Samarijanac u suvremenom svijetu i milosrđe – J. Kuničić

Komentirajući knjigu Sedam glavnih problema Crkve (Sept problèmes capitaux de l'Eglise, 1969.) koja se bavi problemima u postkoncilskoj Crkvi i poznatim teološkim imenima tog vremena, Jordan Kuničić primjećuje (iz članka Sedam glavnih problema Crkve); 

Prethodno treba reći što je glavnije. Namjera je tih istaknutih pisaca odlična. Zasluge su velike. Ne žele prolaziti pokraj čovjeka današnjice te ga pustiti u ranama neznanja i dvoumica poput onoga svećenika i levita iz evanđelja, nego žele postupati kao pravi Samarijanac. Pristupaju čovjeku današnjice, današnjem vremenu, da mu operu rane uljem i vinom te ih zaviju. Muče se kako bi predočili tajnu spasenja u dostupnom jeziku. Dakle, iskazuju čovjeku današnjice milosrđe. Prema tome, iz te same činjenice moglo bi se zaključiti. "Idi te i ti čini tako" (Lk 10,37). To je obveza svih učitelja znanosti spasenja.

PS

Recenzija donosi pregled ideja raznih teologa, ali meni je zanimljiv uvod neovisno o samoj knjizi s kojom nisam upoznat.

Protumačio sam ga u skladu s nekim razmišljanja koje sam prenio u ranijem postu Tko će moliti sa siromašnima? (Ili Usmjerenost na drugi svijet – C.S. Lewis, Liberalna želja za smrću, itd.)

Kada imate duhovno osiromašenu populaciju koja gladuje i žeđe za smislom, potrebno je biti dobar samarijanac i pobrinuti se za njezine duhovne potrebe. (Odgovoriti na duhovno siromaštvo i nedaću.)

***

Nisam upoznat s većinom autora iz knige, Jordan navodi neka njihova idejna zastranjenja koja izazivaju na razne reakcije, od čuđenja do žaljenja. Ipak, prema njemu, njihovim čitanjem shvaćamo problematiku današnjeg [1969.] mentaliteta.

Citati iz recenzije;

"Interesi društva traže da religija prožima njegovu strukturu. I interesi čovjeka. Bez odnosa prema Bogu nema pravilnog odnosa prema čovjeku. Recimo da bi u tom slučaju odnos prema čovjeku bio plitak, djelomičan. Religija i bogoštovlje spadaju na integralno shvaćenu strukturu čovjeka. Bez bogoštovlja čovjek je nekaka nepotpun. Sakat."

Neki od autora opisanih u knjizi se bave ekumenizmom, citiram;

"Svratimo pažnju na deformaciju ekumenizma. A ima ih napretek. Da se Crkva odreče onoga što zna da je istinito? Ne bi ostala vjerna Kristu, ne bi ostala vjerna niti čovjeku. Nema danas tragičnije činjenice do mišljenja nekih da je sve relativno, a naša je dužnost da naglašujemo kako postoji jedna istina i da je možemo spoznati."

[...]

"Danielou konstatira kako su se neki teolozi izražavali u pitanju pripadnosti Crkvi. Isticali su da je pripadnost čovječanstvu, oživljenom od Krista, redoviti put spasenja, a pripadnost Crkvi da je izvanredni put spasenja. Što iz ovoga slijedi, ili može slijediti? Očigledno, da je indiferentno ili manje važno kojoj Crkvi pripadaš, i uopće da li ijednoj pripadaš. Takva se nauka, i izvod iz takvih premisa, najjasnije mogla konstatirati u Americi. On je svojim očimao vidio kako je popustio dinamizam Katoličke Crkve u Americi i to u razmaku od dvije do tri godine. Zašto? Jer se katolicizmu zanijekao socijalni moment, a nastojalo se zatvoritit ga u nutrinu ili ga izjednačiti s ostalim religija."

---

O ekumenizmu sam prenio nešo ukratko; Osvrt na ekumenizam odnosno Jesu li sve religije iste?, Pakaluk o "Ekumenizmu načina življenja", Zašto liberalni kršćani ne priznaju da razaraju svoje crkve?, Korupcija milosrđa  itd.

Nekoć se tako vjerovalo... – A. Esolen o nekim posljedicama koje vezujemo uz Drugi koncil

A. Esolen mi se čini kao jedan od zanimljivijih autora, ali kada god bih pokušao izdvojiti nekoliko njegovih misli iz eseja ili knjige shvatio bih da same za sebe nisu toliko efektne. Ipak, nedavno sam pročitao par objavi na društvenim mrežama koje sažeto prenose ideje. U nastavku prenosim razmišljanje o vremenu nakon Drugog vatikanskog koncila.

"Sjećam se raznih stvari koje su uznemirivale obične katolike nakon 1969. kada im se ponavljalo da je sve to propisano Drugim vatikanskim koncilom. Od drugih ljudi sam čuo za još neke.

Ono čega se sjećam:

Uklanjanje (pričesne) pregrade. Bila je izrađena od talijanskog mramora, s mozaičnim intarzijama u uspravnim dijelovima, s euharistijskim simbolima: kruhom, dvije ribe, grozdom grožđa, Jaganjcem Apokalipse.

Uklanjanje velikog glavnog oltara. Veličanstveni bijeli mramor... zamijenjen je monotonim, ali nesumnjivo skupim predsjedavajućim stolicama, tako da bismo gledali pored stola ne u oltar, već u svećenika i dva ministranta. Zašto?

Samo bi nam Merton još falio

Filozof Vallicella nedavno je promijenio adresu bloga iz tehničkih razloga. Na svome dosadašnjem blogu je prenosio razne zanimljive citate i komentirao društvenu situaciji iz konzervativne perspektive. U pitanjima teologije ima svoj pristup (moto mu je "istraži sve, ali ne pridružuj se ničemu") pa možda ne čudi što se u više navrata osvrtao na Thomasa Mertona, trapista i duhovnog autora.

Ranije je (na starom blogu) prenio jedno razmišljanje u kojem autorica opisuje svoj problem s Mertonom;

"Sonya Roberts tvrdi o Mertonu, 'možemo se lako poistovjetiti s njegovim vjerskim putem.'

Oh, možemo li? Pa, ja se zasigurno ne poistovjećujem s onima koji iskazuju Mertonovu razinu mentalne zbrke i čistu erotomaniju. Radi se o klaunu koji je u dobi od pedesetjedne godine, zavjetovan monaškim zavjetima, razvio neodoljivu žudnju prema medicinskoj sestri koja je bila upola mlađa (s kojom je gotovo sigurno imao seksualne odnose: zašto bi inače uništio prepisku između njih?). Prije toga je već napravio vanbračno dijete. A možda i najgore od svega: u razdoblju kada je poginuo u suretu s električnim uređajem, čini se da je imao samo najmanju nejasnu svijest da bi se katolicizam mogao razlikovati od budizma.

Vjerojatno će uvijek postojati tržište za Mertona, baš kao što uvijek postoji tržište za majice s likom Che Guevarae. Ali svetoj Crkvi u 2015. godini treba Merton (i Che) otprilike onoliko koliko joj treba poslovična rupa u glavi."

***

Prilično strogo razmišljanje koje je prenio o njegovoj konfuziji i životu, ali Vallicella je prenio i zapise koje nude drugačiju sliku. Iz Mertonova Dnevnika (13. travnja 1965.) na Veliki Četvrtak,

"Na Cvjetnicu je sve teklo kako treba, uživljavao sam se u napjeve Mise kada je odjednom Muka, umjesto da je svečano pjevana na starom latinskom, pročitana u izuzetno banalnoj i dosadnoj engleskoj veziji koju su odobrili američki biskupi. Rezultat je katastrofalan. Potpuni nedostatak uzvišenosti, svečanosti ili bilo kakvog stila. Trivijalni čin – liturgijski vaudeville. Nisam se mogao riješiti dojma blasfemične komedije. "

Merton je imao ambivalentan odnos prema Drugom Koncilu, ali u gornjem opisu promjena koje su ga pratile Valicella prepoznaje tradicionalističku crtu.

PS

Toliko o Mertonu. Prva misao je stara deset godina, mislim da vrijedi i dalje. Ipak, popularizirao je trapiste, to ne može biti loše. (Iako možete postaviti pitanje što je točno popularizirao.)

Prenio sam ranije na blogu više Vallicellovih razmišljanja, vidi kategorija Vallicella, 2. dio, 3.dio. Pretpostavljam da je njegov stil uređivanja - citiranja i prenošenja tekstova uz poneki vlastiti komentar - utjecao i na stil ovog bloga, iako ga posljednjih godina nisam pratio. (Vallicella je ozbiljan mislioc sa zanimljivim uvidima, ali s vremenom mi je pristup vođen njegovim motom postao prezamoran.)

Ponavljam poveznicu na neka razmišljanja koja sam prenio;  Zašto imati religiozna uvjerenja?, Vallicella o (ponovnim) odlascima na misu, V. o V.II,  Idolatrija i Ateizam, Naturalizam i psihologiziranje, Mogli li puke misli biti moralno pogrešne itd.

Budziszewski o onima koji izjavlju da ih ne zanima religioznost

U kratkom razmišljanju The meaning of "I’m not religious", profesor filozofije i prava Budziszewski primjećuje vezano uz one koje tvrde da "nisu religiozni" (odnosno u njegovom tumačenju oni koji tvrde da nisu zainteresirani za religiozna pitanja); 

Nećete se iznenaditi da se religija često spominje na mojim predavanjima. Bilo bi iznenađujuće da se ne spominje budući da obrađujemo teme poput religije i politike u američkoj misli (zaključno s kulturnim ratovima), intelektualnih utjecaja na osnivanje Amerike (što je uključivalo puno više teologije nego što mislite) i Tome Akvinskog (značajnog srednjovjekovnog teologa i filozofa).

Potičem studente da izraze svoja stajališta, pa čak i da budu spremni ne slagati se sa mnom i jedni s drugima, sve dok su pristojni i obrazlažu svoje stavove.

Neki studenti vjeruju u Boga. To mi je jasno, iako ih mogu pitati kako su došli do svog uvjerenja.

Neki studenti misle da Bog ne postoji. To mi je jasno, iako ih mogu pitati koja bezuvjetna predanost, koja krajnja briga, koji "bog" zauzima mjesto Boga u njihovom životu.

Neki studenti nisu sigurni postoji li Bog. I to mi je jasno, iako ih mogu pitati žive li kao da On postoji ili kao da ne postoji i zašto.

Ali drugi studenti kažu da o tome ne razmišljaju. "Nisam religiozan."

E to mi nije jasno.

Možda mislite da takvi studenti jednostavno ne žele otkriti što su mislili. Takvo objašnjenje bi bilo uvjerljivo da sam ih prozvao pred svima. Obično se međutim izjava "Nisam religiozan" dobrovoljno iznosi u raspravi, od strane ljudi koji su bili slobodni ništa reći.

"Nisam religiozan" ne izražava ni vjerovanje, ni nevjerovanje, ni nesigurnost. Što onda izražava?

Izražava li nedostatak interesa? Pretpostavimo da se prema Zemlji kreće veliki asteroid koji bi mogao uništiti sav život pri udaru. Pitate me: „Što mislite?“, a ja odgovorim: „Nisam baš astronomičan.“ Moglo bi se raditi o tome.

Izražava li ukus? Pretpostavimo da sam slučajno progutao otrov. Ponudite mi protuotrov, koji je slučajno aromatiziran, a ja odgovorim: „Ne volim baš okus višnje.“ Možda se radi o takvoj stvari.

Izražava li to neku preferenciju? Pretpostavimo da slušam Cardi B, a vi se spremate ići na Handelov koncert. Pitate: „Želite li poći s nama?“, a ja odgovorim: „Više volim drugačiju vrstu glazbe.“ Možda je takvo što.

Ili izražava crtu osobnosti? Pretpostavimo da je sezona gripe. Pitate: „Misliš li da ćemo je dobiti?“, a ja odgovorim: „Prema Myers-Briggsovom testu osobnosti, ja sam INTP, pa nije vjerojatno da tako mislim, zar ne?“ Možda je to.

Ali takvi odgovori bi propustili najbitnije. „Bog postoji“ je tvrdnja o istini. Ono što vjernici misle pod Bogom jest ono o čemu sve ostalo ovisi, ono za što sve ostalo postoji, ono u čemu potječe svako drugo značenje: Onaj u Kome leži naša jedina šansa za konačno ispunjenje. On nije hobi. On nije ukus. Možda ne vjerujete da je Najvažnija stvar stvarna - ali kako je moguće da vas nije briga ni za jedno ni za drugo?

Možda nije moguće ne mariti. Već prva rečenica Metafizike poganskog filozofa Aristotela kaže: „Svi ljudi po prirodi žele znati.“ Toma Akvinski smatra da je želja za traženjem istine stvari utkana u naše biće, uz želju da dijelimo svoje živote s drugima na način koji ima smisla. Biljke se same održavaju. Muške i ženske životinje ujedinjuju se kako bi nastavile vrstu. I ljudska bića čine te stvari, ali mi smo više od toga. Mi smo racionalne životinje. Ne možemo ne htjeti znati što je istina i što sve znači, a najveća istina je istina o Bogu.

Ako su ovi mislioci u pravu, onda izjava „Nisam religiozan“ može odražavati neku vrstu lažne savjesti. Osoba koja je izgovara doživljava isti impuls da sazna istinu o stvarima kao i svi mi. Ali ona potiskuje poriv, nastoji ga odvratiti, pokušava ne razmišljati o tome.

Kakvog smisla ima potiskivati našu najsnažniju želju, želju da znamo Najvažniju Stvar, i vođeni tim znanjem, da posjedujemo Najveće Dobro - potiskivati upravo onu želju koja neizbrisivo ostavlja pečat na našoj ljudskoj prirodi?

PS

Kao što sam uvodno napomenuo i kao što ste vjerujem sami prepoznali, pod izjavom "nisam religiozan" ne misli na one koji ne vjeruju nego na one koji misle da se ne radi o bitnoj stvari odnosno nije nešto o čemu bi razmišljali.

---

Raniji postovi; Poznavati Božju opstojnost najbitnija je stvar o nama i svijetu, Što o vjeri podučavaju oni koji ne podučavaju, Jesu li sve religije iste?, Zašto imati religiozna uvjerenja?, Koliko ozbiljno ulažete u vjeru?, Potrudite se (vezano uz kršćanstvo), Bog je dokaziv!; Tražimo li istinu, jer u pitanju je sve - Pascal, odnosno kategorija Pensées, itd.

Dovoljno je vjere kao zrno gorušice da se promijeni život čovjeka.

"Amoralni" Spolni odgoj - Von Hildebrand

Filozof Dietrich von Hildebrand objašnjava u "Sex Education: The Basic Issues I" što je pogrešno s "amoralnim" spolnim odgojem kakvog su počeli uvoditi šezdesetih godina u američkim (katoličkim) školama. Prenosim u nastavku;

***

Želimo li procijeniti štetu koju takozvani spolni odgoj (u učionicama) nanosi dječjim dušama prvo moramo shvatiti samu narav seksa. Šteta je to ne samo s moralnog glediša, već i s gledišta ljudskog integriteta i duhovnog zdravlja.

Nepristrana analiza fenomena seksa jasno otkriva njegovu radikalnu razliku od drugih instinkta. Ima svojevrsnu dubinu koju ne posjeduje nijedan drugi instinkt – ni žeđ ni glad, ni potreba za spavanjem, ni bilo kakva želja za drugim tjelesnim užicima.

Seks je tajanstven i jedinstven

Iako svi naši instinkti utječu na naš osobni život, potpuno je drugačiji utjecaj kojeg ima čar drugog spola, tjelesna seksualna želja i seksualna požuda. Ovi seksualni entiteti imaju tajanstven karakter; oni obasjavaju naš psihički život kvalitetom koja se jednostavno ne nalazi u želji za jelom ili u užitku koje zadovoljavanje te želje pruža. Iznad svega, seksualna ekstaza ide do same dubine našeg tjelesnog postojanja. U svojoj ogromnoj moći, to je nešto izvanredno, nešto s čijom se dubinom mogu usporediti samo strašne tjelesne boli.

Jedinstvena dubina seksa u tjelesnoj sferi može se pokazati jednostavnom činjenicom da je čovjekov stav prema njemu od neusporedivo većeg moralnog značaja od njegovog stava prema drugim tjelesnim apetitima. Predavanje seksualnoj želji radi nje same onečišćuje čovjeka na način na koji proždrljivost, na primjer, nikada ne može. A adekvatan odgovor na ovu sferu, čistoća, puno je važnija od umjerenosti.

Ali seks nije važan samo s moralnog gledišta. Čovjekov stav prema seksu ima značaj i za cijelu njegovu osobnost; to je, zapravo, jedna od glavnih karakteristika njegove osobnosti. Ovaj središnji položaj seksa posljedica je dvaju čimbenika. Prvi je taj što se ovdje tijelo i duša susreću na jedinstven način. Drugi je osebujna intimnost seksa.

Osim svoje dubine, seks posjeduje jedinstvenu intimnost. Intimne stvari zahtijevaju veo; one privlače stidljivost. Ali trebali bismo shvatiti da stidljivost nije identična sramu. Sram je ispravan odgovor na ružne stvari. Sramimo se određenih postupaka koji nisu samo moralno zli, već i specifično podli i sitničavi. Izbjegavamo poniženje koje podrazumijeva izlaganje tih mana pred drugim ljudima. Isto vrijedi i za stvari koje su specifično smiješne. Sramimo se pokazati ih jer se bojimo da sami sebe učinimo smiješnima i da nam se ne smiju. Zdrava i pristojna osoba također želi privatnost za određene stvari koje su drugima neestetske i neugodne. Sram joj zabranjuje da određene stvari čini u javnosti. Samo životinjska grubost ili ponos i perverzija cinika mogu ukloniti ovaj zdravi sram i želju za privatnošću.

Sveta Stidljivost

Potpuno suprotan ovom sramu pred negativnim stvarima je plemeniti sram ili, bolje rečeno, sveta stidljivost poniznosti. Ona potiče čovjeka da pokuša sakriti svoje vrline i da se ustručava da ga drugi hvale. Što je osoba poniznija i pobožnija, to će u njoj biti razvijenije. Tada pokušava prikriti svoje zasluge velom. Postojanje ovog plemenitog stida pokazuje koliko je pogrešno pretpostaviti da se nešto treba smatrati negativnim jer se čovjek ustručava to javno izložiti ili to na bilo koji način obznaniti. U ovom slučaju pokušava sakriti ne nešto negativno, već nešto izvanredne vrijednosti. Vrsta posramljenosti radikalno se razlikuje u ovim slučajevima.

Moderni spolni odgoj i rizik iskorištavanja

Pretražujući referencu o von Hidebrandu, naišao sam na članak Comprehensive Sex Education Undermines Students’ Moral Development koji se pita o ulozi sveobuhvatnog spolnog odgoja i seksualnog iskorištavanja djece; osvrće se na ideju da normalizacija (maloljetničkih) odnosa izlaže djecu i mlade riziku seksualnog iskorištavanja.

Govoreći o zlostavljanjima u Rotherhamu primjećuje;

Vlasti u Rotherhamu bile su popustljive prema seksualnim aktivnostima maloljetnika jer su pretpostavljale da se radi samo o životnom stilu mladih. Istraga Rotherhama istaknula je da se "za djecu od samo 11 godina smatralo da imaju konsenzualni spolni odnos, dok su ih zapravo odrasli silovali i zlostavljali." Vlasti su odbacile zabrinutost koju su izrazili neki roditelji. "U dva slučaja... očevi su pronašli svoje kćeri i pokušali ih izvući iz kuća u kojima su bile zlostavljane, samo da bi i sami bili uhićeni kada je policija pozvana na mjesto događaja."

Socijalni radnici smatrali su da zabrinuti roditelji nisu mogli prihvatiti odrastanje svoje djece. Prema Wellsu, „sveobuhvatni spolni odgoj“ stvorio je kod mladih ljudi očekivanje da će imati niz neobaveznih seksualnih veza. Unutar takve kulture, seksualno iskorištavanje je neotkriveno, a ranjivi mladi ljudi su lišeni zaštite.

U predgovoru Wellsove knjige, profesor David Paton s Poslovne škole Sveučilišta Nottingham zaključuje:

"Pojavljuje se jasna slika kulture u kojoj se maloljetnička seksualna aktivnost smatra normalnim dijelom odrastanja i relativno bezopasnom sve dok postoji pristanak. U kombinaciji sa službenim programima koji potiču diskretno pružanje kontracepcije maloljetnicima, postaje jasno da su trenutni pristupi usmjereni na poboljšanje seksualnog zdravlja tinejdžera često olakšavali i održavali seksualno zlostavljanje ranjivih mladih ljudi."

Paton tvrdi da „kreatori programa i stručnjaci koji rade u području seksualnog zdravlja više nemaju izgovor za ignoriranje dokaza“. To su ozbiljne optužbe. Ali što točno Paton i Wells osuđuju? Što je tako loše u sveobuhvatnom spolnom odgoju?

Ulica i internet predstavljaju manju opasnost od progresivnih aktivista – O spolnom odgoju, još jednom

Prije godinu dana Zagreb je bio obljepljen plakatima koji pozivaju na uvođenje spolnog odgoja. Iako su ih mnogi primjetili, nisu tada privukli toliko pažnje. Naravno, većina je odmah primjetila neprimjerenu vulgarnost ("Koga treba poj***ti u Gradu kako bi se djeca obrazovala o seksualnosti?", "Hoćemo ili koji ku*ac?",) i pomislila, kao što bi svaka normalna osoba pomislili kada pročita nešto takvog, da ljudi koji obljepljuju grad takvim porukama nisu ljudi koje želite postaviti da odgajaju vašu djecu u osjetljivom području spolnosti. Ne samo da to nisu ljude koje bi autorizirali da takvo što čine, nego bi ukoliko to pokušaju, učinili sve što je u vašoj moći da to spriječite.

Već na temelju poruka plakata je vidljivo da se radi o grubim, površnim i vulgarnim ljudima s iskrivljenim shvaćanjem spolnosti i intimnosti, ljudima koji vašoj djeci nisu u stanju ponuditi odgoj koji im je potreban. Nisu u stanju ponuditi formaciju u zrelu osobu sposobnu za ispravno shvaćanje i življenja ciljeva spolnosti. Radi se o ljudima koje ne želite pokraj svoje djece; odnosno iz perspektive mnogih mladih osoba, pokraj sebe.

Teško je zamisliti da bi primjerice udruga fizičara nezadovoljna statusom gradiva fizike i nastavnika obljepila grad sa sličnim porukama. Očito, odgoj, obrazovanje i informacije koje se zagovaraju nisu nešto što bi bilo gradivo usporedivo s gradivom fizike ili nekog drugog predmeta. Ideja da postoje stručnjaci za "seksualnost" koji će "znanstveno" i "objektivno" podučiti Vašu djecu je pogrešna i apsurdna. Ne radi se o temi u kojoj je netko stručnjak kao što bi netko mogao biti stručnjak u određenom području fizike.

Ipak, ljudi koji vode grad su drugačijeg mišljenja. Ljudi koji vode grad dijele ciljeve i poruke takvih plakata, pa uvode "traženi" spolni odgoja. Krajnje je vrijeme da se uvede, nema se što čekati - moramo ponuditi "činjenice" i sve javno (raz)otkriti djeci - navodno postoji univerzalni entuzijazam oko toga, ali taj entuzijazam zasigurno ne dolazi od roditelja. Iako neki roditelji i sami nisu sigurni kako pristupiti svemu tome, svjesni su da ta poduka i razgovor nije poput razgovora o najdužoj rijeci u europi ili glavnim gradovima država .

***