ponedjeljak, 20. siječnja 2014.

Standardi nas osuđuju?

Dio protivnika nedavnog referenduma povezao se s grupom "JA glasam protiv". Nasuprot njima, dio pobornika povezao se s grupom "Ja glasam ZA". Primječujete li što zanimljivo?

Neke od "javnih rasprava" uoči referenduma zauzela je ideja kako se radi o "diskriminaciji" onih koji nisu u braku. Pritom sada ne mislim na standardni (i promašeni) prigovor "diskriminacije" između parova dvije osobe istog spola i parova gdje su dvije osobe različitog spola, nego na prigovor mnogih javnih osoba da se predloženom definicijom osuđuje i diskriminira njih osobno zato jer oni žive sami. Tako smo mogli čuti razne razvedene i nikad udane pjevačice (i ostale medijske ličnosti) koje se žale da su diskriminirane, da referendum vode ljudi loših namjera koji im žele nauditi.  

Drugim riječima, prigovor je zapravo da su diskriminirane jer njihova zajednica uključuje samo jednu osobu, a to prema predloženom pitanju referenduma nije brak. Moram priznati da su me začudile takve izjave, zar one – većinom sam primijetio izjave žena – očekuju da njihovu zajednicu sa samom sobom također proglasimo brakom? No, ono što još više čudi su njihove prijašnje izjave i ponašanje. Neke od tih javnih osoba već godinama, u nekim slučajevima i desetljećima, na različite načine omalovažavaju instituciju braka. (Čak i pjevaju o toj instituciji koja pripada srednjem vijeku i farizejima koji je podržavaju.)

Iz izjava i ponašanja potpuno je jasno da ih baš briga za brak, i to su ponosno izjavljivali. Ali izgleda da to više nije dovoljno, koliko god oni osobno ignorirali brak, ta institucija još uvijek postoji, a svaki pokušaj da je netko ojača predstavlja opasnost za njih. Posebno će ih iritirati kada netko doživljava i promovira brak kao svetinju. Zašto se nakon desetljeća ignoriranja pokušava redefinirati brak kako ne bi imao nikakve veze s onime što brak jest, odnosno zašto se pokušava uništiti brak?

Ako brak shvatimo kao svetinju – ili razmislimo o sakramentalnoj prirodi braka, citat u nastavku, iako izvorno u nešto drugačijem kontekstu, pomaže nam shvatiti o čemu se radi;
"Oskvrnuće je vrsta obrane od svetog, pokušaj da uništimo njegove tvrdnje. U prisutnosti svetih stvari naš život se osuđuje, a kako bi pobjegli tom sudu uništavamo stvar za koju se čini da nas osuđuje."
Kod ljudi koji su donedavno tražili toleranciju došlo je do promjene, dokle god postoji neki standard, i ljudi koji ga žele ojačati - ili barem usporiti i spriječiti njegovo propadanje, nalaze se u opasnosti. Opasnosti da će ih nešto osuđivati. Mislim da to objašnjava promjenu u kojoj tolerancija više nije dovoljno, potrebno je uništiti ono što ih svojim postojanjem osuđuje. (Ako netko želi ojačati brak, onda ojačava ono za što neki vjeruju da ih osuđuje, postojanje braka "diskriminira" i one koji nisu – niti žele biti – u braku.)

***

No, kakve to veze ima s grupama "JA glasam protiv" i "Ja glasam ZA". Pa, možete primijetiti da grupe općenito koriste drugačiji vokabular; protivnici govore o prepoznavanju, "pravima" i samoispunjenju, a pobornici govore o ljudskoj prirodi, usmjerenosti na zajednički život i dužnosti. U skladu sa spomenutim, potpuno prikladno, jedna grupa je istaknula, velikim slovima, svoj stav, a druga grupa je istaknula sebe.

Za njih je u svemu tome bitan samo "JA"; ne postoji narav čovjeka, razum ne može ništa otkriti, sve je prepušteno meni da JA odredim - neovisno o povijesti, zahtjevima društva ili prirode. JA imam svoj put. Bitno je ono što JA želim i pod kojim uvjetima JA to želim – kada god JA to želim, s kime god JA to želim. JA slušam samo sebe. JA definiram sebe. Moram biti vjeran svojoj vlastitoj izvornosti kako bih postigao svoje samoispunjenje ili samoostvarenje. (Sve što me na neki način osuđuje potrebno je uništiti.)

***
Filozof Taylor opisuje;
"To što usvajanje autentičnosti poprima oblik jedne vrste tihoga relativizma znači da je snažnoj obrani bilo kojeg moralnog idela na neki način zabranjen pristup. Jer implicira, kako sam upravo opisao, da su neki oblici življenja doista viši od drugih, a kultura tolerancije za individualno samoispunjenje plaši se ovakvih potraživanja. To znači, kako se često isticalo, da postoji nešto proturječno i unaprijed osuđeno na neuspjeh u njihovu stajalištu budući da moralni ideal pokreće i sam relativizam (barem djelomično). No, dosljedno ili ne, ovo se stajalište obično usvaja. Ideal se spušta na razinu aksioma, nečega što se ne dovodi u pitanje, ali se isto tako i ne obrazlaže."
Što takva kultura o kojoj govori Taylor znači za brak? Brak postoji samo kako bi partneri mogli postići osobno ispunjenje, brak nije toliko bitan koliko je bitno samoostvarenje partnera, besmisleno je ojačavati bračnu kulturu i imati neka očekivanja, brak u svojem tradicionalnom shvaćanju je nepodnošljiv, a samo njegovo postojanje poručuje, ili barem se to tako doživljava, da postoje određeni oblici življenja koji su viši od drugih.  

***

No, što s osuđivanjem? Dalrymple opisuje;
"Kada se neka mlada osoba želi pohvaliti, onda kaže da nikoga ne 'osuđuje'. Za nju je najviši oblik morala amoralnost."
Kada malo razmislite, shvatiti da je "neosuđivanje" zapravo jeftin način stjecanja neke vrline. Ne morate imate nikakav talent, ne morate se truditi, žrtvovati – zapravo vrlo često čista suprotnost; ne morate ništa raditi, a svejedno posjedujete vrlinu koju toliko cijenite. Jednostavno je dovoljno ne osuđivati. Ne samo da posjedujete neku vrlinu bez ikakvog napora nego ste zbog toga moralniji od svih ljudi koji su ikada živjeli. Sjetite se najvećih umova kroz povijest, kod svih možete pronaći nešto što su osuđivali, bili su moralno inferiorni vašem neosuđivanju.  

Vidljivo je to kod različitih feminističkih i rodnih studija. Iako možda neće ići tako daleko pa proglasiti proučavanje Mozarta podržavanjem muške bijelačke nadmoći, kod mnogih je vidljiva mržnja prema samoj književnosti (i povezanim područjima) kojim se bave; doživljavaju velika povijesna djela kao ništa više od instrumenta i rezultata klasnog, rasnog i "rodnog" ugnjetavanja.  

Uništavanje braka, ili kako se to danas kaže popularno "bračna jednakost" - redefiniranje braka, pruža im sjajnu priliku da budu moralniji od svih jer sve donedavno nitko nije podržavao takvu ideju, svi su "osuđivali". (Nesumnjivo, za njih, radilo se, i još uvijek se radi, samo o rezultatu patrijahalnog ugnjetavanja.)

***

Nitko ne smije osuđivati, a uključivost podrazumijeva da su svi dobrodošli. No, što ako se ne slažete s time? Pa, svako osuđivanje je zabranjeno, ali ako se netko ne slaže onda ga je potrebno osuditi. Uključivost i različitost ne mogu prihvatiti da netko razmišlja drugačije, svi moraju razmišljati isto inače to nije uključivost. U svijetu različitosti nema mjesta za one koji različito razmišljaju.
Scruton u svom eseju o stigmi objašnjava;
"Napad na krivnju uključuje i odgovarajuće poricanje srama. Ukoliko ne trebamo osjećati krivnju zbog, primjerice, naših seksualnih avantura onda ne možemo niti osjećati sram zbog njih. Štoviše, svaki pokušaj da nas se posrami, da nas se omalovaži ili osudi zbog naših zavođenja, orgija, i pretjerivanja, je čin opresije, negiranje naših fundamentalnih prava. Zbog toga, pretpostavlja se, moramo budalaštine naših susjeda smatrati potpuno njihovim brigama, nešto što možemo kritizirate i ismijavati u istoj mjeri kao i sadržaj njihovih kolica u supermarketu. U seksualnoj sferi, baš kao i u području roba, jedini obvezujući zakon je zakon tržišta.  

Međutim, čudan rezultat ovog pokreta odbacivanja stigme je uvođenje stigme drugačije vrste. Ljudi koji "osuđuju" nailaze na žestoko osuđivanje kakvo bi dobro prošlo u Salemu. One koji žive po starom moralu nazivaju uvredljivim imenima: ako iskazujete osudu i žalite zbog vanbračne djece (i ovisnosti o socijalnoj pomoći koja je često rezultat toga), pokazujete kako ste "zlonamjerna duša" i nemate "suosjećanja"; ako se protivite normalizaciji homoseksualnosti onda ste "homofob"; ako vjerujete u Zapadnu kulturu, onda ste "elitist" – sve su to oznake koje mogu štetiti profesionalnoj karijeri. Stigma lebdi u anarhičkom svijetu individualističkih životnih stilova, spremna vezati se uz svakoga tko pozove na samokontrolu.

U tom kontekstu trebamo razumjeti i političku korektnost. Nova vrsta stigme stvara novu vrstu straha. Politička korektnost nije moralnost u tradicionalnom smislu: ne zahtjeva od Vas da promijenite svoj život, da se žrtvujete, ili da živite po postojećem kodeksu ponašanja. Ona Vam govori da pazite što govorite, kako bi izbjegli jedino prevladavajuće osuđivanje, a to je osuđivanje jer osuđujete. Poručuje Vam da govorite uključivo o drugim kulturama, drugim životnim stilovima, drugim vrijednostima; nikada ne zauzimati stav koji bi osuđivao neku od njih, ili izgovoriti riječi koje bi takvo što implicirale. Stoga i ekstremna kolebljivost novog kodeksa govora; svaka fraza ili idiom koja se čini kako implicira osudu druge kategorije ili klase ljudi može postati, gotovo preko noći, objekt stigme."


Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove