Dio protivnika
nedavnog referenduma povezao se s grupom "JA glasam protiv".
Nasuprot njima, dio pobornika povezao se s grupom "Ja glasam
ZA". Primječujete li što zanimljivo?
Neke od "javnih
rasprava" uoči referenduma zauzela je ideja kako se radi o "diskriminaciji" onih koji nisu u braku. Pritom
sada ne mislim na standardni (i promašeni) prigovor "diskriminacije"
između parova dvije osobe istog spola i parova gdje su dvije osobe
različitog spola, nego na prigovor mnogih javnih osoba da se
predloženom definicijom osuđuje i diskriminira njih osobno zato jer
oni žive sami. Tako smo mogli čuti razne razvedene i nikad udane
pjevačice (i ostale medijske ličnosti) koje se žale da su
diskriminirane, da referendum vode ljudi loših namjera koji im žele
nauditi.
Drugim riječima,
prigovor je zapravo da su diskriminirane jer njihova zajednica
uključuje samo jednu osobu, a to prema predloženom pitanju
referenduma nije brak. Moram priznati da su me začudile takve
izjave, zar one – većinom sam primijetio izjave žena –
očekuju da njihovu zajednicu sa samom sobom također proglasimo
brakom? No, ono što još više čudi su njihove prijašnje izjave i
ponašanje. Neke od tih javnih osoba već godinama, u nekim
slučajevima i desetljećima, na različite načine omalovažavaju
instituciju braka. (Čak i pjevaju o toj instituciji koja pripada
srednjem vijeku i farizejima koji je podržavaju.)
Iz izjava i
ponašanja potpuno je jasno da ih baš briga za brak, i to su ponosno
izjavljivali. Ali izgleda da to više nije dovoljno, koliko god oni
osobno ignorirali brak, ta institucija još uvijek postoji, a svaki
pokušaj da je netko ojača predstavlja opasnost za njih. Posebno će
ih iritirati kada netko doživljava i promovira brak kao svetinju.
Zašto se nakon desetljeća ignoriranja pokušava redefinirati brak
kako ne bi imao nikakve veze s onime što brak jest, odnosno zašto
se pokušava uništiti brak?
Ako brak shvatimo
kao svetinju – ili razmislimo o sakramentalnoj prirodi braka, citat
u nastavku, iako izvorno u nešto drugačijem kontekstu, pomaže nam
shvatiti o čemu se radi;
"Oskvrnuće je vrsta obrane od svetog, pokušaj da uništimo njegove tvrdnje. U prisutnosti svetih stvari naš život se osuđuje, a kako bi pobjegli tom sudu uništavamo stvar za koju se čini da nas osuđuje."
Kod ljudi koji su
donedavno tražili toleranciju došlo je do promjene, dokle god
postoji neki standard, i ljudi koji ga žele ojačati - ili barem
usporiti i spriječiti njegovo propadanje, nalaze se u opasnosti.
Opasnosti da će ih nešto osuđivati. Mislim da to objašnjava
promjenu u kojoj tolerancija više nije dovoljno, potrebno je
uništiti ono što ih svojim postojanjem osuđuje. (Ako netko želi
ojačati brak, onda ojačava ono za što neki vjeruju da ih osuđuje,
postojanje braka "diskriminira" i one koji nisu – niti
žele biti – u braku.)
***
No, kakve to veze
ima s grupama "JA glasam protiv" i "Ja glasam ZA".
Pa, možete primijetiti da grupe općenito koriste drugačiji
vokabular; protivnici govore o prepoznavanju, "pravima" i
samoispunjenju, a pobornici govore o ljudskoj prirodi, usmjerenosti
na zajednički život i dužnosti. U skladu sa spomenutim, potpuno
prikladno, jedna grupa je istaknula, velikim slovima, svoj stav, a
druga grupa je istaknula sebe.
Za njih je u svemu
tome bitan samo "JA"; ne postoji narav čovjeka, razum ne
može ništa otkriti, sve je prepušteno meni da JA odredim -
neovisno o povijesti, zahtjevima društva ili prirode. JA imam svoj
put. Bitno je ono što JA želim i pod kojim uvjetima JA to želim –
kada god JA to želim, s kime god JA to želim. JA slušam samo sebe.
JA definiram sebe. Moram biti vjeran svojoj vlastitoj izvornosti kako
bih postigao svoje samoispunjenje ili samoostvarenje. (Sve što me na
neki način osuđuje potrebno je uništiti.)
***
Filozof Taylor opisuje;
"To što usvajanje autentičnosti poprima oblik jedne vrste tihoga relativizma znači da je snažnoj obrani bilo kojeg moralnog idela na neki način zabranjen pristup. Jer implicira, kako sam upravo opisao, da su neki oblici življenja doista viši od drugih, a kultura tolerancije za individualno samoispunjenje plaši se ovakvih potraživanja. To znači, kako se često isticalo, da postoji nešto proturječno i unaprijed osuđeno na neuspjeh u njihovu stajalištu budući da moralni ideal pokreće i sam relativizam (barem djelomično). No, dosljedno ili ne, ovo se stajalište obično usvaja. Ideal se spušta na razinu aksioma, nečega što se ne dovodi u pitanje, ali se isto tako i ne obrazlaže."
Što takva
kultura o kojoj govori Taylor znači za brak? Brak postoji samo kako
bi partneri mogli postići osobno ispunjenje, brak nije toliko bitan
koliko je bitno samoostvarenje partnera, besmisleno je ojačavati
bračnu kulturu i imati neka očekivanja, brak u svojem
tradicionalnom shvaćanju je nepodnošljiv, a samo njegovo postojanje
poručuje, ili barem se to tako doživljava, da postoje određeni
oblici življenja koji su viši od drugih.
***
No, što s osuđivanjem? Dalrymple opisuje;
"Kada se neka mlada osoba želi pohvaliti, onda kaže da nikoga ne 'osuđuje'. Za nju je najviši oblik morala amoralnost."
Kada malo
razmislite, shvatiti da je "neosuđivanje" zapravo jeftin
način stjecanja neke vrline. Ne morate imate nikakav talent, ne
morate se truditi, žrtvovati – zapravo vrlo često čista
suprotnost; ne morate ništa raditi, a svejedno posjedujete vrlinu
koju toliko cijenite. Jednostavno je dovoljno ne osuđivati. Ne samo
da posjedujete neku vrlinu bez ikakvog napora nego ste zbog toga
moralniji od svih ljudi koji su ikada živjeli. Sjetite se najvećih
umova kroz povijest, kod svih možete pronaći nešto što su
osuđivali, bili su moralno inferiorni vašem neosuđivanju.
Vidljivo je to kod
različitih feminističkih i rodnih studija. Iako možda neće ići
tako daleko pa proglasiti proučavanje Mozarta podržavanjem muške
bijelačke nadmoći, kod mnogih je vidljiva mržnja prema samoj
književnosti (i povezanim područjima) kojim se bave; doživljavaju velika povijesna djela kao ništa više
od instrumenta i rezultata klasnog, rasnog i "rodnog"
ugnjetavanja.
Uništavanje
braka, ili kako se to danas kaže popularno "bračna jednakost"
- redefiniranje braka, pruža im sjajnu priliku da budu moralniji od
svih jer sve donedavno nitko nije podržavao takvu ideju, svi su
"osuđivali". (Nesumnjivo, za njih, radilo se, i još
uvijek se radi, samo o rezultatu patrijahalnog ugnjetavanja.)
***
Nitko ne smije
osuđivati, a uključivost podrazumijeva da su svi dobrodošli. No,
što ako se ne slažete s time? Pa, svako osuđivanje je zabranjeno,
ali ako se netko ne slaže onda ga je potrebno osuditi. Uključivost
i različitost ne mogu prihvatiti da netko razmišlja drugačije,
svi moraju razmišljati isto inače to nije uključivost. U svijetu
različitosti nema mjesta za one koji različito razmišljaju.
Scruton u svom eseju o stigmi objašnjava;
"Napad
na krivnju uključuje i odgovarajuće poricanje srama. Ukoliko ne
trebamo osjećati krivnju zbog, primjerice, naših seksualnih
avantura onda ne možemo niti osjećati sram zbog njih. Štoviše,
svaki pokušaj da nas se posrami, da nas se omalovaži ili osudi zbog
naših zavođenja, orgija, i pretjerivanja, je čin opresije,
negiranje naših fundamentalnih prava. Zbog toga, pretpostavlja se,
moramo budalaštine naših susjeda smatrati potpuno njihovim brigama,
nešto što možemo kritizirate i ismijavati u istoj mjeri kao i
sadržaj njihovih kolica u supermarketu. U seksualnoj sferi, baš kao
i u području roba, jedini obvezujući zakon je zakon tržišta.
Međutim, čudan
rezultat ovog pokreta odbacivanja stigme je uvođenje stigme
drugačije vrste. Ljudi koji "osuđuju" nailaze na žestoko
osuđivanje kakvo bi dobro prošlo u Salemu. One koji žive po starom
moralu nazivaju uvredljivim imenima: ako iskazujete osudu i žalite
zbog vanbračne djece (i ovisnosti o socijalnoj pomoći koja je često
rezultat toga), pokazujete kako ste "zlonamjerna duša" i
nemate "suosjećanja"; ako se protivite normalizaciji
homoseksualnosti onda ste "homofob"; ako vjerujete u
Zapadnu kulturu, onda ste "elitist" – sve su to oznake
koje mogu štetiti profesionalnoj karijeri. Stigma lebdi u anarhičkom
svijetu individualističkih životnih stilova, spremna vezati se uz
svakoga tko pozove na samokontrolu.
U tom kontekstu
trebamo razumjeti i političku korektnost. Nova vrsta stigme stvara
novu vrstu straha. Politička korektnost nije moralnost u
tradicionalnom smislu: ne zahtjeva od Vas da promijenite svoj život,
da se žrtvujete, ili da živite po postojećem kodeksu ponašanja.
Ona Vam govori da pazite što govorite, kako bi izbjegli jedino
prevladavajuće osuđivanje, a to je osuđivanje jer osuđujete.
Poručuje Vam da govorite uključivo o drugim kulturama, drugim
životnim stilovima, drugim vrijednostima; nikada ne zauzimati stav
koji bi osuđivao neku od njih, ili izgovoriti riječi koje bi takvo
što implicirale. Stoga i ekstremna kolebljivost novog kodeksa
govora; svaka fraza ili idiom koja se čini kako implicira osudu
druge kategorije ili klase ljudi može postati, gotovo preko noći,
objekt stigme."
