoji "stvarno" odricanje radi nevezanosti. Tada možemo oblikovati sljedeću zamišljenu situaciju: moguće je da svi mi sekularni kršćani koji smo odabrali dobro svijeta doista možemo reći 'Odrekao bih se svega da ostanem poslušan Bogu'. Ne mora svaka hipoteza biti aktualizirana da bi bila istinita. Nema dvojbe bih li ispraznila svoj bankovni račun ako bi to spasilo život mom djetetu. Ne mora se "ostvariti" da to učinim, kako bih postala zaljubljenik u život svog djeteta više nego u svoj bankovni račun. I tako…!

Ali kada se radi o odvojenosti od svijeta, tada zbog istočnoga grijeha hipotetičko ‘Kad bi bilo potrebno, ja bih [to učinio]’, bez stvarnog odricanja, postaje ne samo dvojbeno nego svakako lažno.

Zato su sekularni kršćani, koji su odabrali oblik života koji je suprotan odricanju, sumnjiva vrsta kršćana. A priča o beskrajnoj samopožrtvovnosti majke katoličke obitelji izgleda i ima okus: religioznog sladunjavog bombona čija promocije je prikladna nekom trgovcu. Ne radi se o tome da je nevezanost nemoguća za one koji žive u svijetu i koji su vjenčani. Samo o tome da su uvjeti toliko nepovoljni da je to malo vjerojatno. Stvarna sklonost poslušnosti Bogu iznad onoga što bi netko izabrao za sebe se čini neizostavnim uvjetom toga. Ali nemojte varati ljude. Nemojte sugerirati da izvršavaju takvu sklonost samo zato što odgovaraju uobičajenim zahtjevima samodiscipline. Svako razumno ljudsko biće prepoznaje te zahtjeve koji se postavljaju pred njega u uobičajenom životu provedenom u potrazi za mogućnosti sreće za sebe i one do kojih mu je stalo. Nije potrebna božanska milost da bi se odgovorilo na takve zahtjeve i odgovor ne pokazuje da je netko odvojen u skladu sa zahtjevom koji je postavio naš Gospodin.

PS

Radi se o neobjavljenom rukopisu kojeg je Anscombe poslala bliskim prijateljima, nije poznato kojom prilikom je izvorno napisano. (Niti što je točno komentirala.)

Objavljeno je pod naslovom "On Attachment to Things and Obedience to God" u knjizi Faith in Hard Ground.

Podsjetiti ću da je Anscombe bila udana majka sedmero djece u koje je ulagala puno vremena, truda i ljubavi; bila su neizostavni dio njena svakodnevnog života. Bila je sklona iskrenim molitvama što je uključivalo molitve i za najmanje ovosvjetovne stvari. Udala se, živjela svoj bračni život i bila blagoslovljena djecom o kojoj se brinula. (Razne su priče o anegdotama njenog privatnog i javnog života. Nekih stvari joj se nije bio problem odreći, nekih je.)