Čest prigovor onima koji se zalažu za
jačanje "bračne kulture" je zašto se bave takvim, po
njima sporednim, pitanjem umjesto da se bore protiv siromaštva?
Ipak, odgovor je jednostavan; Borba za obitelj odnosno zdravu bračnu
kulturu je ujedno i borba protiv siromaštva. Brak i obiteljski život
predstavljaju najbolje oružje u takvoj borbi.
Prema najboljim dostupnim sociološkim
dokazima, djeca prolaze najbolje po svim indikatorima blagostanja
kada ih odgajaju njihovi vjenčani biološki roditelji. Studije koje
kontroliraju za druge relevantne faktore, uključujući siromaštvo
pa čak i genetiku, pokazuju kako djeca odgajana u netaknutim
obiteljima prolaze najbolje po sljedećem indeksima: edukacijski
uspjesi (pismenost, postotak završavanja škole), emocionalno
zdravlje (stopa anksioznosti, depresije, korištenja droga i
suicida), obiteljski i spolni razvoj (osjećaj identiteta, tajming
puberteta, stopa tinejđerske i vanbračne trudnoće, stopa
seksualnog zlostavljanja) te ponašanja u dječjoj i odrasloj dobi
(agresija, poremećaj pozornosti, delikvencija, zatvor).
Kao što i jedna ljevičarska
institucija Child Trends u svojem istraživanju navodi; "Nije
samo prisutnost dvoje roditelja, ... nego prisutnosti dvoje
bioloških roditelja podržava dječji razvoj". (Radi
se o brakovima niske razine konflikta.)
S obzirom da obitelj
gubi svoju formu i društvenu važnost, odnosno više nije u stanju
izvršavati svoje funkcije, država apsorbira sve više i više
života njenih članova. Funkcije koje bi prije ispunjavala obitelj
preuzete su od strane države koja educira djecu i preuzima
odgovornost za njihovo uzdržavanje i zdravlje. Država postaje
gospodar obitelji, a obitelj je tek "agent, rob,
sluškinja države." No, veza slobodnijeg društva i tradicionalne obitelji je već druga tema, vratimo se na siromaštvo.
***
Podaci za naše društvo nisu baš
dostupni, pa sam uzeo američku statistiku, prenosim dva grafa u
nastavku (više ovdje);
___
Sličan prigovor protiv onih koji se
zalažu za bračnu kulturu jest da time nikako ne pomažu
zlostavljanim ženama i djeci. Kao što je već spomenuto, statistike ih pobijaju.
Najsigurnija okolina za odrastanje djece je ona u kojoj su biološki
roditelji u braku i žive zajedno (što naravno nije odmah i
garancija sretnog djetinjstva), ostali oblici suživota imaju veći
postotak zlostavljane djece (podaci za
zlostavljanje s fatalnim posljedicama su još gori).
***
Vrijedi li navedeno za Hrvatsku?
Pretpostavljam da se podaci nešto razlikuju, ali da je trend sličan.
Nisu mi dostupna opsežnija
istraživanja, ali u jednom radu iz 2008. spominju se rezultati istraživanja da 56 % "jednoroditeljskih
obitelji" "jedva spaja kraj s krajem iz mjeseca u mjesec"
dok isto vrijedi za 28% "dvoroditeljskih obitelji", odnosno
nasuprot tome 5% "jednoroditeljskih" "ima dovoljno
novca i nešto uštedi" dok 15% "dvoroditeljskih" daje
istu izjavu.
Ili u jednoj drugoj mjeri; 8%
"jednoroditeljskih" i 22% "dvoroditeljskih"
smatra da ima "dobre materijalne prilike, znatno bolje od većine
drugih"; ili 25% "jednoroditeljskih" i 7%
"dvoroditeljskih" smatra da ima "loše materijalne
prilike, znatno slabije od većine drugih"; odnosno 11%
"jednoroditeljskih" i 1% "dvoroditeljskih" smatra
da ima "jako loše materijalne prilike, znatno slabije od većine
drugih". "Jednoroditeljske" obitelji češće žive u
trogeneracijskim kućanstvima (31%, u odnosu na 16% ostalih).
Pretpostavljam da ćemo daljnjim
"napretkom" sve više nalikovati američkim i britanskim
društvima (doduše bez njihova prethodnog kapitala).
***
U nastavku prenosim nekoliko
razmišljanja iz članka Marriage: America’s Greatest Weapon Against Child Poverty. (Prenio sam različite dijelove članka
pa se može činiti mjestimice nepovezanim.)
Iz
sažetka; Siromaštvo
djece je kontinuirani nacionalni problem, ali malo je poznato kako je
njegov glavni uzrok odsustvo oženjenih očeva iz doma. Brak je i
dalje najjače američko oružje protiv siromaštva, ali unatoč tome
dolazi do njegova propadanja. Nestajanjem muževa iz doma, povećava
se siromaštvo i ovisnost o socijalnoj pomoći, a zbog toga pate i
djeca i roditelji. S obzirom da propadanje bračne kulture povećava
siromaštvo djece i ovisnost o pomoći, i s obzirom da siromašni
teže zdravim brakovima ali im nedostaju norme, shvaćanje i vještine
da ga postignu, razumno je da se poduzmu koraci koji bi ojačali
brak.
Iako se vanbračna rođenja povezuju s
tinejđerskim trudnoćama, radi se tek o malom postotku, nešto manje
od 8 posto. Većinom se radi o ženama između 19 i 29 godina.
Propadanje braka i odgajanje djece van braka nije tinejđerski
problem, radi se o rezultatu sloma odnosa među mladim odraslim
muškarcima i ženama.
Podaci istaživanja pokazuje da će
majke, ako ostanu van braka, biti siromašne u 56% slučajeva pet
godina nakon što se rodi dijete, a ako bi se majka udala za
biološkog oca, onda bi samo 18% bilo siromašnih. Dakle, brak
reducira očekivanu stopu siromaštva djeteta za dvije trećine.
(Radi se o istraživanju koje prati stvarne podatke o zaradi, ne neke
hipotetske.) Osim toga, kako su očevi često još mladi, njihovi
prihodi će još više rasti s vremenom i iskustvom, što dovodi do
još manjih stopa siromaštva.
No, nije stvar samo u financijama.
Djeca koja odrastaju sa samohranim roditeljima će izglednije imati
emocionalne i probleme u ponašanju; da će ih fizički zlostavljati,
da će pušiti, piti, koristiti droge, biti agresivni, sudjelovati u
nasilnim, delikventnim i kriminalnim ponašanjima, imati lošiji
uspjeh u školi; da će ih izbaciti iz škole, da će napustiti
srednju školu. Iako se te negativne učinke povezuje s višom
stopom siromaštva samohranih majki; u mnogim slučajevima, dobrobit
djeteta koje se povezuje s brakom postoji i nakon što prilagodimo
razlike u prihodu obitelji. Iz toga možemo zaključiti da
otac pridonosi više toga osim same plaće. (Posljedice se
prenose i u odrasli život, često dovodi do ponavljanja ciklusa za
još jednu generaciju.)
Općenito se ne radi o rezultatu
slučajnih trudnoća, takve trudnoće su djelomice željene ili barem
nisu ozbiljno izbjegavane. Iako teže ostajanju zajedno, većina
nevjenčanih roditelja također ne uspijeva shvatiti ulogu predanosti
za uspješnu vezu. Sve veze imaju stresne i problematične periode, a
uspješni parovi imaju trajnu predanost jedan prema drugome koja im
omogućuje da prebrode teške periode i da postignu snažniju,
sretniju vezu. S obzirom da ne shvaćaju važnost predanosti, većina
nevjenčanih roditeljskih parova se raspada kada naiđu na teži
period.
Jedan argument kaže da samohrane majke
ne stupaju u brak jer otac njihove djece nije materijal za ženidbu.
Poprilično iznenađujuće s obzirom da se 40 posto djece rađa van
brakova. Iako neki očevi nisu prikladni za bračnog partnera, većina
bi ih trebala biti.
Kolaps normi vezanih uz brak i imanje
djece je imao katastrofalne posljedice. U braku, otac bi obično
posvetio veliki dio svoje zarade uzdržavanju žene i djece; ali
očevi neće biti skloni podnošenju takve žrtve osim ako im društvo
ne kaže da je to bitno i da ih snažno ohrabri u prihvaćanju
odgovornosti. S obzirom da društvo više ne očekuje da mladi ljudi
niskog dohotka postanu oženjeni očevi, nije iznenađujuće da ti
mladi ljudi imaju problema s tranzicijom u oženjenu odraslu dob.
Radi se o
tragediji i za očeve, i za majke, i za njihovu djecu.
Razlog zašto mnoge od tih mladih
žena (i muškaraca) nisu u stanju stupiti u brak, je što općenito
nemaju snažnu buduću orijentaciju, nisu u stanju odgoditi svoje
uživanje, zanemariti kratkoročnu stvar. Nisu u stanju pažljivo
odabrati dugotrajnog partnera, pokazati suzdržanost, razvijati i
održavati predanu vezu. Ne radi se o lakom zadatku, ali nitko
im ne govori o pozitivnim učincima braka. Škole, socijalni sustav,
zdravstvo, javna vlast i mediji svi su tihi oko tog pitanje. (Zapravo
su dosta glasni da bi pokazali upravo suprotno.) S obzirom na tu
sveprisutnu društvenu šutnju, nije iznenađujuće da je izvanbračno
rađanje postalo norma u mnogim zajednicama.
Zaključak; Jačanje braka je
protuotrov za siromaštvo. Brak je i daje najsnažnije američko
oružje protiv siromaštva, ali unatoč tome propada. Nestajanjem
muževa iz domova, povećava se siromaštvo i socijalna ovisnost,
pate i djeca i roditelji.
S obzirom da propadanje braka povećava
siromaštvo djece i socijalnu ovisnost, i s obzirom da siromašni
pokušavaju ostvariti zdravi brak, ali nedostaju im norme,
razumijevanja i vještine da ga ostvare, razumno je ojačati brak.
Potrebno je pružati informacije koje će pomoći ljudima da
formiraju i održe zdrav brak. Brak je vrlo koristan za djecu,
odrasle i društvo; potrebno ga je ohrabriti i ojačati, a ne kao
sada, ignorirati i potkopavati.
***
Na kraju svega možete prigovoriti da
siromaštvo i dalje postoji jer kao što sam i sam naveo u
statistikama, postoje oženjeni bračni parovi koji su siromašni, a
sigurno je da ih i u Hrvatskoj ima puno; Prvo, mislim da je dovoljno
jasno da bi u društvu nezdrave bračne kulture situacija bila još
lošija, odnosno stvar nije dugoročno održiva. Razvod siromašnog
para ne bi uključenima financijski pomogao nego bi ih doveo u još
goru poziciju (osim možda u nekim ekstremnim, više hipotetskim,
slučajevima).
Drugo, nije mi bio cilj ulaziti u
pitanje ekonomije. Vjerujem da je jasno kako gospodarski problemi
Hrvatske – ili bilo kojeg društva - nisu nešto što se
može lako riješiti referendumom o više radnih mjesta ili nečim
sličnim. Ne vidim da netko ima (realan) plan koji bi bezbolno i brzo
riješio gospodarsku situaciju koja bi zadovoljila zahtjeve
različitih skupina. Mjere koje je, po meni, potrebno poduzeti nisu nešto što
odobrava veliki postotak javnosti.
(S obzirom na opću gospodarsku situaciju, posebno nezaposlenost odnosnu nisku zaposlenost, sigurno je da postoji veći postotak djece čija loša financijska situacija nije rezultat nesređenih odnosa, ali još jednom, nije mi cilj ulaziti u samu ekonomsku situaciju, radi se o drugom skupu problema u čiju rješivost i složenost ne ulazim - iako sumnjam u rješenja koja nam nude dominantne političke opcije, počevši od početnog pitanja koji su uzroci siromaštva - pitanje je koji su uzroci bogatstva.)
***
Za kraj, prikladni Sowellov citat;
Ono što su radikalne feministkinje
zapravo ostvarile je širenje vizije i agende seksualnog
'oslobađanja' što je kao svoj učinak imalo olakšavanje muževima
da napuste svoje žene i djecu. Također su otežale stvaranje novih
obitelji, stvorivši napetu atmosferu među spolovima. Na različite
načine, u svemu tome izgubili su i muškarci i žene. Djeca su,
naravno, najviše izgubila u propadanju obitelji. Unatoč tome,
proglasile su 'siromaštvo djece' jednim od svojih političkih
vapaja. Besramne su.
PS
Post je potaknut člankom Marriage: America’s Greatest Weapon Against Child Poverty.
Kratki video povezane tematike;
