ponedjeljak, 16. prosinca 2013.

Drugi val sekularizacije - I

Modernizam u arhitekturi išao je ruku pod ruku sa socijalističkim i fašističkim projektima oslobađanja stare Europe od njene hijerarhijske prošlosti, preoblikovanja nje kao bezbožnog ali uređenog društva, koje bi živjelo u iskrenom priznanju da je čovjek, a ne Bog, taj koji je krajnji cilj. Sekularizacije više nije bila zadovoljna podupiranjem starih institucija čisto ljudskim resursima. Stare institucije se mora uništiti i zamijeniti umjetnim i funkcionalnim napravama koje bi odgovarale potrebama društva koje se otrglo okovima religiozne dogme. Taj drugi val sekularizacije lansirao se mnoštvom manifesta – modernističkim, futurističkim, dadaističkim, simbolističkim, socijalističkim – najavljujući aposlutni raskid s prošlošću kojeg su puritanski ateisti devetnaestog stoljeća oklijevali učiniti. Započelo je, ukratko, sa samosvjesnim pokušajem vjerovanja u samog sebe; ali pokušaj nije dugo trajao. Kada je Drugi Svjetski rat (koji je sam proizvod modernističkih ideja) završio, drugi val sekularizacije nastavio se ubrzano, ne kao oblik vjerovanja, nego kao sve veća nejasnoća i cinizam o naravi i sudbini čovječanstva, rastuća permisivnost koja je otjerala posljednja područja svetoga iz javnog svijeta.

Ne želim ovdje ponavljati tužaljke koje su karakteristične za američki kulturni konzervatizam; ali svejedno trebamo priznati samoočitu istinu, drugi val sekularizacije je potpuno promijenio iskustvo običnih ljudi u modernim društvima. Kakvo god da je stanje njihove vjere, i koju god zajednicu identificiraju u svojim srcima kao svoju, nalaze se usred kulture gotovo univerzalne desakralizacije, u kojoj su ljudski odnosi lišeni starih religioznih vrlina – nevinosti, žrtve, svetih zavjeta i sakramentalnih predanosti – i u kojoj je malo ili nimalo javnog priznanja dano ideji svetinje, svetog i zabranjenog.

Slično tome, naše institucije i naši gradovi su potpuno sekularni, bez unutarnjih svetišta gdje se stari bogovi mogu sakriti. Naša kultura je puna svetogrdnih slika i satira pobožnoga; a grad je raznesen novom vrstom šaljive arhitekture, koja je zapostavila puritansku disciplinu modernista kako bi nas podsjetila da nema trajnosti, nema vječnosti, nema nebeskog grada koji se gradi u kamenu, nego samo šaljivi, staklenkasti smijeh.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana