Izabirati beznađe - JB

U objavi Choosing Hopelessness, jedan mladi čitatelj se požalio američkom filozofu Budziszewskom;

Čini mi se da mi više nije stalo do ničega. Prepustio sam se prevladavajućem duhu našeg vremena, a to je apatija, koja se kod mlađih generacija očituje kao nihilizam.

Ne sumnjam da je ta potištenost postojala i u prošlosti, ali čini se da su tada okolnosti bile bolje. Mogao si zasnovati obitelj, pripadati nekoj naciji, a postojalo je i nešto što se zvalo „budućnost”. Danas se budućnost čini samo kao još više istoga.

Suvremeni kulturni kršćani poput mene nisu isti kao kršćani prijašnjih razdoblja. Nismo ponizni i pobožni te jednostavno ne razmišljamo na isti način na koji su razmišljale starije generacije.

Je li itko ikada posjedovao znanje i mudrost?

---

Budziszewski odgovara;

Kažeš da ti više nije stalo, ali očito ti je još uvijek stalo do toga što ti nije stalo; inače mi ne bi niti pisao.

Kažeš kako se čini da su stvari u prošlosti bile mnogo bolje. Ljudi su mogli zasnovati obitelj, imali su naciju kojoj su pripadali i imali su budućnost. Razmislimo malo o svakoj od tih tvrdnji.

Zašto bi mislio da ne možeš imati obitelj? Kad supruga i ja otiđemo u crkvu, klupe su prepune mladih obitelji. Obitelji s najmlađom djecom obično sjede straga, za slučaj da djecu moraju izvesti van. Ipak, prilikom pričesti svi ti roditelji s malom djecom kreću prema oltaru. Moja supruga i ja taj divan prizor nazivamo "povorkom beba". Naravno da postoje teškoće, ali iskreno, one se ne mogu usporediti s onime s čime su se morali nositi naši preci. Ljudi su osnivali obitelji i radovali se svojoj djeci čak i tijekom Velike gospodarske krize.

Zašto bi mislio da ne možeš pripadati nekoj naciji? Možeš biti građanin, željeti svojoj zemlji dobro i sudjelovati u aktivnostima koje promiču opće dobro. No, kao što nas uči sveti Pavao, naše pravo zajedništvo ionako nije od ovoga svijeta: to je Crkva, Božji dom. Zasad smo još uvijek u izgnanstvu, ali Crkva Proslavljena pjevat će milijunima godina nakon što se svako zemaljsko kraljevstvo pretvori u prah.

I zašto bi mislio da nema budućnosti? Nemam neko mišljenje o onome što sekularni judi nazivaju optimizmom, ali veoma cijenim duhovnu krepost nade, koja je nešto sasvim drugo. Optimizam kaže da će se na ovom svijetu sve dobro završiti, a ponekad se to, iskreno govoreći, ne dogodi. Nada kaže da se možemo potpuno pouzdati u Kristova obećanja. Čak se i naše tuge, patnje i usamljenosti u ovom životu mogu prinijeti kako bi se sjedinile s Njegovom patnjom koju je podnio za nas, da bismo se tako potpunije suobličili Njemu.

Osjećaj da nema budućnosti osobito je snažan u naše vrijeme zato što su mnogi ljudi odvojeni od Boga. Ali ništa te ne prisiljava da budeš samo kulturni kršćanin. To je izbor. Vjera, poniznost i pobožnost su još uvijek na raspolaganju. Zapravo, postoje snažni znakovi obnove vjere među mnogim mladim ljudima poput tebe, osobito među mladićima.

Važno je samo jedno: je li kršćanska vjera istinita? Ako je Krist doista onaj za koga se predstavlja, vrata paklena neće nadvladati Njegovu Crkvu.

Nadam se da neću biti previše otvoren, ali budući da si mi pisao nekoliko puta tijekom posljednjih godina, dopusti mi da ti se obratim vrlo osobno.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada sam bio mladić daleko od Boga, zapao sam u bezvoljnu depresiju. Nakon što je to potrajalo nekoliko godina, moja supruga izrekla je jednu od najmudrijih rečenica koje sam ikada čuo od nekoga. Jednostavno je rekla: „Mislim da si dovoljno dugo bio depresivan.”

Odjednom sam shvatio da je bila u pravu. Odabrao sam valjati se u vlastitoj bezvoljnosti. Nisam morao tako odlučiti. Toga sam dana izabrao drukčije.

Naravno, promjena nije bila potpuna jer su temeljni uzroci moje depresije ostali prisutni: još sam uvijek bio udaljen od Boga. No poslije sam shvatio da je i ostajanje daleko od Njega bilo moj izbor.

Mislim da možda i ti po vlastitom izboru prebivaš u beznađu, baš kao što sam ja tada po vlastitom izboru prebivao u svojoj depresiji.

U tom izboru nema ničega novoga i on nije svojstven samo našem vremenu. Drevni su kršćani to nazivali grijehom acedije ili duhovne lijenosti: tugom zbog toga što se zadovoljavamo manjim jer ne želimo dovoljno ono što je za nas najveće dobro.

Zato izaberi drukčije. Želiš li imati vjeru koja je istinska, a ne samo kulturna? Onda je zatraži od Boga. Ako je zapravo ne želiš osobito snažno, zamoli Ga da poveća tvoju želju za njom.

Zatim počni činiti sve ono što bi činio kada bi imao snažnu vjeru. Ako živiš kao da nemaš nade, nećeš imati nade.

Zato moli. Klanjaj se Bogu. Živi u skladu s kršćanskim moralom — ne selektivno, nego u cijelosti. Potraži kršćanske prijatelje. Izlazi samo sa ženama koje bi bile kršćanske supruge i majke te nastoj postati muškarac koji bi bio kršćanski suprug i otac — muškarac koji bi bio privlačan takvoj ženi.

Ustraj u tome. Potpuno se predaj tome. Ne brini se zbog toga kako se osjećaš. Promatraj što će se dogoditi. Možda ćeš se iznenaditi.

Vjera u Krista ne znači da više nemamo neispunjenih čežnji jer Ga još ne gledamo licem u lice, "spoznati savršeno, kao što sam i spoznat". Ali to je drukčija vrsta tuge od acedije. To je tuga iščekivanja, a prati je radost koja proizlazi iz nade.

Čak i u ovom životu postoje bljeskovi, kratki trenuci i predokus Njegove slave. Svoje tuge možemo prinijeti kako bi se sjedinile s onime što je On pretrpio za nas, a živimo s pouzdanjem da će jednoga dana naša čežnja biti potpuno ispunjena.

Pitaš je li itko ikada posjedovao znanje i mudrost. Jest. Zatraži i to od Njega.

Mudrost je sazidala sebi kuću, i otesala sedam stupova.

Poklala je svoje klanice, pomiješala svoje vino

i postavila svoj stol.

Poslala je svoje djevojke

da objave svrh gradskih visina:

»Tko je neiskusan, neka se svrati ovamo!«

A nerazumnima govori:

»Hodite, jedite od mojega kruha

i pijte vina koje sam pomiješala.

Ostavite ludost, da biste živjeli,

i hodite putem razboritosti.« (Mudre izreke)

PS

Je li rješenje tako jednostavno? Pa, ako i jest "jednostavno", ne znači da je lagano, ili da će se trenutno sve razriješiti.

Prenio sam ranije odgovor istog autora u kojemu govori o razlozima našeg nezadovoljstva Najčešći razlozi uznemirenosti na vjerničkom putu. (Prenio sam razne njegove tekstove, 2.dio.)

Vidi i Cinični sebični hedonizam nije reakcija protiv Ljevica, nego upravo ono što Ljevica želi, Moderno kršćanstvo i muževnost, Potrudite se (vezano uz kršćanstvo), Koliko ozbiljno ulažete u vjeru, Nekoliko mudrih odluka – M. Pakuluk, Ovo je smisao života,  kategorija prikaz duhovnog života, tri puta duhovnog života, pustinjski oci, katolički život, itd.

Postoje razni (katolički) autori koji daju konkretnije savjete za mladiće takvog razmišljanja. 

Iako se često spominje materijalno, ono nije najveći problem - u smislu da nemamo dovoljno sredstava. (Dovoljno je usporediti okolnosti i materijalne prilike današnjeg vremena s prilikama u kojima je živio vaš djed, ili djed vašeg djeda.)

Naravno,  materijalno nije sve. U mnogim aspektima smo u lošoj poziciji. 

Kada govorimo o sklapanju brakova ili "demografiji", očito se izazov nalazi negdje drugdje. Netko će reći da, u usporedbi s našim precima, živimo lagane i bezbrižne živote, da su izazovi modernog života lakši od izazova života ranijih generacija, ali s obzirom na statistike i osobne izbore tolikog broja ljudi očito su ti izazovi preveliki. 

---

Komentirajući društvenu situaciju, jedan katolički govornik je primjetio; "dobre stvari postaju još bolje, ali i gore stvari postaju još gore". S jedne stane imate ljude koji žive živote koji svima mogu biti uzor, ali s druge imate mnoge patologije.

Naravno, kao katolici jasno je čemu bi trebali težiti, čak i kada to nije lako ostvariti. 

Kada je to bilo lagano?

---

Vrijedi prenijeti i ostatak (citiranog) poglavlja iz Mudrih Izreka;

Tko poučava podrugljivca, prima pogrdu,

i tko prekorava opakoga, prima ljagu.

Ne kori podsmjevača, da te ne zamrzi;

kori mudra, da te zavoli.

Pouči mudroga, i bit će još mudriji;

uputi pravednoga, i uvećat će se njegovo znanje.

Gospodnji strah početak je mudrosti

a razboritost je spoznaja Presvetog.

»Po meni ti se umnožavaju dani

i množe ti se godine života.

Ako si mudar, sebi si mudar;

budeš li podsmjevač, sam ćeš snositi.«

Gospođa ludost puna je strasti,

prosta je i ne zna ništa.

I sjedi na vratima svoje kuće

na stolici, u gradskim visinama,

te poziva one koji prolaze putem,

koji ravno idu svojim stazama:

»Tko je neiskusan, neka se svrati ovamo!«

I nerazumnomu govori:

»Kradena je voda slatka,

i ugodno je potajno jesti kruh.«

A on ne zna da su Sjene ondje,

da uzvanici njezini počivaju u podzemlju.

PPS

Navodno su Sesvete nazivali i malim Božićem, prikladno je onda spomenuti himan s božićnog albuma Essential Christmas Music Carols & Hymns pod nazivom  For All the Saints (yt) koji se izvodi na blagdan Svih Svetih. (Kao što je to slučaj s većinom anglohimana, nije nešto što ću često poslušati.)

Ipak, da ostanemo uz temu ovog posta, u dokumentarcu o "narodnim" običajima vezanim uz blagdan Sisveta svjedokinja vremena ispričala je da bi mladi navečer odlazili na groblje i iskorištavali te rijetke trenutke za upoznavanje. Nije bilo razloga za gubljenje vremena pa bi takvi parovi do Božića već bili vjenčani. No, ne znam koliko ta povjesne epizoda pomaže mladom amerikancu s njegovim problemima. 

(Jedna druga učesnica dokumentarca posvjedočila je ugođaju kojeg su stvarale svijeće u usporedbi s ugođajem lampaša, posebno u usporedbi s raznim elektronskim napravama. Naravno, kišni dan poput današnjeg podsjeća nas na pitanje "praktičnosti".)