Iznad svega, moramo se
osloboditi grozne ideje, ploda rasprostranjenog kompleksa
inferiornosti da pompa, u odgovarajućim prilikama, ima ikakve veze s
taštinom ili uobraženošću. Celebrant koji se približava oltaru,
princeza koju kralj izvede da otpleše menuet, general na svečanoj
paradi – svi oni nose neobičnu odjeću i kreću se proračunatom
dostojanstvenošću. To ne znači da su tašti, nego da su
poslušni; pokoravaju se zahtjevima svečanosti. Moderna navika da
prostački obavljamo svečane prilike nije dokaz poniznosti nego je
dokaz da se osoba nije u stanju izgubiti u rituali, pokazuje da je
osoba spremna svima pokvariti pravi užitak rituala.
C.S.Lewis
Tako je C.S Lewis
prokomentirao modernu naviku napuštanja svega svečanoga. Postoje
prilike koje zahtijevaju pompu, ali danas se sama riječ pompozno
koristi isključivo u negativnom smislu. Prema Lewisu, u vremenu u
kojem ljudi traže samo svoju ugodu, primjerice odjenuti će se u
njima udobnu odjeću, moramo nanovo osvijestiti stanje uma u kojem su
ljudi odijevali najbolje što imaju kako bi proslavili vrijedne
prilike.
PS
Ljudi koji se odbijaju
prilagoditi prilici, podnijeti i minimalno trpljenje, često to ne
opravdavaju svojom lijenošću ili razmaženošću nego svojom
poniznošću. Kao da preoblikovanje svega po svojoj volji nije izraz
egocentričnosti.
Svećenik koji unosi
inovacije, pretvara misu u vlastitu predstavu, u kojoj se gubi svaki
smisao svečanoga, sramoti svoju poziciju celebranta, uklanja i od
sebe i od puka ideju što i koga predstavlja. (Često je kriv i
zbog puno težih stvari.) Kada odbacuje "tradicionalno
ponašanje", hvaliti će ga da je moderan, neobičan, skroman;
ali prava poniznost je prihvaćanje pozicije koja vam je dana.
Prihvaćate svoju
poziciju i obavljate je, izgubite se u njoj; nije bitan pojedinac
nego služba koju obavlja. Svećenik ne bi trebao unositi svoje
proizvoljne inovacije, trebao bi se svečano ponašati i izgubiti se
u ritualu.
Odbacivanje stoljeća
tradicije i svega onoga što je život svećenika tradicionalno
podrazumijevao kako bi se prilagodili "duhu vremena" nije
znak poniznosti nego oholosti. Štujemo Boga, ne svećenika.
---
Oni koji se se žele
približiti prstenu Pape, rade to zbog njegove službe i pozicije,
sakrivanje ruku nije izraz skromnosti.
Svojevremeno su mediji
potencirali izjavu Pape o tome da nije na njemu da ikome sudi. Mislim
da je intepretacija te izjave u medijima bila pogrešna, ali odgovor
na to pitanje je prilično jednostavan. On je Papa. To mu je posao.
Zadatak mu je ispravljanje pogrešaka. Pravo pitanje je tko je on da
mijenja nepromjenjivi svevremenski moralni zakon? (Nije se,
konkretno, radilo o nikakvom pitanju tradicije ili discipline.)
