M. Pakaluk u Easter Is Fundamentally Apostolic;
Uskrs je toliko velika svetkovina, a njegovo značenje toliko čudesno, da nas Crkva upućuje ne samo da ga slavimo, nego i da ga živimo kroz cijelo jedno razdoblje. Kao da nam jedna nedjelja nije dovoljna; najprije slavimo „savršeni“ tjedan nedjelja – a to uključuje i Uskrsni tjedan. A zatim uzmemo taj savršeni broj sedam sam po sebi savršen broj puta, i dobijemo duljinu uskrsnog vremena, koje se proteže sve do "Duhova" [Pentacost, Pedesetnice] – grčki za „Pedeset“ (broj koji se dobije kad se računa četrdeset devet dana uključivo [sa samim blagdanom], na drevni način).
Možda vam se Korizma činila dugačkom ali mislim da većini od nas tuga i skrušenost dolaze lakše nego radost i nada. Kako ćete uspjeti živjeti kršćanski Uskrs cijelo vrijeme? Jednostavna odluka: pronađite druge kršćane koji će se s vama svaki dan izmjenjivati stari pozdrav: „Krist je uskrsnuo!“ – „Doista je uskrsnuo!“ Ili neka Vam Marija bude partner tako što ćete u podne moliti ili pjevati Regina caeli.
Možemo steći dublji uvid u ovo liturgijsko vrijeme, što će nam pak pomoći da ga bolje živimo, uspoređujući ga s Božićem, koji je također razdoblje. Utjelovljenje i Muka dva su najveća događaja u povijesti čovječanstva. Oba se sjedinjuju u žrtvi Mise: jedno otajstvo zbiljski je prisutno u transupstanciiranim prilikama, a drugo u odvajanju tijela i krvi. Pa ipak, svetkovine i razdoblja su vrlo različite.
Božić je, moglo bi se reći, svetkovina svijeta dok je Uskrs – unatoč javnoj pompi uskrsnih jutarnjih bogoslužja i ljepoti uskrsne odjeće – svetkovina Crkve. Svijet voli slaviti božićno vrijeme: samo što je pogrešno odredio njegovo razdoblje. Slavi ga nekoliko tjedana prerano. No, čak i bez darivanja, nešto što ide na ruku svjetovnoj trgovini, svi još uvijek cijene božićne pjesme koje se pjevaju djetešcu-kraljiću u jaslicama, ili obećanje pomirenja između Boga i čovjeka.
Ali za svijet ne postoji uskrsno vrijeme. Kao da svijet, barem u sjevernim zemljama, osjeća da već ima proljeće i stoga mu ne treba blagdan nadnaravnog podrijetla. [...]
Ali Uskrs nije za svijet: on je za Crkvu. Crkva na kraju krajeva nije postojala u vrijeme Isusova rođenja. Tajanstvu Utjelovljenja svjedočili su ljudi izabrani iz svijeta, naizgled nasumično izabrani. I ti svjedoci nisu zbog toga dobili nikakvu službu ni zadaću. Mudraci su se vratili u svoje zemlje. Pastiri su se vratili na svoja polja i nastavili čuvati ovce. Evanđelist Marko uopće ne uključuje Isusovo rođenje u svoje Evanđelje.
Priča o Isusovu rođenju mogla je biti izgubljena bez bitnog gubitka za kršćanski nauk. Marija je doista proučavala te prizore i „pohranjivala ih u svom srcu“, razmatrajući ih. Ona je zacijelo bila izvor za druge evanđeliste, ali uglavnom u svojoj ulozi Majke kontemplativnog života Crkve.
Crkva je, međutim, rođena iz Muke, a svjedoci Uskrsnuća bili su unaprijed izabrani i obučeni za tu službu. Razumljivo je da želimo predstaviti Evanđelje kao upućeno svima. Živimo u dobu krhkih ega i osjećamo da drugi čeznu za prihvaćanjem i potvrdom. Pa ipak, Veliki četvrtak je također obljetnica ustanovljenja svećeništva. To je svetkovina nove zapovijedi (mandatum), koju samo Kristov sljedbenik može namjerno živjeti.
Veliki petak također je svetkovina Rođenja Crkve: kao što Katekizam tako lijepo opisuje, „Kao što je Eva bila oblikovana iz boka usnulog Adama, tako je Crkva rođena iz probodenog srca Krista koji je mrtav visio na križu.“ Osim toga, to je svetkovina našeg posinjenja u Crkvi kao Marijine djece: „Evo ti majke.“ Sve su to svetkovine „kućanstva“.
Što se tiče Uskrsnuća, uvijek je zagonetno zašto se naš Gospodin gotovo isključivo ukazivao svojim sljedbenicima: Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje – ne svemu narodu, nego svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih.« (Dj 10,40)
Kardinal Newman u pronicljivoj propovijedi o ovom problemu („Witnesss of the Resurrection ) kaže da je Bog sigurno izabrao najbolji način. Da se Isus ukazivao svim ljudima, kao što je činio u svom javnom djelovanju, najprije bi ih zaprepastio, ali bi ga potom ponovno odbacili. Samo je nekolicina ljudi dovoljno dobro poznavala Isusa da bi bila sigurna da je Uskrsli isti onaj koji je propatio. Možda najvažnije od svega, Božja je nakana bila da se Radosna vijest širi „sredstvom Njegovih vlastitih prisnih prijatelja.“
Uskrsnuće je, dakle, otajstvo koje je u prvom redu objavljeno Crkvi i primljeno od Crkve. Uskrs je stoga u svojoj biti apostolska svetkovina. Nemoguće je slaviti Uskrs a da se istodobno ne slavi apostolska predaja. Zato naša protestantska braća, bez te predaje, ponekad pokušavaju vjeru u Uskrsnuće svesti na forenzički dokaz.
Kršćanin koji se susreće sa svijetom može biti u iskušenju da preskoči taj korak. U svojoj knjizi o Drugom vatikanskom koncilu, Izvori obnove, tadašnji krakovski nadbiskup Karol Wojtyła rekao je da je temeljno pitanje Koncila bilo: Ecclesia, quid dicis de te ipsa? („Crkvo, što kažeš o sebi?“)
Odgovor Koncila ima svoje korijene u Velikom tjednu. U uskrsnom vremenu ne možemo učiniti ništa bolje nego se ponovno zaljubiti u Crkvu i sami postati dublje apostolski.
