Nakon što je istaknuo ciljeve vojske (učinkovita primjena sile protiv neprijatelja) te oblikovanje karaktera vojnika (kroz prakse koje vojska zahtijeva), Scruton, u The Meaning of Conservatism (2002.), napominje;
Prvo i najznačajnije svojstvo je
odvojenost pojedinca od službe koju obavlja. Vojska pruža jasan
primjer, no isto vrijedi za svaku ustanovu; Zbog toga ustanove i
izazivaju privrženost onih koji u njoj izravno ne sudjeluju.
Odvojenost nam pokazuje kakvu moć ima i što određena pozicija
podrazumijeva, koja je priroda i opseg njezine odgovornosti, neovisno
o osobnim kvalitetama. Vojnik je dužan poštovati svog časnika ne
zbog časnikove osobnosti, nego zbog njegove pozicije. Shvaćaju
spomenutu razliku, vojnik stječe dojam o zajedničkom poretku kojem
pripadaju i on i časnik. Naravno, osobnosti i služba utječu jedno
na drugo, nedostojna osoba može umanjiti dignitet službe, a
dostojna služba može podići dignitet onoga tko je obavlja.
Razlika o kojoj govorimo pruža objektivnu nužnost službi u očima
onih koji su joj podležni. Svaki istinski prihvaćen
sustav mora imati takve pozicije, pozicije koje popunjavaju
pojedinci čija se osobnost u određenom smislu izgubi u njima.
Ukoliko to nije slučaj, raditi će se o proizvoljnoj moći.
Vojska nam pruža još jednu zanimljivo
svojstvo. Radi se o raširenosti rituala i ceremonije. Poštovanje
prema službi je integralni dio discipline, a time i vanjskih ciljeva
vojske, ali ritual i ceremonija daje sliku vojske koje se ne bavi
obavljanjem svojih zadanih ciljeva, nego sliku vojske u miru. Ipak,
kao što svi znaju, vojne parade i prikazi imaju veliku simboličku
snagu, podjednako veličaju i sudionike i gledatelje, postaju fokus
zajedničkih odanosti. Sve nedavno osnovane države iskorištavaju
prirodni šarm vojne ceremonije, u kojoj moć, kroz transformaciju u
simbol, stječe autoritet. Jedna od slabosti zapadnih demokracija je
što određena rezerviranost prema takvim stvarima nadjačava potrebu
za sudjelovanjem u istim.
***
Zanimljivo je primijetiti kako se, u
civilnim stvarima, gubitak ceremonije podudara s gubitkom
distinkcije između pojedinca i službe, tako da moderni
predsjednici i državnici, u pokušaju da si osobno priskrbe
dostojanstvo koje pripada službi, pokušavaju koliko god to mogu
ukloniti državne ceremonije. Postaju "neformalni" kako bi
postali izvanredni.
Scruton napominje da američki predsjednici kultiviraju neformalni stil zbog kojih postaju predmet osobnih osjećaja. Više ne govorimo o predsjedniku nego o gospodinu Nixonu (Clintonu ili Carteru). Oni postaju osobno odgovorni za odluke koje njihova služba zahtijeva. Služba i osoba se prestaju razlikovati.
Razmišljanje o ovim stvarima može
navesti do zaključka da je ustavna monarhija jedna od najmudrijih
institucija. U liku monarha sažeta je sva svečanost ureda, i svo
veličanstvo države. Monarh, odvojen od direktne uključenosti u
vlast, oslobođen je utega odgovornosti; Ali ipak, kroz intelektualni
konstrukt "krune", monarh također predstavlja čitav
autoritet države. Ako čast i autoritet proizlaze od Krune, onda
proizlaze objektivno, ne iz osobnog hira, nego života države.
***
Svaka ceremonija zahtijeva
simboličnu dubinu – svijest da se dotiče stvari ispod
površine, da se dotiče stvarnosti koje nije moguće prenijeti u
riječi. Izražava nešto više od slučajnog zajedništva
prisutnih sudionika. Upućuje ih na na nešto "transcendentno",
nešto što nisu u stanju potpuno shvatiti. Emocije koje se vežu uz
državne ceremonije uvijek nadilaze svoje direktne razloge. Sudionici
i gledatelji su uzdignuti ka nečem većem, prema čemu je
stvarnost vojne ili političke snage tek blijeda slika.
PS
Izgleda sa su mnogi na Ljevici svjesni
stvar koje ističe Scruton. Upravo zato im se i protive. Bilo da se
radi o mimohodu povodom proslave vojne pobjede ili drugih državnih
svečanosti.
Ne smijemo poticati javne svečanosti
koje bi rezultirate slavljenjem naših zajedničkih odanosti. Iako se
one koji ignoriraju svečanosti pokušava prikazati poniznim, upravo
je suprotno istina. Osoba se odbija izgubiti u ritualu, sakriti svoju
taštinu, i dopustiti nama užitak rituala.
Pokazuje nepoštovanje i prema službi
koju obavlja i prema svima onima koji bi trebali biti podložni
istoj. Izjednačujemo službu sa osobom koja ju obavlja. Služba gubi
svoju ulogu i teško je u njoj prepoznati legitimni autoritet.
