srijeda, 20. ožujka 2024.

Post Kripost – I. Čakalić

Toma nam je u blogpostu Običan težak život skrenuo pažnju na djelo Ive Čakalića (1889-1971.). Čakalić je bio sakupljač narodnog blaga, običaja i pjesama te je u svojim bilježnicama opisivao život svojega kraja kako ga se sjećao odnosno kako su mu prenijeli njegovi stari. Svojim pripovjedačkim stilom opisivao je običaje svog kraja (o Božiću, Uskrsu, svadbene itd.), ali i navodio razlike modernog (za njegova života i zapisivanja) i starog načina življenja.

Preslike njegovih bilježnica možete pronaći u digitalnim arhivima Hazua; DiZbi.Hazu .

U nastavku izdvajam što je zapisao o pobožnostima u Korizmi. Zapisano 1949. godine, dokument pod nazivom Običaji u Doljanovcima : (Požeška kotlina) : (svatovski, božićni i korizmeni običaji u požeškom kraju) možete pronaći ovdje. Prenosim uz male izmjene, podebljavanje teksta moje;

***

Starinske pobožnosti u Korizmi kako se obavljalo u našem kraju (Običaji u Doljanovcima, Pozeska kotlina)

Još na poklade kad bi u večer odvečerali u utorak na veče više se nebi svit stariji okusio ništa masnoga jela a sačuvaj Bože mesa jisti nego bi ono što ostane od večere na poklade, to bi dali u četvrtak dici da pojedu.

Na čistu bi Sridu postili o suvom kruvu i vodi ili baš što postno kuvano. Ali mliko i jaja to nitko nebi htio jisti na Čistu Sridu. Još što više bogoljubne bi žene imale i posebno posudje, lonce i zdile kojima bi se služile za cilo vrime korizmenog posta sve do Uskrsa.

Do pol korizme naši su stari molili krunicu Gospinu, a od pol korizme krunicu Isusovu. Kad bi se tko ispovidio nebi više do Uskrsa ni mličnog jila ni jajeta okusio. Čitavo vrime korizme nebi se do Uskrsa masnog jilo to je bilo teško, ali se moglo podnostiti jer je bila živa vira. Jesu i rekli naši stari "Post kripost". Danas toga više nema.

Navodi Čakalić, odricanje od "masnog", pa i općenito "mličnog i jajeta" u neke dane, bio je ne tako davno običaj i u našem narodu. Ne radi se samo o nečemu što je stvar istočnih kršćana. Spominje da su neke žene imale posebno posuđe za korizmu, a iz zapisa drugih ljudi saznajemo da je na pepelnicu posuđe prano i pepelom. Općenito se na taj dan čistilo. Na jednom drugom mjestu opisuje, ako se ne varam, da je polovica korizme popraćena obilnijim objedom, tako da je postojao i taj prijelaz. Nažalost, kao što zapisuje, običaji posta su već iščezli u trenutku njegova pisanja (1949.)

***

Kasnije opisuje molitve, odnosno način i simboliku (broja) moljenja kroz korizmu, posebno kroz Veliki tjedan. 

Pri kraju korizme svetkovala su se tri petka i to su rekli "Tri petka, Tri svetka". Prvi Petak na uspomenu sv. Pet Rana Isusovi i taj dan ne bi žene radile [prele], rekle bi da je dosta jedna rana a kamoli pet, Drugi petak prid cvitnicu Sedam žalosti Gospini i taj dan nije nitko radio teškog posla kao oranje, u šumu [raditi drva] nego bi radili lakše male poslove [oko kuće]... jer su rekli stari da je dosta i jedna žalost a kamo sedam . Danas to više nitko ne pazi.

Za cilo vrime od poklade do Uskrsa nebi cure ni snaše ništa crveno ili gizdavo na sebe obukle niti bi se igdi pisma čula. A ako tome tko protivno što učini tomu bi se svatko rugao.

Treći Petak je veliki Petak ili veliki svetak. ... Na cvitnu nedilju bi počeli moliti bogoljubne duše takozvani "zlatni Očenaš". I to cilu veliku nedilju. U nedilju na cvitnicu bi izmolili 40 Očenaša i 40 Zdravi Marijah na uspomenu Četrdeset dana koje je naš dragi Spasitelj u pustinji postio. I taj bi dan žene nosile u crkvu na blagoslov drinove grančice iskićene s pantljikama [trakama] i češljugovinom ... i to bi brižno kod kuće čuvale.

Nošenje drenovih grančica na Cvjetnicu je relativno poznato u raznim krajevima. Uporaba češljugovine mi je potpuno nepoznata, ali o tome na kraju. Nastavlja opisivati molitve velikog tjedna;

Na veliki ponedeljak bi izmolili 33 Očenaša i 33 Zdravo Marie na uspomenu 33 godine koje je naš Spasitelj na zemlji živio. Na veliki Utorak bi izmolili 30 Očenaša i Zdravih Maria na uspomenu 30 srebrnjaka za koje je naš Spasitelj prodan bio. Na veliku Sridu bi izmolili 15 Očenaša i 15 Zdravih Maria na uspomenu 15 oštrih trnja koji su proboli svetu glavu Isusovu. Na veliki Četvrtak bi izmolili 12 Očenaša i 12 Zdravih Marija na uspomenu 12 apostola.

U vrime korizme se po svim našim selima prid križem ili kapelama običavalo pivati Muka Isusova iz Vinca Otca Marijana Jaića i tu o u dva glasa ili u dva reda po starom seljačkom šokačkom napjevu, i to svaku večer po malo i tu bi svi rado išli i još bi tu svaku večer molili krunicu žalosnu posli malo pivanja Muke Isusove. A niki bi se sastajali i u kućama i tu bi se molili i pivali stare korizmene pisme.

Na više mjesta Čakalić spominje Vinac Marijana Jaića, popularni molitvenik (i pjesmarica) koju je imala gotovo svaka kuća tog područja. Nastavlja opisivati običaje trodnevlja, spominje i post koji počinje na Veliki Četvrtak 

Na veliki četvrtak bogoljubne duše nebi ništa jile od kako bi se zvona zavezala i dok se ne bi odvezala na veliku Subotu na uspomenu što je dragi Spasistelj kroz to vrime mučen bio. I tako nebi htili ići ni spavati jer kroz to vrime nije ni Spasistelj imao [počinka].

Na Veliki Petak još u rano jutro još oko 2. sata skupilo bi se na skupnu molitvu dosta duša ili kod križa ili u kapeli i tu bi skupa molili sto Očenaša i sto Zdravih Marija i za svakom Zdravom Mariom rekli bi Jezus Hristus smiluj nam se, a na svršetku bi izašli svi van iz kapele moliti pod vedro nebo i tu bi priporučili ovom priporukom "Dušo dušice kada pojdeš s ovog svita na onaj susrist će te nevirnik i kazat će ti Ti si dušo moj drug, a ti njemu reci Idi od mene nevirniče od kud bi ja bio Tvoj drug kada sam ja na veliki petak na veliki svetak izmolio sto očenaša i sto Zdravih Maria sto Jezusa sto Krisusta moja duša je očišćena Amen." I zatim bi odma pozdravili Gospu i razišli se.

(Simpatično jednostavna molitva, ali prenosi snažno načelo kako odgovoriti ukoliko se nađete u napastima ili beznađu o stanju u kojem se nalazite.)

Da ne prepisujem njegov opis svih običaja, možete i samo pročitati ako Vas zanima, Navodi da su neki molili malo drugačiju verziju, oni koji su ostali kod kuće molili su na na krunicu po dvije molitve na svako malo zrno, bogoljubne duše bi kasnije putovale u Požegu da sudjeluju na procesiji itd.

Na veliki petak nitko nije htio piti vina na uspomenu što je naš Spasistelj taj dan svoju svetu krv prolio. Obično bi svatko taj dan izmolio pet Očenaša i pet Zdravi Maria na uspomenu pet sveti Rana našeg Spasitelja i sedam Očenaša i sedam Zdravo Maria na poštenje sedam Gospinih žalosti.

Opisuje da se na veliki petak nije nikada ništa radilo, a žene su išle u crkvu u najžalobnijem ruhu, "a i po noći slabo bi spavale".

Na Veliku Subotu bi izmolili 36 očenaša i 36 Zdravi Maria na uspomenu 36 sati koje je dragi naš Spasitelj u tamnom grobu otpočivao.

Zapisuje i par molitvi koje prate Trodnevlje;

Na Veliki petak kao i na veliku subotu kad bi došli k svetom grobu rekli bi ovu molitvu; 

"Faljen Isus i Bog moj evo ja dojdo pohoditi prisveti grob tvoj i poljubit prisvete rane Tvoje da mi oprostiš grije moje kao što si i Mariji Magdaleni oprostio. Amen. " [...]

U jutro u ranu zoru na Uskrs bi bogoljubne duše izašle pod vedro nebo I tu bi se okrenušvi prema Istoku ovako pomolile 

"Faljen Isus draga Gospo evo ti nosim radostan glas da je Tvoj Sinak Isus uskrsnio od mrtvih. Tebi ovaj radostan glas donašam sa velikim veseljem i ovaj radostan glas neka bude meni na spas. " Zatim bi pozdravili Gospu i tri Zdrave Marie.

Zapisuje i da su od "godine svitskog rata župnici uveli običaj dolaziti u svako selo na veliku subotu i blagoslivljati jilo." Opisuje uskrsnu pogaču premazanu jajima, ali "sad se to još ritko gdi peče".

Na prvi dan Uskrsa nije nitko nikuda u selo ni u goste ištao, niti se ikome išta davalo [jer je pretpostavka da svi imaju]. Na drugi dan Uskrsa bi se išlo u goste i darovali bi se pereci i šarena jaja farbana u broću, sa voskom pisana. Na prvi dan se mladež slabije gizdala, drugi dan bolje; kao i kolo, na prvi dan slabije, ali na drugi dan bolje.

Opisuje i Spasovo, neke običaje. "Sad toga od davna više nema. Samo stari svit spominja."

Završava svoj opis sa žaljenjem što nije ispitao svoje djedove i bake kako bi više mogao zapisati; "Otišlo je sve u zaborav, naši starinski lipi običaji, a narod naš sve uzima tudje perje, a svoje baca. A izgubi će se i ovo malo što još ima u običaju."

***

S obzirom da je zapisivao korizmene običaje u više prilika, ovdje pronalazimo sličan opis, ali s nekoliko dodatnih detalja; O pepelnici;

"Uvijek su naši stari strogo postili tako da ne bi ništa osim suva kruva jili ili baš skuvali kiselicu i uz to čašicu rakije i tako se strogo postilo. Bože sačuvaj da bi jili mlično jilo ili jaja."

i

"Na čistu bi sridu kod nas u staro doba radosno išli u crkvu na pepeljati se. Sad to više slabo tko mari. U staro doba korizma se je strogo postila, da ne bi mladi od poklada do Uskrsa ni okusili išta masno, A to se i more jer sam i ja u mlade dane to činio premda je to dosta teško."

još jedan citat da završim;

"Kako sam slušao, kako su naši u staro vrime postili to sad nebi nitko htio. I opet bili su svi zdravi. Jer kaža stara poslovica 'post Kripost'".


PS

Ne znam kada je i zašto post postao toliko zanemaren, ali čini mi se da se posljednjih godina više spominje. Jedno vrijeme sam nailazio na intervjue o knjizi "Summary of Eat, Fast, Feast: A Christian Guide to Fasting" (postoji Verbumovo izdanje), autora. Jaya Richardsa, ali nisam je čitao, pretpostaviti ću da nije jedina novija te tematike, tu su i programi koji potiču muškarce na post itd.. 

Ako se ne varam, zadnjih godina je i u sekularnom svijetu popularno postiti, ali naravno ne zbog razvijanja kreposti nego zbog tijela. Naravno, zdravlje tijela je dobra stvar – doduše, tvrdnje o postu kao lijeku za većinu bolesti su zasigurno pretjerane, ali ovdje mislim na one koje nude savjete kako doći do tijela koje bi Vam onda moglo olakšati nekreposne stvari.

Čakalić navodi da je korizmeni post stran njegovim suvremenicima (mnogi njegovi zapisi nisu o tradiciji naših baka, nego baka naših baka), a nekoliko godina prije smrti u jednom pismu akademiku piše;

"Evo dragi moj gospodine Dr. i brate po Bogu. Ja sam sve ove knjižice ispiso što sam znao. I sve naše radove kako je bilo u staro doba koliko ja pamtim i što sam čuo od svojih roditelja i naših prastari. Ja ništa nisam ovdi izmislio što nije bilo, već baš kako je bilo. A sada sve je drugačije i u poslovi i u zabavi i u poštenju prema prie kako je bilo. "

Ali ovo nije tekst o postu (i nemrsu), zanimljivo mi je bilo prenijeti svjedočanstvo da suzdržavanje od masnog, pa čak i svega mličnog i jajeta u određenom periodu, nije nešto što ne pripada tradiciji korizme ovih područja. Nisu toliko poznata, ali postoji i tradicija posnih jela (krumpir, kupus, domaća tjestenina na različite načine itd.)

Možda sam trebao prenijeti i drugu izreku; "Post po post osta gola kost". Korizmeni post naravno nije bio jedini, mnogi dani su bili određeni za post, i to u vrijeme kada prosječan čovjek nije imao pristup raznolikoj hrani.

PPS

Tek pri prepisivanju mi je još jedna stvar postala slučajno zanimljiva. Spominje nošenje češljugovine na Cvjetnicu. Iako mi nije poznato ime, sama biljka mi je poznata, ali nisam nikada čuo o njenoj vezi sa Cvjetnicom, ne znam koliko je to bilo rašireno.

Pretražujući malo naišao sam na opis, istočnijeg podrijetla, koji spominje tu biljku u konteksu Cvjetnice, s jednim ili tri ploda (čička) na grani, jedinstvo i trojstvo. Isti tekst je spomenuo i činjenicu da bi češljugovina omogućila pijenje vode u pustinji. (Voda se nakuplja u listu biljke uz stabiljku.)

Ipak takav opis samo zbunjuje jer je suhi plod (čičak) rezultat prošlogodišnjeg cvata, možda je prikladan za one koji ukrašuju dom za korizmu (poput ove gospođe), ali nije baš u skladu sa samom Cvjetnicom. Ne znam o čemu govori taj istočni tekst kojeg sam pronašao, ali sam na drugom mjestu koji govori o "našoj" tradiciji pronašao također spominjanje češljugovine uz zelenilo koje se nosilo na Cvjetnicu, prema tome ne bi se radilo o plodu nego o svježem zelenom lišću i stabiljci koja doduše ima male trnove.

Dakle, nije mi baš jasno što je ta češljugovina, koji dio, i kakve veze ima sa Cvjetnicom. (Poput drena i ona ima neka ljekovita svojstva.) Trebalo bi pitati nekoga iz Doljanovca i okoline.

Spominjem je jer sam se naknadno sjetio da sam znao viđati plodove te biljke kao ukras u starijim kućama, činilo mi se kao nešto što odudara od običnog cvijeća koje bi ljudi unosili u kuću, možda tek kao nešto što bi odbijalo određene kukce. Ipak, možda postoji tradicija koje ljudi nisu niti svjesni, a zbog koje su i dalje nastavili ukrašavati svoje kuće tom biljkom. (Čičak te biljke se koristio i za različite praktičke primjene, ali ne znam je li postojala takva primjena i na našem području.) Doduše, moderni buketi također često koriste tu biljku, pa je objašnjenje možda još jednostavnije.


Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana