U nastavku misao iz priručnika "Put Prosvjetljenja";
Kada Bog provodi dušu kroz tamne noći, kušnje ili, kako kaže Blaženica, „crne dane“, nutarnje, a često i vanjske prilike tako se poslože da su suprotne očekivanjima duše, njezinoj vjeri i povjerenju u Boga koji je milosrdni Otac i s ljubavlju vodi svoju djecu. Taj doživljaj postaje velika kušnja vjerniku koji je napastovan mislima da je Bog daleko od njega. Tada se najčešće u duši javlja strah kao reakcija na nutarnje i vanjske situacije koje sa sobom nose potencijalne opasnosti ili patnje. Duša kao da doživljava nedostatak vlastite moći da se bori s tim mučnim nutarnjim i vanjskim situacijama. Blaženica je svjesna da ako duša želi doći do sjedinjenja s Bogom, nužno mora prihvatiti put kojim je on vodi, a to podrazumijeva i takva, za dušu, mučna iskustva: „Ako želite postati sveta, morate najprije zavoljeti neugodnosti i poteškoće, jer zlato mora proći kroz vatru, a duša se čisti kroz mnoge nevolje.“
Strah je na tom putu velika zapreka za duhovni rast. Duši nije moguće ne kušati strah, ali je u njezinoj moći ne prepuštati se potpuno tom osjećaju. Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI zna da su strah i preuzetnost zapreke koje zaustavljaju svaki duhovni rast: „Plašljive se duše neće nikad visoko uspeti u kreposti, a preuzetne neće do kraja ustrajati.“
Tko prolazi kroz ova iskustva buneći se te otvrdne u podložnosti Bogu, time u svojoj duši uzrokuje zaustavljanje u sazrijevanju i usporavanje u duhovnom rastu. Obično se tada javlja u duši žalost kao posljedica nutarnjega stanja prestanka duhovnoga rasta i gubitka Boga, čemu je duša ozbiljno težila i puno truda uložila na tom putu. Svetačka tradicija opominje vjernika da se kao profinjenije napasti čuva od toga da mu dušom zagospodari žalost.
Sv. Franjo Saleški poručuje: „Žalost, koja je s Božje strane, veli sv. Pavao, rađa spasonosno pokajanje, a svjetovna žalost rađa smrću. Žalost može biti dobra i loša prema raznim posljedicama, što ih rađa u nama. Istina je, da rađa više loših nego dobrih. Samo su dvije dobre.
Kao što žalost gleda, da zavede opake, te se vesele zbog grijeha, tako gleda ražalostiti dobre radi dobrih djela. Kao što ne može prouzročiti zla, osim da ga učini prijatnim, tako ne može ni odvratiti od dobra, ako ga ne pokaže neprijatnim. Nečastivi se naslađuje žalošću i sjetom, jer je sam žalostan i sjetan i ostat će dovijeka, pa bi rado, da svatko bude kao i on.
Loša žalost i tuga smućuju i uznemiruju dušu, zadaju neuredan strah, rađa odbojnošću prema molitvi, uspavljuje i mrtvi mozak, oduzima duši slušanje savjeta, slabi odluku, sud i srčanost i slabi sile. Ukratko: nalikuje ljutoj zimi, koja kosi svu zemaljsku ljepotu i ukoči sve životinje. I žalost otima duši svu milinu pa joj oduzme i oslabi sve sile.
Ako te, Filotea, spopadne ponekad ova zla žalost, drži se ovoga: »Ako je ko žalostan, veli sv. Jakov, neka se moli«. Molitva je prijeki lijek, jer diže srce k Bogu, koji je naše jedino veselje i utjeha. U molitvi budi čuvstva i govori bilo srcem bilo jezikom riječi, koje potiču na pouzdanje i na ljubav prema Bogu! na primjer: »Milosrdni Bože, predobri Bože, blagi moj Spasitelju. Bože srca moga, radosti moja, nado moja, dragi moj zaručniče!« itd. Opiri se živo nagnuću na žalost. Ne popuštaj ni mrvice u žalosti, pa ti se činilo, da je sve hladno, tužno, mlitavo. Neprijatelj hoće da nas tugom oslabi za dobra djela, ali nas ne napastuje, kad vidi, da ipak ne prestajemo nastojati za Boga, jer će nam biti zaslužnija, kad se svladavamo.
Pjevaj nabožne pjesme. One su često poplašile nečastivoga. Sjeti se, kako je pjevanjem svladana žestina onoga duha, što je opsjedao Saula ili ga već držao.
Dobro obavljaj vanjske poslove, pa ih što češće mijenjati. Tako se duša odvraća od onoga, što je žalosti, a životne se sile očiste i osnaže. Žalost je naime ledena i suha strast. Vrši i vanjska djela ljubavi, pa makar ti se to i ne htjelo. Prigrli raspelo, pritisni ga na grudi, ljubi mu ruke i noge, podigni k nebu oči i ruke, vapi k Bogu iz svega glasa, izgovaraj s ljubavlju i s pouzdanjem:
„Isuse, budi mi Isusom! Živio Isus, pa će mi i duša živjeti. Ko će me rastaviti od ljubavi moga Boga?« i td. I umjeren je bič dobar protiv žalosti, jer se ovom vanjskom pokorom izmoli unutarnja utjeha, a duša osjeća vanjsku bol pa zaboravlja unutarnju. Izvrsna je česta sv. pričest; jer ovaj nebeski kruh krijepi srce, a veseli dušu.
Ponizno i vjerno otkrij dušu svome ispovjedniku i duhovniku svoje osjećaje, čuvstva i poticaje što izviru iz žalosti. Traži društvo duhovnih ljudi i druži se u to doba s njima što više. Napokon se predaj posve Bogu u ruke i pripravi se, da strpljivo podneseš ovu dosadnu žalost, kao pravednu kaznu za tvoje isprazne radosti. Ne sumnjaj ni časa, Bog će te iskušati, pa će te osloboditi ove nevolje.“ (Filoteja IV,12)
PS
Preuzeto iz knjige Put Prosvjetljenja (priredio p. Miljenko Sušac SMM). Prenosim povodom današnjeg spomendana Sv. Franje Saleškog, autora poznatog djela Filotea.
Nisam upoznat s Filoteom, ali čitajući priručnik Put Prosvjetljenja nekoliko citata iz tog djela su mi privukla pažnju. Neki ne zbog same duhovnosti nego drugih stvari, primjerice u gornjem citatu tema moralne inverzije o čemu sam nekoliko puta već objavljivao. Naravno, kao što to obično biva, bilo je dovoljno pogledati u Pismo, primjerice Izaija (5,20);
Jao onima koji zlo dobrom nazivaju,
a dobro zlom,
koji od tame svjetlost prave,
a od svjetlosti tamu,
koji gorko slatkim čine,
a slatko gorkim!
Knjiga Put Prosvjetljenja donosi niz vrijednih misli, a knjigu možete pronaći na monfortanci.com ovdje Pur Prosvjetljenja (.pdf, 5MB). U nastavku još dva citata;
---
Da, draga Filotea, za vrijeme suše nas volja živom snagom sili na službu Božju, pa mora biti jača i ustrajnija nego za vrijeme duhovne slasti Nije čudo, kad ko služi vladara u mirno doba i u dvorskim nasladama. No ko mu služi u krvavom ratu, u bunama i progonima, pokazuje, da je vjeran i stalan. Sv. Anđela da Foligni veli, da je Bogu najmilija molitva, kad mu se molimo pod moraš i silom, t. j. ne zbog užitka ili zbog nagnuća, nego samo da ugodimo Bogu, jer nas volja nuka nekako nerado, sileći i savladavajući suprotnu suhoću i otpor. To vrijedi o svim dobrim djelima. Što nam je više svladati zapreka bilo unutarnjih, bilo vanjskih, to su vrjednija i zaslužnija pred Bogom. Što više mislimo na vlastitu korist, nastojeći oko kreposti, to više i čišće odsjajava božanska ljubav. Dijete će rado poljubiti majku, kad mu pruži slatko. No mora da je jako ljubi, poljubi li je i onda, kad mu ponudi pelina ili gorka soka“. (Filoteja 4,13)
---
Pridigni dakle blago srce, kad ti padne, ponizi se pred Bogom, poznajući svoju nevolju, i ne čudi se, što si pala. Kakvo je čudo, što je nemoć nemoćna, slabost slaba, bijeda kukavna? Ipak od sve duše zamrzi uvredu, kojom si uvrijedila Boga, pa hrabro i pouzdajući se u Božju milost kreni stazom kreposti, što si je bila ostavila“. (Filoteja III, 8-9)
