Papini u knjizi Augustin opisuje utjecaj smrti prijatelja na tada još neobraćenog Augustina;
Ove dvije godine života u Tagasti ne znači neki napredak u Augustinovu životu, nego, s obzirom na činjenicu da je prije čitao Hortenzija, korak unatrag. Pričanjima manihejaca pridruže se bajke astrologije; u konkubinatu se stišala požuda putenosti, ali je porasla pohlepa za slavom. Godine neplodne i mutne, godine bijede, iskićena bogatstva. Poslije omare nastade oluja, i to ne putenosti, nego boli. Te godine završiše sa smrću, s plačem i s bijegom.
Augustin je bio našao u rodnom kraju jednoga od drugova svog djetinjstva, jednog od tolikih koji je sada zauzeo prvo mjesto u njegovu srcu, više od samog Romanijana. Ne mogu biti jedan bez drugoga, dijelili su skupa užitke, naslade, misli i nauke. I on je bio iz kršćanske obitelji, ali ga je Augustinov ugled zaveo na manihejsko vjerovanje tako da ih nije više ništa dijelilo. Ovo prijateljstvo, "najslađe od svih slasti moga života", traje od one godine kada je taj mladić teško obolio. Dok je ležao u krevetu u besvijesti, roditelji ga dadoše krstiti. Augustin nije pripisao važnosti primanju ovog sakramenta, koji je bio primljen bez privole bolesnika, uvjeren da će se skupa s njim, kada dođe opet k svijesti, smijati. Mladić se oporavio, a Augustin je počeo praviti šale na račun krštenja, podijeljenog tijelu u besvijesti. Očekivao je da će se prijatelj složiti s njime, ali se dogodilo posve protivno. Vidio je kako upire u njega mrk i tvrd pogled te mu se činilo kao da iz onih pomodrelih usana čuje kako mu govori s odlučnim tonom da, ako želi nastaviti s prijateljevanjem, neka tako više nikad ne govori. Augustinu se smračilo pred očima i svalio je krivnju na bolest, koja je još mutila um ljubljenoga druga. Nekoliko dana kasnije, u ponovnom napadaju veoma teške groznice, bolesnik je umro.
S ovom smrću Augustinu se činilo kao da je oko njega sve umrlo. Činilo mu se da su mu odrezali dušu, osjetio je da krvari. Domovina mu je postala nepodnosiva, kuća mučiliše; svemir je bez njega bio prazan, pust i očajan. Ništa ga nije veselilo: ni krasota šuma, ni pjesme ni igre, ni mirisni krajobrazi, ni gozbe, ni noćne razblude sobe. Svega je ispunjalo užasom, postao je samom sebi zagonetan. Pitao je dušu: zašto si tako žalosna? A duša nije znala odgovoriti. U pameti su se borile protivne misli: želja za smrću i mržnja prema smrti, koja mu je otela druga, gađenje nad životom i jeza svršetka, s kojom bi iščezla i sjećanja. [...]
Na neprekidan majčin plač, koja je plakala nad njegovom mrtvom dušom, nije se ublažio, nije popustio, ali sada Monika nađe nevinog osvetnika u bezimenom Augustinovu prijatelju jer je mislila da, plačući nad mladim mrtvacom, plače i zbog svoje jadne duše, da plače majčinim plačem, da plače nad svojim životom koji se gubi u ispraznosti riječi i slave.
Ova pesimistička kriza otvara, bar za čas, oči profesoru gramatike i pokazuje mu kako nedostatak ljubavi izbljeđuje i pomračuje sve ono što se čini na svijetu najbogatije i najradosnije.
