Hadjadj u "Kako uspjeti u Smrti";
Više ili manje svi započinjemo tako da smo suučesnici u vrhovnome zločinu. Započinjemo kao slabići, izdajnici i krvnici. Bogoubojice smo (čak i ako smo židovi). Promjena se ne događa na toj zajedničkoj platformi, nego poslije, jer Bog baš od nas carinika, bludnica, velikih svećenika, sitnih nasilnika, delikventa prve vrste, multirecidivista, protuha i taloga, sinova Sodome i Kafarnauma želi stvoriti svoje Kraljevstvo. Tako da do razdvajanja dolazi poslije, a samo se razdvajanje ne odvija između dobrih i zlih, nego zlih i zlih: oni se dijele na one koji prihvaćaju oprost i one koji ga odbijaju. Drugoga izbora nemamo, nego odabrati između Petra i Jude. Petar je zanijekao, Juda je izdao. No Juda se objesio dok se Petar pokajao.
***
U nastavku donosi primjedbu nekoga tko je oblikovan drugačijom kulturom, prilično specifičnom kada se radi o ovakvim pojavama;
"Mi Japanci", piše jedan profesor na Sveučilištu u Tokiju, "ne shvaćamo baš najbolje različit odnos Crkve prema Svetome Petru i Judi. Obojica su izdala Isusa: Juda je zbog toga prezren, Petar je postao poglavar Crkve, ipak Juda je izvršio samoubojstvo.
Primjedba japanskog profesora mi se učinila upečatljivom jer je to nešto o čemu vjerojatno ne bi toliko razmišljali, a očita je za nekoga tko dolazi iz druge kulture, posebno one u kojoj su takve presude samom sebi "prihvaćene".
FH prenosi zapis Katarine Sijenske
"Procijeniti kako je njegova bijeda veća od mojega milosrđa neprostiv je grijeh kako na ovome, tako i na onome svijetu. [...] Pa je tako Judin očaj meni bio veća uvreda, a mojemu Sinu bolniji od same izdaje."
Zaključuje još FH;
Juda nije osuđen zato što je izručio nevinoga (tko to nije učinio?), nego zato što je odbio njegov oprost.
Za razliku od njega, Petar priznaje kako nije u stanju kazniti se u prikladnim razmjerima: u ovome slučaju razmjeri su beskonačni. Izvršiti hara-kiri za njega nije dovoljno, nije dostatno da uruši njegovu aroganciju. Prihvatiti milost Božju puno je veća pokora. Nije riječ o vratu što ga davimo, nego o skrušenu srcu. Nećemo se iskrasti užetom obješenim o stablo, nego ćemo se spasiti vezom ljubavi koja se prostire do nogu izručenoga Siromaha. Ne treba si nožem otvarati utrobu, nego dušu ostaviti potpuno otvorenom kako bi u nju apsolut mogao u cijelosti zaći.
[...] Radosna vijest ne nudi drugu alternativu osim ovoga prijelaza iz kojega čovjek izlazi ili kao Petar ili kao Juda.
PS
Nemam inače previše simpatija prema raznim "inovativnim" tumačenjima, ali ne mislim da se ovdje radi o tome, samo naglašava druge stvari. Juda jest "zažalio" zbog onoga što je učinio, ali nije se pokajao kao Petar. Katarina Sijenska zapisuje, vezano uz Judu, da on odbija milosrđe, nije se prepustio Božjoj milosti kao što je to učinio Petar. (Petar pak "prihvaća da mu drugi sveže pojas i odvede ga kamo ne želi ići.")
Hadjaj spominje da imamo izbor ili prihvaćanje milosrđa ili tvrdokorna grižnja savjesti, a pritom ta tvrdokornost može izvana nalikovati na ravnodušnost.
