Prenosim iz Easter People, Pilgrim People;
Nekoliko mjeseci prije no što sam obukao dominikanski habit, bio sam u šetnji po kampusu Notre Dame s jednom dominikancem. Mučilo me već neko vrijeme jedno pitanje; "Oče", rekao sam, "mislim da ne razumijem Uskrs."
Nasmijao se zbog načina na koji sam započeo raspravu, ali je zatim poslušao dok sam pokušavao bolje objasniti na što sam mislio; "Svake Korizme činim pokoru, više molim i trudim se izbjegavati grijeh. Ali kad završi proslava Uskrsa, i kada dođu tihi dani uskrsnog vremena, pogledam se i vidim istu osobu koju sam vidio na Pepelnicu. Kako da se radujem Uskrsu a da se ne vratim starim navikama?"
Odgovorio mi je razumijevajućim, ali i opreznim tonom: „Uskrs ne znači da smo gotovi, da je rad kršćanskog života završen. To je vrijeme novog života, vrijeme rasta.“
O njegovim riječima razmišljam svake Korizme i Uskrsa. Pomogle su mi da bolje razumijem ta liturgijska vremena i omogućile mi da ih proživljavam s više mira i više radosti.
Kad se osvrnem vidim da sam od Uskrsa očekivao i užitak i duševni mir. Nakon korizmenog odricanja želio sam se odmoriti i opustiti svoje inhibicije, želio sam se prepustiti uživanju bez ograničenja. No takav prijelaz od pokore do uskršnje radosti više je sličio skoku iz rehabilitacije u recidiv. Kao što mi je dobri dominikanski otac istaknuo, Uskrs nije kraj kršćanskog života. Barem ne ovaj Uskrs, ne moga kršćanskog života. Uskrs je vrijeme rasta, što znači da još nismo gotovi – još nismo dostigli ono što moramo. Čak i nakon tako velike svetkovine, još smo hodočasnici.
Crkva je oduvijek prelazak preko Crvenog mora smatrala nagovještajem Uskrsa. Nakon četiristo godina ropstva i tlačenja, Bog je proveo svoj narod kroz more po suhom dnu, s vodom kao zidom s njihove desne i lijeve strane, i potopio sve njihove progonitelje. Zasigurno su, nakon takve slavne pobjede, Izraelci završili s pobjedničkom pjesmom i rekli sami sebi: „Slobodni smo! Sada možemo počinuti.“
Da, bili su slobodni – faraon i njegova vojska bili su bačeni u more. Da, mogli su počinuti – njihovi progonitelji bili su mrtvi. No, kada su se okrenuli od divljenja valovima koji su ih spasili i koji su bujali iza njih, jesu li vidjeli dolinu meda i mlijeka? Ne. Umjesto toga, ugledali su pustinju. Bili su slobodni, ali još su ih čekali neprijatelji – i u zemljama pred njima i u vlastitim srcima. Mogli su se odmoriti, ali ne predugo i ne previše samozadovoljno – još je bilo puta pred njihovim nogama. Još su u svojim tijelima nosili tragove Egipta za koji su mislili da su ga ostavili iza sebe. Bili su spašeni, ali njihovo spasenje nije bilo dovršeno.
Isto vrijedi i za nas. [...] Ne smijemo dopustiti da nas prevare naša umorna tijela i naši lukavi neprijatelji; još smo hodočasnički narod.
Između nas i obećane zemlje stoji sedam smrtnih neprijatelja, zajedno s griješnošću Egipta koja još ostaje u nama. Uzmimo manu za hranu, nesavršeni vid vjere za vodiča i Riječ Božju za mač. Ne odmarajmo dok nam Bog ne da počinka od naših neprijatelja, dok naše noge ne stanu na samim vratima Jeruzalema (usp. Ps 122).
PS
Prenio sam prethodno Pakalukovo razmišljanje u kojem primjećuje da nam je korizmeno vrijeme - iako možda teško - razumljivo i jasno, ali kako radosno živjeti uskrsno razdoblje? Kao što autor ovdje primjećuje, nakon korizme nastaviti "po starome" se ne čini napretkom.
Distrakcije ispunjenog rasporeda nakon samog blagdana i razne "svjetovne" dužnosti, bile one nužne ili ne, dovode do toga da će mnogi odmah zaboraviti na "Uskrs" iako smo tek na početku "Uskrsnog razdoblja" - koje traje duže od razdoblja korizme. ("Uskrs" za svijet završava već drugi dan, ili najkasnije kada uklonimo pisanice.)
Pakaluk je savjetovao da se kroz sitne čine pobožnosti prisjećamo razdoblja, i naravno pratimo (liturgijsko) razdoblje kako ga propisuje Crkva. Ukoliko bi pratili svjetovni ritam to bi se odmah izgubilo. Naravno, ljudi znaju za osminu, Bijelu nedjelju, vjerojatno i za Uzašašće i Duhove - iako nisu sigurno o čemu se radi, ali općenito govoreći, ljudi toliko ne slave čitavo Uskrsno razdoblje.
Pretpostavljam da se slične sumnje i pitanja (koje iznosi autor) često javljaju u životu vjernika, posebice mlađeg. Mogu se javiti i kod novokrštenika nakon početnih iskustava i zanosa.. Nesumnjivo se javljaju i nakon primanja drugih sakramenata, kada osobe nisu pripremljene ili imaju pogrešna očekivanja. Primjerice osoba nakon sklapanja braka koja se pita što bi življenje braka značilo, ili možda mlada osoba koja primi sakrament potvrde, sakrament zrelosti - a onda ubrzo donosi razne nezrele odluke o svome životu.
U kojoj god fazi života ili razdoblja godine se nalazili, podsjeća nas autor, hodočasnici smo na ovome svijetu, nemojmo to zaboraviti. (Raniji post Nemojte (p)ostati zakrljžala duša)
---
Slučajno sam naišao na kratka promišljanja A. Lyonsa na The Imaginative Conservative, već sam prenio njegova pitanja Zašto sam ovakav? i Nemojte očekivati rast preko noći. Općenito o duhovnosti u kategoriji tri puta duhovnog života, post Sustavni prikaz duhovnog života – Monfortanci itd.
Auto se pita o Uskrsu ne kao netko tko nije upoznat s naukom nego kao osoba koja živi vjeru, prepoznaje da se ne radi o završetku nego početku, pita se o svom shvaćanju i življenju istog. Vjerojatno je svaki katolik upoznat s time da smo i dalje u uskrsnom vremenu, ništa od navednoga mu nije novo.
