Podrijetlo znanosti

Kako to da je znanost postala samoodrživa pojava samo na kršćanskom Zapadu?  

... Kao što je Whitehead istaknuo, nije slučajnost da znanost nastala, ne iz jonske metafizike, ne na bramanski-budistički-taoističkom istoku, ne na egipatsko-majanskom astrološkom jugu, nego u samom srcu kršćanskog Zapada. Iako se Galileo sukobio sa Crkvom teško da bi uložio toliko truda u proučavanja Jupitera i tijela u slobodnom padu da stvarnost, vrijednosti i poredak stvari nisu prvotno bili utvrđeni vjerom u Utjelovljenje. (Walker Percy, Izgubljeni u svemiru)

Prema popularnom mišljenju, znanost je u potpunom kontrastu sa religijom: znanost prihvaća činjenice i dokaze dok religija ispovijeda slijepu vjeru. Kao i mnoga druga popularna mišljenja i ovo je pogrešno. Moderna znanost ne samo da je u skladu s kršćanstvom nego ona pronalazi svoje korijene u kršćanstvu. To ne znači da je Biblija znanstveni udžbenik koji sadrži znanstvene istine, iako neki evanđeoski kršćani žele da u to povjerujemo. Kršćanska vjera sadrži dublje istine - istine s filozofskim posljedicama koje nas potiču da istražujemo prirodu; čovjekovo mjesto u Božjem stvaranju, tko je Bog i kako je On slobodno stvorio svemir.

Velikim dijelom moderni um ne razmišlja o takvim stvarima, isto kao što i riba ne razmišlja o vodi u kojoj se nalazi. Svima koji su odrasli u znanstvenom svijetu teško je zamisliti stanje drevnog uma zarobljenog u vječnom i proizvoljnom svijetu. Svima koji su odrasli u postkšćanskom svijetu teško je cijeniti radikalnu novinu i oslobođenje koje kršćanske ideje predstavljaju antičkom umu.

Slijedeći izbor je sažetak najznačajnijih ideja Stanleya Jakia, uglednog povjesničara znanosti, dobitnika Templeton nagrade.

Kako je kršćanska vjera pružili kulturno ozračje za rast znanosti?

U "Kristu i znanosti"(str. 23), Jaki predstavlja četiri razloga zašto je znanost kao jedinstveni fenomen nastala u kršćanskom zapadnom svijetu;

•  "Još jednom je kršćansko vjerovanje u Stvoritelja dovelo do novih ideja u razmišljanju o prirodi. Samo istinski transcendentalni Stvoritelj može stvoriti prirodu sa nezavisnim zakonima bez da se pritom Njegova moć nad prirodnom umanji. Nakon što su formulirani osnovni zakoni, znanost se mogla razvijati po vlastitim uvjetima."

•   "Kršćanska ideja stvaranja dovela je do još jednog važnog doprinosa za budućnost znanosti. Sva materijalna bića su postavljana na istu razinu, tek kao obična stvorenja. Za razliku od poganskog Grčkog svemira, u kršćanskom svemiru nema mjesta za božanska tijela. Sva tijela, nebeska i zemaljska, sada imaju istu osnovu, na istoj su razini, to je dovelo do zamisli da kretanje mjeseca i slobodni pad tijela na zemlji mogu bit uređen istim zakonom gravitacije. Takva pretpostavka bi bila svetogrđe u očima svakoga tko pripada grčkoj panteističkoj tradiciji, ili nekoj drugoj sličnoj tradiciji drevnih kultura."

• "Konačno, u kršćanskoj dogmi o stvaranju pronalazimo da je čovjek posebno biće stvoreno na sliku Božju. Ta slika se sastoji i od čovjekove racionalnost koju nekako dijeli sa Božjom racionalnošću i od čovječeg stanja kao etičkog bića koje ima vječnu odgovornost za svoja djela. Čovjekovo razmišljanje o vlastitoj racionalnosti dalo mu je pouzdanje da bi njegov stvoreni um mogao pojmiti racionalnost stvorene zbilje."

• "U isto vrijeme, sama stvarnost stvaranja upozoravala je čovjeka na uvijek prisutnu napast da diktira prirodi što bi trebala biti. Razvoj eksperimentalne metode duguje mnogo toj kršćanskoj misli."

Što je s drugim monoteističkim religijama?

Jaki napominje da prije Krista Židovi nisu nikada stvorili veliku zajednicu. U kasnijim vremenima, Židovi nisu imali kršćanski pojam za Isusa kao monogenes ili unigenitus. Jedinorođenoga od Boga. Panteisti poput Grka bili su skloni identificirati monogenes ili unigenitus u samom svemiru, ili nebesima, Jaki piše;

U tome leži ogromna razlika između kršćanskog monoteizma s jedne strane te židovskog i muslimanskog monoteizma s druge strane. To objašnjava i činjenicu da je gotovo prirodno za židovske ili muslimanske intelektualce da postanu panteisti. Spinoza i Einstein su poznati primjeri za takav način razmišljanja. Što se tiče muslimana, dovoljno je sjetiti se Averroista. Imajući to na umu, možemo se nadati da ćemo razumijeti zašto muslimani koji su petsto godina proučavali Aristotelova djela i koji su napisali mnogo komentara o tome nisu nikada postigli nikakav napredak. Napredak je postignut u srednjovjekovnom kršćanskom svijetu unutar sto godina od dostupnosti Aristotelovi djela na latinskom.

Kao što ćemo vidjeti u nastavku, napredak koji je pokrenuo znanost je bilo kršćansko objašnjenje Aristotelovog djela "De Caelo" (O nebesima)

Kako se sve to godilo? Ili se propustilo dogoditi?

Paul Haffner piše:

Moderna eksperimentalna znanost je, kao što je Jaki pokazao, rezultat kršćanske filozofske atmosfere srednjeg vijeka. Iako je talent za znanost bio prisutan i u antičkom svijetu(primjerice prilikom dizajniranja i izgradnje egipatskih piramida), filozofsko i psihološko okruženje je bilo neprijateljski raspoloženo za samoodrživ znanstveni proces. Znanost je bila mrtvorođenče(eng. still-birth) u kulturama drevne Kine, Indije, Egipta i Babilona. Također nije doživjela plodno tlo među narodima Južne i Sjeverne Amerika; Maye, Inke i Asteki. (Jaki uvodi pojam "still-birth science" kako bi opisao začeće ideja znanosti, ali i nemogućnost razvoja odnosno odumiranje ideja, op. prevoditelja). Iako su u antičkoj Grčkoj došli bliže postizanju kontinuiranog znanstvenog istraživanja, bliže od bilo koje druge drevne kulture, znanost nije niti ondje rođena. Znanost nije nastala niti među srednjovjekovnim muslimanima koji su naslijedili Aristotela.

.... Psihološki klima takvih drevnih kultura(sa uvjerenjem da je svemir beskonačan, a vrijeme beskonačno ponavljanje ciklusa) je često bila ili beznadna ili samodopadna(upravo ono što smeta i sprječava znanstveni napredak); u oba slučaja nije moglo doći do vjerovanja u Boga Stvoritelja i u Njegovo stvaranje koje je samim time racionalno i razumljivo. Od tuda slijedi i njihova nesposobnost da razviju samoodrživo znanstveno istraživanje.

Ukoliko je znanost bila mrtvorođenče u drevnim kulturama, kako je došlo do njenog jedinstvenog rođenja? Početak znanosti kao pravog istraživanja je u vezi sa dvije važne definicije Učiteljstva Crkve. Prva definicija je nastala na Četvrtom Lateranskom koncilu 1215. godine, svemir je stvoren iz ničega na početku vremena. Druga važna Učiteljska definicija je dana na lokalnoj razini, dao ju je pariški biskup Stehepn Tempier koji je 7. ožujka 1277. osudio 219 Aristotelovih tvrdnji i tako se odmaknuo od determinističkog učenja o nužnosti stvaranja.

Ove dvije tvrdnje Crkvenih Učiteljskih autoriteta dovele su do atmosfere kojom je vjera u Boga prodrla u srednjovjekovnu kulturu što je dovelo do filozofskih posljedica. Svemir je bio neizvjestan po pitanju svog postojanja i samim time zavisan o Božjem izboru koji ga je stvorio; svemir je također neizvjestan po svojoj prirodi tako da je Bog bio slobodan stvoriti ga u ovome obliku , među beskonačno mnogo drugih mogućih oblika. Prema tome, svemir ne može biti nužan oblik postojanja što znači da mu moramo pristupiti posteriori istraživanjem. Svemir je također racionalan što znači da možemo obaviti dosljednu analizu. Doista, nepredvidljivost i racionalnost svemira su poput dva stupa koja podupiru kršćansku viziju svemira.

Za razvoj i uspon znanosti potrebno je razgranato i stalno širenje(među cijelim stanovništvom, to jest cijelom kulturom) specifičnih doktrina vezanih uz svemir te univerzalnost i apsolutnu razumljivost koja je utjelovljena u načelu osobnog Boga, Stvoritelja svega. Nije slučajno da je prvi fizičar bio John Buridan, profesor na Sorboni 1330. godine, neposredno nakon objave dviju gore navedenih tvrdnji koje nam je dao Nauk Crkve.

Buridanova vizija svemira ima svoj izvor u kršćanskom nauku o stvaranju; posebice, odbacio je Aristotelovu[De Caelo] ideju da svemir postoji oduvijek. Razvio je ideju poticaja(impetus) u kojoj je Bog viđen kao odgovorni za početno pokretanje svih nebeskih tijela koja su od tada ostala u kretanju bez potrebe za Božjom intervencijom. To se razlikuje od Aristotelovog načela po kojemu kretanje nebeskih tijela nema početak i samim time neće imati niti kraj. Buridanov rad je nastavio njegov učenik Nicholas Oresme(oko 1370.), teorija poticaja predvidjela je Newtonov prvi zakon gibanja.

Doktrina da je Bog stvorio svemira iz ničega i da svemir ima svoj početak kasnije je ponovljena i na Prvom vatikanskom koncilu, protiv pogreški materijalizma i panteizma koji su tada doživljavali novi uzlet. Osim toga, Vatikan I je naveo apsolutnu slobodu Božjeg stvaranja i jasno(protiv fideizma) naznačio mogućnost da spoznamo Božje postojanje kroz racionalno promišljanje o stvaranju. Kao što Jaki kaže :"Koncil, u skladu s tradicijom starom gotovo dva tisućljeća, mogao je izistirati na samim temeljima odnosa ljudske mogućnosti da vidi razumnost otkrivenja, što je nezamislivo ukoliko čovjek nije u stanju zaključiti iz svijeta koji ga okružuje postojanje Stvoritelja."

Upravo nemogućnosti mnogih znanstvenika da prepoznaju raskoš Stvoritelja u Njegovim djelima se Jaki vrlo vješto protivi. Izaziva ateističke pozicije R. Dawkinsa u području biologije odnosno Stephena Hawkinga u fizici. Pokazuje da je najbolji način razotkrivanja nevjerujućih znanstvenika tako da pokažemo kako osnovu za njihovo razmišljanje ne možemo znanstveno dokazati. Na neopravdan način napuštaju područje svoje znanstvene discipline i smišljaju apriori filozofske dedukcije protiv kršćanske vjere. Jedan takav primjer je prevladavajuća ideologija "šanse" ili "kaosa" kojom se "objašnjava" nastanak materijalnog svemira, života i ljudskih bića. Stanley Jaki je demantirao takve pristupe svemiru i stvaranju u svojoj sjajnoj knjizi "Smisao svega"("The Purpose of It All").

Originalnost Jakijevih misli leži u vezi koju on postavlja između dogmi Stvaranja i Utjelovljenja. Pokazuje da je razvoj doktrine Stvaranja iz ničega "povezan s pojmovnim usklađivanjem doktrine Utjelovljenja koja je bila tema velikih rasprava unutar rane Crkve". Jaki zatim raspravlja o tome kako je židovski stav o stvaranju promijenjen tijekom prvih stoljeća kršćanstva. Filon, Isusov suvremenik, pokušao je interpretirati prvo poglavlje Knjge Postanka, ali njegovo razmišljanje "pokazalo je da je bliži grčkom eternalizmu nego Biblijskom kreacionizmu." Najraniji midrashim "pokazao je da židovski teolozi više nisu spremni poduprijeti doktrinu potpunog predavanja materije Tvorcu svega". U islamu, tradiciji Mutazalite, postojala je tendencija da se skrene prema emanationizmu i panteizmu što je bio rezultati prihvačanja panteističke nužnosti koju je podučavao Aristotel.

Jaki jasno potvrđuje da u kršćanstvu nije moglo doći do promijene prema panteizmu jer je doktrina o Stvaranju utvrđena vjerom u Utjelovljenje. Panteizam je uvijek prisutan kada prevladava vječni i ciklički pogled na svemir. Jedinstvenost Utjelovljenja i Otkupljenja rastrgala je u komadiće svaku mogućnost vječnog i cikličkog pogleda; jer da je svijet ciklički onda bi (jednom zauvijek) Kristov dolazak bio ugrožen. Jedinstvenost Krista osigurava linerani pogleda na povijest i čini kršćanstvo većim od samo jednog od mnogih povijesnih utjecaja u svijetu. Dogma Stvaranja i Utjelovljenja znači "apsolutni i najrevolucionariji prekid sa prošloću ogrezlom u poganstvo",a izražavanje tih dogmi i njihov povijesni utjecaj je "teška borba koja nikada ne završava".

...

No, svemir i svi zakoni koji upravljaju njime ne čine sustav koji se sam po sebi objašnjava; potrebno je više od znanosti odnosno postoji potreba za metafizičkom utemeljenosti u kršćanskoj doktrini Stvaranja. Prema Jakiu, upravo je ta kršćanska doktrina o Stvaranju bila poticaj za jedinstveno i održivo rođenje znanosti. Kršćanska doktrina Stvaranja pronalazi svoj izričaj unutar Crkve.

originalni članak(eng)

Moderna fizika olakšava religioznu misao

Povodom 100. obljetnice rođenja objavljujem razgovor s prof. Lopašićem iz božićnog broja Glasa koncila(1967.godine) pod naslovom "Moderna fizika olakšava religioznu misao". Situacija je tada na ovim prostorima bila nešto drugačija, ali u fizici se ništa spektakularno nije promijenilo. Razgovor je preuzet sa stranice croatianhistory.net(na kojoj možete pročitati i pismo dr. Ivana Rogića, kanonika iz Đakova, upućeno prof. Vatroslavu Lopašiću nakon objavljivanja razgovora u GK).

Sveučilišnog profesora dr. Vatroslava Lopašića susreli smo na našem velikom narodnom hodočašću u Rim u ovoj Godini Vjere. Njegov visoki lik isticao se među hodočasnicima već na zagrebačkom kolodvoru. Bilo ga je lako već izdaleka opaziti u grupi koja je obilazila sveta mjesta u Rimu. Vidjeli smo ga kako pobožno moli i kako se pričešćuje. Prišli smo mu i predložili da nam razjasni kako se to u njegovoj ličnosti slažu učenjak i vjernik.. Izrazio je sumnju da bi njegova ličnost mogla koga zanimati. Morali smo ga uvjeravati da se o njegovoj praktičnoj vjeri među studentima pripovijedaju anegdote i da mnoge mlade intelektualce, osobito one koji su se na zagrebačkim tehničkim fakultetima iz njegovih usta upoznali s temeljima suvremene fizike, veoma zanima kako on u sebi spaja znanost i vjeru, Na kraju nam je obećao da će nam reći štogod, neka ga potražimo u Zagrebu. Ovih smo ga dana pohodili u njegovu stanu, i on nam je spremno odgovorio na nekoliko pitanja.

 Moderna fizika olakšava religioznu misao

Recite nam kako Vi gledate na odnos znanosti i vjere.

Vi zapravo mene pitate kako ja mogu biti i vjernik i fizičar. Da li to u meni harmonira, ili koegzistira ili možda kolidira. Ja bih ovako rekao: Čovjek nešto zna o prirodi. A da nešto zna, on mora prvenstveno vjerovati. Ako hoćete nešto znati o prirodi, morate naprosto vjerovati nekim osnovnim principima. Vjerovati eksperimentima, vjerovati svojim osjetilima, vjerovati da možete nešto spoznati... Dakle, možemo kazati općenito kao princip: mi znamo ukoliko vjerujemo. Fizičar svoje znanje vadi iz eksperimenata, iz iskustva, kojima vjeruje. On tako gradi neku predodžbu o prirodi. Pri tome polazi s vrlo skromnog stajališta, a to je da principijelno ne pita "zašto?", nego samo pita "kako?". On ne pita zašto kamen pada, nego se zadovoljava time da riješi kako kamen pada. Zašto kamen pada, to ni danas fizičar ne zna odgovoriti, a može vrlo fino raspravljati i jako fino razjasniti kako kamen pada. Taj princip da se traži "kako", a ne "zašto", to je ona eksperimentalna škola koja je zapravo počela s Galilejem i koja je prekinula s onim filozofskim nastojanjem da se u jednom potezu filozofskih pretpostavki riješi priroda. Ti pokušaji nisu dovodili do rezultata. Oni su možda mogli zadovoljiti čovjeka, njegovu duševnost, ali ti filozofski pokušaji za rješenje prirode nisu nikada mogli dovesti do nekih tehničkih rezultata, dok se ovaj drugi put pokazao u tom pogledu mnogo plodniji. Zato danas imamo u svijetu ogromne laboratorije koji svi samo ispituju "kako", kako se događa ovo, kako se događa ono. Onda se iz tih mnogih "kako" može odgovoriti na koje manje "zašto".

Ali onaj pravi "zašto?" mi ne znamo. Drugim riječima, mi smo tu na jednom kraju ovog intervala spoznavanja prirode i svijeta. Ako je čovjek samo to, on je nekompletan. Jer on mora bilo kako riješiti svoje vlastito, intimno pitanje svoje egzistencije, svoga odnosa prema svijetu i što on tu zapravo radi.

Istraživanje prirode - bilo fizika, bilo medicina, kemija, astronomija itd. - to je još uvijek tek malen dio onoga što obasiže spektar misli i htijenja. U čovjeku ima još nekih težnji koje treba zadovoljiti. I te težnje ljudi zadovoljavaju. Ljudi su i pjesnici i slikari itd... Prema tome, ako je netko fizičar i ako je misaon čovjek, on nije samom fizikom zadovoljio sebe. Mora biti nekako filozofski orijentiran. Mora imati neki filozofski stav, naprosto stoga što fizika ne daje filozofskog rješenja. Fizika je sama svjesna da su i njezini odgovori privremeni. Njezine se teorije usavršavaju, napreduju. Ona po svojoj naravi nikada neće biti završena. A čovjek je konačan u životu, on želi i prije smrti nekako za sebe stvari riješiti.

Tu dolazi ona druga strana intervala spoznaje, gdje opet treba vjerovati. Sad je tu pitanje da li čovjek vjeruje u Boga ili ne vjeruje u Boga. Ima li Boga ili nema Boga? I tu sad treba odlučiti. Ja sam se odlučio da vjerujem u Boga, da vjerujem da je Bog naš Otac, da je sve stvorio, upravo kako to sve stoji u Vjerovanju. To je onda kompletnost čovjeka - po mom mišljenju.

Spomenuli ste odluku. Što Vas navodi da se odlučite za vjeru a ne možda ateistički nazor?

Mogu kazati da sam bio sretan što su mi roditelji bili kršćani. Odgoj je u kući bio potpuno kršćanski. Otac, istina, nije stalno bio u crkvi, ali on je bio kršćanin. Insistirao je na tome da se moli prije jela, poslije jela, da se moli prije spavanja, kad se ustaje, da se nedjeljom ide u crkvu. Po svojoj naravi moj je otac bio protivnik svakoga nasilja. To je za mene uvijek ostao lijep primjer. Majka je također bila kršćanka i vrlo pobožna. Išla je često u crkvu. Prema tome, što se kršćanskog odgoja tiče, ja nisam bio prikraćen u svojoj mladosti.

Kad sam pošao u gimnaziju, došao sam ovamo u Zagreb. (Rođen sam u Pakracu, ali sam živio u Srijemskoj Mitrovici.) Za vrijeme školovanja u gimnaziji kolege u razredu već su se počeli diferencirati. Meni se nekako činilo da su oni dečki koji su bili kršćani ugodniji, simpatičniji... Ja s njima nisam nikad imamo kakvih sukoba. Eto, meni je s kršćanima uvijek bilo ugodnije.

Ali ne bih mogao reći da je to onaj pravi razlog koji me je odredio da se odlučim. Ja sam zapravo bio impresioniran rezultatima kršćanstva. Kao fizičar volim da stvari i pojave nečim mjerim. Vrijednost neke ideje mjerio sam po njezinim rezultatima. Gledajući kroz povijest i gledajući u životu, ja sam vidio da je kršćanstvo dalo izvanredne rezultate. A najveći rezultat kršćanstva - to je ljubav među ljudima. Neću ovdje govoriti o umjetnosti i drugim područjima. Za mene je najvažnija ljubav među ljudima koju propagira kršćanstvo. I - uza sve ono što je tu i tamo ispalo protivno - ipak je kršćanstvo uspjelo tu ljubav pronijeti kroz svijet. Ako danas gledamo svijet, vidimo da oni narodi koji su prošli kroz kršćanstvo, bez obzira na to kakvu sad imali organizaciju i socijalnu strukturu, ipak u osnovi posjeduju kršćanske principe odnosa među ljudima. To je najveći rezultat kršćanstva, to je ono što je u cijelom zapadnom svijetu ipak neizbrisivo.

Hoćete reći da je kršćanstvo bilo višestoljetna škola humanizacije, a koji narod nije prošao kroz to školovanje, to se na njemu i vidi...

Točno. To je meni bio dokaz da je kršćanstvo na pravom putu. to je ono što me privlači. I to što je kršćanstvo optimistička religija koja daje mogućnost čovjeku da se veseli već u ovome životu, zapravo da cijeli život vrlo radosno provede...

Nekima se upravo čini da je kršćanstvo vjera pesimizma, da je to religija smrti i patnje, a ne životnog optimizma...

Znate, ja cijelu stvar opet gledam iz osobnog iskustva. Mi smo imali u familiji mnogo tragičnih događaja, mislim tragičnih u ljudskom smislu, mnoge smrti i nesreće, ali, vjerujte mi, nikada nije skršilo optimizma. Moja je majka dugo bolovala prije smrti, ali je unatoč tome bila prožeta velikim optimizmom. I ona je umrla - veselo.

Vi ste uvjereni da je taj optimizam bio plod njezina kršćanskog uvjerenja?

Apsolutno! I ja sam sretan što sam vidio smrt svoje majke. To možda zvuči apsurdno...

Jeste li u toku svojih studija imali trenutaka kad vam je vjera dolazila u pitanje?

Ne, iz znanstvenih razloga ne... pa to je, po ovome što sam već rekao o odnosu fizike i vjere, nemoguće. Jer, vjera je na jednom kraju intervala spoznaje, a prirodne znanosti na drugom kraju. Između jednog i drugog je područje još neistraženo, nepoznato. Vjera i prirodne znanosti jedno prema drugome teže, dopunjuju se, i onda čine kompletnost. I još ostavljaju ogromno područje razmišljanja, istraživanja i života. Religija i znanost određuju rubove intervala. Možda jednom, kada se i znanosti i teologije više razviju, konačno dođe i do spoznaje, do sinteze, ali to možda na svršetku svijeta.... Jer toliko je obilje toga, a ljudski um ograničen.

Jeste li kao sveučilišni profesor i visoki stručnjak a u isto vrijeme praktičan katolik imali teškoća u vršenju svoje službe? Niste li kada osjećali da je možda nekim studentima ili profesorima teško prihvatiti što ste vi vjernik?

Nije nikada bilo smetnji u mojim odnosima sa studentima i s kolegama. U tim ljudskim odnosima nisam nikad imao teškoća. Ako sam katkad imao kakovih teškoća, to je bilo od faktora koji su bili daleko od moje struke, koji s mojom strukom nisu imali nikakave veze.

Među studentima se čak prepričavaju anegdote o Vašem otvorenom i praktičnom kršćanstvu. Tako se pripovijeda nešto o krunici iz vašeg džepa...

Vidite, nažalost, ja ne molim krunicu svakog dana, premda je molimo u obitelji. Bit će da je ta anegdota o krunici izmišljena, a izmišljena je svakako jer je nečim izazvana.

Nama koji smo laici na području fizike, ipak se nekako čini da je sadašnje stanje u fizici, nove spoznaje o atomima, o relativnosti prostora i vremena, strukturi materije, odnosu materije i energije itd., da su uopće te nove spoznaje prilično pokolebale i dovele u pitanje neka previše stabilna gledišta stare fizike koja su se lakše mogla spajati s materijalističkim postavkama. Može li se uopće govoriti da nove spoznaje u prirodnim znanostima imaju direktnijih reperkusija na području filozofske i religiozne misli?

Svakako da to mora imati reperkusija. Jer, fizika je dala dubok uvid u pojam prostora i vremena. Ovakvo shvaćanje prostora i vremena kakvo je sada dala fizika, to nijedna filozofija nije mogla ni slutiti. Konkretno mislim na Einsteinovu teoriju relativnosti. To su vrlo duboke misli, to je sasvim sigurno velik prodor ljudskog uma u shvaćanje prirode i to je od bitne važnosti. To je svakako napredak prema Newtonovim shvaćanjima. Ali Newtona se ne može potcjenjivati. On je danas isto onako na cijeni. On je, recimo, prva stepenica, Einstein je druga i tako dalje. S tim Einsteinovim prodorom zanimljivo koincidira drugi zančajni prodor ljudskog uma također u ovom vijeku: to je Planckovo otkriće one konstante najmanjeg djelovanja, koja je zapravo ključ za shvaćanje pojava u atomskom svijetu. To je kvantna fizika. To su dva izvanredna otkrića ovoga stoljeća. Idejni razvitak fizike koji je iza toga slijedio kulminirao je, može se reći, prije tridesetak godina. Tek u novije vrijeme naziru se neki noviji prodori u shvaćanju elementarnih čestica.

Da li je u okviru tih novih spoznaja o prostoru i vremenu jednom intelektualcu lakše misliti o izvjesnim pojmovima vjere. Mislim na pitanja koja neki još uvijek postavljaju, npr.: "Gdje se nalazi nebo s anđelima i dušama pokojnika?", "Kako je Bog u isti mah prisutan svakom vremenu i svakom mjestu?" i slično. Jesu li modernija shvaćanja u fizici u tom smislu bliža mogućnosti vjerskog, evanđeoskog shvaćanja?

Apsolutno. Pokazalo se iz fizikalnih istraživanja da su prostor i vrijeme bitno povezani s materijom, da su materija, prostor i vrijeme jedno s drugima spleteni. Naprosto zato što smo mi u tijelu mi smo materijalno, prostorno i vremenski ograničeni. Tu je sada nekako bliža misao da Bog koji je nematerijalan nije ni prostoran ni vremenski. Jer to bi bilo protuslovno. Ovo shvaćanje, ovo produbljenje spoznaje o vremenu i prostoru olakšava shvaćanje Boga kao neprostornog i nevremenskog, odnosno kao bića koje nije određeno prostorom i vremenom. Kad je Bog stvorio materiju, stvorio je prostor i vrijeme.

Dr Vatroslav Lopašić je sveučilišni profesor u Zagrebu, jedan od naših najistaknutijih fizičara. Generacije naših mladih profesora i inženjera naučile su od njega osnove fizike. Već 17 godina predaje on tu znanost na tehničkim fakultetima, a prije toga predavao je na Višoj pedagoškoj i na sadašnjem Prirodoslovno - matematičkom fakultetu. Bio je među našim stručnjacima koji su udarili temelje zagrebačkom atomskom institutu "Ruđer Bošković". Od 1950. do 1956. on je kao pročelnik organizirao odjel za elektroniku na tom Institutu.

Kao učenjak posebno se bavi ultrazvukom i elektromagnetizmom, a osobito se založio za rješavanje nastavnih problema na tehničkim fakultetima i organizaciju laboratorijskih radova.

Dr. Lopašić je praktičan vjernik koji svoje vjerske dužnosti obavlja javno. Vjeri on ne pristupa ni kao stručni filozof ni kao teolog, nego kao praktičan kulturan čovjek koji poznaje svoju struku i opće kretanje povijesti i društva. On ne dokazuje Boga iz fizike, ali mu moderna fizika olakšava vjerovanje. Vjera je za njega stvar slobodne odluke da se prihvati Boga koji se objavio i koji se manifestira u kršćanstvu, a to kršćanstvo humanizira povijest i svakom pojedincu omogućuje da optimistički živi i umire.

Vatroslav Lopašić – 100. godišnjica rođenja

Ovih dana obilježavamo 100. godišnjicu rođenja Vatroslava Lopašića. Rođen je 9. prosinca 1911. u Pakracu kao potomak stare karlovačke obitelji. Osnovnu školu polazio je u Srijemskoj Mitrovici, a realnu gimnaziju u Zagrebu, gdje je maturirao 1930. godine. Zatim se upisao na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu gdje je diplomirao 1934. godine na grupi predmeta Teorijska matematika. Doktorirao je 1939. godine iz Eksperimentalne fizike na istraživanju ultrazvuka kod prof.dr. Stanka Hondla. Nakon toga 1939. godine imenovan je pravim asistentom iz fizike. Od 1943. do 1945. godine predavao je Teorijsku fiziku na Filozofskom fakultetu, ali je maknut kao nepoćudan vjernik. 

Godine 1946. bio je postavljen za honorarnog nastavnika Fizike na Visokoj pedagoškoj školi u Zagrebu, a 1947. godine postaje profesorom na toj školi. Godine 1950. izabran je za izvanrednog profesora Fizike na Tehničkom fakultetu u Zagrebu.V. Lopašić bio je 1950. godine, pored Ivana Supeka, Mladena Paića i Krešimira Balenovića te Josipa Lončara, jedan od osnivača Instituta "Ruđer Bošković" u Zagrebu. U tom je Institutu V. Lopašić bio do 1956. godine pročelnikom III. odjela (za elektroniku), ali je maknut zbog vjerskih razloga.

Za redovitog profesora Fizike na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu izabran je 1958. godine. Na tom je Fakultetu bio od 1950. do 1967. godine predstojnik Zavoda za fiziku. Posebnost njegove nastave bila je u pokusima i eksperimentima koji su bili sastavni dio svakog predavanja. Vatroslav Lopašić objavio je na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku niz znanstvenih radova. Bio je na studijskim posjetima u srodnim ustanovama u Engleskoj, Francuskoj, Švedskoj i Njemačkoj.

Preminuo je 17. prosinca 2003., tjedan dana nakon svojeg 92. rođendana. Pogrebni obred vodio je mons. Josip Mrzljak, pomoćni biskup zagrebački, sa asistencijom. U obiteljsku grobnicu položeno je tijelo našeg dragog prof.dr. Vatroslava Lopašića. Na prsima je krsna košuljica koju je njegova majka željela da se stavi, a i on sam. Gospodine, primi ga u radost vječnoga života! (udovica Terzija Lopašić). Tekst je uređen i preuzet sa stranice croatianhistory.net na kojoj možete saznati više o njemu te pogledati pripadne fotografije.

Bilješke uz rječnik

Govorio je njemački, engleski, francuski i latinski jezik. Svoje bavljenje matematikom, fizikom, književnošću, jezicima, kao i sam život, shvaćao je kao igru. Bio je širokih interesa, primjerice njegove bilješke uz pjesme Branka Benzie možete pronaći ovdje. Bio je jako uzbuđen zbog izlaska rječnika, ali Anić ga je potpuno razočarao, njegove oštre bilješke na tu temu možete pročitati ovdje. U nastavku sam izdvojio samo jedan malio dio, ali svakako je zanimljivo pročitati cijeli članak kojeg jeVečernji list objavio , 2. veljače 1992., pod naslovom "Uvreda jeziku i Domovini".

"Kad sam prije više od 50 godina nabavio rječnik engleskoga jezika The Concise Oxford Dictionary (učio sam tada engleski), nisam ni slutio kako sam vrijednu knjigu kupio za ondašnja 153 dinara. Tu je neka engleska riječ protumačena drugim engleskim riječima, dani su primjeri upotrebe, te etimološki podaci. Što sam više upotrebaljavao taj rječnik, to sam ga više cijenio i usput priželjkivao da nešto takvo postoji za živi hrvatski jezik. Zato sam već u prvom roku položio pretplatu za Rječnik hrvatskoga jezika u izdanju "Novoga Libera", Zagreb - i čim sam dobio obavijest da je izišao - odmah sam ga i podignuo. U ovom što slijedi, opisani su neki moji susreti s tim Anićevim Rječnikom.

...

Ovdje sam se prisjetio jednog svojeg mladenačkog izleta u Beograd - bilo je u ono davno vrijeme još prije atentata na Radiće u Skupštini - kad sam na jednoj obrtničkoj radnji vidio na izlogu velikim ćirilskim slovima natpis "Vešeraj i glanc pegleraj" (tada su se još nosile tvrde ogrlice i manšete). Moj profesor hrvatskoga jezika dr. Jozo Dumušić grmio je protiv takvih jezičnih čudovišta. Ono čemu se čudim jest činjenica da nam se takvo smeće još i sada ubacuje u naš jezik.

...

Ne može se, međutim, samo tako jedan jezik izbrisati s lica zemlje, ili naprosto ignorirati, a istodobno iz tog jezika (ovdje srpskog) uzimati riječi šakom i kapom, pa zatim ih - onako usput - uvrstiti u drugi jezik (ovdje hrvatski) . Nije lijepo da se bez naznake i napomene tuđi jezik plijeni, da ne kažem pljačka. A uostalom većinu tih riječi mi i ne trebamo, jer imamo svoje tih značenja. Čemu, dakle, da uz one barbarizme što nam ih je donosio istočni vjetar primamo i dobre srpske ili posrbljene riječi za čija značenja imamo svoje? Kad bismo to prihvatili, naš se govor ne bi razlikovao od vokabulara posjetilaca zagušljive "Balkanske krčme".

Anićeva su tumačenja riječi često - da se blago izrazim - čudnovata. Dozvolite mi za vježbu jedan primjer. U Rječniku stoji: adorirati "obožavati, pretjerano štovati", dalje, druga riječ koju ćemo u ovoj vježbi upotrijebiti neka bude: hostija "kružni listić od beskvasna pšeničnog tijesta, služi za pričest u Katoličkoj crkvi". Sada slijedi vježba. Kad se prigodno pozivaju vjernici da adoriraju Presveti Sakrament izložen u pokaznici na oltaru, onda oni prema Aniću: "Pretjerano štuju kružni listić od beskvasna tijesta, koji služi za pričest u Katoličkoj crkvi".

Za usporedbu pogledajmo kako bi to izašlo da smo upotrijebili dobri stari Oxford Dictionary. Tamo čitamo: adore "Regard with utmost respect and affection". Druga riječ host "Bread consecrated in the Eucharist". To daje našoj vježbi ovo: "Razmatraju s najvećim poštovanjem i ljubavlju Kruh posvećen u Euharistiji". Tu ćemo još pogledati što Dictionary kaže za Eucharist. Evo: "Lords Supper; consecrated elements, esp. bread" (Gospodnja Večera; posvećeni elementi, napose kruh). Ovaj primjer neću komentirati; prepuštam to čitatelju.

...

Neću dalje zamarati čitatelja. Ako je počinio istu pogrešku kao ja, pa nabavio Anićev Rječnik, sam će moći dalje prekapati po njegovim stranicama i pri tom se čas ljutit, pa smijati, a najviše žalostiti. Kako se to moglo dogoditi? Za mene je taj Rječnik teško razočarenje. Čekao sam dugo, 50 godina, da bi se moja želja za priručnim rječnikom hrvatskoga jezika ispunila, jer u meni odjekuje ono što reče Wilhelm von Humboldt: "Die wahre Heimat ist eigentlich die Sprache" (Jezik je uistinu prava Domovina). Tu je slavnu i duboku izreku stavio Petar Preradović kao moto svojoj pjesmi "Rodu o jeziku" . Jezik je očuvao naše iseljenike, bio im je doista Domovina.

Smatram da je Anićev Rječnik uvrijedio moj materinji jezik hrvatski, moju Domovinu. On ju je pokušao podrovati taktikom trojanskog konja pokušavajući u njega prokrijumčariti štošta što je tom jeziku strano i neprihvatljivo. Zato smatram da je sveta obaveza i zadatak hrvatskih jezikoslovaca da nam dadu istinski dobar i pouzdan rječnik hrvatskoga jezika, jer tu smo napadnuti. Treba se braniti i na toj fronti.(kraj)"

Razočaran, napisao je članak pod nazivom; Kakav rječnik za živi hrvatski jezik, možete ga pročitati ovdje, opet ću izdvojiti samo dio(završetak pogovora);

Bog stvara i govori, govori i stvara. Načinio je i čovjeka na svoju sliku, sebi slična, pa mu je zato dao dar da može govoriti, da bude gospodar svoj zemlji i svemu na njoj. Da govoreći stvara i daje imena svim stvarima i stvorenjima. Dar govora božanska je crta Božje slike u Čovjeku, u nama. To nas uzdiže nad sve živo. Primajmo sa zahvalnošću i poštovanjem taj dar riječi što ih stvaramo i izgovaramo, jer štujući dar štujemo i Darovatelja.

Uspomene na prof.dr. Vatroslava Lopašića

Profesor Žubrinić za zagrebačkog FER-a napisao je članak(svibanj 2004.) u kojem se prisjeća svojih iskustava i susreta sa profesor Lopašićem, članak možete pronaći ovdje. Opet sam prepisao samo dio članka, u cijelosti ga možete pročitati na prethodno navedenom linku. 

"Profesora Lopašića upoznao sam zahvaljujući glagoljici. Kolege s fakulteta koji su čuli za moj hobi, savjetovali su mi da mu se svakako javim. On je u to vrijeme, 1992. g., bio već desetak godina u mirovini.

Prvi red - hebrejsko pismo(JHVH)
U drugom redu glagoljica

Na moj telefonski poziv profesor Lopašić me je ljubazno pozvao da ga posjetim u njegovu stanu u Vinkovićevoj ulici. U sobi je oko fotelje na dohvat ruke bilo mnoštvo knjiga - od rječnika na raznim jezicima, književnih djela, do matematičkih knjiga. Osobito me je iznenadio njegov mali, dražesni likovni rad na stolu. Radi se o pločici na kojoj je davno, svojom rukom, kaligrafski upisao riječi "JHVH" (Jahve) starim hebrejskim pismom u prvom retku, a glagoljicom u drugom "SVETI SE IME TVOJE". Njegovo prijateljstvo s glagoljičkom baštinom trajalo je već jako dugo.

...

Prof. Lopašić se 1970-tih godina dosta intenzivno bavio matematičkim zagonetkama. Objavljivao ih je u Engleskoj, u časopisu "The Listener" (Slušatelj), tjedniku koji izdaje BBC, i koji se čita u cijelome svijetu. Radi se o zagonetkama u obliku križaljke, u koje se upisuju brojevi. Ti su brojevi kao nepoznanice opisani s popratnim Diofantskim jednadžbama prvog i drugog stupnja. Zgodno je bilo uz objavljene križaljke vidjeti naslov "Crossword by Slavko", tj. "Slavkova križaljka", pri čemu je "Slavko" inačica njegova imena Vatroslav. Te "Slavkove križaljke" bilo su iznimno cijenjene. Za ilustraciju, u jednom osobnom pismu koje je glavni urednik časopisa "The Listener" poslao prof. Lopašiću u vezi s jednom njegovom križaljkom, govori se da je to "vraški ingeniozna matematička zagonetka" ("this is fiendly ingenious mathematical puzzle"). Godine 1979. prof. Lopašić bio je pozvan kao jedan od najistaknutijih zagonetača, suradnika tog BBC-jeva časopisa, na godišnji bal u London u povodu 50. obljetnice časopisa. Zamislite, bio je jedini pozvani s europskog kontinenta! Na žalost, profesor nije bio u mogućnosti otići na taj bal vodećih zagonetača u London.

Prof. Lopašić bio je iznimno zabavan, duhovit i lucidan čovjek, a zračio je mirom i dobrodušnošću. Evo jedne njegove misli o bonaci iz eseja o pjesmama Branka Benzie objavljenog u časopisu Marulić (čitati vrlo polako):

Kad je bonaca sve se smiri. Nema ni sitnih valića koji žustro bježe po površini mora. Doklegod može oko segnuti more je smireno i glatko kao i mirna duša otvorena da poput zrcala odrazi doživljaje u smiraju i ravnoteži dajući svemu pravu mjeru.

Naglašavao je da je istinsko stvaranje moguće jedino u "sabranom duhu". Aludirao je na sumnjive i nerijetko pogubne vrijednosti koje se djeci i omladini u Hrvatskoj serviraju putem raznih medija, od televizije i radija do novina.

Često sam s dragim profesorom razgovarao o matematici. Godine 1982. profesor Lopašić je otišao u mirovinu nakon 45 godina rada u fizici. U danima i godinama svoga umirovljenja opet se vratio svojoj staroj ljubavi - matematici, koju je uostalom i studirao prije više od sedamdeset godina, počevši od 1931. Sjećam se njegova oduševljenja skupom prirodnih brojeva: 1, 2 , 3 ... (i zatim tri točkice). Znao je reći - "One tri točkice, znate, to je nešto čudesno". Bio je fasciniran beskonačnošću skupa prirodnih brojeva, njegovom nevjerojatnom složenošću, i ponavljao misao velikog matematičara Kroneckera: "Prirodne brojeve stvorio je dragi Bog, a sve ostalo djelo je čovjeka". Beskonačnost je i tema zadnje rečenice koju sam od njega čuo, nekoliko mjeseci prije smrti.

...

Bio je vrlo ponosan na Hrvatsku enciklopediju koja je izlazila u teškim mukama tijekom Drugog svjetskog rata u Zagrebu. Radi se o doista vrhunskom djelu stoljetne hrvatske leksikografije. Osobito je bio ponosan na peti dio tog golemog reprezentativnog djela, gdje se došlo do slova E, i to upravo do Elektrike. Naime zadnji je tom bio sistematski uništavan 1945. od jugoslavenskih vlasti, pa je ta knjiga iznimno rijetka. Prof. Lopašić bio je i suradnikom ove Enciklopedije, i to upravo u petoj knjizi koja je izdana 1945. (potpisan kraticom V. L-ć, tri članka: Dulong - Petitovo pravilo, str. 422-423, Električne jedinice, str. 687-690, Elektron, str. 708). Vrlo je malo govorio o godinama nakon 1945. kada je na poslu bio degradiran i u teškim materijalnim prilikama.

Ne mogu ne spomenuti samozatajnu i dragu gospođu Reziku Lopašić koja se radovala svakom posjetu, i u čijem sam društvu imao čast i zadovoljstvo provesti ugodne trenutke zajedno s nezaboravnim profesorom Lopašićem. U njihovu stanu na istaknutom mjestu postavljen je lik Majke Božje Bistričke, a oko njega zapis vlastitom rukom prof. Lopašića, i sve glagoljicom, starim hrvatskim pismom:

DUŠO DUŠE HRVATSKE

ISUSOVA MATI

SUNCE NAŠIH STRADANJA

NE PRESTANI SJATI 

(stihovi Jeronima Kornera, svećenika i pjesnika, 1909.-1976.). Profesor je rado čitao ove lijepe riječi i zato ih je htio i blizu imati. Isti taj tekst pisan latinicom stoji ispod lika Majke Božje u svetištu u Mariji Bistrici. O obiteljskom ozračju u kojem je rastao prof. Lopašić govori pismo Dušana Lopašića iz g. 1914. svom bratiću Jeronimu, Slavkovom ocu, kada je Vatroslav imao 3 godine: ...Zato si pametno odgojivaj sina Slavka. Odgoji ga da bude imao značaja, ponosa i poštenja. Bez moralne podloge nema života... (pročitano iz obiteljskog pisma).

Profesor je sa zanimanjem pratio i suvremena politička zbivanja, osobito dramatičnih ratnih godina velikosrpske agresije na Hrvatsku od 1991. do 1995. S velikom ljubavlju odnosio se prema svojoj Domovini. Bio je duboki znalac hrvatske povijesti i hrvatskih jezičnih pitanja. Isticao je vrlo vrijedna i uzorna lingvistička djela prof. Zlatka Vincea, zatim djela svojeg dobrog prijatelja i poznatog pjesnika Olinka Delorka.

...

Profesor je u to[kada piše reagiranje na Anićev riječink] vrijeme imao 81 godinu. Rekao bih da je iz spomenutog kritičkog osvrta o Anićevu riječniku u izdanju Novog Libera vidljiva i još jedna crta prof. Lopašića: njegova građanska odgovornost i hrabrost. Držim to poticajnim primjerom. Isti je članak zbog svoje važnosti ponovno objavljen šest godina kasnije u "Mjeriteljskom vjesniku", službenom glasilu Hrvatskog mjeriteljskog društva, 1998., sv. 3-4, na str. 3248-52.

Prema pričanju samog profesora Lopašića, on je imao običaj brucoše na studiju elektrotehnike na prvom satu predavanja iz fizike iznenaditi - glazbenom slušaonicom. Naime preko gramofona je u velikoj predavaonici znao pustiti Beethovenovu osmu simfoniju u F duru, opus 93, u kojoj se razvijala glazbena tema povezana s metronomom. Možemo samo zamisliti kakav je to doživljaj bio za mlade studente. Ovo pokazuje da se izobrazba koju je nudio profesor Lopašić svojim studentima temeljila ne samo na čisto fizikalno-tehničkim, nego i na pažljivo i svrsishodno odabranim duhovnim sadržajima u nastavi.

S tim u vezi ostao mi je u sjećanju jedan nesvakidašnji događaj koji se zbio godine 1996. na Fakultetu elektrotehnike i računalstva u Zagrebu, prigodom grandiozne proslave 40. obljetnice osnivanja fakulteta. U najvećoj dvorani fakulteta sjedilo je oko šest stotina uzvanika u očekivanju službenog početka svečanosti, među njima i mnogo poznatih imena iz kulture, znanosti i politike. U jednom trenutku u dvoranu su počeli ulaziti posebni uzvanici, koji su jedan po jedan sjedali na svoja mjesta. Kada se na vratima pojavio profesor Lopašić, pomažući se u hodu sa štapom, svi su u dvorani ustali uz gromoglasni pljesak koji dugo nije prestajao, pa ni onda kada je profesor sjeo. Tek kada je nakon nekoliko trenutaka profesor uz vidljivi napor opet ustao, s visoko uzdignutim rukama naznačivši da sa zahvalnošću prima ovaj pozdrav, ovacije su prestale i publika se smirila. Nakon svečanosti bio je okružen mnogobrojnim studentima, od kojih su neki već i sami bili umirovljenici, koji su se s uzbuđenjem i oduševljenjem prisjećali njegovih nezaboravnih predavanja i pokusa.

...

Na kraju, srdačno zahvaljujem HKDPD-u na poticaju da se nesvakidašnji i plemeniti lik dragog profesora otrgne od zaborava. Prof. Lopašić bio je prvi počasni član Hrvatskog katoličkog društva prosvjetnih djelatnika. I sada nosim pred očima sliku njegove sijede, učene glave, i čujem njegov duboki, smireni glas. Apeliram da se podatci o njemu prikupe i objave, najbolje putem Interneta, zajedno s uspomenama kolega, kao i generacija inženjera, koji su imali sreću i čast biti prijateljima, suradnicima ili studentima legendarnog profesora Lopašića."

Kako postići trajnu sreću?

To bi mogao biti naslov neke pseudoznanstvene odnosno pseudoduhovne knjige kakve vladaju posljednjih godina ljestvicama najprodavanijih, a mogao bi biti i naslov neke emisije ili tečaja. Odgovor na pitanje neću dati jer pitanje niti nema smisla. Ta mitska potraga za srećom moderna je opsesija koja nije bila prisutna u ranijim stoljećima. Iako izgleda da su svi u potrazi za srećom, zadavanjem takvog cilja kreću na put nesreće.

Mediji naravno imaju ulogu u svemu tome - njima je nemoguće pisati o ljudskoj sreći. Svaki dan ćemo čitati da je netko pao sa skele, nikada nećemo pročitati da netko nije pao sa skele. Činjenica da netko nije pao sa skele je zapravo zanimljivija i tisuću puta učestalija, ali tko bi pisao o tim čudesima koja se događaja svaki dan. Možda će jednog dana urednici postaviti vijest, "Gospodin Kovačić nije mrtav", ili "Gospođa Horvat još uvijek na sigurnom", ali za sada si još uvijek ne mogu priuštiti da pišu o ljudskoj sreći; ne mogu pobrojati sve vilice koje nisu ukradene ili sve parove koji se nisu razveli. Kada bi i željeli biti demokratični još uvijek bi pisali samo o manjini, sve to stvara jednu pogrešnu sliku o životu. 

Ne znam što sam želio postići parafrazirajući Chestertona u prethodnom odlomku, ali uvijek je zanimljivo prisjetiti se nekih njegovih razmišljanja. Jednom je zapisao da je sreća poput religije i da nije potrebno previše je racionalizirati, ne znam je li to točno, ali moderna potraga za trajnom srećom ne vodi nikamo. Fizički je nemoguće osjećati stalnu sreću, a i filozofski gledano, čini se kao sam po sebi besmislen cilj. Jedan poznati znanstvenik modernu potragu za srećom nazvao je idealom svinjskog krda. Kada vidimo na kojim mjestima i kakvim načinima je sekularni svijet traži, teško se ne složiti sa njime, izgleda da je nestala želja za dobrotom, ljepotom i Istinom.

Antidepresivi su zamijenili krunice, primijetio je fizičar Supek, a psihijatar Theodore Dalrymple je opisao neka iskustva iz svoje prakse; "Potrebno je reći nešto o riječi 'depresija' koja je gotovo u potpunosti istisnula riječ pa i sam koncept nesretnosti iz modernog života. Od tisuće pacijenata koje sam liječio samo ih je par ikada ustvrdilo da su nesretni; svi ostali su rekli da su depresivni. Taj semantički pomak ima veliku važnost jer implicira da je nezadovoljstvo životom samo po sebi patologija, medicinsko stanje i na doktoru je odgovornost da je izliječi lijekovima. Svi imaju pravo biti zdravi; depresija je nezdrava stoga svatko ima pravo biti sretan(suprotno od toga da je depresivan). Kada razmislimo o toj ideji shvatimo da ona implicira da je nečije stanje uma, nečije raspoloženje nezavisno(ili bi barem trebalo biti) od načina na koji netko živi svoj život. To vjerovanje lišava ljudsku egzistenciju od smisla, drastično razdvaja nagradu od ponašanja."

Dalrymple je komentirao i danas rašireni relativizam; "Čini mi se da problem nije što se pokušavaju pomaknuti postojeće granice, to se uvijek pokušavalo. Današnji relativizam pokušava ukinuti sve granice; proširiti to razmišljanje iz akademskih slojeva u opću populaciju. Ako granice nisu potrebne onda bilo kakav pokušaj postavljanja granica nema legitimiteta. Samo ono što mi želimo ima legitimitet." Razmišljajući o propasti naše kulture zapisuje; "Nikada u povijesti čovječanstva ljudi nisu živjeli tako duge i bezbolne živote; nikada toliko ljudi odnosno toliki postotak ljudi nije imao slobodu birati kako će živjeti, koje ciljeve da slijedi, koji smjer da izabere. S druge pak strane; nikada toliko ljudi nije osjećalo tjeskobu i depresiju, nikada nisu pribjegavali tolikim pilulama kako bi si olakšali bol. Čovječanstvu je trebalo puno vremena i truda da stvori toliko izobilje za sebe, a sada smo otkrili da izobilje ne donosi očekivanu sreću, samo drugačiju vrstu tjeskobe".

No, da se vratim Chestertonu; "Kroz povijest čovječanstva postoji neka čudna zakonitost – ljudi stalno podcjenjuju svoj okoliš, kako bi podcijenili svoju sreću, kako bi podcijenili sebe. Veliki grijeh čovječanstva, grijeh obilježen padom Adama, nije naša težnja prema ponosu nego toj čudnoj skromnosti. To je veliki pad, pad u kojem ribe zaboravljaju more, vol zaboravlja livadu, službenik zaboravlja grad, svaki čovjek zaboravlja svoju okolina i u punom i doslovnom smislu, zaboravlja sebe. To je pravi pad Adama, to je duhovni pad. Čudi što su mnogi istinski produhovljeni ljudi poput Generala Gordona proveli sate razmišljajući na kojoj se točno lokaciji nalazi Edenski vrt. Najvjerojatnije smo još uvijek u Edenu, naše oči su ono što se promijenilo.

Osoba koja se istinski buni je optimist, osoba koja živi i umire u očajnim i samoubilačkim nastojanjima da uvjeri sve ostale ljude kako su dobri. Dokazano je već stotine puta; ukoliko želiš razbjesniti ljude i naljutiti ih, čak i nasmrt, pravi način da to postigneš je reći im da su svi oni sinovi Božji."

Znanost prije znanosti: vodič za razmišljanje u 21. stoljeću

Koja je tajna istine i moći znanosti? Bi li teorija svega pobila postojanje duše? Je li materija jedino što postoji? Mogu li vjerovati znanosti i zadržati zdravi razum? Možemo li putovati kroz vrijeme? Je li sve evolucija ili kreacija ili ... ? Hoće li znanstvenici ikada stvoriti čovjeka? Ako hoće, što to govori o mojoj vrijednosti? Koji je stvarni izvor naših intelektualnih nedoumica? Anthony Rizzi, poznati fizičar, odgovara na ta, ali i mnoga druga pitanja. Već sam napisao post o njemu u kojem možete pročitati zašto je Rizzi odlučio napisati knjigu Znanost "prije" znanosti, više o knjizi možete pročitati na amazonu, a posebno detaljna recenzija je dostupna na Roman Theological Forumu. Knjigu nisam pročitao, ali sam pogledao poseban program koji je snimio u suradnji sa EWTN-om. Emisija je navodno dosta pojednostavljena s obzirom na knjigu, ali svejedno donosi neke zanimljive poglede. Nažalost sama produkcija emisije nije na najvišoj razini, ali neka vas to ne smete previše. Dostupna je na youtubu uz opis;"Vodič za razmišljanje i vjerovanje, ovaj program opisuje tradiciju zapadne filozofije koja predstavlja viziju stvarnosti ukorijenjenu u duhovnom području. Ta vizija uključuje prisutstvo Svemogućeg Boga. U raspravi vas fizičar Anthony Rizzi i voditelj Marcus Grodi potiču da, na temelju bogate filozofske baštine, probate razmisliti izvan okvira(end.outside the box) same znanosti kako bi vidjeli slavu Bogom ispunjenog svijeta".

Emisiju možete pogledati online, korisnik geremia08 ima emisiju u 10 dijelova pa možete pogledati; prvi dio, drugi dio, treći dio, četvrti dio, peti dio, šesti dio, sedmi dio, osmi dio, deveti dio, deseti dio.

Poruka kolegama u znanosti

Najstrašniji suvremeni neprijatelj znanosti je subjektivizam. Za znanost je bitno, kao što je Einstein jednom primjetio, shvatiti činjenicu da svijet postoji neovisno od nas i našeg razumijevanja promatranog. Protiv znanosti subjektivisti tvrde, posebno dekonstrukcionisti, da je sve tek naša konstrukcija. Fizičar Alan Sokal uspio je razotkriti svu moć takvih pokreta. Nažalost, znanstvenici nisu uvijek uvjerljivo odgovarali subjektivistima. U nekim su slučajevima primjerice sami znanstvenici, i to vodeći, tvrdili pomoću kvantne mehanike da svijet ne postoji ukoliko ga mi ne gledamo. Postoji li bolji način da potičemo subjektivistička uvjerenja od toga da tvrdimo da ih znanost potvrđuje?

Konfuzija oko značenja i temelja znanosti često počinje vrlo rano. Na primjer, u mom području fizike, srednjoškolcima govorimo da nacrtaju putanju objekta na x,y osi; učenik odredi vrijeme na x osi te poziciju na y osi. Ukoliko se objekt kreće konstantnom brzinom učenik će nacrtati liniju koja predstavlja prijašnja stanja objekta kroz vrijeme, sa lijeva prema desno. No treba primijetiti; učenik je nacrtao sliku koja predstavlja svo vrijeme kao da je u jednom trenutku, jer slika sve prikazuje odjednom. Na slici, objekt je istodobno i na lijevoj i na desnoj strani. Tako započinje razmišljanje koje ne razlikuje pravu razliku u vremenu, odnosno navika zbog koje mislimo da je vrijeme reducibilno odnosno gotovo reducibilno na prostor. Ignoriramo i poslije zaboravljamo sve stvari koje zapostavljamo kako bi si olakšali analizu. Ti problemi postaju uočljivi kada se poslije susrećemo primjerice sa Einsteinovom teorijom relativnosti.

Ova knjiga odgovara subjektivističkim i drugim prigovorima znanosti, kao što razjašnjava i mnoga pogrešna tumačenja moderne znanosti koja su se pojavila. Mnogo toga će biti prihvaćeno kao očito, ali mnogo toga je zapravo novo. Čitatelj će morati razmisliti o svom području i njegovim korijenima, morat će pažljivo razlikovati početne pretpostavke od zaključaka. Morat će proširiti svoje horizonte, svako područje ima svoju metodologiju i navike koje ne možemo primijeniti u drugim područjima. Primjerice u fizici sam navikao razmišljati u matematičkim terminima, mogu shvatiti da je na pitanje o smislu života, svemira i svega( u Vodiču kroz Galaksiju za autostopere), odgovor; broj 42. Dio humora toga odgovora leži u činjenici da sve čime se mi fizičari bavimo zahtjeva matematički odgovor; no, ipak na to pitanje ne očekujemo takav odgovor. Ukratko, često su nam potrebna i neka druga značenja, ali ipak nismo izloženi i nemamo pravi pogleda na širu sliku tako da često instinktivno odustajemo od nama nepoznatoga i pokušavamo koristiti naše alate sa kojima smo upoznati. Druga područja imaju slične probleme. Korisno je imati na umu izjavu koja je pomogla jednome mom čitatelju pri razumijevanju i pristupu takvim širim temama; "Nemojte secirati argument do nule i onda ga pokušati razumjeti nakon što ste ga već ubili, pokušajte razumjeti pa ga tek onda secirajte." Ili drugim riječima, "Nemojte odmah brusiti detalje, pričekajte malo i prvo sve promatrajte."

Knjiga je napisana kako bi razvila temelje znanosti na jedan logičan način gdje se svako poglavlje nastavlja na prethodno. Treće i četvrto poglavlje donose neke teme i diskusije koje su dosta nepoznate. Iako je tematika poznata, uvidi u nju će za većinu ljudi biti potpuno novi. Dubina diskusije je velika, ali trebamo se oduprijeti iskušenju da sve pokušamo razumjeti odjednom. Koristim se spiralnim pristupom tematici tako da se od čitatelja ne očekuje da shvati sve koncepte iz prvog čitanja. Terminologija i koncepti se više puta objašnjavaju kroz knjigu, uključujući i pojmovnik. Knjiga je napisana kako bi čitatelj u prvom čitanju dobio neko temeljno razumijevanje, a iz drugog čitanja može produbiti svoje razumijevanje.

Anthony Rizzi - o znanosti i potrebi za filozofijom

Anthony Rizzi fizičar je sa uglednog California Institute of Technology-a, predavao je fiziku na Louisiana State Universityu te je bio istraživač na Princetonu. Istaknuo se rješivši 80 godina stari problem iz Einstenove teorije. Osim akademije radio je i u industriji na projektima vezanim uz misije na Mars te je dobitnik NASA-ine nagrade, kao i nagrade za nove tehnologije Matrin Marietta. Diplomirao je fiziku na MIT-u, magistrirao na sveučilištu u Coloradu te doktorirao fiziku na Princetonu. Kroz dvadesetak godina svog rada upoznao se antičkom, ali i modernom filozofijom. U filozofiji proučava metafiziku, moralnu filozofiju te filozofiju znanosti i prirode. U području teologije istražuje rane Crkvene Oce, te srednjevjekovnu teologiju. Osnivač je IAP-a koji ima za cilj razviti suvremenu znanost, ali zajedno sa njenim ispravnim filozofskim temeljima te moralnim i duhovnim komponentama. Na njihovim stranicama možete pronaći neke materijali i saznati više o samom institutu.

Na internetu možete pronaći neka njegova gostovanja;

• Znanost i vjera - gostovanje kod p.Mitcha Pacwe(EWTN)
• Gostovanje dr. Rizzia na radiju AL Kresta
• Intervju za Catholic World News (2002.)

Izdvajam njegovu misao koju citiraju u članku koji se bavi liturgijskim "eksperimentima". Fizičar dr.Rizzi, u intervjuu za Catholic World Report,  opisao je rezultate kateheze koju je on prošao;

Mi koji smo odrasli u Crkvi poslije Vatikana II znamo koliko se malo pažnje obraća umu... U CCD-u[katoličkoj bratovštini] smo većinom radili kolaže i pričali o tome kako se osjećamo. Tako da sam imao dokaz da se u Katolicizmu radi samo o osjećajima.

Nadalje piše;

Novi obred je pretvorio misu u nepoznanicu za mene; Mislio sam da je to slavlje, obrok. Pa, ako je to sve, više sam se zabavljao igrajući nogomet ili bejzbol te na ručkovima poslije!

Tek je poslije, nakon čitanja starijih knjiga naučio da je Misa žrtva.

No, da se vratim filozofiji i znanosti. Objavio je knjigu Znanost prije znanosti u kojoj se bavi pitanjima odnosa znanosti i filozofije(teologije). Mislim da tekst u nastavku pruža sliku o čemu se radi u knjizi odnosno kakva su njegova razmišljanja o toj tematici.

Zašto ova knjiga?

Znanost je sve važnija, a u isto vrijeme, sve manje i manje sposobna obraniti svoje temelje, zbog toga je čak i iznjedrila svoje neprijatelje. Utemeljena filozofija, jedini lijek za to, gotovo je u potpunosti nepoznata. S obzirom da je znanost tako privlačna modernom umu te je sastavni dio modernog razmišljanja, potrebno je krenuti od znanosti i njenih otkrića kako bi objasnili razloge za filozofiju kao i samu filozofiju. Ukratko, potrebno je iskoristiti privlačnost znanosti kako bi uveli filozofiju. U našoj kulturi, poprilično ironično, samo znanstvenici imaju vjerodostojnost uputiti nas gdje možemo tražiti te odgovore. Znanstvenik koji je upoznat sa filozofijom svjestan je problema koje moderni um ima svom odnosu prema filozofiji. 

Jednom prilikom mi je student rekao da nije siguran da je stvarnost stvarna. Rekao je da je sve tek privid. Kroz različite interpretacije kvantne mehanike, ugledni znanstvenici su također ustvrdili istu stvar. Ukoliko je to točno, pitanje je što znanost proučava? To je kao da netko nakon mnogo računanja dobije da je 1 jednako 4 te ustvrdi; "Gle što sam otkrio!" umjesto da se zapita;"hm, gdje sam pogriješio?". Naravno, znanstvenici dok se bave svojom znanošću, bez razmišljanja zaključuju da ono što proučavaju stvarno i postoji. No, kako je moguće da netko može negirati tako očitu činjenicu, da je stvarnost stvarna? Utemeljena filozofija je danas krajnje potrebna. Nisu toliko potrebne grane lingvistike, matematike ili opisnih znanosti, nego znanost koja se dotiče temeljnih razina ljudskih pitanja.

Stephen Hawkin u svojoj knjizi "Kratka povijest vremena" slaže se da samo izgubili tradiciju filozofije koja se nastavlja od "Aristotela do Kanta". Iako je njegova izjava pronicljiva, također je i sramotna na barem tri načina. Prvo, fizičar nam mora reći da nam je potreban filozofija; nadali bi se da će nam to filozofi reći. Umjesto toga, mnogi filozofi su se okrenuli ciljevima koji oblikuju suvremenu znanost. Ne izgrađuju temelje nego dodaju strukturu sa strane i na vrh. S druge pak strane, uspjeh znanosti stvorio je atmosferu u kojoj je samo predstavnicima znanosti dozvoljeno reći da nam je potrebno nešto osim znanosti. Drugo, Hawking ne pokazuje da razumije potpuno različita razmišljanja koja ta dva mislioca predstavljaju. Filozofski idealizam Kanta izravno se protivi realističkoj poziciji Aristotela. Treće, osnovni elementi Kantove misli su pobijeni upravo argumentima iz Hawkingova polja istraživanja; opće teorije relativnosti. Kant je mislio da je euklidska geometrija jedina vrsta geometrije koju ljudski um može zamisliti. Kantova je ideja bila toliko uspješna da je jedan od najvećih matematičara u povijesti Karl Frederick Gauss nakon što je otkrio neeuklidsku geometriju strahovao objaviti svoje pronalaske zbog prezira kojeg bi doživio jer je otkrio nemoguće. Naravno, matematička osnova na kojoj počiva opća relativnost je utemeljena na (prema Kantu nemogućoj) neeuklidskoj geometriji. Dakle, Hawkingove riječi govore nam o potrebi za filozofijom(barem je to mislio reći) i potrebi za utemeljenom(eng. sound) filozofijom što izgleda nije bio ni svjestan da govori.

Drugi znanstvenici otkrivaju potrebu za znanstvenu zajednicu i ljude koje obrazuju da budu izloženi pravoj filozofiji. Uvaženi fizičar, pokojni Richard Feynman, prisjetio se svog posjeta filozofskoj konferenciji koja ga je naživcirala jer su se svi samo igrali riječima. Takvo iskustvo sa neupućenim filozofima razlog je njegova(i drugih znanstvenika) odbijanja filozofije. Steven Weinberg, još jedan poznati fizičar, u svojoj knjizi "Dreams of a Final Theory" nazvao je cijelo poglavlje "Protiv Filozofije". Naravno, koristi se filozofijom, kao što se i svi mi koristimo, u svojim razmišljanjima i diskusijama. U fizičkim i znanstvenim odjelima, nije neuobičajeno da se prva filozofija, metafizika, predaje kao potpuno beskorisna paradigma. Te poglede uglavnom dijeli i naša kultura orijentirana prema znanosti iako bi ih tek rijetki izrekli tako izravno kao navedeni predstavnici znanosti. Takvi pogledi otkrivaju duboki nedostatak poznavanja temelja moderne znanosti. Temelji se sastoje od znanja i razumijevanja koji su izvan moderne znanosti. Većina znanstvenika implicitno poznaje te temelje, ne eksplicitno, zato što bavljenje modernom znanosti ne zahtjeva ništa više. Ipak, ako se te temeljne stvarnosti ne razumiju i ne brane, znanost bi mogla postati uzrok svoga kraja. Lako je zamisliti oštećenje objekta ukoliko nismo ni svjesni da on postoji. Ukoliko neznanje o tim temeljnim filozofskim stvarnostima ne ugrozi izravno znanost, moglo bi potkopati kulturu koja podržava znanstvenike i znanstvene ustanove. Kao što Aristotel kaže, malena pogreška na početku dovodi do velike na kraju.

Potrebna nam je prava filozofija, prava znanost o prvim principima stvari; potrebna nam je njena mudrost. Razne tehnike, matematički alati i opisi koji se maskiraju kao filozofija, ali su u najboljem slučaju samo alati filozofije, neće biti dovoljni. Ipak, pomračenje filozofske osjetljivosti je toliko da mnogi znanstvenici misle da je za odgovaranje na filozofska pitanja dovoljno tek njihovo znanje kao znanstvenika i da nije potrebno uložiti dodatan napor ili proučavanje materije. Kako bi se uvjerili u to, pogledajte na TV-u Stevena Goulda, poznatog biologa, koji govori o filozofskim posljedicama evolucije kao da su tek područje biologije. Prije nekoliko godina, razgovarao sam sa istraživačem odjela biologije na Princetonu, rekao mi je da je primarna stvar koja mu je potrebna za istraživanje upravo ideja evolucije. Koristi se tom idejom u svakom aspektu svoga rada; ideja, rekao je, predstavlja stvar bez koje njegovo istraživanje ne bi bilo moguće. Kada sam mu istaknuo da postoje neke stvari koje su važnije, žestoko se usprotivio. Istaknuo sam mu, na primjeru, da je logika puno važnija jer o ideji evolucije možemo raspravljati, formulirati je i verificirati samo korištenjem logike. Potrebno je vjerovati logici kako bi se bavili bilo kojom znanošću. Iako je pametan čovjek i znanstvenik, tek je nakon trećeg ili četvrtog objašnjenja shvatio o čemu pričam. Pogrešni zaključci na temelju znanstvenih činjenica i pretpostavki koje su ga učili tijekom školovanja pratili su ga kroz godine istraživanja bez da je imao ikakvu svijest o filozofskoj pozadini koja je potrebna znanosti. Za njega je znanost bila ispred svega. Vjerojatno nikada ne bi primijetio filozofsku istinu o logici da nije bila prikrivena u raspravi o znanosti.

Znanstveno razmišljanje ima određenih prednosti, ali i problema kada se bavi filozofijom. Znanstvenik može iskoristiti primjere iz znanosti kako bi iz njih izveo pouzdanu filozofiju. Isto tako, znanstvenici mogu iskoristiti pogrešne interpretacije znanstvenih koncepata, teorija i činjenica kako bi razjasnili pojmove koji su doveli moderni um na put kulturnog i znanstvenog samoubojstva.

Već 20 godina se bavim znanošću, a isto toliko istraživao sam i filozofiju. Ipak, kao dijete i kao tinejđer učio sam samo o znanosti i srodnim područjima. Od djetinjstva sam imao potpunu znanstvenu edukaciju, ali filozofiju nisam učio. Zapravo, nisam ni znao da postoji takva disciplina. Ukoliko sam uopće i razmišljao o njoj, bilo je to na način kojeg je dobro opisao moj kolega u razgovoru o filozofiji. Rekao je; pričaš kao da je filozofija zaseban predmet. Možete li zamisliti da to netko kaže za fiziku ili kemiju? Tada sam razmišljao kao prosječni znanstvenik i laik u našoj znanstveno orijentiranoj kulturi. Kada sam krenuo proučavati filozofiju, odupirao sam se tome, većinom zbog razmišljanja koja su bila ukorijenjena kroz moje obrazovanje. Kroz svoje bavljenje znanošću u posljednjih 20 godina stalno sam se pitao ne samo znanstvena nego i neka filozofska pitanja. Primjenjivao sam, ne samo znanost nego i filozofiju na rješenja. Zbog svojih prijašnjih istraživanja, kvalificiran sam predstaviti utemeljenu(eng. sound) filozofiju našoj kulturi. Napisao sam knjigu kakvu sam želio pročitati prije 20 godina. Vrijeme je da filozofija opet procvjeta u području u kojem pronalazi svoje korijene. To je uistinu potrebno jer je polje znanosti često jedino polje sa kojeg naša kultura bere plodove. Drevne istine koje se drže stvarnosti moderne znanosti pomoći će modernoj znanosti, ali ono što je važnije, pomoći će modernom čovjeku koji se bavi znanošću.

Doprinos kršćanstva znanosti

Stipe Kutleša jedan je od vodećih hrvatskih filozofa i povjesničara znanosti, diplomirao je filozofiju i povijest na Filozofskom fakultetu te fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Magistirao je na poslijediplomskom studiju "Povijest i filozofija znanosti" u Dubrovniku te doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U nastavku je njegov rad koji opisuje neke utjecaje kršćanstva na znanost kao i općenito razmišljanja o odnosu znanosti i religije danas. Izostavio sam fusnote, ali rad je dostupan u cijelosti ovdje.

Sažetak
Ukazujući na specifičnosti znanosti, religije i teologije autor zastupa načelnu mogućnost i potrebu njihove međusobne suradnje što slijedi i iz službenog stava Katoličke crkve. Navode se također i povijesne okolnosti u kojima je između znanosti i religije bilo sukoba kao i današnje shvaćanje toga odnosa od znanosti i Crkve. Autor pokazuje da je novovjekovna znanost baština kršćanstva u tom smislu što je nastala zahvaljujući kršćanskom svjetonazoru, a s druge su strane glavni pobornici napretka te znanosti bili kršćanski znanstvenici ili pak znanstvenici drugačijih svjetonazora, ali pod utjecajem načina mišljenja kakvo je inauguriralo kršćanstvo.

Doprinos kršćanstva znanosti

Kada se danas govori o odnosu znanosti i vjere prva misao koja se prosječnom čovjeku nameće jesu tzv. slučajevi G. Galilei, G. Bruno i pitanja u svezi s Darvinovom teorijom evolucije. To donekle oslikava gledišta ljudi o vjeri (posebice kršćanskoj), teologiji i znanosti i njihovom međusobnom odnosu. Pri tome se često razlikuju stavovi vjernika i nevjernika glede toga pitanja. Neki, kako manje upućeni u znanost i teologiju tako i oni upućeniji, skloni su mišljenju da vjera i znanost imaju malo, možda, ništa zajedničkoga dok među samim znanstvenicima i teolozima postoje dva prevladavajuća pristupa: jedni govore o odnosu znanosti i vjere(i teologije) u terminima suprostavljenosti, a drugi zastupaju pomirbeni stav i skloni su uvjerenju da se ta dva područja ne samo ne isključuju nego između njih postoji sklad te je tako moguća i potrebna suradnja.

Može se postaviti pitanje njihova međusobnog utjecaja ili ravnodušnosti jedne prema drugoj, Dva su najrasprostranjenija stajališta o tom odnosu; krajnje negativan i pozitivan pristup. Da bi se pokušalo odgovoriti na to pitanje, treba imati u vidu okolnosti u kojima je znanosti nastala i u kojima se razvijala. Pri tome se misli na znanost nastalu u okviru zapadnog kulturnog kruga početkom novoga vijeka. To ne isključuje postojanje određenog tipa znanosti u starom i srednjem vijeku niti u drugim kulturama. Ovdje se ne može potanko u tu problematiku. Sigurno je, a u tome se slažu mnogi, da je znanosti proizvod zapadnoeuropske kršćanske kulture, iako se ne mogu zanemariti ni druge sastavnice koje su u zapadnoeuropsku kulturu došle bilo s pomoću kršćanstva bilo mimo njega Njemački fizičar Carl Friedrich von Weizsacker kaže da je moderna znanost baština kršćanstva. S obzirom na to kršćansko obilježje može se govoriti o utjecaju kršćanske vjere na znanost, ali i obratno, tj. pitati se o doprinosu kršćanstva znanosti ili ako o njegovu negativnom utjecaju na znanost. Nedvojbeno je dakle da postoji uzročna povezanost između kršćanstva i razvoja moderne novovjekovne znanosti. "Postoji povezanost između povijesti kršćanstva i rasta moderne znanosti(...) Nije slučajno da je moderna znanost započela u zapadnoj Europi, a ne pod budizmom ili konfucijanizmom. Isticanje vrijednosti pojedinačnog velika je stvar u kršćanstvu", U čemu je ta uzročna povezanost između kršćanstva i znanosti?

Podsjetimo se ukratko na specifičnosti znanosti i kršćanstva. Područje bavljenja znanosti jedan je dio stvarnosti – materijalni svijet sa svojim zakonitostima koji je dostupan osjetilnom iskustvu(promatranje, mjerenje, eksperimentiranje), dok se vjera i religija) temelji na uvjerenju u postojanje nematerijalnog, duhovnoga svijeta. Znanstvena se spoznaja temelji na iskustvu i razumu i pretpostavlja se da je objektivna( u taj aspekt objektivnosti znanstvene spoznaje ne može se sada ulaziti) dok je vjerska/religijska spoznaja osobna i utemeljena je na pouzdanju u vrhovno biće - Boga. S obzirom na područja na koja se odnose znanost i vjera/religija, odnosno teologija kao racionalno obrazloženje vjere, ne bi trebale biti u neskladu ili čak u sukobu. Postoji religijska istina, a postoji i znanstvena istina.

One doista i nisu bile u sukobu osim u pojedinačnim slučajevima kada se radilo više o sukobu između pojedinaca, ali ti su sukobi poprimili opće značenje kao u slučaju Galileja. Tumačenje odnosa religija – znanost na osnovi toga slučaja potječe od prosvjetiteljstva koje je kao reakcija na kršćanstvo nijekalo sve što je imalo prizvuk religijskoga. Otuda potječe i izraz "mračni srednji vijek". Novija istraživanja povijesti znanosti u tom razdoblju pokazuju da mnoge potonje(pa i suvremene) ideje u znanosti imaju svoje začetke upravo kod srednjovjekovnih mislilaca. Što se slučaja Galileja tiče on bi trebao biti pitanje prošlosti kako za Crkvu, tako i za znanost. Za Crkvu u tom smislu što je ona priznala svoju pogrešku i što je otvoreno spreman na svaki dijalog i raspravu o tom slučaju. Ako se pak slučaj Galileo promatra iz konteksta onoga vremena, onda prosvjetiteljsko tumačenje gubi na uvjerljivosti. To tumačenje vrlo pojednostavljeno Galileja u tom sportu prikazuje kao naprednoga, a Crkvu kao vrlo nazadnu jer koči razvoj znanosti. Pitanje ipak nije bilo tako jednostavno i jednoznačno kako su prosvjetiteljski tumači i njihovi nasljednici poslije često isticali. Poznato je da Galileo nije "osuđen" zato što je znanstveno dokazao ispravnost Kopernikova sustava. Njemu je predloženo da javno ne zastupa Kopernikov sustav koji je tada iz političko-crkvenih razloga predstavljao određenu opasnost za Crkvu. Galileo je naime započeo polemiku u svezi s Kopernikovim sustavom u doba teoloških kontroverzi katolika i protestanata. Protestanti su smatrali da crkveno učiteljstvo Katoličke crkve nije mjerodavno u tumačenju Biblije. Galileo se, međutim, kao laik umiješao u tumačenje Biblije tako što je posegnuo za teološkim argumentima da bi dokazao svoje znanstvene tvrdnje. On naime za Kopernikov sustav nije imao znanstvenih dokaza, a oni znanstveni dokazi koje je iznosio bili su pogrešni. U to doba on nije ni mogao imati znanstvenih dokaza za svoje tvrdnje. Oni naime potječu iz potonjega razdoblja. U nedostatku znanstvenih dokaza Galileo se pozivao na teološke argumente, a kardinal Belarmin je od njega zahtijevao znanstvene, a ne teološke dokaze. U toj situaciji Katolička crkva nije mogla dopustiti mogući prigovor protestanata da se laici miješaju u tumačanje Svetoga pima. Taj je slučaj riješila tako što je Galileo "pritvoren" u jedan dvorac u blizini Firence gdje se nesmetano mogao baviti znanstvenim radom. Rezultat toga su važna Galilejeva znanstvena otkrića kao, primjerice, zakon inercije koji je poslije s Newtonom postao jedan od aksioma klasične fizike.

Što se pak znanstvenika tiče postoje dva glavna pristupa slučaju Galileo. Jedni još uvijek forsiraju taj sukob kako bi dokazali kako je Crkva kočila razvoj znanosti. Drugi misle da je to bio posrijedi osobni sukob između dvojice ljudi ili možda čak sukob između znanosti i Crkve u određenim povijesnim okolnostima, ali ne i sukob između znanosti i religije. Crkva je u slučaju Galileo postupila loše što joj je nanijelo veliku štetu, ali je spor i sukob rezultat obostrane nesnošljivosti i tvrdoglavosti. U tom su slučaju i Crkva i znanost prekoračili svoje granice, tj. ovlasti jer su zadirale u područja koja su im strana.

I dan danas neki kao, primjerice, kreacionisti zastupaju stav doslovnoga čitanja Biblije što u mnogim pitanjima znanosti nije prihvatljivo. Stoga su neki uvjereni da religija može vrlo malo reći znanosti, ali isto tako i znanost religiji. Religija ne može biti kriterij što je u znanosti istina, a što nije. Slično vrijedi i za znanost. "Uvijek postoji točka iza koje znanost ne može ići", kaže američki nobelovac George W. Beadle. Ima pitanaj na koja znanost nema odgovora, pojava koje ne može razumjeti. Znanost je ograničena čega je svjestan i najveći broj samih znanstvenika, ali ima i onih koji su uvjereni da znanost nema granica. Upravo je u tome zamka za znanost(i znanstvenike) kada sebi prisvaja monopol na spoznaju sveukupne zbilje. Scijentizam je takvo shvaćanje po kojemu ne samo da znanost ima monopol u otkrivanju istine o sveukupnoj zbilji nego, kako to tvrdi Bertrand Rusell, da izvan znanosti nema nikakvog znanja. Ako nam znanost o nečemu ništa ne može reći, onda se to uopće ne može znati. Štoviše, o tome je besmisleno i misliti i raspravljati jer to naprosto ne postoji. Logički pozitivizam je nagovijestio smrt metafizici.

Znanost je danas, međutim, svjesna svojih ograničenja i priznaje sposobnost područja iskustva svojstvenog religiji. Prema mišljenju mnogih znanstvenika religiji nije manje vrijedna od znanosti. Ona je naprotiv "bitni dio ljudske kulture. Ona je nužna. Ona ima neprolazne vrijednosti. Vjerujem da je to ono zašto sve kulture razvijaju religiju. Religija nudi čovjeku nešto potrebno što znanost i druga područja ne čine", kaže Beadle. Autonomija znanosti i vjere/religije danas je općeprihvaćena stvar, kako od znanstvenika tako i od službene Crkve. Ipak su znanost i religija upućene jedan na drugu te se mogu i trebaju dopunjavati Crkveno učiteljstvo zastupa potrebu suradnje između ta dva područja ljudskog djelovanja. Ali i prije tijekom dugog razdoblja razvoja znanosti nije postojao antagonizam između znanosti i vjere(i teologije). Naprotiv, mnogi su znanstvenici bili uvjereni u sklad između ta dva oblika znanja i djelovanja. Danas se odgovori o nužnosti dijaloga između znanosti i religije i teologije. "I znanost i teologija moraju učiti i nastaviti biti ponizne." Njemački nobelovac Werner Forssmann kaže: "Znanost mora teologiji predstaviti svoju tvrdnju i nastojati da se ona pošteno pozabavi rezultatima znanosti, a ne da nad njima izreče presudu."

Ako se govori o prinosu vjere, posebno kršćanske, razvoja znanosti, onda se taj prinos može analizirati pod različitim vidicima. Razvoju znanosti pridonose ponajviše znanstvenici. Kako je najveći broj znanstvenika u prijašnjim razdobljima, kada se novovjekovna znanost stvarala i razvijala, pripadao kršćanskoj vjeri, to bi se njihov prinos u određenom smislu mogao smatrati prinosom kršćanstva znanosti. U tom bi smislu znanost bila nezamisliva bez kršćanstva. U potonjim razdobljima sve do danas mnogo je znanstvenika bilo orijentirano ateistički ili agnostički, a također veliki broj znanstvenika, osobito danas, vjernici su nekršćani. Znanost, dakle, više nema isključivo "kršćansko" obilježje.

Neki imaju krajnje negativan stav o prinosu kršćanstva znanosti smatrajući da interes Crkve nikada nije bio znanstveno istraživanje. Takvi misle "da nismo imali religiju i Crkvu (...) napredovali bismo mnogo, mnogo prije." Drugi su oprezniji i drže da su takve tvrdnje proizvoljne. "Ne znam možemo li reći da bi se znanost razvijala mnogo brže da nije postojala Crkva. To je predmet spekulacije", kaže prof. Sveučilišta u Leydenu Michael Mandel, a njemački nobelovac ostavlja mogućnost za oba pristupa. On, naime , kaže da "mogu zamisliti da netko tko je dobro upućen u stvar može navesti stotine primjera kako je Crkva sprečavala znanost i to ne bih mogao pobiti. Slično bi također netko mogao reći da, u cijelosti, Crkva pomaže znanosti vrlo mnogo."

Ne ulazeći u razmatranje pojedinih slučajeva koji bi mogli potkrijepiti navedena stajališta, spomenimo ipak neke od najistaknutijih kršćanskih znanstvenika koji su bitno pridonijeli razvoju znanosti Galielo je bio katolik koji je vjerovao da se Bog očituje kako u prirodi i njenim zakonima tako i u Bibliji, Riječi Božjoj. Luteran Johannes Kepler bio je uvjeren da u svojim poznatim zakonima gibanja nebeskih tijela, i općenito u istraživanju vanjskog svijeta, otkriva djela Božja i sklad koji je Bog usadio u ovaj svijet. Rober Boyle čitav je svoj život posvetio opovrgavanju ateizma. Isaac Newton, pripadnik anglikanske Crkve, a poslije pristaša arijanizma, piše , što je manje poznato, teološke rasprave. Za njega je Bog iznad prirode i o njemu se više može znati iz Svetoga pisma i kršćanske tradicije nego iz proučavanja prirodnoga reda. Znanost ima za svrhu pokazati i dokazati postojanje Stvoritelja svijeta. Jedan od najvećih matematičara uopće, Leonhard Euler, evangelik, piše u stoljeću prosvjetiteljstva apologetski spis o obrani Božanske objave od prigovora koji su se postavljali u to doba.

I danas su mnogi znanstvenici osvjedočeni kršćani ili pripadnici drugih religija ili su vjernici iako se formalno ne smatraju pripadnicima nijedne religije. Poznato je da je, primjerice, tvorac ideje kvanta Max Planck bio duboko religiozan čovjek. Albert Einsten kaže da se učenje o Bogu – osobi ne može opovrgnuti na temelju znanosti. I da je tu otvoren prostor za religiju. Werner Heisenberg kaže da znanost i religija mogu jedna bez druge, ali čovjek ne može bez jedne i druge. Stoga bi teško bila prihvatljiva često navođena tvrdnja da znanosti vodi ateizmu - Njemački fizičar nobelovac Max Born u tom smislu kaže: "Oni koji kažu da proučavanje znanosti čini čovjeka ateistom mora da su prilično glupi ljudi." Drugo je pitanje treba li sama znanost hipotezu Boga. Poznata je izjava znanstvenika 19. st. Laplacea da je hipoteza Boga u znanosti suvišna. Međutim M. Born i J.E.Picard su protivnog mišljenja "Princip neodređenosti dokazuje da Bog može postojati", kaže Picard . Moglo bi se tako nabrajati navode u prilog tezi da religija(kršćanstvo) pridonosi znanosti, ali i da smeta njezinu razvoju.

Čini mi se mnogo važnijim međutim, da se pokuša pitati ima li nešto u novovjekovnoj znanosti što je ona mogla baštini od kršćanskoga svjetonazora. A.N. Whitehead u svojoj knjizi Science and the modern World kaže da je znanost izvedena iz srednjovjekovne kršćanske teologije. Kršćanski srednji vijek u Europi je doba u kojemu vlada red. Mišljenje srednjeg vijeka posve je racionalističko. Ono svoj izvor ima u skolastičkoj logici i teologiji. Kada je skolastička filozofija bila odbačena, ostao je u svijesti europskog intelektualca skolastički način mišljenja. Takav tip mišljenja tipičan je za znanost. Otkuda takva racionalnost srednjovjekovnoj skolastičkoj filozofiji i teologiji? Ona je nastala kao rezultat utjecaja prijašnjih oblika mišljenja(grčke filozofije i rimskog prava) obogaćenih srednjovjekovnim pragmatizmom Značajno je za te oblike mišljenja da oni nastao je povezati opće principe s činjenicama, a to znači u mnogostrukosti zbivanja unijeti red. Traženje tog reda bio je spor proces koji se intezivirao krajem srednjeg i početkom novoga vijeka. Osnovna pretpostavka za to bila je jako uvjerenje u postojanje reda/poretka u stvarima, prirodni, svijetu kao cjelini. Ta ideja nije posve nova. Prisutna je u prijašnjim uvjerenjima da svakom stanju stvari ili događaja prethodi neko drugo stanje i da među njima postoji određena povezanost. Vjerovalo se također da je to stanje(ili stanja) moguće otkriti. To nije ništa drugo nego otkrivanje uzoraka iz učinaka. Stvara se ideal zakonitosti po kojoj se sve odvija. Na uspostavljanje tog ideala svakako su utjecali zakonitosti po kojoj se sve odvija. Na uspostavljanje tog ideala svako su utjecali rimsko građansko pravo i kanonski crkveni zakon. Zakonitost koja postoji u svijetu može biti drugo ime za racionalnost svijeta. Istraživanje prirode nije ništa drugo nego potvrda uvjerenja u tu racionalnost. To je bitna oznaka europskog duha.

Znanost ima i drugo polazište, to je praktično vidik koji je baština rimske civilizacije. Ono što znanost u teoretskom smislu duguje grčkom to u praktičkom smislu duguje rimskom načinu mišljenja. Srednjovjekovno kršćanstvo spojilo je oba ta vidika, Sv. Benedikt i Grgur Veliki, između ostalog i vrlo praktični ljudi, postavljaju temelje za obnovu europskog duha koji njeguje kako duhovnost i svetost(ora) tako i praktičnost(labora). Uzor toga su benediktinski samsotani. U njima se razvija smisao za naturalizam, tj. veliko zanimanje za prirodna zbivanja i objekte što je jedna od bitnih sastavnica potrebnih za nastanak znanosti. Iz toga zanimanja su već u srednjem vijeku i početkom novoga proizašli neka otkrića i izumi koji su bili važna potpora daljnjem razvoju znanosti. Izum tiskarskoga stroja omogućio je širenje znanja, a dalekozor i sitnozor čovjeku su otvorili put u svijet dalekoga i sitnoga, dotada nepoznat i nedostupan ljudskim osjetilima. Ne treba smetnut s uma ni uloga sveučilišta nastalih u kršćanskoj Europi koja su bila glavni nositelji razvoja znanosti. Ovi kao i drugi manje vidljivi momenti važni za nastanak i razvoj znanosti proizašli su iz kršćanskoga mentaliteta i svjetonazora obogaćenog antičkom tradicijom. To je duhovno ozračje možda važnije za razvoj znanosti nego prinos pojedinaca njegovu napretku jer je to ozračje stvorilo uvjete i misaone okvire iz kojih su pojedinačna znanstvena otkrića bila moguća.