No, toslojevci nisu
dovoljno u pravu da bi vodili čitav svijet, a u vjekovima vjere nije
im niti bilo dopušteno da ga vode. Svijetu su također bili bitni
potrebni i posljednji juriš Jamesa Douglasa ili stijeg Ivane
Orleanske. A katkad bi se ova čista blagost i ova čista
neobuzdanost susrele, i opravdale svoje spajanje. Paradoks svih
proroka bio je ispunjen i, u duši sv. Ljudevita, lav je legao uz
janje. No, imajte na umu da se taj tekst tumači odviše blago.
Stalno se uvjerava, posebno u našim tolstojevskim sklonostima, da
lav postaje sličan janjetu kada uz njega legne. No, to je brutalna
aneksija i imperijalizam od strane janjeta. To jednostavno znači da
janje apsorbira lava umjesto da lav pojede janje. Pravi problem je –
može li lav leći uz janje a ipak sačuvati svoju kraljevsku
okrutnost? To je problem kojeg se Crkva latila; to je čuda koje je
ostvarila.[...]
Oni koji kažu da je
otkrilo milosrđe podcjenjuju kršćanstvo... bilo tko bi mogao
otkriti milosrđe. Ustvari svatko ga i jest otkrio. Ali skovati plan
kako biti milosrdan, a također i strog – to je značilo
preduhitriti neobičnu potrebu ljudske prirode. Jer, nitko ne želi
da mu se oprosti zbog velikog grijeha kao da je riječ o malom
grijehu. Svatko bi mogao reći da bi mi trebali biti ni sasvim jadni,
ni sasvim sretni. Ali otkriti koliko čovjek može biti sasvim
jadan a da mu nije nemoguće biti sasvim sretan – to je bilo
psihološko otkriće. Svatko bi mogao reći: "Ni razmetanje, ni
ponižavanje", i to bi bila granica. Ali kazati :"Ovdje se
možete razmetati, a tamo se možete ponižavati" – to je bila
emancipacija.
To je bila velika
činjenica kršćanske etike; otkriće nove ravnoteže. Poganstvo je
bilo poput mramornog stupa: okomito, jer mu je proporcije odredila
simetrija. Kršćanstvo je bilo poput ogromne i nepravilne romantične
stijene; iako se pri dodiru zanjiše na svom postolju, ipak, pošto
velike nepravilne izbočine na njoj točno uravnotežuju jedna drugu,
ustoličena je tu već tisuću godina.
Chesterton, Pravovjerje