nedjelja, 12. siječnja 2014.

Brak – najbolje oružje protiv siromaštva djece

Čest prigovor onima koji se zalažu za jačanje "bračne kulture" je zašto se bave takvim, po njima sporednim, pitanjem umjesto da se bore protiv siromaštva? Ipak, odgovor je jednostavan; Borba za obitelj odnosno zdravu bračnu kulturu je ujedno i borba protiv siromaštva. Brak i obiteljski život predstavljaju najbolje oružje u takvoj borbi.

Prema najboljim dostupnim sociološkim dokazima, djeca prolaze najbolje po svim indikatorima blagostanja kada ih odgajaju njihovi vjenčani biološki roditelji. Studije koje kontroliraju za druge relevantne faktore, uključujući siromaštvo pa čak i genetiku, pokazuju kako djeca odgajana u netaknutim obiteljima prolaze najbolje po sljedećem indeksima: edukacijski uspjesi (pismenost, postotak završavanja škole), emocionalno zdravlje (stopa anksioznosti, depresije, korištenja droga i suicida), obiteljski i spolni razvoj (osjećaj identiteta, tajming puberteta, stopa tinejđerske i vanbračne trudnoće, stopa seksualnog zlostavljanja) te ponašanja u dječjoj i odrasloj dobi (agresija, poremećaj pozornosti, delikvencija, zatvor).

Kao što i jedna ljevičarska institucija Child Trends u svojem istraživanju navodi; "Nije samo prisutnost dvoje roditelja, ... nego prisutnosti dvoje bioloških roditelja podržava dječji razvoj". (Radi se o brakovima niske razine konflikta.)

S obzirom da obitelj gubi svoju formu i društvenu važnost, odnosno više nije u stanju izvršavati svoje funkcije, država apsorbira sve više i više života njenih članova. Funkcije koje bi prije ispunjavala obitelj preuzete su od strane države koja educira djecu i preuzima odgovornost za njihovo uzdržavanje i zdravlje. Država postaje gospodar obitelji, a obitelj je tek "agent, rob, sluškinja države." No, veza slobodnijeg društva i tradicionalne obitelji je već druga tema, vratimo se na siromaštvo. 

***

Podaci za naše društvo nisu baš dostupni, pa sam uzeo američku statistiku, prenosim dva grafa u nastavku (više ovdje);

___


Sličan prigovor protiv onih koji se zalažu za bračnu kulturu jest da time nikako ne pomažu zlostavljanim ženama i djeci. Kao što je već spomenuto, statistike ih pobijaju. Najsigurnija okolina za odrastanje djece je ona u kojoj su biološki roditelji u braku i žive zajedno (što naravno nije odmah i garancija sretnog djetinjstva), ostali oblici suživota imaju veći postotak zlostavljane djece (podaci za zlostavljanje s fatalnim posljedicama su još gori).


***

Vrijedi li navedeno za Hrvatsku? Pretpostavljam da se podaci nešto razlikuju, ali da je trend sličan.

Nisu mi dostupna opsežnija istraživanja, ali u jednom radu iz 2008. spominju se rezultati istraživanja da 56 % "jednoroditeljskih obitelji" "jedva spaja kraj s krajem iz mjeseca u mjesec" dok isto vrijedi za 28% "dvoroditeljskih obitelji", odnosno nasuprot tome 5% "jednoroditeljskih" "ima dovoljno novca i nešto uštedi" dok 15% "dvoroditeljskih" daje istu izjavu.

Ili u jednoj drugoj mjeri; 8% "jednoroditeljskih" i 22% "dvoroditeljskih" smatra da ima "dobre materijalne prilike, znatno bolje od većine drugih"; ili 25% "jednoroditeljskih" i 7% "dvoroditeljskih" smatra da ima "loše materijalne prilike, znatno slabije od većine drugih"; odnosno 11% "jednoroditeljskih" i 1% "dvoroditeljskih" smatra da ima "jako loše materijalne prilike, znatno slabije od većine drugih". "Jednoroditeljske" obitelji češće žive u trogeneracijskim kućanstvima (31%, u odnosu na 16% ostalih).

Pretpostavljam da ćemo daljnjim "napretkom" sve više nalikovati američkim i britanskim društvima (doduše bez njihova prethodnog kapitala).

***

U nastavku prenosim nekoliko razmišljanja iz članka Marriage: America’s Greatest Weapon Against Child Poverty. (Prenio sam različite dijelove članka pa se može činiti mjestimice nepovezanim.)

Iz sažetka; Siromaštvo djece je kontinuirani nacionalni problem, ali malo je poznato kako je njegov glavni uzrok odsustvo oženjenih očeva iz doma. Brak je i dalje najjače američko oružje protiv siromaštva, ali unatoč tome dolazi do njegova propadanja. Nestajanjem muževa iz doma, povećava se siromaštvo i ovisnost o socijalnoj pomoći, a zbog toga pate i djeca i roditelji. S obzirom da propadanje bračne kulture povećava siromaštvo djece i ovisnost o pomoći, i s obzirom da siromašni teže zdravim brakovima ali im nedostaju norme, shvaćanje i vještine da ga postignu, razumno je da se poduzmu koraci koji bi ojačali brak.

Iako se vanbračna rođenja povezuju s tinejđerskim trudnoćama, radi se tek o malom postotku, nešto manje od 8 posto. Većinom se radi o ženama između 19 i 29 godina. Propadanje braka i odgajanje djece van braka nije tinejđerski problem, radi se o rezultatu sloma odnosa među mladim odraslim muškarcima i ženama.

Podaci istaživanja pokazuje da će majke, ako ostanu van braka, biti siromašne u 56% slučajeva pet godina nakon što se rodi dijete, a ako bi se majka udala za biološkog oca, onda bi samo 18% bilo siromašnih. Dakle, brak reducira očekivanu stopu siromaštva djeteta za dvije trećine. (Radi se o istraživanju koje prati stvarne podatke o zaradi, ne neke hipotetske.) Osim toga, kako su očevi često još mladi, njihovi prihodi će još više rasti s vremenom i iskustvom, što dovodi do još manjih stopa siromaštva.

No, nije stvar samo u financijama. Djeca koja odrastaju sa samohranim roditeljima će izglednije imati emocionalne i probleme u ponašanju; da će ih fizički zlostavljati, da će pušiti, piti, koristiti droge, biti agresivni, sudjelovati u nasilnim, delikventnim i kriminalnim ponašanjima, imati lošiji uspjeh u školi; da će ih izbaciti iz škole, da će napustiti srednju školu. Iako se te negativne učinke povezuje s višom stopom siromaštva samohranih majki; u mnogim slučajevima, dobrobit djeteta koje se povezuje s brakom postoji i nakon što prilagodimo razlike u prihodu obitelji. Iz toga možemo zaključiti da otac pridonosi više toga osim same plaće. (Posljedice se prenose i u odrasli život, često dovodi do ponavljanja ciklusa za još jednu generaciju.)

Općenito se ne radi o rezultatu slučajnih trudnoća, takve trudnoće su djelomice željene ili barem nisu ozbiljno izbjegavane. Iako teže ostajanju zajedno, većina nevjenčanih roditelja također ne uspijeva shvatiti ulogu predanosti za uspješnu vezu. Sve veze imaju stresne i problematične periode, a uspješni parovi imaju trajnu predanost jedan prema drugome koja im omogućuje da prebrode teške periode i da postignu snažniju, sretniju vezu. S obzirom da ne shvaćaju važnost predanosti, većina nevjenčanih roditeljskih parova se raspada kada naiđu na teži period.

Jedan argument kaže da samohrane majke ne stupaju u brak jer otac njihove djece nije materijal za ženidbu. Poprilično iznenađujuće s obzirom da se 40 posto djece rađa van brakova. Iako neki očevi nisu prikladni za bračnog partnera, većina bi ih trebala biti.

Kolaps normi vezanih uz brak i imanje djece je imao katastrofalne posljedice. U braku, otac bi obično posvetio veliki dio svoje zarade uzdržavanju žene i djece; ali očevi neće biti skloni podnošenju takve žrtve osim ako im društvo ne kaže da je to bitno i da ih snažno ohrabri u prihvaćanju odgovornosti. S obzirom da društvo više ne očekuje da mladi ljudi niskog dohotka postanu oženjeni očevi, nije iznenađujuće da ti mladi ljudi imaju problema s tranzicijom u oženjenu odraslu dob.

Radi se o tragediji i za očeve, i za majke, i za njihovu djecu.

Razlog zašto mnoge od tih mladih žena (i muškaraca) nisu u stanju stupiti u brak, je što općenito nemaju snažnu buduću orijentaciju, nisu u stanju odgoditi svoje uživanje, zanemariti kratkoročnu stvar. Nisu u stanju pažljivo odabrati dugotrajnog partnera, pokazati suzdržanost, razvijati i održavati predanu vezu. Ne radi se o lakom zadatku, ali nitko im ne govori o pozitivnim učincima braka. Škole, socijalni sustav, zdravstvo, javna vlast i mediji svi su tihi oko tog pitanje. (Zapravo su dosta glasni da bi pokazali upravo suprotno.) S obzirom na tu sveprisutnu društvenu šutnju, nije iznenađujuće da je izvanbračno rađanje postalo norma u mnogim zajednicama.

Zaključak; Jačanje braka je protuotrov za siromaštvo. Brak je i daje najsnažnije američko oružje protiv siromaštva, ali unatoč tome propada. Nestajanjem muževa iz domova, povećava se siromaštvo i socijalna ovisnost, pate i djeca i roditelji.

S obzirom da propadanje braka povećava siromaštvo djece i socijalnu ovisnost, i s obzirom da siromašni pokušavaju ostvariti zdravi brak, ali nedostaju im norme, razumijevanja i vještine da ga ostvare, razumno je ojačati brak. Potrebno je pružati informacije koje će pomoći ljudima da formiraju i održe zdrav brak. Brak je vrlo koristan za djecu, odrasle i društvo; potrebno ga je ohrabriti i ojačati, a ne kao sada, ignorirati i potkopavati.

***

Na kraju svega možete prigovoriti da siromaštvo i dalje postoji jer kao što sam i sam naveo u statistikama, postoje oženjeni bračni parovi koji su siromašni, a sigurno je da ih i u Hrvatskoj ima puno; Prvo, mislim da je dovoljno jasno da bi u društvu nezdrave bračne kulture situacija bila još lošija, odnosno stvar nije dugoročno održiva. Razvod siromašnog para ne bi uključenima financijski pomogao nego bi ih doveo u još goru poziciju (osim možda u nekim ekstremnim, više hipotetskim, slučajevima).

Drugo, nije mi bio cilj ulaziti u pitanje ekonomije. Vjerujem da je jasno kako gospodarski problemi Hrvatske – ili bilo kojeg društva - nisu nešto što se može lako riješiti referendumom o više radnih mjesta ili nečim sličnim. Ne vidim da netko ima (realan) plan koji bi bezbolno i brzo riješio gospodarsku situaciju koja bi zadovoljila zahtjeve različitih skupina. Mjere koje je, po meni, potrebno poduzeti nisu nešto što odobrava veliki postotak javnosti.  

(S obzirom na opću gospodarsku situaciju, posebno nezaposlenost odnosnu nisku zaposlenost, sigurno je da postoji veći postotak djece čija loša financijska situacija nije rezultat nesređenih odnosa, ali još jednom, nije mi cilj ulaziti u samu ekonomsku situaciju, radi se o drugom skupu problema u čiju rješivost i složenost ne ulazim - iako sumnjam u rješenja koja nam nude dominantne političke opcije, počevši od početnog pitanja koji su uzroci siromaštva - pitanje je koji su uzroci bogatstva.)

***

Za kraj, prikladni Sowellov citat;

Ono što su radikalne feministkinje zapravo ostvarile je širenje vizije i agende seksualnog 'oslobađanja' što je kao svoj učinak imalo olakšavanje muževima da napuste svoje žene i djecu. Također su otežale stvaranje novih obitelji, stvorivši napetu atmosferu među spolovima. Na različite načine, u svemu tome izgubili su i muškarci i žene. Djeca su, naravno, najviše izgubila u propadanju obitelji. Unatoč tome, proglasile su 'siromaštvo djece' jednim od svojih političkih vapaja. Besramne su.


PS


Kratki video povezane tematike;


Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove