Transupstancijacija - zakrivljenost prostora i i balon

Filozof i matematičar A. Pruss u jednom svom razmišljanju na blogu zapisuje;

Naš trodimenzionalni svijet je zakrivljen, recimo da je poput površine balona – razlika je ta što je površina balona dvodimenzionalna, a svijet je trodimenzionalan.

Zamislite da imate napuhani balon, nacrtate dva mala kruga na suprotnim stranama, plavi i crveni krug. Jedan palac stavite na plavi krug, a drugi na crveni, pritisnite palce jedan prema drugome, sve dok se ne dotaknu, razdvojena samo s dva sloja gume. Zamislite sada da pritisnite toliko jako da se dva sloja gume sjedine u jedan sloj gume.

Taj jedan sloj gume između Vaših palaca je u centru crvenog kruga i u centru plavog kruga. Možemo smatrati da je svaki krug mjesto, a spojena guma unutar njega nalazi se u oba ta mjesta.

Zamijenimo crveni krug sa slikom crkve, a plavi krug sa slikom nebesa. Isti sjedinjeni sloj gume nalazi se i unutar (slike) crkve i unutar (slike) nebesa. Prepostavimo da je guma beskonačno tanka, i da postoji svijet koji odgovara toj gumi, a mali dvodimenzionalni ljudi, životinje, bilje i drugi objekti nastanju taj svijet, poput onoga iz Aabbotova romana o Plošnozemskoj. Pretpostavimo da slike crkve i nebesa zamijenimo s dvodimenzionalnim stvarnostima. Onda se prostor crkve i prostor nebesa doslovno preklapaju, a to znači da postoji mjesto koje se nalazi u oba svijeta. Objekt koji se nalazi na tome mjesto će biti doslovno fizikalno smješten i u crkvi i u nebesima. U jednom smislu, taj objekt je fizičko smješten istovremeno na oba mjesta. U drugom smislu, smješten je u jednom mjestu, ali to jedno mjesto se istovremeno nalazi i u nebesima i u crkvi.

Ne postoji nikakve dodatne konceptualne poteškoće kada govorimo o zakrivljenosti prostora u trodimenzionalnom svijetu.

PS

Pruss spominje jedan balon kojeg pritisnete dok se dvije točke ne spoje, to bi nekoga moglo navesti na pomisao da može površinom "okolnim" putem doći u istu točku, ali to nije poanta usporedbe; možemo zamijeniti takav balon (gdje se dotiču dvije suprotne točke) sa dva balona čije se površine dodiraju u jednoj točki. Poanta o jednoj točki koja pripada na oba mjesta (svijeta) i dalje stoji.

Jedan stariji post kojeg je korisno pročitati Transupstancijacija – G.E.M. Anscombe. (Kategoriju Prussovih razmišljanja koje sam ranije prenio vidi ovdje.)

Gell-Mannova Amnezija

Ukratko opisano, efekt Gell-Mannove Amnezije je sljedeći; Otvorite novine i naiđete na članak o nekoj temi koju dobro poznajete. U Murrayjevu slučaju se radi o fizici. Čitate članak i vidite da novinar nema apsolutno nikakvo razumijevanja činjenica ili problema. Često je članak toliko pogrešan da zapravo preokreće čitavu priču, miješajući uzrok i posljedicu. Takve priče nazivam "mokre ulice uzrokuju kišu". Novine su ih pune.

U svakom slučaju, mnoštvo pogreški u priči vas ili iziritira ili zabavi, a zatim okrenete stranicu, naiđete na priču o nekoj nacionalnoj ili međunarodnoj stvari, i čitate je kao da je na neki način točnije po tom pitanju od gluposti koje ste prethodno pročitali. Okrenete stranicu, i zaboravite ono što znate.

To je učinak Gell-Mannove amnezije. Istaknuo bih da ne postoji u drugim područjima života. U stvarnome životu ako netko stalno pretjeruju ili laže, uskoro ćete odbaciti sve što kaže. U pravu, postoji doktrina falsus in uno, falsus in omnibus, što znači da neistina u jednome znači neistina u cjelome. Ali kada govorimo o mediju, unatoč dokazima vjerujemo da je korisno pročitati ostale priče iako je gotovo sigurno da nema koristi. Jedino moguće objašnjenje našeg ponašanja je amnezija.

Michael Crichton

PS

Nekoć sam često viđao spomen ideje "amnezije", ali pretražujući Internet vezano uz objavu ovog posta čini se da čitava stvar nije toliko razrađena. U svakom slučaju, ideja je da ljudi vjeruju medijima u toliko stvari s kojima nisu upoznati iako su svjesni da im ne mogu vjerovati u onim stvarima o kojima nešto znaju.

Ne morate biti stručnjak za neko područje, kao što je Gell-Mann nesumnjivo bio u fizici, dovoljno je da ste svjedočili nekom događanju i kasnije pročitali medijsko izvještavanje o istom. Ako mediji izvještavaju s toliko pogreški u najmanjim stvarima, možete se samo zapitati što čini u onim bitnim pričama gdje imaju velikog interesa.

Mogli bi opravdano pomisliti da je takvo odbacivanje čitavog medija prestrogo, svatko je ponekad u zabludi oko pojedinih stvari – možda i većine stvari; ali kada prepoznamo opetovano izvrtanje činjenica ili teško iskrivljivanje stvarnosti teško je povjerati u dobre namjere i istinu onoga što Vam prezentiraju.

Medijima se potrebno stalno odupirati, uključujući čavrljanje - OOD XVIII

Na kraju svoje knjižice Addicted to Distraction BGC još jednom savjetuje odupiranje mediju;

Dakle psihološka šteta koju nanose moderni mediji uključuje desenzibilizaciju na ono što bi nas trebalo šokirati, perverzni apetit za ono što spontano izaziva gađenje; simplifikaciju i rutinizaciju razmišljanja; i gotovo univerzalnu pretjeranu reaktivnost na proizvoljne podražaje (lakovjerne i histerične).

Ipak, s obzirom na raširenost, ne možete se potpuno oduprijeti medijima.

Iako je nemoguće potpuno se oduprijeti, stalni otpor je nužan – otpor je ono što čini razliku; razliku između gubitka i zadržavanja duše.

Mediji su u stanju iskoristiti najmanji znak slabosti, polako će povećavati svoj doseg, poput parazita čija ličinka proždire domaćina iznutra.

Naravno, situacija nije beznadna, barem ne za kršćanina. Radi se o tek o kvantitativnoj amplifikaciji normalnog života.

Stalno osvješćivanje vlastitih grijeha i padova (pod medijskim utjecajem), nije strano kršćanskom razmišljanju, ali dokle god priznajemo da se o tome radi i pokajemo se – i ne branimo niti opravdavamo ili racionaliziramo naše neuspjehe, bilo pred nama samima ili pred drugima; onda nećemo biti potpuno iskvareni od strane medija. [...]

***

Suvremeno društvo je ovisno o distrakciji – masovnim medijima i povezanih stvarima; seksu, opijatima, vijestima, sapunicama, modi i slavnima.

Ako napuste takve stvari ljudi se loše osjećaju, ponekad ne vide smisao, osjećaju se usamljenima itd. Dakle ljudi će se odreći jedino ako će rezultat biti bolje stvari od toga da su ovisni o njima.

Trivijalnost morala Masovnih Medija - OOD XVII

Dakle masovni mediji desenzibiliziraju, izokreću, i simplificiraju ljudsko razmišljanje; ali tu nije kraj!

Medija također proizvodi napumpane emocionalne hiper-reakcije na trivijalne podražaje.

Nemoguće je preuveličati nesrazmjer između neke navodne uvrede ili (sporne) činjenice i reakcije koju Mediji proizvedu u svojem žaru za osuđivanjem.

U perverznoj verziji leptira koji izaziva oluju (iz teorije kaosa) očito se vjeruje da bilo koja primjedba o bilo kojoj temi koju bilo tko daje i koja može uvrijediti neku drugu osobu ili skupinu; treba tretirati kao nešto što izaziva katastrofalni rezultat – zbog toga je potrebno neograničene osuđivanje i kažnjavanje.

S jedne strane, ništa nije toliko trivijalno da ne bi dominiralo svijetom medijskih rasprava danima ili tjednima; ali s druge strane ne postoji tako ozbiljan moralni prijestup kojeg medije ne bi mogli ignorirati, prikrivati ili preoblikovati u pitanje žrtve, ili čak vrline.

Doslovno ništa nije pretrivijalno da ne bi postalo najvažnija stvar na svijetu. Možda nekoliko riječi poruke koje opskurni tinejđer pošalje na društvenoj mreži – a uskoro o njoj raspravljaju poglavari država, vladini službenici, bitni novinari, visoki akademici i milijuni drugih društvenih interakcija diljem svijeta.

Doslovno ništa nije pretrivijalno da ne bi dovelo do rulje, mržnje, sudskih slučajeva, kazni, namjernih financijskih uništavanja, otkaza, čak i zatvora.

S druga pak strane, ljude koji su sigurno učinili, i za koje sigurno znamo da su to učinili, užasna djela brutalnog nasilja se predstavlja kao žrtve, predstavlja ih se kao nekoga tko zaslužuje simpatije; ili su heroji, bore se za pravdu, ili su obični ljudi koje prestrogo osuđujemo.... ili što god mediji žele.

Navedena kombinacija otkriva krajnje zlo modernog morala kojeg održavaju masovni mediji.

To je život u svijetu bez Boga, svijetu moralnog relativizma bez poimanja objektivne istine. U Svijetu koji nije dokinuo moral, nego ga je iskorijenio i izokrenuo. Svijet u kojem je pitanje proporcija i stupnjevanja proizvoljno.

Svijet u kojem je Mnijenje zamijenilo Boga, a Mnijenje generiraju i proširuju bez prestanaka masovni mediji.

Simplificiranje umova u visoko stimuliranom medijskom svijetu – OOD XVI

Povrh sklonisti medija da šokiraju, desenzibiliziraju i invertiraju vrijednosti; postoji i srodna tendencija da sam volumen i kompleksnost masovnih medija uzrokuje smanjenje i simplifikaciju ljudskog uma.

Kroz protekla desetljeća ljudi su često pretpostavili da će brza ekspanzija masovnih medija, i velika dostupnost informacija koju je omogućio internet dovesti do veće kompleksnosti ljudskog razmišljanja; postojala je ideja da je ljudski um ograničen nedovoljnom dostupnošću relevantnih informacija.

Ipak, koliko vidimo, upravo se suprotno dogodilo, diskurz je uvelike simplificiran kroz prošla desetljeća.

Kompleksnost se generira kada je naš mozak "offline", uključujući san, kompleksnost ideja nije rezultat vanjskog okoliša nego unutarnjeg rada uma.

Naravno, priča nije toliko jednostavna, našim umovime je sigurno potreban unos, ali popularna ideja da ideje dolaze iz okoliša i da je za kompleksne ideje potreban kompleksan okoliš je pogrešna. (Prema takvom razmišljanju ljudi su prije u jednostavnim zajednicama nužno imali jednostavne misli, a suvremeni ljudi u gradovima nužno imaju kompleksne misli.)

Kada bi kompleksnost razmišljanja bila nešto što dolazi izvana, onda bi esktroverti, oni koji vole društvo, putovanja itd. bili primjeri kompleksnog razmišljanja; Ali u stvarnosti vrijedi gotovo suprotno. (Naravno kada uzmemo u obzir ljude sličnih psiholoških karakteristika, ali u različitim okruženjima.).

Prema toj ideji kompleksno okruženje ispunjeno informacijama, visoko stimulirani okoliš zapravo simplificira um. Oni koji su stalno povezani s drugima i s masovnim medijima imaju jednostavnije kognitivne procese no što bi inače imali. (Kada bi bili samotniji, odvojeniji autonomni pojedinci.)

Primjer mentalne kompleksnosti i stvarne kreativnosti je netko tko je introvertiran, samodostatan, promišljen i kontemplativan; duboko – a ne široko – načitan.

Mislim da promatranja to potvrđuju. Jasan primjer je novinarstvo, evaluativni procesi u njemu postaju uvelike simplificirani; neovisno o kompleksnosti ulaza, rezultat je poznat.

Kada prestane dotok informacija, takvi ljudi su izgubljeni, njihova jednostavnost je očita. (Primjerice inteligentni marksisti će neovisno o pitanju sve svesti na klasnu borbu.)

Opisani model kompleksnosti kao interno generirane, i jednostavnosti kao učinka okoliša, možda može objasniti zašto je sve veća dostupnost informacija kroz masovne medije povezana s očitim, kvalitatnim kolapsom kompleksnosti osobne misle, privatnih razgovora i javnog diskursa.

Bruce G. Charlton, Addicted to Distraction

O medijskom desenzibiliziranju i promoviranju odvratnog - OOD XV

Svijet medija u kojem živimo nije samo neugodan – on je namjerno gadan.

Veliki dio modernog medijskog života je trljanje nosa ljudima u stvari koje smatraju odvratnima, odbojnima, bolesnima – ponekad se čini da je to glavna aktivnost medija, podržana artističkim establišmentom.

To je nešto što se smatra moralno vrijednim divljenja, Beckett je dobio nobela jer je to sjajno radio. (Tu je mnoštvo drugih poznatih umjetnika kroz prošla dva stoljeća, a posebno filmovi i fotografije nakon šezdesetih.)

Čini se kako je strategija "šokirati" nas tako često da se "desenzibiliziramo" to te mjere da nas ništa više ne šokira; da više niti sudimo, niti zabranjujemo niti odbacujemo zlo – jer se naviknemo na zlo; a to u konačnici znači da prihvatimo i promoviramo zlo (jer izgubimo dojam da je zlo zlo.)

Na kraju zlo postaje jedino Dobro – jer sada znamo da je svaka vrlina licemjerna, svaka ljepota je kič.

Druga svrha je desakralizirati ono što je bilo sveto pa će tako izgubiti našu lojalnost. Zato imate stalnu parodiju, ismijavanje, subverziju vjere, posebno kršćanstva.

Lječnici prolaze obuku desenzibilizacije s obzirom na bolesti (tijela preminulih, osipe, mirise itd.) kako bi se kontrolirali, takvo što je nužno za posao, ali ima utjecaja na osobnost, nekada u većoj nekada u manjoj mjeri.

Ipak, podučena nekopoljebljivost u modernom društvu nije opravdana jer mi prakticiramo (iako selektivno, i većinom u spolnom moralu) inverziju tako da ono što spontano izaziva gađenje smatramo boljim od onog što spontano smatramo zdravim.

Spontano gađenje nije kontrolirano nego je obrnuto; podučeni smo da osjećaj gađenja (većinom u spolnosti) moramo obuzdati i zamijeniti pozitivnom evalucijom. Naučeni smo da volimo gađenje.

Suvremena kultura je kao da studente medicine učite da smatraju bolesne mirise ugodnim, kožne bolesti ljepim, a tijela preminulih kao u boljem stanju od živih.

To je razlika desenzibilizacije i inverzije – desenzibilizacija je možda nužna i možda čak poželjna, iako ima svoju cijenu, ali inverzija je intrinizično izopačena i zla.

Danas nam kultura nameće odvratne stvari, u beskrajnim oblicima, ali ne smijemo primjetiti da su odvratne, zapravo moramo reći da su vrijedne divljenja i hvale.

Moderne kultura ne "tolerira" odvratno, ona traži odvratno kako bi ga slavila i nagrađivala, poput antiterapijskog "lječnika" koji bi trovao pacijente i širio bolesti pod opravdanjem da su bolesti i smrt bolji od zdravlja i života.

PS

Stariji postovi slične tematike; Naprednjaci, umjetnost i "licemjerje", Zašto je i kako Umjetnost postala Ružna?, Drugi val sekularizacije - I, općenito kategorija estetika, OOD, Scrutonov vodič kroz filozofiju: seks itd.

PPS

Prosječan čitatelj je vjerojatno toliko desenzibiliziran pa bu se mnoge stvari činili normalnima, ali jedan noviji primjer će možda biti koristan. U SAD-u postoji fenomen odraslih muškaraca koji koriste šminku i odjeću kako bi izgledali kao parodija žena, takvo što je prisutno u određenim subkulturama, ali posljednjih godina mediji inzistiraju da takve osobe imaju pristup najmlađoj djeci, ne samo da je takvo što potrebno tolerirati, nego svi moraju slaviti taj fenomen, a oni koji se suprotstave i usude se reći nešto protiv postanu krivi zbog kršenje različitih antidiskriminacijskih zakona. Ne sjećam se da je itko predviđao takve susrete (osim kao šireg argumenta o opasnostima izloženosti djece), čak ni kao svojevrsni reductio ad absurdum, ali medijma nije problem takvo što promovirati. 

I domaći mediji će objavljivati priloge o takvom čitanju priča u Austriji, "humanitarnog" karaktera gdje sva prikupljenja sredstava idu za daljnje širenje fenomena, ili o različitim osobama koje se kod nas bave takvim aktivnostima. (Prikazano kao bezazlen, za sada neobičan, hobi; još je u srednjoj, ali je poznati draq, kada ne piše zadaću iz matematike onda koristi šminku da se transformira i njegovim prijateljima je to super.) Ili njihovo izvještavanje o gogo plesačicama kao vrhunskim sportašicama, potrebno je puno vježbe i discipline, važna je hidratacija i elektroliti, objašnjavati će nam. 

Ako će spomenuti šok ili gađenje, to će biti jer je neka "kontravezna" konzervativna ličnost navodno "šokirala" kritikom takvih fenomena, takva ličnost je licemjer koja nam se gadi.

Hranjenje medija kao smisao života - OOD XIV

Nastavljamo sa razmišljanjima iz knjižice Addicted To Distraction (2014.);

Masovni mediji ne "žele" od ljudi samo pasivnu potrošnju nego aktivnu participaciju u procesu, psihološku participaciju koja samo povećava utjecaj i moć medija.

Savršeni medij bi bio kada bi svi ljudi bili spojeni u sustav komuniciranja i kada bi stalno primali i davali sve više informacija.

Tendencija medija je preuzeti ljudski um, svaki um postaje dio masovnog medija.

Uzmite za primjer blogove. Bloger će čitati druge blogove i na temelju iskustva iz masovnih medija i svog života će pisati postove kojima je cilj privući pažnju i koji će potaknuti drugu komunikaciju poput komentara i postova na drugim blogovima – koje onda čitaju drugi ljudi itd itd.

Mreža blogova preuzima sve više ljudskih mozgova, postaje sustav evaluacije za... bilo što i potencijalno za sve.

Blogosfera može postati za neke centar života, ostatak života postaje podređen tome. No blogovi su samo dio medija, društvene mreže to rade puno brže.

Svijet medija je svijet u kojem vjera i blagdani, i drugi ljudi, i posao i slobodno vrijeme i sve ostalo postaju primarno nešto čime pridonosite Masovnom Mediju; primarna motivacija da činite išta osim konzumiranja medija je ta da imate nešto "zanimljivo" čime bi pridonijeli Masovnom Mediju – slike i video koje dijelite, mišljenja, novosti, uspjehe i poraze koje dijelite. Ljudi koji nemaju što dijelite na tim društvenim mrežama (ili koji to ne žele raditi) nisu dio zajednice – dosadni su, ankul, jadni, nepopularni...

Radi se o svijetu u kojem je evaluacija istine, ljepote i vrline sama takva da promiče uključivanje u Masovni Medij.

Dakle čak i ono što ljudi čine izvan medija čine na osnovnu evaluacije iz masovnih medija, čine to kako bi, odnosno u nadi da će, nekako pridonijeti masovnim medijima.

Moderni život je podijelen na misli i djela koja su prikladne za društvene mreže.

PS

Sličan fenomen pratio ljudsku civilizaciju od početaka;  društveni kritičari su oduvijek primjećivali da određeni ljudi čine i pribavljaju stvari, npr. putovanja, samo kako bi se time mogli hvaliti svojim poznanicima, ali sada je sve to doseglo mjeru koja je tada bila nezamisliva, potpuno je obuzela živote toliko ljudi.