ponedjeljak, 24. lipnja 2013.

Argumentum ad Consummationem za "istospolne brakove"

Postoji opća forma obrazlaganja koju ću nazvati argumentum ad consummationem, izgleda ovako;  
Gornja premisa: Seksualna privlačnost i ljubav su odrednice ljudske sreće i treba ih konzumirati kada god se iskreno osjete. Donja premisa: Ne možete birati prema kome ćete osjećati seksualnu privlačnost. Zaključak: Neovisno o tome jesu li izabrane, privlačnost i ljubav treba konzumirati kada ih se iskreno osjeti.
Ovaj jednostavni silogizam (nekritičan u svom korištenju izbora, ljubavi, sentimenta, i iskrenosti) pruža racionalnu osnovu za kulturu često neobuzdanih, promiskuitetnih, i nevjernih – iako ugađajuće sentimentalnih – sparivanja. Podupire i pritiske za istospolne brakove s obje strane Atlantika.

Dok u SAD-u postoji žestoka politička borba oko definicije braka, u Engleskoj i Škotskoj se glavne političke strane slažu oko poželjnosti uvođenja istospolnog braka. Konzervativna stranka, daleko od toga da pruža otpor, postala je glavni zagovornik. Na stranačkoj konferenciji, premijer Cameron je izjavio kako on "ne podržava istospolni brak unatoč tome što je Konzervativac. On podržava istospolni brak upravo zato jer je Konzervativac." Protivljenje istospolnim brakovima se danas obično karakterizira kao "homofobno". Radi se o običnoj lijenosti, i zabludi podrijetla jer se stvar prebacuje sa racionalnih temelja na navodno neracionalne uzroke i motive protivljenja.

No, kritičari homoseksualnih zajednica zanemaruju u kojoj su mjeri naša društva ovisna o seksualizaciji i sentimentalnosti, i u kojoj su ih mjeri spremni previdjeti u slučaju heteroseksualaca. Pozivati homoseksualce, lezbijke, transrodne, hermafrodite i sve ostale na standard čednosti koji je već dugo uglavnom napušten je apsurdno i nepromišljeno.  

Oni koji osuđuju homoseksualce zbog seksualne nemoralnosti također često zanemaruju ili opravdavaju heteroseksualni promiskuitet, posebno kada je ovjeren serijskim "brakom" među bogatima i konzervativnima. Sama osnova popularnih seksualnih običaja izaziva proširenje i na homoseksualni slučaj, kao što to ovih dana dovoljno puta čujemo.

Raspravljamo o značenju braka na izrazito moderan način koji se razvio pojavom liberalnog individualizma: odnosno, jezikom jednakosti i prava. Opozicija takvom razmišljanju dolazi od tradicionalnih konzervativaca – koji favoriziraju društvene dužnosti, a ne društvena potraživanja – koji vide vezu između kulture prava i konzumerizma (sa zajedničkim, prodornim inzistiranjem na pravima, prepoznavanju i samoispunjenju.)

Postoji povezani način razmišljanja o društvu, onaj koji je oblikovao kulture Grčke i Rima: odnosno, moralnost i politika općeg dobra (bonum commune). Prema takvoj perspektivi, institucije poput obrazovanja, zakona, i braka se temelje na ljudskoj prirodi i usmjerene su na zajednički život. Ukorijenjene su u onome što spaja ljude u prirodne zajednice, a ne onome što ih dijeli u sekcionalne interesne skupine.

Primjerice temelj obrazovanja, nije da djeca imaju pravo na školovanje; nego da je obrazovanje nužno za društvo i korist koja se dijeli unutar njega. Slično tome, brak postoji radi stvaranja i održavanja obiteljskog života, korijeni leže u prirodnom nadopunjavanju: muško i žensko vrste se zajedno spaja jedan-na-jedan, s namjerom stvaranja još jednoga.

Taj novi, rođen fuzijom različitih identiteta svojih roditelja, time proširuje uniju dvoje u zajednicu više njih. Brak prepoznaje, slavi, i štiti ovaj osnovni izvor ljudskog društva. To nije roba koju možete kupiti, ili pravo na koje se možete pozivati; njegovo značenje i njegova vrijednost je bila shvaćena puno prije nego što se pojavila ideja prava, i prije nego što je počelo oštro natjecanje oko njih.

Odvajanje braka od unije jednog muškarca i jedne žene ne ostavlja principijelan razlog ograničavanja braka na parove. Ako istospolni, zašto ne i oni sa više partnera u hetro-, homo-, ili biseksualnoj kombinaciji? I što sa novijim pozivima na brak incestuozne braće i sestara?

Zagovornici istospolnih brakova su skloni tretirati potonje pitanje kao retorički apsurd, ali dokaze za njihovo postavljanje nije teško pronaći – i, nimalo iznenađujuće, slaže se s uzorkom argumenta ad consummationem. Kanadsko Poliamorno Udruženje (cpaa) tvrdi da "promovira pravno, društveno, vladino, i institucionalno prihvaćanje i podršku poliamorije; i općenito zagovara interese kanadske poliamorne zajednice, " dodajući da oni postoje jer imaju "pravo živjeti sa ljudima koje vole."

Dolazi i do polaganog zagovaranja braka među braćom i sestrama, posebno u državama sjeverne Europe i Amerike gdje nastaje sve veći interes za takvim raspravama unutar GSA pokreta. (GSA – genetska seksualna atrakcija.) Johann Hari, homoseksualac, poznati samo-promovirajući i, po svom priznanju, depresivni kolumnist (za kojeg se poslije pokazalo da je plagijator) je 2002. godine u Guardianu objavio članak pod naslovom "Zabranjena Ljubav" i podnaslovom "Može li seks između bliskih rođaka ikada biti prihvatljiv?"  

Harijev odgovor je neodređen, a članak završava s nečime što se čini kao retoričko pitanje:
"U svakom slučaju, moramo priznati da smo, korištenjem kontracepcije, uspjeli odvojiti seks od reprodukcije. Još jedna sudionica u incestu, predstavivši se kao 'tatina curica', inzistirala je 'Nikada nećemo zatrudnjeti, bilo bi to čudno i pogrešno. Koristim spiralu.' Je li nastao prostor za 'siguran' incest? Ako je, nije li naše gađenje samo ostatak vremena koje nestaje?"
Za sada, samo heteroseksualni, možda je Hari svjestan činjenice da njegovo liberalno čitateljstvo još nije spremno za homoseksualnost plus incest. U istrazi Harijeve novinarske povijesti, otkriveno je njegovo djelovanje na internetu pod pseudonimom David Rose. S tog imena poslana je priča pod naslovom "How My Little Brother Learned to Be a Whore," u kojoj jedan tinejđer sodomizira i podvodi svog mlađeg brata. Hari je morao priznati taj pseudonim, a nije nikada odgovorio na optužbe za autorstvo gay incestuozne porno priče. Sve to u vrijeme kada je pisao pod svojim vlastitim imenom u nacionalnim novinama pozivajući čitatelje da razmisle je li incest moralno prihvatljiv.

Moramo priznati da ako želja i ljubav mogu odvesti muškarca do svog brata, ili ženu do svoje sestre, itd, onda argumentum ad consummationem postavlja temelj za incestuozni brak, kao i za poliamorne zajednice – baš kao što je to već učinio za istospolne zajednice. I stvarno, oni koji doprinose poliamornim i GSA forumima često navode gay napredak kao presedan i inspiraciju.

Protiv istospolnog braka najbolji je pozitivni argument: Brak je kulturna formulacija prirodnog sjedinjenja, potrebno ga je zaštiti od narušavanja od strane plitkog sentimentalizma i životinjske požude. To je argument prirodnog zakona, povezan sa bitnim dokumentima Američkog i Škotskog zakona.

Kao što je zapisao Viscount Stair, najveći Škotski pravnik, u Institutions of the Laws of Scotland (1681):
"Obveze koje proizlaze iz dobrovoljnog angažiranja imaju svoja pravila i supstancu zbog volje čovjeka i može ih se osmisliti i sastaviti na njegovo zadovoljstvo... ali to ne vrijedi za brak, u njemu stranke nemaju mogućnost, iako bi suglasno pristali promijeniti bilo koju značajku... brak proizlazi iz prirode i dan je kao sam primjer Prirodnog Zakona."  
Međutim, danas svjedočimo kako je na tržištu sentimentalnih i erotskih prava, izbor taj koji vlada, nema poštovanja prema prirodi ili običajima.


Izvorni članak Against Erotic Entitlements, autor je filozof Haldane.

PS

Mislim da argumentum ad Consummationem sjajno opisuje temelj modernog seksualnog morala. (Povezani post Kako izgleda suvremena seksualna etika?) Također, vjerujem da je očito da ljudi koji zagovaraju "istospolni brak", ne zagovaraju brak kakav je tradicionalno postojao, nego onako kako ga se danas shvaća, ili barem počinje shvaćati. (O tome sam pisao ovdje - O poimanju braka  i ovdje - Par misli o "istospolnim brakovima" i tradicionalnom moralu). Možete to probati negirati, ali teško ćete me uvjeriti da zagovornici "istospolnog braka" smatraju da je svaki seks van braka nemoralan. (Naravno, iako se svaki zakon temelji na moralnim pretpostavkama, to ne znači da će sve nemoralno biti nezakonito.)

Kao što je Haldane spomenuo, danas se pitanje braka predstavlja kao pitanje prava, a ne pitanje toga što brak je i koja mu je funkcija u društvu. Nedavno je Pew Research Center objavio izvještaj (ovdje Heritage komentar): kako je pristranost medija u nedavnim raspravama oko redefinicije braka bila u omjeru 5 prema 1 u korist legalizacije istospolnih brakova; a "centralni argument ... je bio argument građanskih prava." Obama je dao isti argument, što je možda inspiriralo našeg predsjednika i sve ostale medijske ličnosti u Hrvatskoj koji izlažu problem na taj način. (Inače, o medijskoj pristranosti sam već pisao Dominacija Ljevice na sveučilištima i u medijima - druga polovica posta.)

Ali to je pogrešno predstavljanje problema. Svi građani su isti pred zakonom i podjednako su im zaštićena sva prava. Svi imaju ista građanska prava, ali ne postoji pravo da vlada redefinira brak. Ne postoji građansko pravo da vlada natjera sve građane da priznaju odnos između odraslih (po svom izboru) kao brak.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove