Često možemo čuti da su žene
jednake (ili barem da bi trebale biti jednake). Ali pitanje je;
jednake kao što? Čini se kako se odgovor svodi na "jednake kao
muškarci."
Alice Von Hildebrand objašnjava;"Nesvjesno, žene priznaju superiornost muškog spola želeći postati poput muškarca. U ludosti žele mijenjati nejednakost umjesto da postignu pravdu ili istinu. Ženstvenost je čuvar ljudskog života; jednom kada nestane, posljedice su katastrofalne."
Iako se često spominje da feministice
mrze muškarce, one još više mrze žene. Feminizam je ideologija da
se odrasle žene moraju ponašati poput odraslih muškaraca, a mali
dječaci se moraju ponašati kao male djevojčice.
Feministice preziru sve ženstveno,
žene koje se ne slažu s njima izdaju njihovi borbu. Navodno je
ideal takav da treba biti indiferentan po pitanju spola, ali zapravo
je ideal muževnost. Vizija je da će se jednog dana svi ljudi
ponašati kao muškarci, ali da će neki od tih muškaraca izgledati
kao žene - oblačiti se nešto drugačije.
***
Muškarci i žene imaju drugačiji
raspodjelu sposobnosti, kapaciteta i motivacija. Osim toga, ženama
je teže odvojiti različita područja života. Pogrešno je, naivno
i apsurdno, očekivati da će doći do istih ishoda odnosno da ćemo
pronaći identična ponašanja i ostvarenja na razini spolova.
Muškarci i žene su komplementarni.
(Čak pojedinačno nemaju ni čitav reproduktivan sustav. Iako
govorimo o muškom i ženskom reproduktivnom sustavu, radi se samo o
pola sustava. Potreban je i muškarac i žena za nastajanje novog
ljudskog bića.)
U antička vremena postojalo je
razmišljanje da je žena nesavršeni muškarac. Takvo razmišljanje
se izgubilo na dulje vrijeme, ali danas je opet sveprisutno. Žena
mora biti kao muškarac, mora postići ideal muškarca, kada to ne
uspijeva onda je neuspješna.
***
Žene počinju osjećati krivnju što
žele obitelj, što zapostavljaju karijeru radi djece. Djevojke koje
se upuštaju u neobvezne nasumične odnose - pokušavajući
imitirati živote nekih muškaraca – i koje se osjećaju loše
zbog takvih iskustava počinju osjećati krivnju. Točnije počinju
osjećati krivnju jer osjećaju krivnju. Pitaju se tko je kriv što
nisu u stanju uživati, zašto im "društvo" nabija osjećaj
krivnje. Ne razmišljaju da je nešto pogrešno u tome što čine i
da je osjećaj krivnje normalna posljedice, nego osjećaju krivnju
što uopće imaju osjećaj krivnje. Osjećaju obvezu ponašati se
tako, ako to ne čine nešto propuštaju - izdaju feministički
ideal.
Za kraj, da ponovim, argumenti nemaju testise. (Ali feminizam stvarno nije zanimljiv za proučavanje.)
PS
Gugl me neki dan podsjetio na dan
majki. (Iznenadilo me što su tome posvetili svoj logo, mislio sam
da su napredniji od hvaljenja majčinstva i takvog izraza agresije
prema svima "drugačijima" – vjerujem da u dvadeset prvom
stoljeću ne trebam isticati koliko je to problematično. Povodom
dana žena su bili razumniji, prikazali su žene s različitim
karijerama, nijedna nije ima dijete pokraj sebe.)
Pa, sretno onda
svim majkama, to naravno uključuje i one koje njeguju duhovno majčinstvo u različitim oblicima.
