Roger Scruton u poglavlju Autoritet i Lojalnost ([Authority and Allegiance]) knige The meaning of conservatism zapisuje;
Konzervatizam je obilježen upravo
svojim odnosom prema civilinom društvu. Za razliku od onih sa
suprotne strane spektra koji govore o "slobodi" i
"društvenoj pravdi" (i kojima je jednostavno ukazati na
neku utopijsku budućnost), konzervativcima su bliska tri koncepta;
autoritet, lojalnost i tradicija.
Danas smo navikli promatrati sve
odnose u društvu kao ugovorne. Tvrdi se da je čitav društveni
poredak rezultat ugovora, ali to je stav prema kojem su konzervativci
izrazito sumnjičavi. Kao prvo, takvo razmišljanje samo po sebi
već pretpostavlja da postoji određeni društveni poredak jer inače
ne postoji niti ideja pojedinca koji je u stanju ponuditi takvu
stvar.
Thomas Hobbes je zapisao da ne može
postojati "obveza ikojeg čovjeka koja nije rezultat njegova
vlastita čina". Ipak, primjer obitelji nam jednostavno
pokazuje što je problematično s time; takvo razmišljanje bi
značilo da je dijete u jednom trenutku potajno sklopilo ugovor s
roditeljima prema kojime će ga oni hraniti i odgajati u zamjenu za
kasniju skrb.
***
Scruton govoreći o "Autoritetu i Obitelji" kasnije zapisuje;
Okrenimo se privatnoj sferi. Uzmimo u
obzir obitelj. Već sam rekao da bi bilo apsurdno razmišljati o
obiteljskim vezama kao ugovornim, ili obiteljskim obvezama kao nečemu
što je nastalo slobodnim napuštanjema autonomije, ili čak nekoj
tihoj pogodbi koja je osvještena u nekoj kasnijoj fazi. Čak i kao
metafora, jezik ugovora ne uspijeva se ovdje povezati s činjenicama.
Upravo su zbog toga eskremni individualisti – oni koji ne
vide nikakvu vrijednost u bilo kojem uređenju koje u konačnici nije
rezultata svjesnog izbora – počeli napadati obitelj,
krivovore ideju njene "nepotrebnosti", objavljuju rat
protiv nje kao oblika "patrijarhalnog" ugnjetavanja, nešto
od čega je potrebno osloboditi žene i djecu kako bi mogli uživati
vlastitu slobodu i ispunjenje.
Takva "radikalna kritika"
imala bi nekog opravdanja kada bi se radilo o slučajnosti da ljudska
bića odrastaju voljeći, trebajući i oviseći o drugima; kada bi
bila slučajnost što su djeca povezana sa svojim roditeljima i
roditelji sa svojom djecom neumoljivom vezom koja utječe na
mogućnost kasnijeg užitka i boli; kada bi bila slučajnost što
je obiteljski život i danas (osim u slučaju manjine) sličan
kao što je i bio. Konzervativci će biti skeptični prema takvim
kritikama. Njihovi rijetki pokušaji da izraze istinu o svijetu će
vjerojatno biti utemeljeni na opservacijama, i iskazivati će
nevjericu u trenutnu promjenjivost ljudske prirode. Prepoznati će da
navedene činjenicu nisu slučajne, i da su obiteljske veze
"razrješive" samo u onoj mjeri u kojoj su i užitak,
poduzetnost, ljubav, bol, strast i lojalnost "razrješivi "-
drugim riječima, samo u slučaju one manjine koja se može uvjeriti
(iz kojeg god razloga) da se odrekne tih stvari.
Obitelj je stoga mala društvena
jedinica koja dijeli sa civilnim društvom svojstvo da nije-ugovorna,
da nastaje (i za roditelje i za djecu) ne kao izbor nego kao prirodna
nužnost; I (da se vratimo analogiji), očito je da veze koje
povezuju građanina s društvom nisu dobrovoljne nego su vrsta
prirodnog odnosa. [...] Osim toga, nije li naivno misliti da ja mogu
sada, u srednjoj dobi, ukorijenjen u svom jeziku, kulturi i
povijesti, odjednom sve preokrenuti i smatrati da sam englez samo
slučajno, da sam u svakom trenutku slobodan promijeniti se? Ako
otiđem negdje, moja engleskost će me pratiti, baš kao i
moje povezanosti s obitelji, jezikom, životom i sobom.
Analogija s obitelji je korisna da
shvatimo ulogu autoriteta u politici. Jasno je da u ime djeteta mora
djelovati roditeljska moć: sama ljubav će im dati tu moć,
roditelji ne mogu izbjeći djelovati po toj moći baš kao što niti
zapovjednik ne prestaje zapovijedati svojim trupama ako im da odmor.
***
Scruton spominje obiteljsku vezu kao
analogiju veza u društvu da bi pokazao pogrešnost promatranja svih
odnosa u društvu kao "ugovornih". Roditelji imaju
odgovornost skrbiti o djeci, i ona imaju odgovornost prema njima –
radi se o poštovanju, časti, pijetetu a ne slobodnom djelovanju.
Ta veza je transcendentna, izvan je sfere individualnih odluka.
Suprotno toga imati nepoštovanje
[impiety]. Nepoštovanje je odbijanje prepoznavanja kao
legitimnih obveza koje nisu nastale pristankom ili izborom.
Završava poglavlje;
"Konzervativci vjeruju u uređenja
koja su poznata i isprobana, i žele ih prožeti svim potrebnim
autoritetom kako bi tvorila prihvaćenu i objektivnu javnu sferu.
Upravo iz toga proizlazi njihovo poštovanje prema tradiciji i
običajima, a ne iz bilo kojeg cilja – kao što je sloboda –
prema kojemu se te prakse smatraju sredstvima."
