Povodom prošlogodišnjeg dana očeva, poznati komičar Željko Pervan objašnjava;
Tatina ljubav nema premca
Samo je jedan otac. Majke, zahvaljujući
činjenici da žive tridesetak godina dulje od svojih muževa, često
ljube novopridošle muškarce, a djeci ostavljaju mrvice negdašnje
pažnje. Djeca često pate jer su slika i prilika svojih očeva.
Vidjeti pod Hamlet. Očevi žele djecu, nagovaraju žene oko toga,
nastoje i trude se svakodnevno. Žene često izmišljaju bezbroj
razloga da odgode rađanje.
U strahu za svoje tijelo, ljepotu,
slobodno vrijeme, a konačno, čuo sam da rađanje dosta boli. Čine
sve da što dulje ostanu u centru pažnje muškarca jer u djeci vide
konkurenciju. Muškarac voli iz dna duše, iz srca, cijelog bića,
dočim žena izračuna da nekog voli. Pogledajte, recimo u
pjesništvu, odnos muške i ženske patnje poradi ljubavi. Zato držim
da očeva ljubav nema premca u svemiru. Istina, majke rađaju djecu,
ali taj fakat ne proizlazi iz želje za njima, nego iz toga što žene
posjeduju maternicu, dok muškarci ne posjeduju istu. Majke često
nagovaraju i uče djecu, dok otac radi, da su one blage, pune
nježnosti, o majčinom krilu, samo je jedna mama, majčine oči i
sve tako godinama.
Sve su te priče oko majki smislile
muške glave hoteći opravdati majčine udaljenosti i hladnoće
tijekom odrastanja sinova ili kćeri. Znamo kako su majke ljute dok
rađaju, vrište, psuju i proklinju. Očevi nose cvijeće, blistaju
od sreće, časte znane i neznane, u zanosu se opijaju do besvijesti.
S očevih ramena djeca motre svijet, očeva ruka nježno gura
ljuljačku, otac primjećuje tugu i mijenu u okicama, navija vlakiće,
popravlja bicikle, pravi praćke, vuče sanjke.
Majke zabrinute za otiske godina na
svom licu nanose kreme varalice, boje kosu, čupaju obrve pa ih
ponovno rišu, kupuju kreme za dan i kreme za noć. Paze da ponovno
ne rode. Koriste pilule, kalendare, teške glavobolje, pjene, opruge,
tamna raspoloženja, greške muževa nose kao štit protiv začeća.
Dragi Očevi, svako dobro i sve što se
može nazvati srećom želi vam Otac.
***
Boris Beck komentirao je neka razmišljanja poznatog ljevičarskog kolumnista;
Kako je Ante Tomić odrekao mojoj
djeci pravo na život
Moja treća kći našla me kako
zabezeknuto razgovaram s kompjutorom.
„Tata, što se
dogodilo?“
„Ante Tomić je napisao nešto zapanjujuće.“
„Tko
je Ante Tomić?“ pitala je malena.
„To ti je jedan pisac koji
je karijeru napravio na ismijavanju ljudi, a nedavno se u jednom
članku narugao i časnim sestrama.“
„Nadam se da to nisu
pročitale časne u mojem vrtiću, one su anđeli na nebu.“
„A
sada je napisao da su katolici s više od dvoje djece beznadni,
nerazumni i neodgovorni, da imaju djecu samo da im služe, da gledaju
televiziju umjesto da s njima pišu zadaće, da ne doživljavaju
djecu kao osobe, da djecu ispunjavaju strahom od Boga, da na djecu
ništa ne troše, da katolička djeca nemaju pidžamice na pčelice i
Hello Kitty posteljinu kao njegova i da ti ne brišemo guzu kao
nekatolici koji imaju jedno ili dvoje djece. I da svi glasamo za
HDZ.“
„Ali tata, stoput sam vidjela da se ustaneš od
kompjutora ili televizije da mom bratu i sestrama pomogneš oko
zadaće i da ih voziš na trening i u glazbenu školu ili da meni
obrišeš guzu. I ja imam pidžamicu na pčelice i Hello Kitty
posteljinu. I ne glasaš ni za SDP ni za HDZ.“
„Pusti
politiku, kćeri. Don Camillo ima pravo, to je najgori đavolski
izum.“
„Tata, ali zašto Ante Tomić piše o nama onako kako
nije?“
„Ne znam, kćeri. Pisac bi morao pisati o onome što
poznaje. To mu se dogodilo i s časnim sestrama – ne shvaća zašto
se netko u samostanu odriče udobnosti i moli za druge, a odgovor je
jednostavan: svi kršćanski vjernici čine jedno Tijelo, pa kao i
kod svakog tijela, neki dijelovi čine jedno, drugi drugo, a neki
ništa ili čak zlo.“
Dok sam ja citirao Svetog Pavla, moja je
malena pročitala Tomićev članak koji se zove: „Papa kaže da je
tri dobar broj. Da je u mene troje djece, svega mi, ja bih se ili
propio ili emigrirao.“
„Vidi tata, on kaže da nema snage za
više od dvoje djece. Ja mislim da to znači da on nema ljubavi za
djecu.“
„I ja mislim. A to je sve povezano s politikom jer u
tom članku dosta ružno opisuje ljude koji nisu glasali za starog
predsjednika, a to znači da ni njih ne voli.“
„Tata, koliko
djece ima predsjednik kojeg voli?“
„Jedno. Ali pusti me da
završim, molim te, zaboravit ću što hoću reći. Tomić ne samo da
ne voli društvo u kojem živi, nego ni narod u kojem se rodio, jer
mu nije žao što će izumrijeti. A to znači da ne voli ni sebe kao
pisca jer će izumrijeti jezik na kojem piše i na kojem ga ljudi
mogu čitati. A ako ne voli sebe kao pisca, ne voli ni sebe kao
čovjeka, jer mu je pisanje poziv. On čak i ne zna što je ljubav,
jer ljubav je odricanje, a on se ruga ljudima koji se odriču sebe
zbog drugih. I tako umjesto ljubavi svojim pisanjem širi
bijes.“
„Sad sam se zbilja rastužila“, rekla je moja kći.
„Kako može čovjek bez ljubavi biti umjetnik?“
„Ja mislim
da je to nemoguće, dijete.“
„A ja mislim da je bijesan jer je
tužan i usamljen i da zato sreću tako očajnički zgrće samo za
sebe. I mislim da se trebamo pomoliti za njega.“
„Pomoli se
ti, anđele. Tebe će Bog prije uslišiti nego mene.“
***
Anscombe u Zašto imati djecu?
U Mudrim Izrekama postoji stih "svi
koji mene mrze ljube smrt." To vrijedi i za ljubitelje
pobačaja i 'eutanazije'. Je li neandertalac odumro uz pomoć
ljubitelja smrti koji su mrzili Boga? Ne znam, naravno; nitko ne zna.
Ne znam jesu li bili u nekom bitnom smislu različita vrsta od naše.
Zadnje što sam čula, da oni koji misle da znaju, kažu kako je
neandertalac bio homo sapiens – tako da njihovo
odumiranje možemo usporediti s odumiranjem tazmanijanaca.
Biblija prevodi taj tekst
riječima: "svi koji mene mrze ljube smrt." Poznavala
sam filozofa koji je rekao "Nadam se, da ću suočen sa
svemogućim Bogom, imati pristojnosti reći 'Dobro, proklinji
me'" Nije pritom mislio kao Mill koji je rekao "Ako
me Bog osudi jer ga nisam zvao dobrim, onda idem kvragu." Moj
filozof nije postavljao nikakav uvjet. Zbog same ideje da je Bog
svemoguć je bio razbješnjen. Ako je prijevod Biblije točan, čini
se kako je on volio smrt – ako je onime što je rekao mislio da
mrzi Boga. Prisjećaju se njega, ne mislim da bi brinuo hoće li
ljudska vrsta odumrijeti ili neće; barem ne bi pozitivno odgovorio
na argument koji pretpostavlja kako bi bila strašna stvar slijediti
prakse i pravila života i imati zakone i vjerovanja koji idu u
korist odumiranju naše vrste.