Zašto bi libertarijanci trebali
podržavati obiteljske vrijednosti – hint: Koja je najosnovnija
nevladina institucija koju je svijet ikada poznavao? I što rastu u
svojoj moći i utjecaju kada se ta institucija raspadne?
Još četiri godine Busha u Bijeloj
kući [intervju je iz 2005.] – kakve će biti? Puno toga ovisi može
li se održati sporazum između ljudi koji brinu o moralnim pitanjima
(najčešće kršćani) i ljudi koji najviše guraju malu vladu
(najčešće libertarijanci). Problem postoji jer je veliki broj
ekonomskih libertarijanaca ujedno i društveno libertarijaran: Žele
lagane razvode i seksualni laissez faire. Protive se državnoj
pro-obiteljskoj politici.
Tu bi se analize Jennifer Roback Morse
mogle pokazati utjecajnim. Jenny Morse je ekonomska libertarijanka:
Doktorirala je ekonomiju te predavala petnaest godina na
sveučilištima Yale i George Mason. Uz to se zalaže za brak i
obitelj, što pokazuje i u svom životu. Napustila je stalnu
profesoru i preselila se sa obitelji (mužem i dvoje djece, jedan
usvojen iz Rumunjske) u Kaliforniju. Sada je honorarni istraživač
na Hoover Institution(Stanford).
WR: Broj ljudi koji se naziva fiskalno
konzervativnim, a socijalno liberalnim je u porastu. Zašto tvrdite
da ta kombinacija nema smisla?
JM: Libertarijancima se sviđa
činjenica da su tržišta samo-regulirajuća. Postavite vlasnička
prava, ugovorno pravo te sudski i policijski sustav. Naselite
područje ljudima koji imaju funkcionalnu savjest i osjećaj
uzajamnosti. Upalite sustav i on će većinom raditi sam od sebe.
Problem je što nismo rođeni niti sa
funkcionalnom savješću niti sa osjećajem uzajamnosti. Sve dok ih
ne socijaliziraju roditelji, djeca su egocentrični skup impulsa i
emocija. Ako nemaju roditelje koji će ih voditi i voljeti, postoji
visoki rizik da postanu ljudi koji nemaju kontrole i obzira prema
drugima. U najekstremnijem slučaju, djeca postaju sociopati, koji
nameću velike troškove društvu. To su ljudi koje ne možete
prepustiti slobodnom društvu zato što ne znaju kako koristiti svoju
slobodu bez da previše ne ometaju druge ljude. Ova osnovna činjenica
o ljudskom stanju je razlog zašto zagovornici minimalne vlade moraju
obratiti pažnju na obitelj.
WR: Neki libertarijanci tvrdi da lagani
razvodi povećavaju slobodu. Zašto vi vjerujete suprotno?
JM: Dva su razloga. Prvi, postoji
opasna zbrka oko toga što sloboda zapravo znači. Životni stil
kakvog Ljevica promovira je vizija koja definira slobodu kao stanje
neopterećenosti ljudskim odnosima. Ta vizija je temelj ljevičarske
pozicije o laganim razvodima, neograničenim pobačajima i mnogim
drugim društvenim pitanjima.
Drugo, trenutni zakoni o razvodu nisu u
skladu s najosnovnijim principom slobodnog tržišta, odnosno
poštivanjem ugovora. Milijuni dolara, u transakcijama nekretnina,
izmjenjuje ruke u svakom gradu, svakoga dana. Ljudi to ne bi mogli
činiti kada bi im dopustili da unilateralno krše svoje ugovore bez
penala. Unatoč tome, mi očekujemo da ljudi ulože cijeli život u
djecu, bez ikakve ugovorne zaštite. Uspostavljanje pravnog sustava
koji definira i provodi ugovore je jedna od najosnovnijih funkcija
vlade.
WR: To je u skladu sa vašom ekonomskom
analizom važnosti za djecu onoga što vi zovete "bračna
revolucija – jedan muškarac, jedna žena, za cijeli život."
JM: Danas imamo sustav unilateralnih
razvoda: Jedna stranka može okončati brak zbog bilo kojeg razloga
ili bez razloga, bez pravne kazne. Ali djeca su jedan od najvažnijih
"proizvoda" braka, da iskoristim ekonomski rječnik. Djeca
zahtijevaju velike kapitalne investicije tijekom dužeg perioda.
Roditeljski odnos je također ono što bi ekonomisti zvali
"odnosno-specifični kapital". To znači da nijedan drugi
muškarac nije dobra zamjena za konkretnog muškarca koji je otac
moje djece. Ekonomisti znaju da je provođenje ugovora iznimno važno
u aktivnostima sa takvim svojstvima.
WR: U članku kojeg ste predstavili na
konferenciji Witherspoon Instituta (Princeton) objasnili ste kako
dogovori o skrbništvu nad djecom koji su posljedica razvoda dovode
do ekspanzije države. Zašto?
JM: Obiteljski sudovi rutinski krše
privatnost obitelji koje imaju spor oko skrbništva. Sudovi prosuđuju
stvari poput koliko novca i vremena svaki roditelj troši na djecu,
kakvo obrazovanje i vjerski odgoj bi trebali imati, može li se
roditelj iseliti iz države, koji jezik govore doma, i puno toga
drugog. U funkcionalnim, netaknutim obiteljima, ljudi sami rješavaju
ove stvari. Ljudi koji se zgražavaju na ideju da vlasti reguliraju
seksualno ponašanje nisu svjesni činjenice kako si vlast dopušta
nečuvenu invaziju osobne privatnosti kada se brak raspadne.
WR: Društveni konzervativci su
isticali učinke samohranog roditeljstva na kulturu. Zašto postoji
utjecaj na porast vlade?
JM: Najjednostavniji odgovor je kako
vlada postaje zamjena za odsutnog roditelja, bilo da pruža
financijsku pomoć kroz socijalnu pomoć, ili namećući pravila o
radu kojima se pokušava izjednačiti pozicija svih tipova obitelji.
Ali vlada je loša zamjena za roditelje. Čak i sa više novca, djeca
nevjenčanih roditelja imaju veće izglede da odustanu od škole, da
imaju lošije rezultate, probleme sa mentalnim zdravlje, čak i
zdravstvene probleme.
Svi ti problemi na kraju postaju
problem poreznih obveznika, sviđalo se to libertarijancima ili ne.
Sinovi nevjenčanih roditelja imaju veću šansu za sukob sa zakonom,
počinjenje zločina, i zatvor. To košta porezne obveznike, čak i
sa libertarijanskom minimalnom državom. Ovdje u Kaliforniji imamo
zakon o Tri Prekršaja, prema kojem tri puta osuđeni zločinac treba
služiti doživotno. Tko plaća za to? Porezni obveznici. Bilo bi
puno jeftiniji ispravno odgojiti djecu nego pokušati nadomjestiti
štetu koju stvara roditeljska odsutnost.
WR: Zašto je brak najosnovnija
društvena institucija?
JM: Definiram brak kao društvenu
normativnu instituciju za seksualnu aktivnost i odgoj djece. Brak je
organska, predpolitička institucija koja nastaje spontano u društvu.
Ljudi suprotnog spola su prirodno međusobno privučeni, udružuju
se, stvaraju djecu te ih odgajaju. Malo društvo obitelji obnavlja se
i održava. Unutar obitelji se najjače očituje prirodna društvenost
čovječanstva. Libertarijanac minimalne vlade može promatrati ovaj
samoodrživi sustav sa strahopoštovanjem.
Mislim kako je moja knjižica "101
Tips for a Happier Marriage," najlibertarijanskija stvar koju
sam ikada napisala. Nije politička, a osnažuje ljude da izgrade
najosnovniju nevladinu instituciju koju je svijet ikada poznavao. Što
bi moglo biti libertarijanskije od toga?
WR: Zašto je toliko zagovornika
seksualnog laissez faire među onima koji su najglasniji
protivnici ekonomskog laissez faire?
JM: Ljevica instinktivno zna da se
obitelj natječe sa vladom, i kao izvor društvene potpore i kao
žarišna točka odanosti. Seksualni laissez faire potkopava
obitelj kao samoupravnu, samoodrživu cjelinu.
WR: Kako promjene u pravilima o
skrbništvu utječu na način na koji ljudi razmišljaju o troškovima
i pogodnostima razvoda?
JM: Razmislite o ovome; Ako ste sigurni
da će pokretanje razvoda dovesti do gubitka kontakta sa djecom, onda
će biti manja vjerojatnost da pokrenete razvod. Izglednije je da
ćete uložiti više truda kroz duže vrijeme u svoj brak. To nam ne
govori kakve promjene moramo uvesti, ali nam govori da ta pravila
čine veliku razliku.
WR: Koje druge promjene u javnim
odredbama bi dovele do promjena?
JM: Pravila o posvajanju i udomljavanju
treba promijeniti. Socijalni radnici su među čuvarima standarda
pravilnog ponašanja prema djeci u zajednici. Primjerice, imamo
standard koji kaže da se ne smije koristiti pretjerana sila. U nekim
mjestima, apsolutno je zabranjeni bilo koji oblik tjelesnog
kažnjavanja, udomitelji ne smiju nikada pljusniti svoje dijete.
Vlast smatra, sasvim ispravno, kako udomiteljske roditelje trebamo
držati viših standarda nego ostale roditelje, zato što su takva
djeca već oštećena i potrebna im je najbolja moguća skrb.
Država bi mogla, sa podjednako
opravdanosti, inzistirati na domaćinstvima sa oba vjenčana
roditelja. Postoji brdo dokaza koji pokazuju kako djeca imaju
najbolje rezultate u domaćinstvima sa vjenčanim roditeljima. Mislim
da je pravedno i zdravorazumsko reći da djeca koju su već
zlostavljana i zapuštena trebaju imati najbolju moguću skrb koju im
možemo dati. Staviti ozbiljno poremećeno dijete pod brigu samohrane
majke, ili nevjenčanog, vanbračnog para, nije dobra ideja. Država
bi mogla puno doprinijeti obiteljskoj kulturi tako što bi
domaćinstva sa oba roditelja, vjenčanim parom postala norma za
udomiteljske i posvojiteljske roditelje.
izvorni intervju; Small government, strong families
PS
Već sam objavio dva slična teksta; Ludwig von Mises o obitelji i Napad države na obitelj, a video Theodora Dalrymplea dobro sažima fenomen.
