Dok sam čitao i
proučavao sve nekršćanske i antikršćanske prikaze o vjeri, od
Huxleya do Bradlaugha, u mom je umu, postupno ali slikovito, rastao
strašan dojam – dojam kako kršćanstvo mora da je nešto
najizuzetnije. Jer ne samo da kršćanstvo posjeduje (kako sam ja
shvatio) najpretjeranije mane, već je očito posjedovalo i tajnoviti
talent za kombiniranje mana za koje se činilo da nisu spojive jedna
s drugom. Napadalo ga se sa svih strana i zbog svih proturječnih
razloga. Čim bi neki racionalist demonstrirao kako je ono u
velikoj mjeri okrenuto istoku, neki drugi bi s istom jasnoćom
pokazao kako je ono u prevelikoj mjeri okrenuto zapadu. Čim bi
oslabilo moje ogorčenje zbog njegove krute i agresivne
kvadratičnosti bio bih opet pozvan da uočim i osudim njegovu
podatnu i čulnu kružnost. U slučaju da se neki čitatelj još nije
susreo s tim o čemu govorim, iznijet ću, redoslijedom kojim ih
prizovem u pamćenje, primjere koji će pokazati kako skeptički
napadi proturiječe sami sebi. Dajem ih četiri ili pet; ima ih još
pedesetak.
Tako me se na primjer,
naročito dojmio snažan napad na kršćanstvo kao stvar neljudskog
mraka, jer sam držao (i još uvijek držim) kako je iskreni
pesimizam neoprostiv grijeh. Licemjerni pesimizam je društvena poza,
više prihvatljiva nego ne; a na sreću gotovo je sav pesimizam
licemjeran. Ali, ako je kršćanstvo, kao što govore ti ljudi, posve
pesimistično i suprostavljeno životu, onda sam zaista spreman dići
u zrak katedralu sv. Pavla. No, neobična stvar je u ovome: oni su mi
u prvom poglavlju zaista dokazali (na moje potpuno zadovoljstvo) da
je kršćanstvo odviše pesimistično; a zatim su mi u drugom
poglavlju počeli dokazivati kako je ono umnogome odviše
optimistično. Jedna je optužba protiv kršćanstva bila da ono
morbidnim bijesom i strahovima, spriječava ljude da traže radost i
slobodu u naručju prirode. Ali je druga optužba bila da ono tješi
ljude izmišljenom providnošću i tako ih vraća u ružičasto
okružje dječje sobe. Jedan je ugledni agnostik zapitao zašto
priroda nije dovoljno lijepa i zašto je tako teško biti slobodan.
Drugi je ugledni agnostik prigovorio da kršćanski optimizam,
"odjeća privida istkana pobožnim rukama", od nas skriva
činjenicu da je priroda ružna i da je nemoguće biti slobodan.
Jedan je racionalist jedva uspio kršćanstvo nazvati ružnim snom,
prije nego bi ga drugi počeo nazivati zemljom slasti i lasti. To me
zbunilo; optužbe su se činile proturječnim. Kršćanstvo nije
moglo u isto vrijeme biti crna maska na bijelom svijetu, i također
bijela maska na crnom svijetu. Položaj kršćanina nije u isto
vrijeme mogao biti tako utješan da bi bio kukavica kad bi ga
prihvatio i tako neugodan da bi bio budala da ga trpi. Ako kršćanstvo
kvari ljudsku viziju, onda je mora kvariti na ovaj ili onaj način.
Ono nije moglo nositi i zelene i ružičaste naočale u isto vrijeme.
Izgovarao sam sa strašnom radošću, kao i svi mladi ljudi u to
vrijeme, podrugljive stihove što ih je Swinburne zavitlao na
sumornost vjere.
"Ti si pobijedio, o blijedi Galilejče, svijet je potamnio od Tvoga daha."
Ali pročitavši prikaze
poganstva od istog pjesnika, kao što je ("Atalanta")
shvatio sam da je svijet, ako je to moguće, bio mračniji prije nego
što je Galilejac disao na njemu, nego kasnije. Pjesnik je općenito
držao da je sam život potpuno mračan. A ipak ga je kršćanstvo
nekako uspjelo još više zamračiti. Sam je čovjek, koji je odbacio
kršćanstvo kao pesimistično, bio pesimist. Pomislio sam kako tu
mora da nešto nije u redu. I zaista, u jednom je neobuzdanom
trenutku sinulo da najbolji suci o odnosu religije prema sreći možda
i nisu oni koji, po svojoj vlastitoj procjeni, nemaju niti jedno niti
drugo.
Mora bit jassno da nisam
u žurbi zaključio kako su optužbe krive ili da su oni koji
optužuju budale, Jednostavno sam zaključio da kršćanstvo mora
biti nešto još strašnije i poročnije no što oni tvrde. Nešto bi
moglo imati ova dva suprotna nedostatka; ali to bi morala biti neka
prilično neobična stvar. Čovjek bi mogao biti odviše debeo na
jednom dijelu tijela, a odviše mršav na drugom; no u tom bi slučaju
bio vrlo neobičnog oblika. U tom se se trenutku moje misli o
neobičnom obliku odnosile samo na kršćansku religiju; nisam ni na
koji način tu neobičnost oblika povezivao sa racionalističkim
umom.
Evo još jednog slučaja
iste vrste. Osjećao sam da snažni argument protiv kršćanstva leži
u optužbi kako u svemu što se označava kao "kršćansko"
ima nešto plaho, redovničko i kukavičko; posebno u njegovu
stajalištu prema otporu i borbenosti. Veliki su skeptici
devetnaestog stoljeća bili izrazito muževni. Bradlaugh je bio na
jedan otvoren način, a Huxley na šutljiv, no nesumnjivo su bili
muškarci. U usporedbi s njima, zaista se činilo održivim da u
kršćanskim savjetima ima nešto krhko i prekomjerno popustljivo.
Paradoks iz Evanđelja o drugom obrazu, činjenica da se svećenici
nikada nisu borili, stotinu je stvari činilo uvjerljivim optužbu da
je kršćanstvo pokušaj da se čovjeka učini odviše sličnim ovci.
Ja sam to pročitao i tome vjerovao i, da nisam pročitao ništa
drugačije, bio bih nastavio vjerovati u to. No, pročitao sam nešto
vrlo drugačije. Okrenuo sam slijedeću stranicu u svom agnostičkom
priručniku i moj se um okrenuo naglavce. Sad sam pak otkrio da
ne bih trebao mrziti kršćanstvo zato što se premalo bori, već
zato što se bori previše. Činilo se da je kršćanstvo majka svih
ratova. Ono je preplavilo svijet krvlju. Bio sam se potpuno rasrdio
na kršćanina jer se nikada ne ljuti. A sad mi je rečeno da se na
njega ljutim jer je njegov bijes bio najsilnija i najstrašnija stvar
u ljudskoj povijesti; jer njegova je srdžba natopila zemlju i
zatamnila sunce. Ljudi koji su su kršćanstvu prigovarali zbog
samostanske mlakosti i nepružanja otpora, bili su upravo oni koji su
također prigovarali zbog nasilja i odvažnosti križara. Bila je to
krivnja jadnog starog kršćanstva (na ovaj ili onaj način) što se
Edward Ispovijednik nije borio, i što Richard Lavljeg Srca jest.
Kvekeri su (rečeno nam je) bili jedini tipični kršćani; a ipak su
pokolji Cromwella i Alve bili tipični zločini kršćana. Što bi
sve to moglo značiti? Kakva stvar je to kršćanstvo koje uvijek
zabranjuje ratove, i uvijek ih izaziva? Kakvi bi mogla biti priroda
stvari koju bi netko najprije mogao grditi jer se ne bori, a zatim
jer se uvijek bori? U kakvu je svijetu zagonetki rođeno to
monstruozno umorstvo i ta monstruozna blagost? Svakog je trenutka
spodoba kršćanstva dobivala sve neobičniji oblik.
Prilazim trećem slučaju,
najneobičnijem od svih, jer on uključuje jedini istinski prigovor
vjeri. Jedini istinski prigovor kršćanskoj religiji jednostavno je
to što je ona samo jedna od mnogih religija. Svijet je veliko
prostranstvo puno raznolikih vrsta vrsta ljudi. Kršćanstvo (moglo
bi se razumno reći) je samo jedan sadržaj ograničen na jednu vrstu
ljudi. Započelo je u Palestini i praktički se zaustavilo u Europi.
Bio sam propisno pod utjecajem ovog argumenta u svojoj mladosti i
izrazito me privlačila doktrina koju su često propovijedali u
etičkim društvima. Pritom mislim na doktrinu po kojoj postoji jedna
velika zamišljena crkva cjelokupnog čovječanstva, osovljena na
sveprisutnosti ljudske svijesti. Posebne vjere su, rečeno je,
podijelile ljude, ali ih etika barem sjedinjuje. Duša bi mogla
istražiti najneobičnije i najudaljenije zemlje i doba, a ipak bi i
u njima pronašla samu bit etičkog zdravog razuma. Mogla bi susresti
Konfucija pod Istočnim drvećem i on bi pisao: "Ne ukradi".
Mogla bi dešifrirati najnejasnije hijelogrife u najiskonskijoj
pustinji, a kada bi bili dešifrirani, smisao bi bio: "Mala
djeca moraju govoriti istinu". Vjerovao sam ovoj doktrini
bratstva svih koji ljudi posjeduju smisao za moralnost, i još uvijek
joj vjerujem – uz druge stvari. Kod kršćanstva mi je smetalo što
što je tvrdilo (kako sam pretpostavljao) da je čitavim dobima i
ljudskim carstvima u potpunosti izmicalo ovo svjetlo pravde i razuma.
No tada sam otkrio jednu začuđujuću stvar. Otkrio sam da ljudi
koji kažu da je cijelo čovječanstvo, od Platona do Emersona, jedna
velika crkva, upravo oni koji kažu da se ćudoređe promijenilo i da
je ono što je u jedno vrijeme bilo u redu, u drugo bilo pogrešno.
Da ja recimo zatražim da ta crkva ima oltar, rekli bi mi da nam ne
treba, jer su nam ljudi, naša braća, dali jasno proročanstvo i
jednu vjeru po svojim univerzalnim običajima i idealima. No, ako ja
blago ukažem na to da je jedan od univerzalnih običaja da crkva ima
oltar, onda bi mnogi agnostični učitelji u potpunosti promijenili
mišljenje i rekli mi da su ljudi uvijek živjeti u tami i
praznovjerju divljaka. Otkrio sam da je njihov svakodnevni prigovor
kršćanstvu to da ono znači svjetlost za jedan narod, a sve druge
ljude ostavlja da umru u mraku. No, također sam shvatio da se oni
naročito ponose time što su znanost i napredak otkriće jednog
naroda, a svi drugi narodi umiru u mraku. Njihov je glavni napad na
kršćanstvo ustvari bio laskanje sebi, i činilo se kako su neobično
nepravedni u svom zajedničkom inzistiranju na dvjema stvarima. Kada
razmišljamo o nekom poganinu ili agnostiku, trebali bi se sjetiti da
svi ljudi imaju neku religiju. Kada razmišljamo o nekom mistiku ili
spiritualistu, trebali bismo razmišljati o tome kako neki ljudi
imaju apsurdne religije. Mogli bismo vjerovati Epiktetovoj etici, jer
se etika nikad na mijenja. Ne smijemo vjerovati Bossuertovoj etici,
jer se etika promijenila. Promijenila se u dvjesto godina, ali ne i
kroz dvije tisuće godina.
Ovo je počelo biti
uznemiravajuće, Nije se toliko činilo da je kršćanstvo tako loše
da bi uključivalo neke poroke, već prije da je svaki štap dobar za
to da se njime udara po kršćanstvu. Kakva bi dakle mogla biti ta
začuđujuća stvar kojoj su ljudi bili toliko orni suprotstaviti se,
da im nije smetalo što sami sebi proturječe dok to čine? Na
svakoj sam strani vidio istu stvar. Ne mogu odvojiti dovoljno
prostora za detaljnu raspravu o njoj, ali da nitko ne bi pretpostavio
da sam neobjektivno odabrao tri sporedna slučaja, ukratko ću
obraditi nekoliko drugih. Dakle, neki su skeptici napisali da je
veliki zločin kršćanstva u njegovu napadu na obitelj. Ono što je
žene odvelo u osamljenost i kontemplaciju samostana, daleko od
njihova doma i djece. No, onda su drugi skeptici (jedva malo
napredniji) izjavili da je veliki zločin kršćanstva bilo nametanja
obitelji i braka na nas; a žene je osudilo na naporan rad u kući i
s djecom, te im je onemogućilo osamljenost i kontemplaciju. Optužba
se u potpunosti okrenula. Ili opet, za neke su fraze u Poslanicama
ili u službi Božjoj pri sklapanju braka protukršćani rekli da
pokazuju prezir prema intelektu žene. No, ja sam otkrio da sami
protukršćani pokazuju prezir prema intelektu žena; jer baš je
njihova velika podrugljiva primjedba Crkvi na Kontinentu bila to da u
nju idu samo žene. Ili opet, kršćanstvu se predbacivalo zbog
njegovih sklonosti ka skromnoj ishrani i oblačenju, zbog njegove
pokajničke kostrijeti ili suhog graška. No, sljedećeg se trenutka
kršćanstvu predbacivalo zbog raskoši i ritualizma, zbog oltara od
grimiznog kamena i pozlaćenih odora. Psovalo ga se što je odviše
jednostavno i što je odviše pretjerano. Zatim su kršćanstvo
uvijek napadali zbog toga što odviše ograničuje seksualnost, kada
je Bradlaugh malthusianac otkrio da ga ono premalo ograničava.
Istodobno ga se u jednom dahu optužuje zbog usiljene obzirnosti i
zbog religijske pretjeranosti. Između korica istog ateističkog
pamfleta sam otkrio kako se vjeru kori zbog raskola u njoj: "Jedan
misli jedno, a drugi drugo", a korilo je se i zbog njena
jedinstva: "Razlika u mišljenju spriječava svijet da ide do
vraga". U istom razgovoru jedan slobodan mislilac, moj
prijatelj, napadao je kršćanstvo jer prezire židove, a onda ga i
sam prezreo jer je židovsko.
Želio sam biti sasvim
pošten onda, a želim biti sasvim pošten i danas, pa ne izvodim
zaključak da je svaki napad na kršćanstvo bio pogrešan. Jedino
sam zaključio da, ako kršćanstvo nije u pravu, onda ono zaista i
uvelike nije u pravu. Tako veliki i neprijateljski užasi mogli bi
biti kombinirani u jednoj stvari; no ta bi stvar morala biti vrlo
neobična i jedinstvena. Ima ljudi koji su škrtice a uz to i
rasipnici; oni su rijetki. Ima ljudi koji su čulni, a k tome i
isposnički; no i oni su rijetki.
No, ako to mnoštvo mahnitih protuslovlja zaista i postoji; kvekersko
i žedno krvi, odviše blistavo i odviše otrcano, strogo i
jednostavno a ipak nerazumno udovoljavajući pohoti očiju,
neprijateljsko prema ženama i njihovo nerazborito utočište,
dostojenstveni pesimist i besmisleni optimist; ako takvo zlo postoji,
onda u njemu zaista ima nešto prvorazredno i jedinstveno. Jer kod
nijednog racionalističkog učitelja nisam našao objašnjenja za
tako izuzetnu pokvarenost. Kršćanstvo (govoreći teoretski)
je bilo u njihovim očima samo još jedan od uobičajenih mitova i
zabluda smrtnika. Oni mi nisu pružali nikakav ključ za ovo zamršeno
i loše stanje. Takav je paradoks zla dosegnuo dimenzije nadnaravnog.
Zaista je postao gotovo jednako nadnaravan kao što je nepogrešivost
Pape. Jedna povijesna institucija koja nikada nije išla pravim
putem, zaista je gotovo isto toliko čudo kao i institucija koja ne
može krenuti krivim putem. Jedino objašnjenje koje mi je odmah palo
na pamet bilo je to da kršćanstvo nije došlo s neba nego iz pakla.
Doista ako Isus iz Nazareta nije bio Krist, mora da je bio Antikrist.
A onda mi je, u neko tiho
doba dana, poput groma sinula neobičan misao. Odjednom mi se u
pameti pojavilo jedno drugo tumačenje. Pretpostavimo da smo čuli
kako mnogi govore o nekom nama nepoznatom čovjeku. Zamislite da nas
je zbunilo kada smo čuli da neki ljudi kažu za njega da je odviše
visok, a drugi da je odviše nizak; neki zamjeraju njegovoj debljini,
a drugi kukaju o njegovoj mršavosti; jedni su misli da je
crnomanjast a drugi da je odviše plav. Jedno objašnjenje (kao što
smo već prihvatili) je to da bi on mogao biti neobičnog oblika. No,
postoji i drugo objašnjenje; on bi mogao bit pravog oblika.
Pretjerano visoki ljudi bi mogli smatrati da je on odviše nizak.
Vrlo niski ljudi bi mogli osjećati kao da je visok. Stari momci koji
se debljaju bi za njega mogli držati da je nedovoljno popunjen;
stari gizdelini koji mršave mogli bi primjetiti kako se širi preko
uskih dimenzija elegancije. Možda Šveđani (koji imaju bljedu kosu
poput kudelje) za njega drže da je crnomanjast, dok crni za njega
drža da je izrazito plav. Možda je (ukratko) ova neobična stvar
zapravo obična stvar; u najmanju ruku normalna stvar, središte.
Možda je napokon kršćanstvo zdravog razuma, a svi su njegovi
kritičari ludi – na razne načine. Ovu sam ideju testirao tako što
sam se upitao ima li nešto morbidno kod nekog od tih koji optužuju;
što bi optužbe moglo objasniti. Prenerazilo me, kad sam shvatio da
ključ pristaje bravi. Na primjer, sigurno je bilo neobično što
današnji svijet optužuje kršćanstvo istovremeno zbog tjelesne
strogosti i zbog umjetničke raskoši. No, s druge strane također je
bilo vrlo neobično to što sam današnji svijet spaja krajnu
tjelesnu raskoš s krajnjom odsutnošću umjetničkog sjaja. Današnji
čovjek misli da je Becketova odjeća bila suviše bogata, a njegovi
obroci odviše jadni. No, s druge bi strane današnji čovjek bio
zaista izuzetan u povijesti; nikada ranije nitko nije jeo tako obilne
ručkove u tako ružnoj odjeći Današnji je čovjek otkrio da je
Crkva odviše jednostavna upravo u onom u čemu je današnji život
odviše složen. On je shvatio da je Crkva odviše blistava baš u
onome u čemu je današnji život odviše prljav. Čovjek kojemu se
nisu svidjela obična uzdržavanja od jela i svetkovina – lud je za
predjelima.
[...] Dakle, ukratko,
kršćanstvo je nadvladalo problem zajedničkog djelovanja žestokih
suprotnosti tako što ih obje podržava i ujedno održava njihov
bijes. U oba je pitanja Crkva imala jasno stajalište. Čovjek teško
da može sebe smatrati premalo vrijednim. Čovjek teško da može
smatrati svoju dušu previše vrijednom.
G.K. Chesterton,
Pravovjerje
PS
Nisam želio oduljiti post pa nisam sve
prenio (morao bih cijelu knjigu), u nastavku nudi još zanimljivih promišljanja o proturječnih
optužbama i načinu na koje kršćanstvo njeguje različite
vrijednosti.
Spomenuo
je neke optužbe, ali ima ih još puno. Ovih dana je primjerice
popularno istovremeno optuživati Crkvu i zato što se upliće u
politiku i zato što se ne upliće u politiku. Da se previše bavi
ovozemaljskih stvarima - da se premalo bavi ovozemaljskim; da je
izfeminizirana - da je prepatrijarhalna, da unjetava te omalovažava
žene - da su samo žene toliko naivne; da je preracionalna sa svojom
skolastikom – da je preiracionalna; da je preosjećajna – da je
prehladna; da misli samo na materijalno i rad – da misli samo na
fešte i odmor; da je za slabiće – da je premilitantna; itd. itd.
Ne radi se (samo) o tome
da različite osobe daju suprotne optužbe, nego iste osobe
istovremeno napadaju Crkvu zbog oprečnih stvari. Jedan od najboljih
primjera je istovremeno predstavljanje nauka kao (i) morbidne,
okrutne i represivne stvari koja užasava ljude; ali i kao (ii)
izmišljene bajke u koju ljudi naivno vjeruju jer žele da tako nešto
postoji.
Inače, prije prenesenog
razmišljanja, Chesterton objašnjava kako nije čitao niti retka
kršćanskih apologeta, različiti skeptici su bili ti koji su ga
vratili pravovjernoj teologiji. Kada je odložio zadnje od
ateističkih predavanja jednog autora kroz njegov um se probila
strašna misao: "Gotovo ste me uvjerili da postanem
kršćanin."
Ako
čitate neke od popularnih ateista i skeptika nije teško doći do
sličnog zaključka.
