Filozof Pakaluk na američkom portalu u eseju To the place of the Dead ističe;
Neke dijelove Kristova života nije lako nasljedovati. Ipak, dobri kršćani pronalaze način kako to činiti. Ne možemo doslovno svakoga dana umirati s Kristom. ali možemo "mrtviti" samog sebe, odnosno usmrtiti neku svoju želju, ili vlastitu volju.
Isto tako, ne možemo svakoga dana biti položeni u grob. Pa ipak, svakoga dana moramo prihvatiti poniznost sna. Ako je dan poput života, a noć poput smrti, tada je lijeganje u vlastiti krevet nalik polaganju u grob. [...]
Ponekad nekoga nasljedujemo ili pokazujemo svoju želju da mu budemo slični tako što smo u njegovoj blizini. Marija je stajala uz svojega Sina i Otkupitelja podno Križa. Biti pokraj Njega bilo je najbliže što je mogla biti. A takva se blizina prenosi i na druge: ako se postavim uz Mariju, tada se i sam nalazim što bliže mogu biti Križu. Jednako tako, ako se približim svojoj kršćanskoj braći i sestrama na njihovu počivalištu, što bliže njihovim smrtnim ostacima, tada se nalazim što bliže mogu biti svojemu Gospodinu u grobu.
Crkva je započela na grobljima, u katakombama. Hodočasnici koji dolaze u Rim smatraju da moraju posjetiti katakombe. Ali zašto? Je li ondje pokopan veći broj svetaca? Prošećite danas bilo kojim kršćanskim grobljem i posjetit ćete grobove mnogih svetaca. Ili katakombe zaslužuju posebnu ljubav zato što potječu iz vremena "rane Crkve"?
No, koliko ste sigurni da se i mi danas još uvijek ne nalazimo u vremenu "rane Crkve"? Kao i druge, i mene zabrinjava prividna blizina posljednjih vremena, ali naš nam je Gospodin jasno rekao da ne znamo "kada" će ona nastupiti. Što ako je, prema Božjoj providnosti, Crkvi namijenjeno postojati još 20.000 godina, a mi upravo sada zanemarujemo posjećivati grobove "prvih kršćana"?
Mogu zamisliti malo toga što bi za jednu obitelj bilo korisnije od posjeta groblju. Nedjelja bi za to mogla biti najbolji dan, "dan počinka". Dok drugi odlaze u kupnju ili gledaju utakmice na televiziji, kao da otac i majka govore: "Djeco, ovdje svi mi završavamo. Sjetite se da ste prah i da ćete se u prah vratiti. Razmišljajte o svojemu posljednjem času. Ono što najviše želimo za vas jest da vaš život dobro završi. U vječnosti smo povezani s drugima. Neka oni budu oni pred kojima živite svoj život."
Na groblju ne bi bilo neprimjereno zahvaliti, zahvaliti što se u vremenu kremiranja i rasipanja pepela u kojem živimo, ipak našao netko kome je bilo dovoljno stalo da kupi komad zemlje, postavi nadgrobni kamen i za stoljeća sačuva spomen na besmrtni život koji je ovdje na zemlji trajao samo koje desetljeće.
Zahvaliti i za to što su, dok su mnogi ljudi skončali u moru – utopivši se ili tako što su njihova tijela s brodskih paluba bila bačena u dubine – ova tijela mogla biti položena u čvrstu zemlju i stoga ostati dostupna našim posjetima. Zahvaliti i za to što su, dok su milijuni ljudi u ratovima bili razoreni topničkim granatama, ova tijela, čitava i cjelovita – "hramovi Duha Svetoga", kako nam je rečeno i kako vjerujemo – mogla s ljubavlju biti položena na počinak, kao u postelju.
---
Pri opisu civlizacije možemo ukazati na ono što se nalazi oko trga; tržnica, crkva, škola, općinska zgrada, banka. Ali tu je i – groblje.
Ono postaje mjestom svođenja računa: "Ovo su oni koji su živjeli. Imali su svoje vrijeme i ostavili svoj trag. Što su učinili s onim što im je bilo dano? Jesu li dobro iskoristili vrijeme koje im je bilo određeno? Jesu li otkrili što je dobro i prenijeli to nama? A što je onda sa mnom? Moj se život promatra. Ono što sam učinio postaje konačno i nepromjenjivo. Kako će to izgledati u očima drugih kada i moj život završi i kada se za njega budu polagali računi?"
Crkva nas, svojim majčinskim darivanjem oprosta, poučava da posjećujemo groblja. Od 1. do 8. studenoga ti i ja možemo svakoga dana zadobiti po jedan potpuni oprost i namijeniti ga jednoj duši u čistilištu. [...]
---
Riječ "cemetery " znači "mjesto spavanja" (dolazi od grčkoga glagola koimaō, koji znači spavati). Ta se riječ nikada nije upotrebljavala za poganska groblja, nego je posebno skovana za groblja kršćana i židova koji su vjerovali u uskrsnuće mrtvih.
Moramo naučiti na taj način promatrati kršćanska "počivališta". Moraju nam se predstaviti na određeni način. Ona nisu sumorna mjesta beznađa i uništenja. "Nije umrla, nego spava" (Lk 8,52)
Naprotiv, to su mjesta iščekivanja, mjesta sigurnosti da će ovaj svijet brzo proći. Tijela koja ondje počivaju, njihovi zemni ostaci, kao da čeznu da budu pozvana iz svojih grobova, poput Lazara.
Groblje je sveto mjesto, produžetak crkve, teško izborena zemlja mnogih bitaka, demokracija kršćanskih pokojnika, mjesto suočavanja s vlastitim životom, ali i prijekor i opomena: "Imam petoricu braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka " (Lk 16,28)
Poganinu je ono tek jezivo mjesto; kršćaninu je ono vidljivo i opipljivo otajstvo.
Pakaluk piše za američku publiku koja nema običaj posjećivati groblja. Ponekad bih kod katoličkih autora koji pišu o odgoju naišao na opis da su odveli djecu na groblje za blagdanih Svih Svetih što bi njihovim čitateljima bilo neobično, neki bi čak to smatrali neprimjerenim.
Ne znam što motivira ljude kod nas da posjećuju "posljednja počivališta" najbližih - sumnjam da se itko zavarava kako svi imaju pravovjerne katoličke motivacije, ali izgledno je da, iako toga nisu niti svjesni, prepoznaju nešto više.
Ranije objavljeno; Blagdan Svih Svetih - Kralju vjekova kome sve živi, O štovanju svetaca – J. Kuničić, Suvremeni ljudi ne mogu vjerovati da duša preživljava biološku smrt, razni Pakulukovi tekstovi, itd.
