U poznatom predavanju,
filozof Mortimer Adler dao je zgodno pobijanje moderne zablude da
nikada ne percipiramo stvar po sebi, nego percipiramo samo našu
ideju stvari. Kao što je on objasnio, jedina stvar koju ja ikada
percipiram je stvar, ali ja je percipiram putem
percepcije intelekta. Klasični mislioci su to zvali "shvatljive
vrste". Ja zapravo uopće ne percipiram ideju – u Adlerovim
terminima, ona mi je "nevidljiva", poput savršenog
prozora. Ako pokušam percipirati percepciju, sve što zapravo činim
je konstruiranje teoretske reprezentacije iste, što nije ni
percepcija niti je sama stvar. Dakle moderni ljudi su naopačke
shvatili sve.
Razmišljajući o tome
neki dan shvatio sam da je zabluda o kojoj raspravlja Adler srodna
vrsti druge greške koja se javlja svakodnevno. Da spomenem nekoliko;
- Pogrešna predodžba da kada ja kažem da cijenim voljenu osobu, onda ono što želim reći je da cijenim osjećaj kojeg mi voljena osoba daje.
- Pogrešna predodžba da jedina svari koju ikada stvarno želim je užitak – ne istina nego užitak shvaćanja istine, ne ljepota nego užitak promatranja ljepote, ne Bog nego užitak osjećaja da poznajem Boga.
- Pogrešna predodžba da za pronalaženje sebe moram tražiti i slijediti sebe, i da je to glavni projekt mog života.
Zapravo,
- Jedina stvar koju ikada volim je voljena osoba, i u mjeri u kojoj cijenim svoje osjećaje umjesto toga, zapravo je ne volim uopće. Karakteristični izraz ljubavi je da si ti divna, ne da ja imam divne osjećaje.
- Dobro je stvarno ono što želim. Užitak je samo umirujuće stanje u kojem se nađem kao rezultat iskustva. Ako se usredotočim na svoj užitak umjesto na dobru stvar, više ne osjećam stvar samu, tako da je većina užitka uništena. Stoga sam najradosniji ne kada razmišljam o svojoj radosti, nego kada razmišljam o stvarima koje mi uzrokuju radost.
- Kako bih se pronašao moram se[be] izgubiti. Ono što uhvatim, kada se čini da uhvatim sebe, nije moje stvarno ja, nego samo moja reprezentacija sebe koja može biti poprilično iskrivljena. Moje istinsko ja je najakutalnije ne kada slijedim sebe samog, nego kada slijedim stvari koje bića poput mene treba slijediti. Ja sam najviše ono što jesam kada zaboravim sebe u svijetlu onoga što me nadilazi.
Izvorni tekst Visible and Invisible ,
autor je J. Budziszewski.
