Kulturni relativizam

petak, 8. ožujka 2013.

Kulturni relativizam

Često možete čuti argument;

Zato što su vrijednosti relativne, pogrešno je nametati svoje vrijednosti drugima.

Ali ako su vrijednosti relativne, a među mojim vrijednostima je i vrijednost podučavanja drugih o ispravnom načinu življenja, onda i nametanje mojih vrijednosti drugima mora biti opravdano. Koje bolje opravdanje bih mogao imati? Da bi nametanje mojih vrijednosti bilo pogrešno, nametanje-vrijednosti bi trebala biti nerelativna nevrijednost. Ali ako postoji barem jedna vrijednost ili nevrijednost koja nije relativna, onda je kulturni relativizam pogrešan.

Iz toga je vidljivo kako je relativistu teško biti dosljedan. Dosljedni relativist ne može reći da je nametanje nečijih vrijednosti drugima pogrešno; on može samo reći kako je unutar njegove strukture vrijednosti pogrešno nametanje nečijih vrijednosti drugima. Ali mora dopustiti mogućnost da postoje drugi za koje je nametanje vrijednosti ispravna stvar.

***

Autor ovog kratkog razmišljanja je filozof Vallicella. Mislim da sjajno opisuje problem, posredno potvrđuje razmišljanje kako bi trenutne trendove u svijetu bolje opisali izrazom "diktatura liberalizma", nego "diktatura relativizma". (Trebamo tolerirati sva razmišljanja, ali samo ako se pokore liberalnim spornim konceptima pravde)

***

Autor koji tvrdi kako ne postoje istine, ili da su sve istine 'tek relativne' izaziva Vas da mu ne vjerujte. Ni nemojte.

Roger Scruton

Naša civilizacija je u rastvaranju, jer je u najkobnijoj kontradikciji sa samom sobom. Izrasla na bujnim izvorima kršćanstva, ona je od kršćanstva zadržala samo još neke oblike, neke konvencijalnosti potpuno lišene, njihove nutarnje sadržajnosti, a s dušom kršćanstva, ona je gotovo u svim svojim socijalnim manifestacijama - obračunala. Stoga je i sama ostala skup -gdjekad silno razvijenih izraslina, ali ipak izraslina, bez nutarnje organske povezanosti, bez duše. (S.T.Poglajen, 1939.)

Sjeti se čovječe ... - Sjeti se čovječe, da si prah, ako prah hoćeš da budeš ako cijelo svoje biće istovjetuješ s materijom, s tijelom, koje će se sigurno pretvoriti u prah.

Sjeti se čovječe, da si prah, i da ćeš se pretvoriti u prah, ako cijelo svoje bivovanje razbiješ u prolaznosti i sitnice bez duše, bez svrhe, bez ljubavi, bez – Boga.

No sjeti se čovječe, da ti za prah nisi stvoren! Sjeti se, da je u tebi princip vječnosti, princip besmrtnosti, po kojem Ti kroz sve trzaje pa i sve zaokrete života, sad svijesno, a još češće nesvjesno - a ipak stvarno težiš za Njim, za beskrajnim, za – Bogom.

Sjeti se čovječe, da si ti kruna Božjega stvaranja u svemiru; sjeti se da si ti pozvan da budeš svjesni odraz Mudrosti, koja se nesvijesno u kozmosu krije; da je tebi dano da budeš ostvarivač Pravde Božje na zemlji, na ovoj zemlji, gdje toliki nevini nepravedno trpe; sjeti se čovječe, da je tebi povjereno utjelovljenje ljubavi Božje na zemlji, one ljubavi, koja je ljupka na riječima, ali još jača na djelima, koja će uvijek tražiti, da se u nečem odrekneš sebe, ali će uvijek za uzvrat napuniti tebe, tebe i one oko tebe, toplinom i – mirom.

Da, sjeti se čovječe, da si – čovjek, najsavršenije stvorenje Božje, dijete Božje. Ako se toga budeš -uvijek i stvarno sjećao, tad se ne ćeš ni – ti, niti išta od tebe pretvoriti u prah. I Prah tvojega tijela bit će samo privremen, jer će i ono uskrsnuti u dan, koji više neće poznavati mrtvih. I prah tvoje "sitne" svakidašnjice, bit će samo prividan: njega će zadahnjivati jedan duša, povezivati ga u jedno i davati mu životni smisao; i prah tvoje vremenske egzistencije bit će pretvoren u puninu, koju će mu dati djelotvornost ljubavi i vjernosti u služenju Istine.

A iz tvoje duše će nestati svakoga praha, jer će u nju sići, da je ispuni Onaj, za kim ona u svim i najkontradiktornijim varijantama života, svom cjelinom svojega bića – nužno teži.

S.T. Poglajen

'ideja da priroda' ima nešto za reći više nije dopuštena; čovjek mora imati slobodu da se prepravi po želji. Treba biti slobodan od svih prethodnih datosti svoje esencije. On sebe pretvara u što god on želi, i samo na taj način je on stvarno 'slobodan' i oslobođen. Iza tog pristupa je čovjekova pobuna protiv ograničenja koje on ima kao biološko biće. Na kraju, radi se o pobuni protiv našeg stvorenog bića. Čovjek treba biti svoj vlastiti tvorac – moderni, novi oblik pradavnog pokušaja da budemo Bog, da budemo kao Bog. (BXVI)

Stranice

petak, 8. ožujka 2013.

Kulturni relativizam

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana