Katekizam za Nove Ateiste

Jedna od najupečatljivijih razlika između Novih Ateista i, primjerice, Freuda ili Nietzsche je spremnost prethodnih da se pozabave prirodnom teologijom u njenom području. To ne znači da su došli daleko u svojim nespretnim pohodima – radi se o poprilično neodlučnim i amaterskim stvarima, ponekad i bolno sramotnim.

Tako Lawrence Krauss pokušava odgovoriti na skolastički aksiom nihil ex nihilo fit (“ništa ne može nastati iz ničega”) u svojoj knjizi A Universe from Nothing, u kojoj tvrdi na temelju teorije struna, kako je vibracija u deseterodimenzionalnoj struni sve započela. Kao što je već Feser istaknuo, čak i ako prihvatite da je teorija struna točna, Krauss je već priznao upravo onaj srednjovjekovni aksiom kojeg je mislio da pobija, s obzirom da je struna (uz pretpostavku da postoji) nešto. Mat.

Sada je Alex Rosenberg oprezno zakoračio u ovo područje sa knjigom The Atheist’s Guide to Reality, gdje znanstveni redukcionizam postaje – ne postoji drugi izraz za to – punokrvni reductio ad absurdum. Igrom slučaja, Times Literary Supplement dao je filozofu Anthonyu Kennyu da ocjeni knjigu, možda zato što ga ne možete optužiti za pristranost u ovoj raspravi, s obzirom da je u prošlosti dao teške kritike klasičnom kršćanskom teizmu jer se oslanja na "zastarjelu aristotelijansku kozmologiju."

Međutim, takvi skeptički zaključci nisu doveli Kennya do agresivnog ateizma; kao što je napisao u svojoj knjizi The Unknown God: "Zaključio sam kako ne postoji nešto poput Boga skolastika ili racionalne filozofije; ali naravno to nije jedini mogući koncept Boga."

Bez obzira što ortodoksni vjernici misle o Kennyevu putovanju kroz desetljeća od klasičnog teizma do nečega neodređenijeg, on barem ne propušta nijednu priliku da udari po svima: njegova averzija prema apsolutizmu se podjednako može upotrijebili i protiv Novih Ateista, koji pokazuju apodiktični apsolutizam u svojim argumentima zbog kojih se čine nepokolebljivi pred protudokazima, baš kao i stvari koje pronalazimo u kreacionističkim udžbenicima.

U svojoj nedavnoj knjizi God and the New Atheism, teolog John Haught je opisao ovaj kvazi-religijski apsolutizam među Novim Ateistima sumirajući njihovu poziciju kroz sedam točaka "vjerovanja":

1. Osim prirode, koja uključuje ljudska bića i naše kulturne kreacije, ne postoji ništa. Ne postoji Bog, ne postoji duša, i ne postoji život poslije smrti.
2. Priroda ima podrijetlo u sebi, nije Božja kreacija. (eng. self-originating)
3. Svemir nema cjelokupni smisao ili svrhu, iako se životi pojedinaca mogu živjeti svrhovito.
4. S obzirom da ne postoji Bog, sva objašnjenja i svi uzroci su posve prirodni i može ih se razumjeti samo kroz znanost.
5. Sve značajke živih bića, uključujući ljudsku inteligenciju i ponašanje, mogu se objasniti kroz čisto prirodne termine, a danas to obično znači kroz evolucijske, posebno darvinističke termine.
6. Vjera u Boga je uzrok nebrojenih zala i treba je odbaciti zbog moralnih razloga.
7. Moralnost ne zahtijeva vjeru u Boga, a ljudi se ponašaju bolje bez vjere nego s njom.

Freud i Nietzsche su bez sumnje imali dogmatskim predanosti, ali oni bi barem prepoznali kako su šesti i sedmi aksiom prilično apsurdni. Bili su previše upoznati sa zlom koji vreba u ljudskom srcu kako bi smatrali da ga je moguće jednostavno izbaciti jednostavnim napuštanjem Boga.

Imajući to na umu, ono što je zapravo novo kod Novih Ateista je njihovo oslanjanje na oksimoron: izgleda da stvarno vjeruju u utopijski Darwinizam – vjerski utemeljenu znanost. U skladu sa time, već dugo smatram kako je najbolji (ako ne i jedini) način odgovaranja na takav dogmatizam opustiti se i prepustiti Novim Ateistima da se objese o vlastito uže. Tu dolazi Kenny, koji prenosi njihove pretpostavke u neku vrstu ateističkog Katekizma:

Glavna načela ove filozofije su sažeta u nizu pitanja i odgovora: Postoji li Bog? Ne. Koja je priroda stvarnosti? Ono što fizičaru kažu. Koji je smisao svemira? Nema ga. Koji je smisao život? Također. Zašto sam ovdje? Samo luda sreća. Djeluje li molitva? Naravno da ne. Postoji li duša? Je li besmrtna? Mora da se šališ. Postoji li slobodna volja? Nema šanse! Koja je razlika između ispravnog i pogrešnog, dobra i zla? Ne postoji moralna razlika između njih.

Vrijednost ovog sažetog ateističkog katekizma je ta što izravno i nezaoblizano vodi Rosenberga do jednog od najatraktivnijih zaključaka od sve Novo Ateističke literature; a Kenny uživa ukazivati na Rosenbergove očite apsurde:

Jedna od Rosenbergovih najekstravagantnijih tvrdnji je kako nitko nikada ne misli o ničemu. [...] Njegov argument ide ovako: um je identičan mozgu, dakle misao mora biti događaj u mozgu. Ali nijedna gruda neurona ne može biti o nečemu. Iz toga slijedi, nijedna misao nije o ničemu. 

Ova odsutnost referentnosti prema vanjskom svijetu bi naravno uključivala i sve "misli" Rosenbergove knjige. Mat još jednom.

Autor teksta je Edward T. Oakes, izvorni članak A Baltimore Catechism for the New Atheists.

PS

Citirani su različiti autori, ali članak mi se učinio zanimjivim kao definicija vjerovanja Novih Ateista. (Naravno ne spadaju svi ateisti u tu skupinu). Što se tiče Rosenberga, Feser je imao seriju postova na tu temu, vidi Rosenberg roundup. Već sam pisao o sličnim stvarima; Arthur Eddington - objašnjava li znanost naše misli ?, Zaslijepljeni Scijentizmom, Kako se oporaviti nakon scijentizma, O piscima Novog Ateizma, Olakšava li kvantna fizika vjerovanje u Boga? ...

Russellov čajnik: Drži li vodu?

U poznatom odlomku Bertrand Russell zapisuje

Mnogi pravovjerni ljudi smatraju kako je posao skeptika da obore usvojene dogme, a ne dogmatika da ih dokažu. Ovo je, naravno, greška. Ako bih rekao da porculanski čajnik kruži po eliptičnoj orbiti oko Sunca, između Zemlje i Marsa, nitko ne bi mogao osporiti moju tvrdnju, pod uvjetom da sam bio pažljiv i napomenuo kako je čajnik suviše mali i da se ne može vidjeti ni kroz najmoćnije teleskope. Ako dalje kažem kako je, s obzirom na to da moju tvrdnju nitko ne može oboriti, nedopustivo da ljudski razum u nju sumnja, s pravom bi se moglo reći da govorim besmislice. Međutim, ako bi postojanje ovakvog čajnika bilo potvrđeno u drevnim knjigama, ako bi se svake nedjelje slavio kao sveti predmet i ideja o njemu utiskivala u umove djece u školama, oklijevanje da se povjeruje u postojanje takvog predmeta postalo bi znak ekscentričnosti, a sumnjičavac bi privukao pažnju psihijatra u doba prosvjetiteljstva ili inkvizicije u ranijim vremenima.

Jedna stvar koju Russell ističe u ovom odlomku je sasvim obična napomena o teretu dokazivanja i/ili ad ignorantiam zabludi. Ako egzistencija X nije opovrgnuta, iz toga ne slijedi da X postoji, čak niti da je razumno vjerovati kako X postoji. Dakle ako netko želi potvrditi postojanje nečega poput Russellova nebeskog čajnika ili ljutog jednoroga na tamnoj strani mjeseca, onda je teret dokazivanja za tu čudnu tvrdnju na njemu. Teret dokaza nije na osobi koja negira ili odbacuje takvu tvrdnju.

Za sada nema problema. No, Russell naravno pokušava reći nešto više od isticanja nekoliko očitih stvari vezanih uz teoriju argumentacije. On primjenjuje tu logiku na pitanje Boga. Tu također nema nikakvih problema. Ako postojanje Boga nije opovrgnuto iz toga ne slijedi kako Bog postoji, čak niti da je razumno vjerovati kako Bog postoji.

Ali stvarna privlačnost ateista i agnostika prema odlomku o čajniku leži u trećoj Rusellovoj tvrdnji. Jasno je da sugerira kako je vjerovanje u Boga (tj. vjerovanje da Bog postoji) epistemološki u istom rangu kao i vjerovanje u nebeski čajnik. Baš kao što nemamo nijedan razlog zašto vjerovati u nebeski čajnik, bijesne jednoroge na mjesecu, leteća špageti čudovišta i slično, nemamo razloga vjerovati u Boga. Možda je potrebno razlikovati jako (J) i slabo (S) razumijevanje Russellove pretpostavke:

J: Baš kao što ne možemo imati nikakav razlog da vjerujemo kako empirijski nemjerljiv nebeski čajnik postoji, tako ne možemo imati nikakav razlog da vjerujemo kako Bog postoji.

S: Baš kao što nemamo razloga da vjerujemo kako nebeski čajnik postoji, tako nemamo nijedan razlog vjerovati kako Bog postoji.

Čini mi se kako su i (J) i (S) očito krivi: imamo različite vrste razloga za vjerovanje kako Bog postoji. Ovdje Alvin Plantinga skicira dvadesetak teističkih argumenata. Naravno, ateisti ih neće smatrati uvjerljivim, ali to je nevažno. Pitanje je možemo li dati razumne argumente za teizam, a odgovor je potvrdan. Dakle vjerovanje u Boga i Russellov čajnik ne mogu biti ista stvar jer ne postoje empirijski ili teorijski razlozi za vjerovanje u čajnik.

Još jedna pretpostavka koju čitamo iz Russellova odlomka je ideja da ukoliko bi Bog postojao, on bi bio još jedan fizički predmet u fizičkom svemiru, ali naravno da to nema nikakve veze sa ničime što vjeruje bilo koji (sofisticirani) teist. Bog je čisto duhovno biće.

Još jedan problem sa analogijom čajnika je u tome što Bog tradicionalno koncipiran na Zapadu nije isolani – da iskoristim šahovski izraz. On nije poput izoliranog pijuna, koji ne podržava ništa i kojeg nitko ne podržava. Jer ako Bog postoji, onda je Bog uzrok egzistencije svakog kontingentnog bića, i zapravo svakog bića koji se razlikuje od njega samog. To nije točno za lunarne jednoroge i nebeske čajnike. Ukoliko postoji lunarni jednorog onda se radi o još jednoj izoliranoj činjenici svemira. No ukoliko Bog postoji, onda je sve ujedinjeno tom činjenicom: sve ima temelj svog bića i svoje razumljivosti u stvaralačkoj djelatnosti tog jednog paradigmatskog bića.

To je povezano sa činjenicom da možete argumentirati iz općih činjenica o svemiru prema egzistenciji Boga, ali ne možete iz takvih činjenica doći do egzistencije lunarnih jednoroga ili nebeskih čajnika. Tako postoje različite vrste kozmoloških argumenata koji nastavljaju contingentia mundi na temelju kontigentnih bića. No, ne postoji slični a posteriori argumenti do nebeskog čajnika. Također postoje argumenti iz istine, iz savjesti, iz dizajna, iz čežnje, iz morala, i drugi.

Samo postojanje ovih argumenata pokazuje dvije stvari. Prvo, s obzirom da kreću od vrlo općih činjenica (postojanje kontigentnih bića, postojanje istine) do postojanja izvora tih općih činjenica, oni pokazuju kako Bog nije biće među drugim bićima, nije nešto što dodajemo stvarima za koje obično smatramo da postoje. Drugo, ti argumenti daju pozitivne razloge za vjerovanje u Božju egzistenciju.

Ljudi poput Russella, Dawkinsa i Dennetta, koji uspoređuju Boga sa nebeskim čajnikom tako pokazuju svoj promašaj shvaćanja i odgovoranja na samo značenje teističkih tvrdnji. Da sumiram. (i) Bog nije bespotrebna stvar jer postoji puno detaljnih argumenata za Božju egzistenciju; (ii) Bog nije fizičko biće; (iii) Bog nije biće koje jednostavno postoji među drugim bićima. U sve tri odrednice, Bog nije ništa slično nebeskom čajniku, lunarnom jednorogu, nevidljivom nilskom konju i takvim izmišljotinama.

Poprilično mi je teško objasniti zašto bi itko mislio da analogija čajnika sadrži išto vrijedno i da drži vodu. Curi na sve strane kao sito.

Autor ove kratke analize je filozof Bill Vallicella, izvorni tekst ovdje. (Iako će netko reći da postoji razlika između Boga filozofa i Boga religija, takvo razlikovanje je pogrešno. Primjerice, Bog kakvog opisuje Akvinski nije tek obična filozofska tvorevina.)

Osvetnici (film) i klasični teizam

Filozof Edward Feser, osim svojih interesa u filozofiji (religije, uma, politike), obožavatelj je i znanstvene fantastike. Gledajući Osvetnike (The Avengers) primijetio je nekoliko zanimljivih situacija koje je prokomentirao u postu The Avengers and classical theism. U filmu punom dobrih izjava, nekoliko ih se ističe zbog (od svih stvari) svog teološkog značaja. (Preporučam da pogledate kratke videosnimke putem navedenih linkova.)

***

Primjer I – videosnimka

Uzmimo za primjer razmjenu između Black Widow i Captaina Americe nakon što nordijski bog Thor nasilno oslobodi svog brata Lokia iz pritvora S.H.I.E.L.D.-a, Iron Man se daje u lov, a Captain America se priprema da ga slijedi u tome:

Black Widow: Ja bih propustio ovo, Cap.

Captain America: Ne vidim kako bih to mogao učiniti.

Black Widow: Ovi momci dolaze iz legenda, oni su zapravo bogovi.

Captain America: Postoji samo jedan Bog, gospođo. I poprilično sam siguran da se tako ne oblači.

***

Primjer II – videosnimka

Ili sjetite se scene u kojoj Nick Fury, ravnatelj S.H.I.E.L.D. - a, razgovara sa pritvorenim Lokijem.

Loki: Boli te što si došao tako blizu. Imati Tesseract, imati moć – neograničenu moć – a zbog čega? Toplo svijetlo kojeg bi cijelo čovječanstvo dijelilo? I onda te podsjete što je prava moć.

Nick Fury (odlazeći od Lokijeve ćelije, posprdno): Pa, javi mi ako prava moć poželi časopis ili nešto drugo.

***

Primjer III – videosnimka

Konačno, tu je i Lokijev poraz od Hulka:

Loki: Dosta! Vi ste svi ispod mene. Ja sam bog, vi glupa stvorenja. I neće me zlostavljati neki...

[Hulk ga zgrabi, opetovano razbija o pod poput krpe, zatim odlazi dok Loki ostaju ležati i stenjati]

Hulk: Slabašan bog.

***

Ne možemo pretpostaviti kako je dobri Kapetan imao vremena između bitaka proučavati klasičnu filozofiju i teologiju, ali možemo prepoznati kako njegove riječi implicitno sadrže odgovor na popularno-ateistički prigovor "one god further" [~"jedan bog dalje"] ( Feser je o tome pisao ovdje, ovdje i ovdje.) Bog klasičnog teizma nije "jedan bog" među drugima, upravo zato što uopće nije primjerak (instanca) neke vrste, nije niti jedinstveni primjerak. On je iznad svake vrste. On nije samo "biće" među drugim bićima, nema ili ne sudjeluje u egzistenciji uz sve druge stvari koje to rade. Umjesto toga, on je ipsum esse subsistens ili (Samopostojeći) Sam Bitak. On je Prvi Uzrok ne u smislu da je uzrok koji prethodi drugom, trećem, četvrtom, petom i ostalim uzrocima, nego u smislu da ima iskonsku ili apsolutnu samostalnu uzrokovnu moć dok sve ostalo ima uzrokovnu moć samo na izvedeni, a time i sekundarni način. On nije "osoba" nego beskonačan Intelekt i Volja čega je osoba našeg iskustva tek blijeda refleksija. Kako nema suštinu različitu od svoje egzistencije koja bi barem u principu mogla biti podijeljena sa bilo čime drugim, On nije vrsta stvari kojih bi razumljivo moglo biti više. I tako dalje. Ništa manje od toga ne bi moglo biti konačni izvor svih stvari i samim time ništa manje ne bi moglo biti stvarno božanski. (Vidi ranije Feserove postove o klasičnom teizmu.)

Dakle dobri Kapetan je bio u pravu kada je inzistirao da postoji samo jedan Bog i da On nije netko tko bi obukao kostim superheroja, lamatao čekićem, ili bi ga pretukao Iron Man i slično. (Mislite li da Bog klasičnog teizma stvarno postoji nije ono što želim istaknuti – ono što želim istaknuti je, ako On postoji, On nije vrsta stvari koje su Thor, Loki i ostali primjerci.) Fury je bio u pravu kada se rugao Lokijevoj tvrdnji kako je on "prava moć" s obzirom da čak i kada bi Loki postojao, njegova moć, koliko god velika, bi još uvijek bila tek dio izvedene moći, a ne Moć Sama koja je Bog klasičnog teizma. Hulk je bio u pravu kada je odbacio Lokia kao "slabašnog" unatoč njegovim tvrdnjama božanstva, jer svaki bi takav bog, čak i ako bi on postojao, bio tek jedno stvorenje među drugima i tako (poput svega ostalog) bio slabašan u usporedbi sa Bogom klasičnog teizma.

Takva bića, ako bi postojala, ne bi se razlikovala u značajnom pogledu od moćnih vanzemaljaca, bića iz različitih dimenzija i drugih stvorenja moderne znanstvene fantastike. Zbog toga nije ni čudo da ih tako i tretiraju u suvremenoj pop kulturi. Thor, Loki i društvo jednostavno ne bi bili dostojni štovanja čak i kada bi postojali. Ali priznajmo im: radi se o jako dobrim filmskim likovima!

Novi američki "građanski rat"

Kao zaključak komentara o promjenama američkog društva prenosim komentar filozofa Vallicelle sa bloga Maverick Philosopher; On citira Roberta Reicha koji se žali na, kako ga on naziva, Novi Američki Građanski Rat;

"Poznajem obitelji u kojima bliski rođaci više ne pričaju. Agencija za izlaske izvještava kako demokrati ne žele niti razmisliti o tome da izađu sa republikancima, i obrnuto. Moj spremnik pošte i socijalne mreže sadrže poruke od stranaca koje ne bih podijelio sa svojom unukom.

Što se događa? Da, podijeljeni smo oko pitanja utjecaja vlade i treba li žena imati kontrolu nad svojim tijelom, ali to nisu zapravo novi problemi. [...] Imali smo i veća neslaganja u prošlosti – o Vijetnamskom ratu, građanskim pravima, komunističkom lovu na vještice – ali to nas nije toliko podijelilo. "

Vallicella na takvo razmišljanje odgovara; Dio razloga zašto dolazi do "građanskog rata" leži u ljudima poput Reicha i njihovoj nesposobnosti da pošteno predstave pitanja koja nas dijele.

Spominje pitanje pobačaja. Pitanje nije trebaju li žene imati kontrolu nad svojim tijelima. Naravno da trebaju. Pitanje se bave je li fetus koji raste u ženi dio njenog tijela u smislu "dijela" koji bi značio da ga se žena može riješiti kao što bi se riješila neželjenog sala putem liposukcije. Reich nije neinteligentan: sposoban je shvatiti problem, ali on je intelektualno nepošten: ne predstavlja problem objektivno i pošteno. Iskrivljuje ga poput tipičnog ljevičarskog ideologa kakav i je.

Istu stvar čini i sa svojom pričom o "komunističkim lovom na vještice". Ta fraza podrazumijeva da nije bilo komunističke infiltracije u američku vladu, ali upravo se time i bavi pitanje. [...]

Želim reći kako Reich nije intelektualno pošten. On razumije probleme, ali odbija ih predstaviti objektivno i pošteno. Nije ništa drugo nego ljevičarski ideolog. Primijetite ton njegovog teksta, počinje sa bezrazložnim klevetanjem Sarah Palin, a završava sa pozivanjem na rasizam. Tako tipično.

I tako, dok se žali na "novi Američki građanski rat", podgrijava ga svojim sramotnim ponašanjem.

PS

Ovo razmišljanje me podsjetilo na Scrutona koji kaže;

"Ljevičarima je jako teško tolerirati desničare jer oni desničare smatraju zlima. Ja pak nemam nikakvog problema s toleriranjem ljevičara jer naprosto smatram da su oni u krivu."

Opisati nekoga kao konzervativca zatvorena uma čini se u popularnoj kulturi kao redundancija - za liberale sama riječ konzervativac upravo to i znači, ali sveučilišni profesor Jonathan Haidt u svojoj knjizi The Righteous Mind ne tvrdi samo kako to nije istina, nego dokazuje kako je upravo suprotno istina. Konzervativci bolje razumiju svoje ideološke suparnike nego što to čine liberali. (Ukratko, odgovarajući na upitnike o ideološkoj poziciji svojih neistomišljenika, konzervativci su postizali bolje rezultate. )

Kao što Biggs ističe (Liberals or Conservatives: Who’s Really Close-Minded?); Većinu vremena, liberali se bave konzervativnim stajalištima i vrijednosti kroz obične karikature bez sličnosti sa onime što konzervativci stvarno misle, i još važnije, zašto to misle.

Prativši komentare nekih američkih liberala u kojima se dotiču izbora, primijetio sam fenomen kojeg komentira Vallicella. Uz već opisano predstavljanje problema pobačaja, česta je i optužba protiv konzervativaca koji zbog neshvatljive homofobije brinu oko spola supružnika umjesto da puste da svi rade što žele. Ali zahtijevanje promjene definicije braka (i sve promjene zakona i posljedice po društvo) nemaju veze sa time da se konzervativci "petljaju" u privatni život, nego upravo suprotno. Oni koji zahtijevaju takvu promjenu definicije braka pozivaju društvo da se petlja u njihov suživot i da se postojeće norme prošire i na dvoje ljudi koji su odlučili živjeti u takvoj zajednici. (Ne možete reći da ono što "odrasli ljudi sa pristankom" rade u privatnosti nije ničija stvar i onda reći kako svi ostali moraju dati svoj pečat odobrenja na to.)

Kao što Vallicella komentira; veliku ulogu u svemu tome ima i lingvistički vandalizam Ljevice. Fobija je strah, ali nije svaki strah fobija. Fobija je iracionalni strah. Netko tko predstavlja argumente protiv homoseksualnih praksi, ili daje razloga protiv "gay brakova" radi upravo to – daje argumente, ne iskazuje nikakvu fobiju. Argumenti možda jesu, a možda nisu uvjerljivi; ali njihova namjera je pozivanje na razumsku raspravu sa sugovornikom. Odbaciti ih jer predstavljaju fobiju znači nedostatak poštovanja prema razumu i osobi koja zastupa taj argument.

Ljudi koji koriste takve izraze pokušavaju ugušiti raspravu, pokopati legitimno pitanje ispod hrpe politički korektnog žargona.

"Rat protiv žena" - pobjeda Obame

Od svih ljudi koji su razočarani sa predsjednikom Obamom, nitko nema više razloga za razočaranje od onih koji su smatrali kako će on biti "ujedinitelj, a ne djelitelj" i kako će "okupiti zajedno sve amerikance."

Bila je to plemenita nada, ali bez ikakvog temelja u činjenicama. Barack Obama je cijeli svoj odrasli život razdvajao ljude, posebno kao "organizator zajednice", i u više navrata se udružio sa drugim takvim razdjelnicima, najpoznatiji je primjer čovjek čiju je crkvu posjećivao dvadesetak godina, Jeremiah Wright.

Kako je prema anketama mandat bio u opasnosti, predsjednička kampanja je unijela više razdora u društvo nego ikada prije.

Prihvatio je glasni "Occupy Wall Street" pokret, sa smiješnom tvrdnjom kako predstavljaju 99 protiv 1 posto ljudi. Obamino ministarstvo pravosuđa je širilo histeriju kako države sa zahtjevom za foto identifikacijom prilikom glasovanja pokušavaju spriječiti manjine da izađu na izbore, pri čemu koriste prevenciju izborne prijevare tek kao izgovor.  

Ali svatko tko sumnja u postojanje izbornih prijevara trebao bi pročitati knjigu Johna Funda "Stealing Elections" ili "Injustice od J. Christiana Adamsa koja se posebno bavi ignoriranjem izbornih prijevara od strane pravosuđa kada su bili uključeni tamnoputi demokrati.

Nezadovoljni samo sa podjelom na klase i rase, Obamina kampanja je počela tražiti podjelu između spolova tvrdeći kako su žene slabije plaćene od muškaraca, što je sve dio "rata protiv žena" kojeg vode zlikovci od kojih će Obama zaštiti žene – zbog čega naravno očekuju njihove glasove na izborima.  

Još jednom se pokrenula stara – i opetovano diskreditirana – igra citiranja prihoda žena kao postotka prihoda muškaraca, podatak koji svjedoči o "ratu protiv žena".

Kako žene u prosjeku tjedno rade manje sati, i rade manje godina (bez prestanka) nego muškarci, da spomenemo samo neke od razlika; usporedba između godišnje zarade muškaraca i žena je usporedba između kruška i jabuka, baš kao što su to istaknule razne ekonomistice. Primjerice, Diana Furchtgott-Roth sa Hudson Instituta ili profesorica Claudia Goldin sa Harvarda.

Kada usporedite žene i muškarce istog zanimanja sa istim vještinama, obrazovanjem, radnim vremenom, i mnogim drugim stvarima o kojima ovisi plaća, razlika nestaje – a u nekim slučajevima, žene zarađuju i više od usporedivih muškaraca.  

Ali zašto dopustiti običnim činjenicama da pokvare emocionalnu retoriku ili političku predstavu kojom se podiže histerija i skupljaju glasovi?

Lakrdijaška priroda takvih predstava izašla je na vidjelo kada je Nancy Pelosi objavila kako kongres mora izglasati Fair Pay Act, zato što žene u prosjeku zarađuju 23 posto manje od muškaraca.

Novinar iz The Daily Caller je zatim istaknuo kako žene u Pelosinom vlastitom uredu zarađuju 27 posto manje od muškaraca u njenom uredu. Pokazuje li to kako je sama Pelosi kriva zbog diskriminacije žena? Ili to pokazuje kako su takve priproste statistike obmanjujuće?

Takozvani Fair Pay Act nema nikakve veze sa pravičnošću, ali ima veze sa politikom izborne godine. Nitko pri zdravoj pameti ne očekuje da to postane zakon, ukoliko će biti sreće proći će Senat, ali nema nikakve šanse da ga prihvati Zastupnički dom.

Cijela poanta ove političke vježbe je pokazati kako će republikanci glasovati protiv "pravde" za žene, to je samo dio kampanje demokrata da pokažu kako postoji "rat protiv žena".

Ukoliko tražite rat protiv žena, pogledajte abortiranje djevojčica kada ultrazvuk pokaže da se radi o djevojkama. Ti pobačaji su najosnovniji oblik diskriminacije, a posljedica toga je već vidljiva u državama poput Kine i Indije gdje su spolno diskriminatorni pobačaji i ženski infanticid doveli do neravnoteže broja odraslih muškaraca i žena.

Zakonu koji bi zabranio pobačaje na temelju spola i rase su se usprotivili upravo demokrati.

Autor je Thomas Sowell, izvorni članak The Real 'War on Women'. (Ovaj post je tek kratka reakcija na medijska izvještavanja o izborima pa neću ni ulaziti u pitanje ženskog "prava" na kontracepciju, a posebno neću ulazit u obaminu podršku za "partial-birth abortion". Inače, argumenti protiv te prakse nemoraju imat nikakve veze sa religijom, barem u mjeri u kojoj zabrana infanticida ili ubojstva nema veze sa religijom, ali to nije tema.)

PS

Preporuka dvije kratke snimke u kojima Sowell objašnjava kako dolazi do "razlike" u plaćama : 

• Thomas Sowell Dismantles Discrimination and Feminism | Do Blacks, Women Get Paid Less?
• Thomas Sowell - Gender Bias and Income Disparity: A Myth?

Ovisiti o zavisnosti - pobjeda Obame

Tema koja izaziva najviše entuzijazma kod demokrata [ljevičara] je ona kako smo svi odgovorni jedan za drugoga – a da republikanci [desničari] ne žele pomoći siromašnima, bolesnima i nemoćnima.

Svatko od nas bi trebao biti oprezan oko uvjerenja koja nam laskaju. U najmanju ruku, trebali bi provjeriti činjenice vezane uz takve tvrdnje.

Ipak, ideju da ljudi koji misle kako bi ekonomske odluke trebali donositi pojedinci na tržištu nisu suosjećajni kao ljudi koji misle da bi te odluke kolektivno trebali donositi političari, rijetko kad doživljavamo kao nešto što bi mogli provjeriti činjenicama.

Takvo razmišljanje nije ograničeno samo na današnje demokrate u Americi. Vjerovanje u superiornost suosjećanja političke ljevice je svjetski fenomen koji seže barem do 18. stoljeća, ali u svo to vrijeme, na svim tim mjestima, bilo je malo, ako išta, pokušaja ljevice da provjeri činjenice vezane uz tu ključnu pretpostavku.

Kada je empirijska studija stvarnog ponašanja američkih konzervativaca i liberala objavljena 2006. godine, ispostavilo se kako konzervativci doniraju veću količinu novca, i veći postotak svojih prihoda (koji su bili nešto niži od prihoda liberala) dobrotvornim aktivnostima.

Konzervativci su također donirali više svog vremena takvim aktivnostima te su donirali puno više krvi nego liberali. Ono što najviše zapanjuje oko ove studije nisu samo rezultati. Ono što je posebno zapanjujuće jest činjenica koliko je vremena bilo potrebno prije nego što se itko uopće potrudio postaviti to pitanje. Jednostavno se stoljećima pretpostavljalo kako je ljevica suosjećajnija.

Ronald Reagan donirao je veći postotak svojih prihoda dobrotvornim aktivnostima nego što su to činili Roosevelt ili Kennedy. Volja da donirate novac poreznih obveznika nije isto kao i volja da date svoj novac (za ono o čemu pričate).

Friedman je istaknuo kako je zenit slobodno-tržišnog kapitalizma u 19. stoljeću bio razdoblje neviđenog porasta filantropske aktivnosti. Vraćajući se još više u vremenu, u 18. stoljeće, otkriveno je nakon smrti kako je Adam Smith, svetac zaštitnik slobodno-tržišne ekonomije, privatno dao velike količine dobrotvornih donacija, puno više nego što bi se očekivalo od osobe te razine prihoda.

Pomaganje onima koji su doživjeli nepredvidljivu nesreću je fundamentalno različito od pretvaranja ovisnosti u način života.

Iako je glavna riječ ljevice "suosjećanje", glavna agenda ljevice je zavisnost. Što više ljudi zavisi o državnoj milostinji, to više glasova ljevica može osvojiti zbog rastuće skrbničke države.

Optimistični republikanci koji kažu kako rasprostranjena nezaposlenost i rekordni broj ljudi koji ovise o bonovima za hranu predstavljaju problem za Obamin reizbor zanemaruju činjenicu kako je izglednije da će ljudi koji ovise o vlasti glasovati za političare koji im daju novac.

Predsjednik Roosevelt je to shvaćao, za vrijeme Velike Depresije 1930-ih, ponovno je izabran nakon prvog mandata u kojem je nezaposlenost bila dvoznamenkastog postotka, a u nekim mjesecima i preko 20 posto.

Vrijeme je da optimistični republikanci shvate ono što je FDR shvatio još davno, i ono što očito Obama shvaća danas. Zavisnost se isplati u glasovima – osim ako netko ne upozori porezne obveznike kojima se ostavlja račun. [...]

Inteligencija desetljećima promovira ideju kako ne bi trebala postojati nikakva stigma vezana uz prihvaćanje vladine milostinje. Živjeti na račun poreznih obveznika prikazuje se kao "pravo" ili kao dio "društvenog ugovora".

Možda se ne sjećate potpisivanja takvog ugovora, ali zvuči poetski i divno. Osim toga, donosi glasove naivnih, a to je ono što zanima političare skrbničke države.

Autor je Thomas Sowell, izvorni članak Depending on Dependency. (I tako pobjeđuje idol svih hrvatskih medija kojima samo jedna stvar u američkim izborima nije jasna - zašto je Romney uopće ima ikakvu šansu u ovim izborima? "Amerika je naučila ono što mi u europi već dugo znamo", tako jedan novinar objašnjava popularnost Obame...)

Javne škole kao crkve sekularne religije i društva

Roditelji se više ne moraju brinuti kako će i kada objasniti svojoj djeci neke "činjenice života" jer je ministarstvo, vodeći se načelom da nikada nije prerano naučiti kako djeca ne dolaze na svijet, odlučilo provesti svoj poseban odgoj svakog djeteta. (Nadajmo se samo da djeca neće dobivati domaću zadaću jer tko zna od koga će onda morati tražiti instrukcije, od roditelja ne mogu jer oni očito nisu u stanju objasniti svom djetetu te stvari, ili barem tako tvrdi ministarstvo).

Planovi nekih edukatora da odgoje ljude koji neće nimalo nalikovati svojim roditeljima tako polako dobivaju svoj konkretni oblik. Pozivanja na neutralnost moralnih uvjerenja koje promoviraju je promašeno u što se može uvjeriti svatko tko pročita kurikulum i preporučenu literaturu programa. Ministar se vodi samoreferencirajućom pretpostavkom kako je njegov moralni stav neutralan, ali zapravo se radi o običnoj odluci da kroz javne škole nameće jedan moralni stav – onaj koji mu se sviđa, odnosno da odgaja djecu protiv drugačijeg moralnog stava – onog koji mu se ne sviđa.

Naravno, pritom tvrdi kako se roditelji nemaju tu što miješati jer će država o svemu odlučiti, ali upravo je pitanje trebaju li roditelji ili država odgajati djecu? Nije upitno da netko mora odgajati djecu. Od rođenja su relativno bespomoćna, nisu u stanju skrbiti se za sebe i potrebno je da netko preuzme odgovornost za njih. Odgoj je kompleksan i težak zadatak, djeca moraju odrasti u nezavisne ljude, a pitanje je treba li ih u tome voditi roditelji ili država? Ne postoji treća opcija. (Jasno je roditeljski izbor neke osobe ili institucije kao odgajatelja po nekom pitanju i dalje znači da je roditelj odgovoran.)

Očito je kako je prirodno stanje stvari da bi roditelji trebali biti odgovorni za djecu. Roditelji su doslovno doveli tu djecu na svijet, dijete je u najprisnijem odnosu sa njima. Roditelje dijete zanima kao pojedinac, upoznati su sa njegovom osobnošću i zahtjevima, i ukoliko imalo vjerujete u slobodno društvo, očito vam je da bi djeca trebala biti pod roditeljskom skrbi – a ne državnom. Spolni odgoj u predstavljenom obliku je obavezan predmet (točnije integracija sa više obaveznih predmeta) u obaveznim osnovnim školama, a ukoliko ne šaljete svoju djecu u školu odgovarate pred zakonom. To sve znači da ukoliko ne želite imati problema sa zakonom morate slati svoju desetogodišnju kćer ili sina na predavanja gdje će ih podučavati masturbaciji kao sastavnom dijelu spolnosti, da bi ih već slijedeće godine podučavali što je pogrešno u prikazu seksualnih uloga u pornografiji – naravno, pritom im neće reći da je nešto pogrešno u pornografiji kao takvoj, nego samo načinom na koji prikazuje uloge. (Pretpostavka je valjda da su jedanaestogodišnjakinje i dvanaestogodišnjaci dovoljno upoznati sa pornografskim radovima da bi mogli raspravljati oko točnosti prikaza uloga. Treba li podsjetiti na zakonsku granicu od osamnaest godina za pristup takvim sadržajima?)

"Neutralnost" takvog odgoja je sasvim očito obična prevara. To je izgleda jasno svima osim nekim progresivcima, iako je teško povjerovati da oni sami nisu toga svjesni – zbog političkih razloga pokušavaju zadržati taj privid. Tu možemo vidjeti primjer primjene lažnog principa "liberalne neutralnosti", u kojem umišljeni princip kako su liberalne politike neutralne između moralnih i metafizičkih stavova koji se natječu unutar pluralističkog društva predstavlja dimnu zavjesu iza koje se krije nametanje liberalnog moralnog svjetonazora svim građanima, silom. Netko će reći da se radi o "diktaturi relativizma", ali ljudi koji promoviraju takav odgoj nisu uopće relativistički po pitanju svojih uvjerenja. Točniji opis bi bila "diktatura liberalizma".

Već sam pisao o najavi odgoja prije nego što je objavljen kurikulum, ali izgleda da sam bio preoptimističan jer, iako sam očekivao da će se jednog dana takav predmet pretvoriti u nešto loše, nisam očekivao da će odmah i biti takav. (Uvod kurikuluma i neke ključne riječi nažalost potvrđuju da sam bio u pravu kada sam predviđao kako će izgledati odgoj; nedostatak poštovanja roditeljskog autoriteta, nekritička otvorenost, politička korektnost...)

Zanimljivo da kurikulum od 40 stranica, u kojem se opisuje program odgoja od prvog razreda osnovne do četvrtog razreda srednje škole ne spominje niti jednom riječ "roditelj" ili ideju da on ima neki autoritet. U uvodu je "sugestija" nastavnicima "upoznajte roditelje o aktivnostima koje planirate provesti i zatražite njihovu podršku" , ali to je sve. Očito je da sugestija nema nikakvog značaja jer roditelji ne mogu niti na jedan način utjecati na sadržaj ili oblik odgoja. (Svako drugo referenciranje na roditeljstvo ili obitelj se odnosi na preispitivanje/odbacivanje tradicionalnog shvaćanja tih pojmova. Zanimljivo, iako možda tek slučajno, nigdje se ne spominje niti riječ "otac" ili "majka"; ima jako puno "rasprava" i "prepoznavanja stereotipa" u društvu i obitelji, "prepoznavanja" različitih "diskriminacija", "stigmatizacija", "predrasuda"; proučavanje represije kroz povijest, "rasprave" o "društvenim očekivanjima" vezanih uz "rodne uloge", "različiti oblici obitelji"... U sadržaj literature koja se preporučuje uz kurikulum ne treba ni ulaziti.)

Koliko god da takve "znanstvene" informacije oduševljavaju ministarstvo, one neće uvjeriti sve ljude da državi prepuste odgoj djece po tim pitanjima. Svakome tko brine o dostojanstvu ljudskog života, napretku i razvoju pojedinaca u slobodnom društvu, izbor između roditeljske i državne kontrole nad djetetom je jasan. Nevjerojatno je da ministarstvo priča o slobodnom društvu, a krši temeljno pravo svakog pojedinaca da odgaja svoju djecu bez uplitanja treće strane odnosno države – posebno kada je uplitanje suprotno roditeljskim vrijednostima.

Postoji granica kada država treba intervenirati. Država ima zadatak braniti pojedinca od agresivnog nasilja što vrijedi i za odrasle i za djecu, ali tu njezin zadatak prestaje. "Needuciranje" ili "neupućivanje" osnovnoškolaca u određene seksualne prakse sasvim sigurno nije temelj za takvo nasilno uplitanje države u obiteljski život. (Ne treba niti spomenuti da isto vrijedi i za propuštanje podučavanja ideologija koje se promoviraju putem predloženog kurikuluma). Ministar uvjerava javnost kako upravo on zna što je najbolje za svako dijete, ali pitanje nije što on misli da je najbolje nego tko bi trebao odlučiti što je najbolje za svako dijete – odluka koju očito treba prepustiti roditeljima.

* * *

S obzirom da sam već pisao o uvođenju odgoja neću ponavljati izrečene argumente (vidi prošli post, pisan prije objave kurikuluma), samo ću dodati još par citata raznolikih autora. Svaki citat, po mom mišljenju, opisuje neki od fenomena koji su vezani uz uvođenje odgoja;

"Nije dovoljno pokazati da je situacija loša; također je nužno biti razumno siguran kako je problem ispravno opisan, prilično siguran da će ga predloženi plan popraviti, i potpuno siguran da ga neće pogoršati."

Robert Conquest 

"Mnoge riječi i fraze koje se koriste u medijima i među akademicima sugeriraju kako se stvarni jednostavno događaju ljudima, a ne da su uzrokovani njihovim vlastitim izborima i ponašanjima. Tako se govori o 'epidemiji' tinejđerskih trudnoća, ili korištenja droge, kao da su te stvari poput gripe kojom se ljudi zaraze samo zato što su se našli na krivom mjestu u krivo vrijeme."

Thomas Sowell

"Ideja da škole ne bi trebale samo podučavati gradivo, nego bi trebale odgojiti 'cijelo dijete' u svim fazama života, je očito pokušaj da si država prisvoji sve funkcije obitelji. Radi se o pokušaju da se ostvari oblikovanja djeteta bez da ga stvarno zarobite kao što je to bilo u planovima Platona ili Owena."

Murray Rothbard

"Zašto je došlo do gubitka samokontrole je zanimljivo pitanje. Čovjek želi nastaviti sa onime što dobro zna da ne bi trebao raditi, ali u čemu svejedno uživa: zbog toga tvrdi da je pod pritiskom nečega što ne može kontrolirati.

Ali to nije sve, ima i gore: ljudi su danas uvjereni kako je samokontrola vrsta kulturne perverzije, u najboljem slučaju apsurd, a u najgorem izvor duboke patologije, i kako bi netko bio vjeran sebi potrebno je da izražava sebe – emocije i želje - kako i kada dobije volju za time."

Theodore Dalrymple

"Najočitiji rezultat našeg 'oslobođenja' od tradicionalnih ograničenja je rašireno nezadovoljstvo ljudskim stanjem."

Roger Scruton

"Nedostatak samokontrole oblikuje karakter baš kao i samokontrola: ali oblikuje drugačiji, i puno gori, plići karakter. Jednom kada samokontrola postane porok kojeg moramo izbjegavati pod svaku cijenu, ne postoji granica do koje se ljudi neće spustiti."

Theodore Dalrymple

"Oni koji pokušavaju pretvoriti seks tek u ležerni užitak plaćaju kaznu: postaju plitki. U konačnici, govor koji odražava i preporučuje takvo ponašanje je uvijek plitak. Obeščašćuju svoja vlastita tijela; smatraju bezvrijednim ono što je prirodno povezano sa izvorom ljudskog života."

G.E.M. Anscombe

"Već smo vidjeli koliko je radikalna Seksualna Revolucija. Naravno, radi se o radikalnoj promjeni ponašanja, ali još radikalnije, radi se o radikalnoj promjeni razmišljanja. A najradikalnija promjena u razmišljanju nije dodavanje nove nego gubitak informacije. Najradikalniji rezultat sve te ogromne količine seksualne edukacije koju smo doživjeli kroz zadnjih pedeset godina nije novo znanje nego novo neznanje: neznanje o najvažnijoj stvari vezanoj uz seks, osnovni smisao i svrhu seksa, samu bit seksa. Seks stvara bebe. One nisu nesreća! Trudnoća nije bolest. To je ono što se događa kada prepustite seksu da odradi svoje. Seks stvara nove besmrtne osobe."

Peter Kreeft

"Ono što su radikalne feministkinje zapravo ostvarile je širenje vizije i agende seksualnog 'oslobađanja' što je kao svoj učinak imalo olakšavanje muževima da napuste svoje žene i djecu. Također su otežale stvaranje novih obitelji, stvorivši napetu atmosferu među spolovima. Na različite načine, u svemu tome izgubili su i muškarci i žene. Djeca su, naravno, najviše izgubila u propadanju obitelji. Unatoč tome, feminacistkinje su proglasili 'siromaštvo djece' jednim od svojih političkih vapaja. Besramne su."

Thomas Sowell

"Nemojte nikada uklanjati ogradu sve dok ne znate zašto ju je netko postavio."

 G.K. Chesterton

"Različite vrste propagande u školama – od takozvanih programa 'prevencije droga' do 'seksualnog odgoja' – naglašava kako svaki pojedinac donosi svoje odluke, neovisno od roditeljskih ili društvenih vrijednosti.

Većina ljudi ne zna koliko su prošireni i ustrajni napori da se zabije klin između djece i njihovih roditelja i da se zamijeni roditeljski utjecaj utjecajem nastavnika, savjetnika, pa čak i podjednako nezrelih vršnjaka. Mnoge knjige, filmovi i drugi materijali koji se koriste u javnim školama ismijavaju roditelje kao dosadne i nebitne osobe koje zaostaju u vremenu."

Thomas Sowell

"Ali daleko najvažnije sredstvo prijenosa kulture je i dalje obitelj: a kada obiteljski život više nema svoju ulogu, moramo očekivati da će naša kultura propadati."

T.S. Eliot

"Javna škola je postala utemeljena crkva sekularnog društva."

Ivan Illich

* * *

Uspješnost, cilj i namjere ovakvih programa su mi se uvijek činile kontroverznim. Ne želim sada ulaziti u analizu različitih programa koji su se provodili kroz zadnje stoljeće u državama različitih demografskih struktura stanovništva, ekonomskih situacija i socijalnih politika, nego se želim malo pozabaviti pitanjem što bi trebao biti krajnji rezultat odgoja vezanog uz spolnost. Čini se kako bi prihvaćanje ljevičarskih standarda uspješnosti ujedno značilo i pristajanje na cijelu stvar; u tom slučaju bi nam jedino preostalo odlučiti hoće li se u radionicama spolnog odgoja koristiti video materijali ili različiti modeli.

Kao motivacija programa se spominju statistike na kolektivnoj razini, ali s obzirom da se radi o odgoju (iz već navedenih razloga) potrebno se spustiti na razinu pojedinaca, a na toj razini nije jasno zašto bi svi morali prihvatiti standarde koje nameću ljevičari. Neki konzervativniji roditelj primjerice želi odgojiti svoju djecu da razlikuje dolično od nedoličnog ponašanja, da njegov sin pokazuje kavalirstvo, a kćer pristojnost; pokušava odgojiti djecu kako bi jednog dana bili su stanju stupiti u stabilnu vezu koja je potrebna za uspješan odgoj djece. Odgaja ih da budu časni ljudi, da osjećaju sram ili uvredljivost zbog nedoličnog ponašanja.

Naravno, sve to nema nikakvu vrijednost za seksualne edukatore koji smatraju da je sve navedeno iracionalno, oni će naučiti njegovu kćer ili njegova sina u osnovnoj školi kako ne postoji ništa pogrešno u zasićivanju svojih osjetila pornografijom, da je davanje pristanka jedini potreban standard u vezama, da je sram oblik invalidnosti, "negativna" emocija koja priječi uživanje u dobrom i sigurnom seksu. (Tu filozofiju je vjerojatno najlakše opisati preko par izjava autora preporučene literature kurikuluma; "Seks nema značenje po sebi, premda bi gotovo svi htjeli da ga ima", "Činjenica da seks nema značenje po sebi u stvari je njegova glavna pozitivna osobina koja nam omogućuje da otkrijemo bezbroj različitih značenja seksa te da seks koristimo kao sredstvo samospoznaje. To nam daje priliku za igru u najčišćem smislu te riječi.", "Napokon, morate vjerovati da ste dorasli situaciji i da će vaše tijelo odgovoriti na svaki izazov koji vam seks ponudi. U biti, to je prazno ponavljanje, jer seks postoji samo u tijelu, pa prema tome ne može postaviti izazove s kojima naše tijelo neće moći izaći na kraj.", "Gledajući seksualnosti ravno u oči i u njezino duboko i mračno ždrijelo, valja nam hrabro zakoračiti - ako je potrebno, zviždeći veseli napjev - s punim povjerenjem u seks i sebe same, znajući da je najgore što nam se može dogoditi iskustvo koje ne želimo ponoviti.") Nije čudno da oni koji prihvaćaju i promoviraju takvo razmišljanje, roditeljsko pozivanje na postojeće norme smatraju negiranjem fundamentalnog prava djeteta da djeluje po svojim nagonima. Spolni nagoni tako dobivaju jednostavan i "moralno neutralan" cilj – ne ljubav ili razmnožavanje ili obitelj, nego kratak spazam tijela.

Mislim da nije potrebno objašnjavati kako su ti standardi odgoja neprihvatljivi dobrom dijelu roditelja. (Treba spomenuti da postoje roditelji koji prihvaćaju liberalniji odgoj, ali smatraju da državi tu nije mjesto, i ne osjećaju se ugodno razmišljajući o programima koje ministarstvo provodi bez njihova znanja.) Osim roditelja koji se ne slažu sa ovakvim odgojem (točnije, uvođenjem ovakvog obaveznog programa u škole), vjerojatni se i jedan dio učenika također ne bi osjećao ugodno na takvim radionicama. Ne znam što takvima preostaje, možda sarkastično citiranje Petera Singera? Samo se bojim da neki "edukator" ne bi prepoznao sarkazam u tome nego bi krenuo objašnjavati kako se tu "zaštititi". Ipak, program počinje u osnovnoj školi, u dobi kada roditelji odgovaraju za svoju djecu i na njima je da sami odgajaju djecu po tom pitanju. (Djeca najranije dobi ne mogu donositi odluke o odgoju za sebe; niti shvatiti potrebe funkcionirajućeg društva ili zahtjeve intelektualne analize).

Postoji i skupina ljudi koja se rijetko spominje u svemu ovome - razrednici koji bi trebali provoditi taj program, odnosno barem dio programa. Problem je možda praktične naravi, dok se ne obrazuje dovoljno "profesionalnih edukatora", ali postoje nastavnici koji se ne slažu sa vrijednostima koje promovira program, nisu se školovali niti im je bilo u opisu posla da će jednog dana postati "agenti društvene promjene" (po nalogu ministra).

Očito postoji više problema kada govorimo o pojedincima koje uključuje ovaj program, ali kada bi ipak prihvatili analizu na razini društva, koji bi nam tada trebao biti cilj? Mislim da se tu opet razlikuju standardi konzervativnijih i progresivnijih roditelja. Ljevičari stalno daju izjave kako se svijet mijenja i treba se tome prilagoditi, ali svijet se ne mijenja sam od sebe, upravo ga oni mijenjaju svojim programima. (Navala nove generacije barbara/djece koju treba odgojiti nije ništa novo na ovome svijetu.) Zagovornici će reći da je cilj minimizirati postotak neželjenih trudnoći i spolnih bolesti. (Pritom su spremni ignorirati sve druge posljedice koje dolaze uz njihove programe, a i problem je što postojeći kurikulum uključuje puno stvari koje nemaju veze sa tim "ciljem"). Ponekad se spominje i manji broj partnera ili kasnije stupanje u odnose, ali kao što će iskreniji edukatori priznati, tu se radi o dosta "konzervativnoj" ideji – ako prihvatiti njihovu filozofiju vjerojatno bi se morali i složiti sa time.

Takvi standardi, osim što zanemaruju prava roditelja na odgoj, potpuno zanemaruju i šire posljedice na društvo - a zašto bi uopće neki seksualni edukator brinuo o posljedicama kada on ne snosi nikakvu odgovornost? Objašnjavaju nam i da se nemamo zašto brinuti oko ovog odgoja (i kontroverznih ideja koje se promoviraju) jer on neće imati nikakav utjecaj, ali to je očito pogrešno. Kada uvođenje odgoja u ovom obliku ne bi imalo nikakvog utjecaja na društvo onda se određeni ljudi i udruge ne bi niti trudili progurati ga u škole. (Ne znam zašto pišem kao da je taj program nešto što se tek pokušava progurati, taj program je već uveden uz potporu ministarstva koje nema legitimitet za takvo uplitanje u roditeljski odgoj. Inače, utjecaj o kojem govorim nema veze sa stopom trudnoća/bolesti, nego svjetonazorom koji je oblikovao kurikulum i kojim se oblikuje društvo preko preodgoja djece roditelja koji se ne slažu s takvim ideologijama.)

Što bi onda za nekog konzervativnijeg roditelja značio uspješan odgoj vezan uz spolnost na razini društva? Vjerojatno bi se mogli složiti da bi za njih odgoj djece i mladih ljudi trebao rezultirati društvom stabilnih i dugotrajnih veza u kojima bi jednog dana djeca mogla uspješno odrastati, trebao bi se smanjiti broj djece koja žive u disfunkcionalnim zajednicama koje im ne pružaju sve što je potrebno, ojačala bi se uloga braka u društvu, ljudi bi bili spremni žrtvovati se za obitelj... Takvi standardi nisu nešto čime se vode seksualni edukatori; kao što mnogi ističu, konvencionalno društvo, njegove norme i sankcije i konvencije, su izvor svega zla, svega što nas sprječava u cvjetanju naše slobode i uživanju u plodovima istinskog izbora. Možda bi edukatori mogli probati sa argumentom kako bi mladi ljudi trebali biti promiskuitetni jedno vrijeme da bi shvatili da je najljepše u monogamnoj vezi, ali taj argument mnogima nije uvjerljiv.

Kao u nekom vicu, autori kurikuluma koji je pun predavanja koja će (prihvaćena) neizbježno dovesti do slabljenja institucije braka u društvu, posvetili su jedan sat upravo raspravi o modernoj situaciji vezanoj uz brak (porast razvoda, različiti tipovi obitelji...) Arogancija elita koje na sebe preuzimaju ulogu učitelja i tretiraju djecu drugih ljudi kao zarobljenike kojima ispiru mozak sa političkom korektnošću, pritom ne preuzimajući nikakvu odgovornost za posljedice na tu djecu ili društvo, dio je opće vizije Ljevice koja počinje prožimati naš obrazovni sustav.

Lako je shvatiti zašto autori literature kurikuluma i ministar uvode ovakav program, ali teško je shvatiti zašto roditelji to trpe.

PS

Svjestan sam da pisati protiv prisilne indoktrinacije djece politički korektnim ponašanjem prema seksu nije popularno, ali nisam očekivao takve reakcija iz ministarstva odnosno AZOO-a. Vinko Filipović, ravnatelj AZOO-a - agencije koja očito nije u stanju pružati kvalitetno obrazovanje, ali je unatoč tome odlučila proširiti svoje djelovanje na sve sfere života djeteta gdje ima još manje kompetencija – usporedio je sve one koji su protiv njegovih totalitarnih pretenzija sa nasilnicima koji napadaju ljude po gradu.

Dakle ako mislite da bi Vi trebali odgajati svoju djecu, a ne ministarstvo – posebno ako uz to ne prihvaćate liberalni i sekularni stav prema seksu, onda ste očito "homofobni" fanatik. Prema ministarstvu ne postoji filozofski sofisticiran i znanstveno respektabilan način prihvaćanja tradicionalnih razmišljanje o seksualnom moralu. Izjave iz ministarstva su još jedna potvrda kako će izgledati uvedeni odgoj. Čak i ako bi netko bio toliko naivan i iskreno vjerovao u "neutralnost" programa, nakon ovakvih izjava mu mora biti jasno da ljudi iz ministarstva ne vide ništa zanimljivo i vrijedno u tradicionalnim argumentima koji im (baš kao i roditelji) samo predstavljaju političku prepreku u promoviranju određenog svjetonazora.