Samovo rođenje to nije promijenilo
[Scruton piše o svojoj obitelji, rođenju sina], ali je dovelo do
problema koji je posebno izražen u Britaniji. Država nas sada tjera
da šaljemo svoju djecu u školu, istodobno osiguravajući da se
ništa slično obrazovanju tamo ne događa. Ono što se smatra
obrazovanjem i odgojem u mnogim britanskim školama je zapravo proces
demoralizacije, proces u kojem se djecu oduzima roditeljima i predaje
vršnjacima. Značajan broj mladih britanaca napušta školu bez da
zna čitati ili računati. Beskorisni stari predmeti poput latinskog,
grčkog i više matematike su nestali, a engleska gramatika, sa
svojim opresivnim pravilima i beskorisnom kompleksnošću, gurnuta je
u stranu jer je "elitistička". Što se tiče ponašanja,
toliko se srozalo da dućani u blizini škola zatvaraju vrata djeci,
a stariji ljudi prelaze u drugi vagon kada djeca ulaze u vlak.
Umjesto da priprema djecu za odrasli
život, naš obrazovni sustav osigurava da ostanu djeca, sa svom
dječjom egocentričnošću, ali bez nevinosti i srama. Državni
pokušaji seksualiziranja djece – ohrabrivanje
pripadnika mlađe generacije da savladaju sve relevantne pozicije sa
četrnaest godina, i postavljanje homoseksualnost u centar kurikuluma
– ne popravljaju stvari. Seks je, kako podučavaju učenike,
samo proširenje djetinjstva – još jedno područje igre, u kojem
je dopušteno sve što može dovesti do užitka, a u kojem je opasno
samo ono što je ozbiljno, trajno i s ljubavi.
Ideologija šezdesetih, koja je dovela
do takve pustoši u mom vlastitom životu, i loših učinaka koje sam
prevladavao dvadeset godina, sada je obavezni temelj obrazovanja;
provodi se od najmlađe dobi uz potpunu nebrigu za osobnu sreću i
dugoročne nade učenika. Ono što sam izbjegao samo uz najveće
poteškoće i veliki trud, danas se nameće kao opća sudbina. Jedna
od mojih prvih dužnost prema Samu je osigurati da ne padne u kandže
ljudi koji mu to žele učiniti.
Novi kurikulum, ima i kao cilj i kao
učinak odvajanje djece od roditelja, djeca postaju nedopadljiva
odraslima te isključivo vlasništvo države. Kurikulum je osmišljen
od strane ljudi koji su sami, velikim djelom, bez djece. Čini nam se
kako bi bilo bolje da Sama pošaljemo u rudnik ugljena, kako bi tamo
upoznao stvarni svijet odraslih, nego da prolazi kroz kompletni tečaj
demoralizacije koji naši vladari zahtijevaju. Čak i privatne škole
moraju slijediti nacionalni kurikulum, koji je pažljivo razvijen
kako bi sve vrijednosti koje ja i moja žena poznajemo zamijenio sa
"životnim vještinama" potrebnim u sumnjivim urbanim
kvartovima.
Jedino rješenje kojeg smo se za sada
dosjetili je obrazovati Sama koliko god to možemo (ograničeni
vremenom, energijom i znanjem) te ga onda poslati u Lycée
Francaise u Londonu, jer smo pod dojmom kako francuzi iskazuju
nešto manje prezira prema svojoj nacionalnoj kulturi. Sama ćemo
učiti onako kako nam zdrav razum nalaže, radi se o starim i
utabanim stazama. Započet ćemo sa Grimmom, Andersenom, i Lewisom
Carrollom, jer njihova vrsta dječje literature, osim što potiče
maštu, odgaja i moralne osjećaje.
Dok sam razmišljao o ovome problemu,
pozvali su me iz nacionalnih novina da opišem što namjeravamo sa
Samom – znak da mnogi ljudi dijele našu zabrinutost. Naravno,
uvjerio sam čitatelje, ako je John Stuart Mill mogao čitati grčki
sa šest godina, zašto ne bi i Sam? I možda bi Samov prvi javni
iskaz mogao biti poput onog četverogodišnjeg Macaulaya, koji je
odbivši pozornost koju djeca traže, nakon što se ozlijedio izjavio
"Zahvaljujem vam, gospođo, ali agonija je popustila." Sama
ćemo držati dalje od pop glazbe i televizije, ali će učiti
svirati violu kao ljekoviti oblik samoponiženja. Uvest ćemo ga u
svijet konja i lova na lisice, kako bi naučio brinuti o životinjama,
ali na nesentimentalan način. Podučit ćemo ga vrlinama –
hrabrosti, pravednosti, razboritosti i umjerenosti - u njihovim
kršćanskim verzijama, kao oblike vjere, nade i milosrđa. Napisao
sam, iako Sam vjerojatno neće uživati u svojem djetinjstvu,
izrastao bi u nekog tko bi drugima bio drag, neovisno o tome bi li on
sam bio sretan.
Članak je izazvao pravu buru reakcija
od strane stručnjaka za odgoj djece, obrazovnih gurua, feministica i
ponekog vjernika u progres – svi očigledno proizvod obrazovnog
sustava koji ironiju smatra elitističkim zločinom pa je stoga
iskorijenio mogućnost njenog prepoznavanja. Nekoliko tjedana smo
živjeli u strahu od socijalnih radnika. Bojali smo se, ako ne
uspijemo odgovoriti na njihove upite, Sama će staviti u dom,
onemogućit će mu pristup roditeljima, izložit će ga uobičajenoj
dozi popa, televizije i loše hrane.
Stručnjaci koji su na naše obrazovne
planove reagirali s takvim bijesom su ipak glasovi naše moderne
kulture – iste kulture koja je oblikovala obrazovni sustav i koja
je postavila državu kao opoziciju obitelji. Tek nakon što sam
postao dio obitelji sam u potpunosti shvatio dubinu i ozbiljnost ove
opozicije. Obitelj je postala subverzivna institucija – gotovo
podzemna zavjera – u ratu sa državom i kulturom pod državnim
pokroviteljstvom.
Službeni kurikulum je rigorozno
isključio obitelj. Majke se pojavljuju ponekad u udžbeniku, ali su
upadljivo samohrane. Očeve se ne spominje – postali su
neizgovorivi. Državno nametnuti seksualni odgoj je osmišljen kako
bi uklonio vezu između seksa i obitelji, obitelj se prikazuje samo
kao jedna od "opcija". Seksualni odgoj će osigurati da
slijedeća generacija ne formira obitelji, s obzirom da će uništiti
u učenicima sve zbog čega jedan spol idealizira drugi, i tako
usmjerava erotske osjećaje u brak.
Ali Sophie i ja ne sumnjamo kako nas
ispunjava obitelj, a ne država. Stoga smo odlučili slijediti naše
instinkte i opažanja, odgojiti našu djecu onako kako smatramo da je
ispravno. Članovi smo rastuće skupine zločinaca koji su objavili
rat državno sponzoriranoj kulturi i spremni smo je osporiti.
Službena kultura se temelji na
pretpostavci kako je ljudski materijal beskrajno plastičan, moguće
ga je oblikovati od strane države u koji god oblik treba. Usporedili
smo Sama sa ostalim dječacima i ne možemo ne primijetiti kako su
svi slični u jednoj stvari; svi oni žele biti muškarci. Štoviše,
svi oni povezuju muškost sa akcijom, sa korištenjem alata, sa
stvaranjem nečega iz ničega, sa snagom i strojevima. Sam pokazuje
malo interesa za jezik, potpuno je zanemario ne samo violu nego i
gitaru i piano.
Glavni interes mu je građevina.
Provodi dane sa muškarcima koji rade kod nas na proširenju imanja;
dodaje alat, kante, miješa svoju verziju cementa i ponekad pokušava
napraviti gips nekom piliću. Malo je vjerojatno kako će oponašati
Milla ili Macaulaya, ali zbog svog nestrpljenja, kooperativne
prirode, odlučnosti da bude koristan, i ograničene ali stvarne
radoznalost o svijetu muškog rada, mnogima je prirastao srcu.
Službena doktrina pripisuje takve
tendencije kulturi: promijeniti igračke, uzore i kontekst, poručuju
nam stručnjaci, i dječaci će se uređivati, igrati sa lutkama,
maziti životinje i uređivati male udobne prostore
za sebe; ali za takvo razmišljanje baš i nema dokaza. Znanost,
zdrav razum, i zabilježena povijest upućuju na zaključak kako je
spol konstanta, koja utječe na to što se može postići i što može
željeti. Umjesto da se tome suprotstavljamo, trebali bi iskoristiti
ogromnu i nesvjesnu moć kako bi ispunili našu civilizacijsku svrhu.
Rođenje naše
curice Lucy je ponovno probudilo našu znatiželju o ovom pitanju;
iako je naravno namjeravamo odgojiti u istom režimu koji smo
predložili za Sama, poprilično smo sigurni da je nećemo uskoro
vidjeti sa špahtlom u ruci. Njen prvi osmjeh bio je dovoljan da nas
uvjeri u to. Sam se široko i nestašno nacerio, i onda rukom
posegnuo kako bi potrgao igračke koje nad njegovom kolijevkom, a
Lucy se spokojno smiješi, promatrajući kretanja. Prijatelji i
susjedi potvrđuju razmišljanje kako su djevojčice zainteresiranije
za ljude, riječi i intimno zajedništvo doma; dok alati i strojevi
ne uspijevaju pobuditi njihove simpatije.
[...]
Ne činite nikakvu uslugu djetetu tako
što ga pripremate za niži život – život državno-proizvedene
životinje. Sreća dolazi kroz ideale, a samo idealizirajući jedno
drugo se ljudi mogu stvarno zaljubiti. To je lekcija koju smo Sophie
i ja izvukli iz našeg iskustva, i sigurno je da nismo jedinstveni u
tome. U Zapadnom svijetu se pojavilo čudno praznovjerje kako sve
možemo započeti ispočetka, preoblikovati ljudsku prirodu, ljudsko
društvo, i mogućnost sreće, kao da je znanje i iskustvo naših
predaka potpuno irelevantno. Ali na koji fond znanja bi se trebali
osloniti kada oblikujemo alternative? Utopije su se pokazale
iluzijama, a najočitiji rezultat našeg "oslobođenja" od
tradicionalnih ograničenja je rašireno nezadovoljstvo ljudskim
stanjem.
Stoga mi se čini da bi trebali
pripremiti svoju djecu da budu sretna na način koji ste i vi sretni.
Tretirajte ih onako kako bi ih tretirali kada bi vaši ideali bili
općeprihvaćeni. Jednog dana će pronaći, kao što smo ja i moja
žena pronašli, partnera zbog kojeg će se sve to isplatiti. Znajući
to, možemo se prepustiti odgoju Sama i Lucy, sustavno ih lišavajući,
dan za danom, stvari koje naši vladari preporučuju.
Autor eseja je filozof Roger
Scruton, izvorno Becoming a Family.
